proza

Magdalena Helena Dziendziel Skračić: Teške boje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Magdalena Helena Dziendziel Skračić (1990., Poljska) je magistra hrvatskog jezika. Živi u Hrvatskoj oko sedam godina. Voli knjige, glazbu i fotografiju. Par njezinih priča našlo se već na Kritičnoj masi te je također bila gost u Močvari na književnoj večeri gdje je čitala jednu od svojih priča. Jedna od njezinih pjesama je u zbirki pjesama Milka Kiša.



 

Teške boje

 

Odlučno sam izvukao žigicu iz kutije. Nakon par sekundi oklijevanja odlučio sam zapaliti cigaretu jer kao trebao bih ipak prestati sa pušenjem. Nikako da prestanem i tako se mučim već oko godinu dana. Sad sam bio malo nervozan jer se prvi put netko ozbiljno iz medija zainteresirao za mene.

-  Mislim da možemo početi – rekla je ne toliko visoka, crnokosa žena. Povukao sam dim i lagano sam se nasmiješio kao da je to sve lako za mene.

-  Dogovorili smo se da ću vam ja ispričat' moju priču, pa ćemo onda vidjeti zanima li vas to uopće. Znam da je prava senzacija jer se nitko tog još nije sjetio. Ponekad se moramo dovoljno približiti stanju naših pacijenata da razumijemo što je psihološko savjetovanje. Nekad su ludi ljudi bili užasno tretirani, dovoljno je posegnut u neke stare spise ili povijest čak ne toliko davnu. Pitate se: koji se to ljudi sad nalaze u bolnicama za psihičke bolesnike? Upitajte se kakvo je naše društvo, gdje mi živimo, kakvi su ljudi jedni prema drugima, kakvi su uvjeti života? Puno ljudi, ak' ne većina njih koje sam sreo po bolnicama, to su ljudi koje je život jednostavno slomio. Depresija, životne priče koje su ponekad previše za podnijeti i ne predati se tuzi, ludilu ili smrti.

-  Kako ste započeli sa idejom mobilne bolnice?

-  Jednog dana nakon sastanka s prijateljem koji je bio vrlo uznemiren time što mu se događalo u životu. Moram priznat' da nije njegova priča toliko jednostavna i ne bih baš tu prepričavao svima, šetao sam prema doma i odjednom čuo svima nama dobro poznatu snimku.

- Mislite na one ljude koji skupljaju staro željezo i druge stvari, pa to puštaju kroz zvučnike dok se voze po „Lijepoj našoj“?

- Tako je. – nasmiješio sam se opet. Mislim da nije bilo teško zaključiti odakle polu šaljiva forma mog slogana kojeg sam puštao kroz zvučnike vozeći svoj kombi.

-  Da tako kažem: nadahnuli su me. Baš sam razmišljao da ima puno, puno ljudi koji su u teškim trenucima i nekako se boje otići po profesionalnu pomoć prije nego dođu u bolnicu nakon što pokušaju učiniti samoubojstvo. Psihoterapija ima, ali sve manje, neku negativnu stigmu. Zbog toga sam se odlučio vozit' ulicama i puštat' kroz zvučnike „stare snove, ljude u depresiji, ljude koje se žele ubiti makar nemaju vremena, strgane duše!“ . Nekima se to sve činilo ludo, a drugima zanimljivo. Odlučio sam prvo tako privući pažnju, a onda pokrenuti kampanju na društvenim medijima. Tako da se pročuje. I da ljudi dođu jer je besplatno, jer je kvalitetno; imam ja godine iskustava, prošao sam kroz različite slučajeve i bolnice.

- Znam da se sad ne hvalite, nego jednostavno navodite činjenice. Stavit ću opis vašeg radnog profila odmah na početku priče u uvod, tako da ljudi mogu vidjeti da imaju posla sa inovativnim stručnjakom iz tog područja. Ipak ste bili posvuda, ne samo u Hrvatskoj nego i inozemstvu.

- Da. Pravi spektar boja. Teških boja – dodao sam malo umjetnički raspoložen.

- Tako je – maloj se sviđalo. Odjednom mi je počeo vibrirati mobitel. To je bila sestra. Nisam želio s njom razgovarati. Ignorirao sam.

- Dakle.. kampanja je uspjela, no ne odmah.. Počeli su mi dolaziti ljudi, ali vrlo sramežljivo. Iskreno nisam ni očekivao nešto drugo tako da me to nije iznenadilo.

-  Pa.. ipak ste stručnjak po pitanju ljudske psihe...

- Može se tako reći, svejedno hvala. Uglavnom.. Počeo sam shvaćat' da je to bio odličan korak, odlična inicijativa. Jedino što mi je bilo žao je to da se nisam mogao prepustiti tome svaki dan jer sam ipak morao raditi, a ovo je bio više tako recimo volonterski posao. Glavni pokretač je bila pomisao: „Koliko je u stvari slučajeva koji se nalaze u bolnici i koliko je njima teško? Godinama se neće oporaviti... Koliko bi tih slučajeva moglo biti izliječeno ako bi ranije dobili ili posegnuli za pomoći?“ Samo mi smo ljudi po svojoj prirodi ponekad jako teške beštije i ne znamo sami pred sobom priznat koliko je nama loše. Dok oni koji ne bi toliko trebali – žale se na sve strane i okupiraju pažnju.

- Možete li reći kakvi su neki od takvih slučajeva?

- Naravno. Vrlo je teško pričati o zlostavljanju u djetinjstvu. To je neka stigma; tako je bolje ne govoriti o tome. To je nešto čega se treba stidit'. Barem tako nekako naše društvo gleda na tu situaciju. Ljudi nemaju pojma koliko se boli i traume skriva u takvom čovjeku. Godinama se to sve mijenja, neki uspiju nekako to u sebi posložiti, drugi rade sve da zaborave, pa tak' uđu u začaran krug samodestrukcije, depresije, često fali sposobnost za povjerenjem, (a kako bi drugačije ako je to jedan od najgorih načina da se povjerenje izgubi), često se pojavljuju suicidalne misli...

- To su vrlo važne i teške teme. Drago mi je da pričate o tome, što još osim toga?

- Nešto manje teške: kao gubitak posla, raspad obitelji. To se svakom može dogoditi, ali po pitanju ljudskog senzibiliteta i spleta okolnosti te načina na koji se to već dogodi, može to biti vrlo jako iskustvo. Nismo svi isti, makar svi smo ljudi. Ipak, ne znamo kakav se vrtlog stvara u nečijoj glavi i kako nas zna povući u taj tamni dio. Ponekad se na površini sve čini mirno, a ispod... – opet taj mobitel... Vibracije uređaja su mi prekinule razmišljanje. Opet je to bila moja sestra. Nisam htio s njom razgovarat već neko vrijeme, nemojte me pitat'. Privatni razlozi.

- Oprostite.

- Ma... ne smeta mi, ako je nešto važno, slobodno se javite.

- Vidite.. Ovo je sad isto dobar primjer. Vrlo ste ljubazni i razumljivi, hvala. Pitanje je sad zašto nisam jednostavno isključio taj mobitel i zašto stalno zvoni.

-  Moguće da ne želite da se ta osoba osjeća skroz ignorirana. A s druge strane mogli ste poslat poruku da ćete se javiti kasnije... Dakle, ipak je želite malo ignorirati.

-  Pa da.. Vidim da i vi imate nešto od psihologa u sebi.

- Hehe, može se tako reći.

 

Izmijenili smo par pogleda i odjednom su se otvorila vrata sobe i ljudi su počeli ulaziti. Ekipa za snimanje. Dakle: to je to, sve je postalo ozbiljnije. Da je moja majka živa, bila bi tako ponosna na mene. Uvijek mi je bilo drago dijeliti s njom svoje uspjehe. Naravno čovjek mora biti prvo ponosan sam na sebe, ali svi već znamo kako to funkcionira. Priznanje roditelja - dakle klasika. Prišao nam je jedan čovjek i objašnjavao kako da se namjestimo, u koju stranu, pa onda počeo pričvršćivati mikrofone i tako dalje, kako to već ide. Priprema za snimanje. Sve bi bilo dobro, ali opet mi je taj mobitel zazvonio. Samo sam prvo dobio poruku: „Važno je. Javi se! Ivana“. Kao da ne znam kak' mi se zove sestra. Mislim stvarno. Odlučio sam da ću ipak odgovoriti ovaj put na poziv. Stisnuo sam zelenu slušalicu.

- Molim?

- Opet si preskočio ručak danas.

- Molim?

- Pa sakrio si stvari. Misliš da ne znam?

- Nemam pojma o čemu govoriš Ivana... Opet si nešto zabrijala... – počeo sam se malo nervozno smijati u slušalicu, a i novinarki, koja me već malo nestrpljivo gledala (trebali smo za koju minutu počet sa snimanjem).

- Stvarno ne znam kako da ti mogu pomoći u ovom trenutku, nažalost nemam sad vremena, moram počet' snimanje, ali javim se kasnije, čim sve ovo završi.

Rekao sam i ne čekajući odgovor prekinuo poziv. Postao sam malo nemiran. Tužno je to da sa vlastitom obitelji ponekad čovjek najteže postupa, ali nikako da se sporazumiju. Popio sam gutljaj vode koju sam uvijek nosio sa sobom. Vjerojatno. Uglavnom bila je tu voda i pomogla mi je. Uvijek me nekako smirivala.

- Hoćemo li? – upitala je novinarka. Kimnuo sam glavom. Upalilo se svjetlo, upalile su se kamere. Počela je sa uvodom, pa je onda postavila meni par pitanja na koja sam odgovorio najbolje što sam znao. Sviđalo joj se, a ona meni. Tko zna...

- Molim recite mi još za kraj: kakva je vaša poruka ljudima?

- Nemojte ismijavat' druge ljude kad vam kažu da im je teško, ne uspoređujte odmah svoje JA sa njihovim tugama, ponekad treba poslušati. Ako nemate nekog tko bi vas poslušao idite na terapiju, ali prvo probajte samog sebe poslušati, tko ste uistinu Vi. Ne to što želi vaše društvo, susjedi, roditelji, okolina – što vi želite? Nikad nije prekasno. Nikad nije prekasno također da se izliječi nešto što vas muči već godinama, ponekad se više ni ne sjećate što je to točno jer tako ste uspješno zakopavali taj problem, ali on i dalje postoji i vi to dobro znate u svojoj suštini.

-  Hvala vam doktore na ovom jako zanimljivom razgovoru, vjerujem da ćemo se još vidjeti.

- Drago mi je da sam mogao nastupiti u vašoj emisiji.

I to je bilo to. Ugasila su se svjetla. Počeo sam nešto više casual pričat sa novinarkom. Baš je bio zanimljiv razgovor, čak me i pozvala na kavu da nastavimo. Pristao sam rado i otišli smo u neki kafić u blizini. Lijepo smo se zapričali, dugo nisam sreo takvu svestranu ženu. Slučajno je dotaknula moju ruku. Uvijek ima nešto u onim prvim, ne-slučajnim dodirima. Neke iskre, neke struje, a ponekad potpuno ništa. Zagledao sam se u njezine oči i u tom trenutku osjetio sam poznate vibracije. Ne mislim na ljubav, nego na moj mobitel.

- Mislim da trebaš odgovoriti, pa riješiti što već trebaš, tako da možemo nastaviti dalje mirno pričati. – rekla mi je moja novinarka, ali potpuno bez ljutnje. Sviđalo mi se to. Ona ne traži, ona daje savjet, ona razumije. Poslušao sam je.

- Bok Ivana!

- Bok, bok. Zašto se ne javljaš kad te zovem?

- Pa imao sam intervju.

- Opa! Pa nisam znala da si toliko poznat.

- A vidiš, vidiš. No.. zašto me zoveš?

- Rekla sam ti već prije: preskočio si svoju porciju danas, sakrio si ju ispod madraca.

- Hmm?

- Lijekove... – odjednom pogledao sam moju novinarku u oči, jako uplašen. Da li ona zna za sve to? Hoću li njoj i dalje biti toliko zanimljiv ili će me se plašiti sada..?

- Hvala što si mene podsjetila.

- Tu sam za to. Ajde onda sad uzmi ovo.. – rekla je Ivana i dodala mi je par nekih tableta. Sjeo sam na krevet i osjetio malu vrtoglavicu. Osjetio sam kako dobro poznati valovi tuge preplavljuju moju osobu, kao da sam utjelovljenje neke pjesme Pink Floyda.

Uzeo sam vodu i tablete s njezine ruke. Pogledao sam okolo po sobi, moja novinarka je nestala. Vratio sam praznu plastičnu čašu sestri i rekao sam potpuno već svjestan:

- Ah Ivana... opet sam nešto zabrijao...

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg