proza

Matea Šimić: Zapisi sa sigurne udaljenosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Matea Šimić (1985., Oroslavje) diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima Poezija, EuropeNow i Bona te portalima Strane, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.



 

Zapisi sa sigurne udaljenosti

 

 

     Ležimo u obliku krnjeg znaka X. Osjećam kako mi lijeva bradavica bridi, no barem je prestala krvariti. Posljednjih je nekoliko dana bilo teško, treba joj vječnost da se umiri i zaspe. Ne smijem prekinuti tjelesni kontakt ako želim da nastavi spavati, no ona se ipak stalno budi i opet tone u drijemež. Nikada nisam bila toliko blizu nekome. Toliko blizu da ponekad pomislim da se nismo ni razdvojile. Možda sam se samo izvrnula. Tamo gdje smo najbliže, gdje se ne razaznaje gdje počinje njena, a završava moja koža, nastala je lokvica vrućeg znoja i drži nas spojene poput vakuuma.

     Dan je zamračen i utišan, lišen svega osim neumoljive kiše koja pritišće vanjsku stjenku prozora. Zvuk koji proizvodi predvidljivo umiruje, gotovo anestezira. Ako zaspem i ja, hoće li nas probuditi jednog ljepšeg proljeća obrasle poljskim slakom i otrovnim bršljanom?

 

*

 

     Ponedjeljak je. Ili nedjelja. Prvi je vikend otkako je proglašeno izvanredno stanje. Na televiziji ništa osim beskrajnih vijesti. Brojke, krivulje, projekcije, postoci. Sljedeća dva tjedna su ključna. Muškarac strogog izraza lica u generalskoj odori poziva na razboritost. "Ostanite kod kuće," kaže. "Znam da je danas petak, no morate shvatiti - svaki je dan ponedjeljak sada." Kakva depresivna pomisao... Kakva depresivna stvarnost. Je li toliko prezirani ponedjeljak zaista najgori od svih dana?

     "Everyday is like Sunday", pjevušim uz imaginarnog Morrisseya i imaginarnim mentalnim čekićem razbijam svako 'ne-bi-trebala-slušati-njegove-pjesme-čovjek-je-ponedjeljak-među-glazbenicima' koje povremeno iskače kao ona jeziva igračka-klaun iz kutije. Krivnja je poput čupanja obrva. Osjetiš svaku dlačicu kako izlazi i žarenje na mjestu iz kojeg je iščupana. Proces je polagan, bolan i često završi u suzama. Usred ovoga terora higijene, je li napokon došlo vrijeme i da si priznamo da nismo toliko dobre osobe koliko bismo željeli vjerovati? Da naprosto nismo dobre osobe?

     Ima i gorih dana u tjednu. Četvrtkom, na primjer, mogu namirisati smrt u zraku. Miriše na mraz i vlažno lišće u kasnojesenje jutro.

 

*

 

     Treći je dan kako kiša ne prestaje. En Abril lluvias mil, kažu. Tisuću kiša u travnju. Gledam kako ulicom otječe vrijeme. Na suprotnom prozoru duga. Tot anirá bè. Sve će biti u redu. Ako to ponoviš tri puta zaredom za mladog mjeseca prije nego što ponoć otkuca posljednji put, možda postane istina.

     Jednom kada nije bio travanj, ulice su se pretvorile u prljave rijeke. Kišobrana iskrivljenih od vjetra i lica od ljutnje, stajali smo neko vrijeme gledajući kako doći na drugu obalu. Bila je duboka četiri prsta iznad gležnja i mlaka poput odstajalog kakaa. Jednom kada isto nije bio travanj trčala sam u zoru bosa kući usred pljuska.

     Kiše su ovdje rijetke, ali nikada ne prestaju.

 

*

 

     Sutra je pet tjedana otkako je sve stalo. Koliko još do točke nakon koje proces fosilizacije nije moguće zaustaviti i poništiti?

     Jednom će s mnogo pažnje mekanim kistom skidati prašinu s mene. "Ovdje imamo neobičan hibrid, mutaciju za koju tek moramo odrediti je li nastala prije ili tijekom Godine koju ne spominjemo. Ženska odrasla osoba, između 20 i 40 godina starosti, u predjelu grudnog koša srasla sa ženskim dojenčetom. U jednoj od ruku mala plosnata elektronska naprava. Uobičajen prizor u prvoj polovici prošloga stoljeća…"

     Nisam ovako zamišljala kraj.

 

*

 

     Sanjala sam da sam oko sebe nacrtala kružnicu promjera četiri metra i hodala gradom vrteći je u krug poput hulahopa. Probudio me vlastiti smijeh. Prsti su mi još bili bijeli od krede.

 

*

 

     Čini se jednostavno, zar ne?  Zatvaramo se kako bismo zaštitili sebe i druge od nepredvidljivog i nepoznatog. Tko je mogao predvidjeti mnoge opasnosti koje vrebaju unutar naših domova i nas samih? S čime smo se to zatočili? Kakva će čudovišta ispuzati ispod kreveta i iza ormara i juriti naočigled svima, odbijati se od gumenih zidova, penjati se na hladnjake i komode, visjeti s lustera? Koji će od nas staklenom prašinom posipati jezike i brusiti kožu dok ne prokrvari?

 

*

 

     Sanjala sam da smo se smanjivali stan i ja, mic po mic, gotovo neprimjetno. Onda sam dugo živjela u kutiji od cipela, sve dok se jednoga dana nisu smilovali i pustili me u divljinu.

 

*

 

     Sabijeni smo poput Lego kocaka. Neodvojivi jedni od drugih, bezlična nakupina života ljudi koji nemaju ništa zajedničko osim toga što su živi i žele takvima i ostati. Svuda oko mene su. Kroz zidove se cijede njihovi glasovi i mirisi i talože u mojim porama. Njihovi kasnovečernji tanjuri i telefonski razgovori, skupljanje i iskašljavanje flegme, grmljavina zahodskih kotlića, pjevanje, dolazne poruke i televizijski programi, kuhane svinjske nogice i kokošje glave, toaletne vodice, ponoćne cigarete.

     Svake večeri u osam sklanjam se od zajedništva. Zatvaram prozore, spuštam rolete, skrivam se dublje u sebe i pjevam Zeko i potočić.

 

*

 

     Sanjala sam da sam sama. Bilo je tiho. Odrezala sam krišku svemira i pojela je. Imala je okus šećerne vune. Vrelom sam kavom opekla jezik.

 

*

 

     Napisat ću ti ispriku dok spavaš. Napisat ću: Sunce moje, svijet je u plamenu, zalijevamo ga polupunim čašama otopljenih ledenjaka. Nikako ne uspijevamo sastaviti rečenicu sa sretnijim krajem, dok tebi galaksije kruže oko zjenica i raduješ se krošnjama.

     S ekrana te svakodnevno gledaju raspjevana i nasmijana lica kojima ćeš jednoga dana nalikovati. Jednoga ćeš dana govoriti jezikom koji nećeš razumjeti. Napisat ću: Hoćeš li pronaći svoje pleme u pustoši koju ti ostavljamo?

     Dok spavaš, isplest ću ti lijane od korijenja.

 

*

 

     Sanjala sam da sam sjedila za kolovratom i prela. Čvrsto sam držala niti koje su se migoljile kao da su žive, klizile mi iz ruku i uranjale u dlanove. Iz rezova koje su ostavljale kapala je gusta tamno-ljubičasta tekućina sa svjetlucavim točkama nalik na zvijezde. Prela sam bez prestanka, a po podu se razlijevao topli meki mrak i punio prostoriju.  Netko je stajao na vratima. Ne okrećući se, prošaptala sam: "Izuj se ako ulaziš i koračaj pažljivo, ovo su naši snovi pod tvojim nogama." 

 

*

 

     Prvi se tjedan bližio kraju kada sam u šali rekla: "Nadam se da nas višak slobodnog vremena neće potaknuti na proljetno čišćenje. Učiniti da zaboravimo da je nešto ostalo iza nas s razlogom i da neki podrumi moraju ostati prašnjavi i neprozračeni." Neka je vrata bolje ostaviti zaključana.

 

*

 

     Probudio me potres na drugom kraju kontinenta. Zgrade dragih ulica i moja bezbrižnost u ruševinama, čekaju odvoz. Načekat će se. Zatim snijeg. Tek toliko da nas zamrzne u raskoraku, nedovoljno da sakrije. 

 

*

 

     U nekom trenutku, nakon što ste prestali gledati vijesti i brojiti tjedne, spotaknut ćete se i upasti u procjep nostalgije po čijem ste rubu dotad nervozno balansirali. Utopit će vas ako dopustite. Dopustite joj.

     Javit ćete se prijateljima s kojima ste davno izgubili kontakt. Čitati neke stare poruke i razbjesniti se iznova. Čitati neke druge poruke i shvatiti da ste bili u krivu. Nastaviti stare i starije svađe, u glavi i naglas. Imati nenadane, dramatične i ultimativno nevažne spoznaje o događajima od prije deset ili dvadeset godina. O vlastitoj krivici. Dobit ćete kasnonoćne zahtjeve za prijateljstvo od onih koji su to davno prestali biti. Ekran će imati miris ustajalog piva. Jednu ćete večer proplakati za vremenima i ljudima kojih više nema uz YouTube plejliste koje će vas zatim progoniti u preporukama još barem pola godine. Najviše ćete suza proliti za sobom i nad sobom. Javit će vam se oni koji su učinili neoprostivo i zahtijevati objašnjenje zašto ste ih odbacili. Zar ne želite čuti i njihovu stranu priče? Neće vam se javiti oni čiju ispriku čekate.

     A onda će aplauz utihnuti.

 

*

 

Duboko udahni. Oribaj se temeljito od nepodnošljive patetike ideje da će nas nedaće učiniti boljim osobama. Ako i posrneš, ne zastajkuj. Tot anirá igual. Sve će biti isto.

 

*

 

Sanjala sam nevidljive nagrizače savjesti. Odakle krivnja? Odasvud.

 

 

 

    

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg