proza

Tino Deželić: Godina majmuna

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Tino Deželić (1990., Zagreb) je diplomirao u Zagrebu, a otada je uglavnom gost drugih kultura. Studirao je, radio i živio u Litvi, Kini, Italiji i Grčkoj. Konzistentan je finalist i osvajač drugih mjesta na raznim konkursima diljem bivše Jugoslavije, od 2015. godine do današnjeg dana: Risto Ratković (drugo mjesto 2015., treće mjesto 2016.), West Herzegowina Fest (kratka priča, drugo mjesto 2016.), Treći Trg (poezija finalist 2017. i 2019., kratka priča finalist 2018.), PrviProzak/NaVrh jezika (finalist poezija 2018/19.). Nagrađen je objavom zbirke povodom osvajanja konkursa Društva književnika Hrvatske Kostajnice ("Pessoin kovčeg", 2016.). Uvršten je u Gagićevu antologiju nove poezije autora s prostora bivše Jugoslavije ("Meko tkivo", 2015.). Preveden je na makedonski, ruski, engleski i kineski. Ne pripada nijednoj književnoj grupaciji.

 

 GODINA MAJMUNA

 

*

 

Bas je već budan, čujem komešanje po dnevnom boravku. S nekime priča. Razbuđujem se. Pokušavam shvatiti gdje sam.

"On još spava, da", čujem Basov glas.

"U redu", žena odgovara. "Za dvadeset minuta moramo krenuti."

Cindy i Linda u našem su stanu. Bas je budan. Nalazim se u nekoj zabiti u Kini, petak je, 11. rujna 2015. godine. Ustajem, pozdravljam ih u prolazu i odlazim pod tuš.

Danas nas vode u osnovnu školu, pokazati nam gdje počinjemo raditi od ponedjeljka.

Ali prije toga stajemo u zalogajnicu. Nije restoran, nije ni kafić. Ljudi sjede i piju nekakve mliječaste tekućine ili jedu hranu koja se čini jednostavnom u odnosu na ono što smo imali sinoć.

"Izgleda da ovdje ne preskaču obrok", kažem Basu. "Ubio bih za još sat vremena spavanja."

"Ja bih ubio za kavu", odgovara on. "A inače, sve je ok, budan sam već nekoliko sati."

"Zašto bi preskakao obrok?", reče Linda. Krenula je ubaciti komad nekakvog duguljastog zelenog povrća u usta i stala na pola puta.

"Ima li ovdje kave, Cindy?", upita Bas.

"Ne", odgovara Cindy uz smiješak. "Žao mi je."

Linda nastavlja žvakati duguljastu biljku. Mladić do nas glasno povuče iz grla i pljune na pod. Bas raširi oči i pogleda u mene. Linda žvače kao da se ništa nije dogodilo, konobar iza blagajne brade naslonjen na ruku odsutno zuri u nas.

Cindy je primijetila, ali pravi se da nije.

"Više nisam gladan", reče Bas.

"Oh", usklikne Linda. "Ali ništa nisi pojeo."

Bas frkne nosom i okrene se oko sebe.

"Hej, kakva je ovo igra?", upita konobara. Ovaj se samo nasmiješi i skrene pogled s nas. Na jednom je stolu stajala ploča nalik na šahovsku, ali s okruglim figuricama iscrtanim kineskim pismom.

"Kako vam se sviđa stan?", pita Cindy.

"Odličan je", reče Bas. "Super namještaj, velik. Imamo ogroman dnevni boravak, zar ne?" Trkne me ramenom. "Samo još moram shvatiti kako prikopčati laptop na zvučnike i televizor."

Bas zašuti da uzme zalogaj riže. Polovica onoga što je zagrabio padne mu sa štapića. Nervozno ih spusti na stol.

"I susjed", reče i nasmije se. "Vidio sam starog susjeda jutros. Cool tip. Iznio je stolicu i stolić pred vrata i tamo na stepenicama zapalio cigaretu i pio čaj. Smije li se to ovdje?"

"Neki ljudi to rade", odgovori Cindy.

"Ali to baš i nije lijepo", reče Linda.

"Idem zapaliti, ispričavam se", reče Bas i ustane od stola. Nekoliko prisutnih u zalogajnici isprate ga pogledima. Onda pogledaju za naš stol. Znatiželjno zure u mene.

"Ti si studirao komunikologiju, je li tako?", reče Linda.

Kimnem.

"Ili informatiku?"

"Ne, komunikologiju. I povijest."

"Oh", ona blago rastvori usta. "Nekako si tih. Bas je ekstrovertan, to je dobro." Ekstrovertan. Tu riječ ponosno naglasi. Onda se onako divlje nasmije i ugrabi hranu.

"Ne", reče Cindy. Pogleda u mene i nasmiješi se. "Obojica će biti dobri učitelji. Ja mislim da nitko ovdje nije glasniji ni tiši."

Gledam kroz prozor, neki starac staje pred Basa i zuri u njega s pola metra. Odmjerava ga od glave do pete pa se okrene svome mlađem kolegi i nešto mu sugerira. Bas kima glavom i smiješi se. Starac mu uzima dlan u svoje ruke i prelazi prstom preko njega. Pogled u dlan, pogled u Basa. Još jednom kimne, dobaci nešto onom mladiću do sebe. Nasmiješi se Basu i produži dalje.

 

*

 

Pred ulazom u školsko dvorište čekaju nas tri mlade djevojke. Drže se sramežljivo, ali uzbuđeno.

"Ovo su Lucy, Julier i Amy", reče Cindy. Djevojke kimnu glavama.

"One će biti vaše asistentice u nastavi. Sve što vam treba unutar učionice možete pitati njih."

Cindy im nešto reče na kineskom, a djevojke se nervozno nasmiju i krenu došaptavati. Onda jedna istupi.

"Moje ime je Amy", reče. "U ime svih nas, želim reći da nam je drago što ste došli u naš grad i što smo dobile priliku raditi s vama. Zahvalne smo što ćemo kao vaše asistentice moći unaprijediti naš engleski. Hvala."

"Hvala vama, djevojke", odgovorim.

"U redu", reče Cindy. "Hajdemo unutra."

"Osjećaš li se i ti malo čudno nakon ovoga?", šapne mi Bas. "Nije li to malo previše pažnje za dvojicu mladića koji nikada u životu nisu održali niti jedan sat podučavanja?"

Zaštitar nas propusti unutra i nalazimo se na prostranom školskom igralištu.

Betonski košarkaški teren kojeg okružuje atletska staza, a s vanjske strane stolovi za ping pong i dva odbojkaška terena. Sa svake strane igrališta po jedna masivna zgrada.

"Ovo je bolje nego što sam ja ikada imao u svojoj školi", reče Bas.

"Slažem se."

Gomila djece u istim crvenim trenirkama trči po igralištu, bacaju loptu ili igraju gumi-gumi.

Kada nas primijete, učenici stanu s igrom. Neka djeca uzbuđeno vrište i upiru prstom u nas, druga su ukipljena u mjestu, zure blago otvorenih usta.

Oni hrabriji prilaze nam i daju nam pet. Mašu i viču hello, uzbuđeno se smiju, skaču u mjestu pred nama, trče u krug.

"I da, jedna stvar", reče Cindy u hodu. "Ova djeca nikada u životu nisu vidjela stranca pa će možda biti malo uzbuđena."

Na ulazu u zgradu mahnemo klincima, a oni krenu urlati za nama i dotrče blizu, prateći nas pogledima. Mašu su i viču za nama sve dok ne nestajemo iza prvog ugla. Ona najmlađa među asistenticama pravi pozu u hodu i čini selfi-video s nama.

"Sad vidim kako je bilo Beatlesima", reče Bas.

 

*

 

Učionica je puna osmogodišnjaka. Suzdržavaju se da ne vrisnu od uzbuđenja. Neka su prestrašena. Gledaju u svoju učiteljicu. Ona u ruci stišće drveno ravnalo i pogledom prelazi s jednog kraja učionice na drugu.

"To sve je jedan razred?", pitam Lindu.

"Kako to misliš?", odgovara ona.

"Čovječe, ovdje ima barem pedeset učenika", reče Bas uz podsmijeh. "Sad sam izbrojao na brzinu."

"U redu", Cindy se okreće prema nama. Iz torbe vadi dvije plišane igračke. Zeca pruža Basu, a meni daje pandu. Djeca ispuste glasan woooow. Učiteljica ih ošine pogledom i glasno vikne na njih. Klinci pokunjeno ušute i polažu dlanove na stol. Učiteljica još desetak sekundi zuri u njih. U učionici muk. Lindi s lica nestaje divlji osmijeh. Veliki zubi uvukli su se unutar diktatorskog lica. Učiteljica se okrene prema meni i Basu i nježno se nasmiješi. Pokaže otvorenim dlanom prema učionici.

"Tko će prvi?", reče Cindy.

"Tko će prvi što?", pita Bas.

"Podučavati", odgovara ona uz osmijeh.

Mi se isto smijemo.

Učiteljica se smiješi. Linda otkriva zube.

Onda shvatimo da se Cindy ne šali.

U idućem trenutku nalazim se pred pedeset učenika kojima oči sjaje.

U rukama stišćem plišanu pandu. Osjećam kako mi se košulja natapa znojem.

Bas stoji sa strane i češe bradu. U društvu je naših asistentica, one znatiželjno zure u mene i stoje po strani.

Bio sam i u gorim situacijama od predavanja osmogodišnjoj vojsci djece, ali ne mogu se sjetiti kada.

Cindy sjedi kraj učiteljice i na prekriženim koljenima rastvara bilježnicu. Gleda me bez onog lažnog smiješka. Poželim uzeti to drveno ravnalo i opaliti je po nosu.

"Hajde", reče Cindy. "Ne brini. Samo igraj neku igru."

"Evo", Linda mi pruža papir s gomilom sitnih naljepnica. Na njima razni smajlići.

"Za svaki dobar odgovor možeš im dati jednu naljepnicu."

Samo igraj neku igru?! Nikada u životu nisam podučavao, nismo prošli nikakav trening, nitko nas nije upozorio da ćemo već danas morati predavati.

Brišem čelo i smiješim se.

"Good afternoon", govorim.

Djeca šute. Zure u mene, jedino što čine treptanje je očima. Blago rastvorena usta.

Bas baci svog zeca među njih. Klinci stanu vrištati i otimati se za igračku. Jedna glava izroni iz gomile, visoko podižući zeca u rukama. Ostali se smijulje i gledaju u dječaka. Maleni, tamnoputi dječačić okrugle glave.

"Hi", kažem.

Njemu nestane osmijeh s lica. Pogrbi se i uplašeno gleda oko sebe. Učiteljica nešto vikne. Blago se trznem na njen povik. Mogu misliti kako je klincu. On krene cupkati s jedne noge na drugu i nervozno grči obraze.

Prilazim mu i govorim da je sve ok. Uzimam plišanog zeca i pružim mu ruku. On me prestravljeno pogleda pa spusti pogled na moj dlan. Djevojka ispred njega savija se u leđima ne bi li mi uhvatila pogled. Šaputanje, smijuljenje, nekoliko klinaca dovikuje mu nešto na kineskom. On se zbunjeno okreće oko sebe i kima glavom.

"Hello", odgovara tiho.

Pružam mu naljepnicu. Ostatak razreda glasno uzdiše. Klinac uzima smajlić i lijepi si ga na čelo.

"Kako ti je ime", pitam ga što sporije mogu.

Ona nesigurno odgovara.

"I am fine, senkju", ponavlja glasnije. Klinci mu nešto dobacuju.

Dječačić se uznemiri, brada mu titra, oči se pune suzama.

"His name-o is...", govori djevojčin glas.

Mršavac u zadnjoj klupi odsutno zuri u mene, iz nosa mu se spuštaju bale, briše ih rukavom uniformirane trenirke. Djeca vrište i mašu rukama, traže plišanu igračku. Dječak potiho plače, naljepnica mu visi sa čela. Učiteljica udara ravnalom o stol i dere se. Muk.

Bas češe bradu. Cindy upisuje u svoju bilježnicu.

 

*

 

U zbornici učitelji sjede za masivnim ovalnim stolom. Nekoliko njih u žurbi prebire po papirima, ulaze i izlaze. Jedva se obaziru na nas.

"Ovdje možete provoditi slobodno vrijeme", reče Linda. "Odmoriti se."

"Jeste li žedni?", pita Cindy.

"Da, molim", odgovaram. "Ovo me iscijedilo."

Cindy se okrene prema asistenticama i odmah joj nestane smiješak s lica.

Najmlađa među njima, Lucy, kimne glavom i otrči na kraj prostorije.

"Svaki razred ima toliko učenika?", pita Bas.

"Više-manje", odgovara Cindy. "Neki učenici ne sudjeluju u nastavi pa broj nije uvijek tako visok."

"Zašto ne?", pitam.

"Nisu platili."

Lucy dotrčava s tacnom i odlaže je na stol. Zahvaljujem joj i grabim jednu čašu.

Čaša mi padne iz ruke, opsujem i povučem dlan.

"Jebote, što je ovo?", govorim.

Svi skrenu pogled na mene.

"Ispričavam se, ali ovo je vruća voda!"

Asistentice se krenu došaptavati, Linda razrogači oči, Cindy se smješka.

Učitelji znatiželjno promatraju iz svojih stolica.

Bas oprezno dodiruje šalicu.

"Čovječe, pa stvarno", smije se. "Zašto si nam donijela vruću vodu?"

Lucy ne odgovara, čitava se zarumenila i bespomoćno gleda u Cindy i Lindu.

"Vruća voda je dobra", govori Linda. "Dobra za zdravlje."

"Ovdje se tako pije", Cindy je prekine. "Ako želite hladniju vodu, uvijek to morate prije naglasiti. S vremenom ćete se naviknuti."

 

*

 

Sjedimo u onom istom restoranu. Sve je ispisano kineskim pismom.

Sami smo na svome, nema Linde i Cindy.

"Umirem od gladi", reče Bas. Zuri u menu kao da će to išta pomoći.

"Strah me da ne naručimo neke gusjenice ili kravlje iznutrice."

"Kung-pao piletina", kažem.

"Što?"

"Kung-pao piletina, tako se zvalo. Kad sam studirao u Litvi, jedan Korejac me odveo u kineski restoran. To smo jeli."

Odlazim do čovjeka iza malog šanka i ponavljam. Kung-pao chicken.

"Kung-pao jidin", on podiže palac u zrak i tapše me. "Hen hao!"

Onda se okrene prema kuhinji i iz sve snage poviče Kung-pao jidin.

 

"Da vidim", reče Bas buljeći u svoje tanke prste. "Maroko, Španjolska, London, Norveška, Francuska naravno, Njemačka, Švedska, Litva, Estonija... Hej, u Estoniji sam imao tu krasnu djevojku, znaš? Rusi" reče. "Rusi su ludi, čovječe. Jednom sam se gadno napio, hodao sam ulicom, padala je kiša i prišao mi je taj ogromni, plavokosi stvor crvena lica. Zahtijevajući nešto. Tako je barem izgledalo. Nisam ga razumio, a onda mi je otrgnuo torbu s ramena i stao kopati po njoj. Izvukao je paket cigareta, ali on je bio u potpunosti mokar i to ga je naljutilo. Onda me gadno istukao."

Ima li smisla reći mu da je verziju te priče ispričao u kombiju prije svega nekoliko dana?

Suosjećajno kimam glavom.

"Što ćemo raditi danas?", reče.

Krene lupkati prstima po stolu i ogledavati se oko sebe.

"Možemo prošetati gradom", odgovorim.

"Cool", reče. "Već mi je malo muka od zatvorenog prostora."

Izvadi kutiju iz džepa košulje i uzme jednu tabletu.

"Znaš", reče. "Moram ti nešto reći. Imam blagu verziju bipolarnog poremećaja."

"Zar postoji blaga verzija?"

"Sada sam pun energije, sve mi je novo i uzbudljivo", nastavlja. "Možda sam ti malo naporan, ali sutra ću već biti u depresiji, ne brini." Podsmijeh. "Svi mi uvijek govore kako je to cool, da mogu napisati puno pjesama, da je to dobro za moju glazbu. Romantiziraju čitavu stvar, a sve što činim u tim trenucima ležanje je u krevetu danima."

"U redu je", odgovorim. "Hvala što si to podijelio sa mnom."

"Hej, sada barem imam razloga za to, zar ne?", reče. "Djed mi umire."

Stiže naša piletina. Jednako je savršena kao u Litvi, samo što je porcija duplo veća. Konobarica je mlada i slatka, gleda kako jedemo i sa zanimanjem nas prati. Ima ozbiljan izraz na licu. Ne čini se fascinirana našom pojavom, ali onu večer ona je sjedila u separeu i potajice nas fotografirala.

Bas je traži kontakt, tura joj mobitel pod nos. Ona se pravi da ne razumije i odlazi od stola.

"Slatka je", reče Bas.

"Ovo je jako dobro. Kako si rekao da se zove?"

 

*

 

Pred zgradom sam. Za pola sata imamo prvu lekciju. Bas je već otišao. Spuštam se u dvorište i nalazim je na ulazu u dvorište.

"Zašto nisi ušla?"

"U redu je", reče. "Hajdemo."

Pokušavam zapamtiti kojim me putem vodi do škole, ali sve mi izgleda identično.

Na cesti automobili, imam osjećaj da svaki vozač trubi. Voze preko trotoara ne bi li zaobišli usporene trokolice i mini traktore koji nose vreće pune riže i povrća. Neki voze u suprotnim smjerovima. Nitko se ne obazire na trubu.

"Zar to ovdje nije protiv pravila?", pitam Lucy.

"Što?"

"Ovakva luda vožnja?"

Ona se zagleda u cestu pa u mene.

Pita jesam li doručkovao.

"Rijetko doručkujem", odgovorim.

Na cesti starac iza kolica. Pripremio je tavu i u njoj peče nešto nalik palačinkama. U kutiji pored tave jedna košara, u njoj se puše okruglice naslagane jedna na drugu.

"Ne doručkuješ? To nije dobro."

Lucy stane i kupi mi pecivo. Nema koru i meko je.

"Baozi", reče. "Pazi, vruće je."

Punjeno povrćem, sviđa mi se.

"Koja ti je omiljena hrana?", pita Lucy. "Pizza? Hamburger?"

"Kung-pao piletina", odgovaram.

Lucy se smijulji, rukom prekriva usta.

"Znaš da je to omiljena hrana stranaca u Kini?"

Nisam znao, ali imalo je smisla. Bas i ja svaki dan jedemo kung-pao jer je neopisivo ukusno i jer se plašimo probati nešto za što nismo sigurni što je. Većina stvari koje promatramo na susjednim stolovima ne čini se za nas. Nedavno smo kung-pao dodali i desert, slatkaste mini žemlje koje dolaze vruće i prelivene vanilijom.

"Što je s Julier i Amy?", pitam. "Čine se malo sramežljive."

"One su odrasle ovdje i studirale u Anshanu, znaš? To je prvi veliki grad, udaljen pola sata vožnje. Nema stranaca. Ja sam provela godinu dana u Shenyangu", reče.

"Zgodni laowai nisu mi novost."

Rukom ponovno prekrije usta.

"Laowai?"

"Stranac", reče. "Ne-Kinez."

 

*

 

Školsko dvorište ispunjeno je učenicima. Sve vrvi od uniformirane djece. Učitelji ih slažu u pravilne vrste. Primjećuju me, ali ne usude se reagirati. Oprezno se došaptavaju i upiru prstom prema meni. Djevojčica mi maše. Mašem joj nazad.

Kroz vrata svake zgrade izlaze razredi. Smještaju se u točno određenu vrstu u odnosu na prethodnu. S lijevog ulaza izlaze najmanji, šest i sedam godina stari, kroz srednji oni od osam do deset, a zdesna oni najstariji, od jedanaest do trinaest godina.

"Drugi kat, ova zgrada", reče Lucy gledajući u raspored. "Razred 3C. Danas imaš šest lekcija za trećaše. Jesi se pripremio?"

"Jesam", odgovorim. "Red, yellow, blue. I to moram ponavljati čitav dan po četrdeset minuta?"

Lucy veselo kimne glavom.

Penjemo se na drugi kat i ulazimo u praznu učionicu.

"Gdje su svi?"

"Vani", odgovori Lucy. "U redu je, odmori se."

"Od čega?"

Ona digne pogled s mobitela i nasmiješi se. Odložim torbu na stol i izađem na hodnik. Nekoliko usamljenih učenika šetucka hodnikom, buljeći u mene. Neki mahnu i smiješe se. Neki pokunjeno prođu. Lucy unutra sjedi i smijulji se tipkajući.

Gledam na dvorište. Savršene linije. Poslagani su u dijagonale koje se od ruba jedne strane dvorišta spajaju prema kraju, a kraj je ispod širokog balkona na zadnjem katu zgrade preko puta. Tamo stoji čovjek u odijelu i viče na mikrofon. Kada završi s vikanjem, pruži mikrofon jednom učeniku, a on nastavi jednako oštro vikati, gledajući dolje na svoje kolege. Onda krene pjevati. Dok pjeva, iza njega se diže kineska zastava do vrha barjaka, a učenici dolje u dvorištu pridružuju mu se u pjesmi.

Onaj u odijelu ponovno uzima mikrofon. Pogledam na sat. Već je prošlo pola lekcije.

"Hej, Lucy", vičem iz hodnika. "Što se događa tamo dolje?"

"Podizanje zastave", ona odvikuje nazad. "Svaki ponedjeljak."

"Svaki ponedjeljak?"

"Da", Lucy izađe na hodnik i glasno zijevne. Lijeno pogleda dolje na dvorište.

"Zar škola ne počinje u osam ujutro?"

"Počinje."

"Zašto onda moramo biti ovdje?"

"Nema zašto."

 

*

 

Prvu lekciju s učenicima započinjem u pokušajima predstavljanja sebe i otkuda dolazim. Pitaju gdje je Hrvatska, je li u Africi. Asistentice pogrešno izgovaraju riječ, gubimo vrijeme dok im objasnim. Nakon nekoliko razreda, govorim da sam Tino, iz Europe.

Woooow, unison odgovor pedesetak djece. Sada me možete pitati što god želite, govorim, a asistentice prevode. Opći muk.

"Ne morate na engleskom."

Opći kaos. Utišavamo ih i izabiremo jednu od podignutih ruka.

 

zašto imaš plave oči

gdje je Europa

ima li u Europi konja

imaš li djevojku ili više njih

zašto si tako visok

zašto imaš bradu

zašto imaš dlake na rukama

koliko kila imaš

you are cool

 

Ulazim u razred, djeca vrište. Učitelj se čini blag u odnosu na druge. Kad ugleda Lucy i mene, kupi svoje stvari i izlazi iz učionice. Smije se u prolazu.

Čim se vrištanje primiri, jedan učenik iz prve klupe krene mahati novčanicom prema meni.

Ustaje i tura mi novac pod nos. Desetak ostalih učenika prati njegov primjer.

Razred ustaje i maše novčanicama prema meni.

Odmahujem glavom, pogledavam Lucy.

Ona umiruje dječaka i pokazuje mu da sjedne.

On nevoljko sprema novac u džep i sjedne u klupu.

"Što je to bilo, Lucy?"

"Svaki učenik plaća 100 yuana po semestru za vašu nastavu", odgovori ona.

 

zašto imaš plave oči

gdje je Europa

          ...

*

 

Današnju lekciju prekinula je glasna sirena. Najglasnija koju pamtim. Trajala je dvadesetak sekundi i presjekla moje zaneseno razglabanje o ispravnom izgovoru riječi poput thanks, three, this, that. Kinezi zvuk th(e) izgovaraju kao s ili z. Senkju, sri, zis, zet.

Sirena prestaje.

"Ok", pljesnem rukama. "Kako izgovoriti ovu riječ?", pokazujem na thank you ispisano na ploči i bacam plišanog pandu iza leđa. Muk. Nema divljanja za pandom, nema skakanja, vrištanja, otimanja. Čujem glas djevojke. Okrenem se prema razredu, a učenica iz prve klupe stoji okrenuta prema kolegama. Svi zure u nju. Izbacuje nekoliko rečenica. Onda se okrene i ruke položi uz tijelo, stojeći mirno, poput vojnika. Ne gleda u mene, ne postojim, laowai koji blebeće o pravilnom izgovoru riječi. Ostali učenici prate njen primjer, ustaju i stoje mirno. Ona još jednom podvikne i svi u isti tren lagano spuste glave. Gledam u Julier, ona se samo smiješi. Ali Julier je uvijek nasmiješena. Stanem do prozora i promatram ih. Čekam. Traje znatno duže nego uobičajena minuta šutnje.

Djevojka iz prve klupe podvikne, đaci podižu glave i sjednu. Dižu pogled prema meni i vraćaju osmijeh na lice, trče prema pandi, jedan ju dječak podiže visoko u zrak, drugi mu je pokušavaju ukrasti.

"Tino laoshi, Tino laoshi", viče. "Senkju, senkju, senkju!"

Linda se pojavljuje niotkuda, utrčava u razred i prilazi mi.

"Čekala sam vani dok ne prođe", reče. "Došla sam ti reći da sutra imamo sastanak."

"Nije li to moglo čekati dok ne završi sat?"

Ona blago rastvori usta i zamucka.

"No dobro", rečem. "Što je bilo sve ovo?"

"Tri minute šutnje", odgovori Linda. "Danas je 18. rujna, obljetnica japanskog masakra nad našom Mandžurijom."

To kaže uz onaj onaj neprirodni osmijeh, pa se hitro okrene i nešto dobaci Julier. Ona kimne glavom, a Linda izjuri iz učionice.

"Tino laoshi", viče onaj dječak pa tiše ponavlja senkju, senkju.

 

*

 

Ulazim u razred. Uranio sam i Lucy još nije ovdje. Djeca sjede u svojim klupama, ne obaziru se na mene. Sa zvučnika na zidu proteže se umirujuća glazba popraćena ritmičnim glasom.

"Yi, er, san, si", govori pa ponavlja. "Jedan, dva, tri, četiri."

Trljaju sljepoočnice. Pa, kada glas završi svoje brojanje, prebacuju se na čelo. Obrazi. Potom vrat. Zatvorenih očiju.

Dolazi Lucy.

"Zašto izgledaš tako zamišljeno?"

"Što to rade?", šapućem, ne želim ih omesti.

"Masiraju se", Lucy odgovara kao da se podrazumijeva. Sve što ovdje rade čini im se sasvim uobičajenim obrascem ponašanja.

"Vi to ne radite u Europi?", pita.

"Ne", odgovaram. "Ali osjećam dobru energiju samo što sam među njima."

"Energija", usklikne Lucy. "To je riječ koju sam tražila."

"Pritišću žarišta energije", govori tiho. "To nam pomaže opustiti mozak i pokrenuti cirkulaciju. Tako je radio car po preporuci liječnika još prije tri tisuće godina. Naša tradicionalna medicina."

Nasloni bradu na dlan i promatra djecu. "Slatko, zar ne?"

"Koji car?"

Lucy me zbunjeno pogleda.

"Ne znam", odgovara.

 

*

 

Škola završava u tri poslijepodne.

Imamo oko dva sata do zalaska sunca pa se spuštamo dolje pred zgradu.

"Preko puta ima nešto nalik potoku", reče Bas. "Zgodno mjesto."

Uzima gitaru, ja svoju bilježnicu. Na putu stajemo u dućančić na ulazu u zgradu i kupujemo karton piva. Šest piva za 12 yuana, pa to je jedva euro i pol. U pozadini dućana tražim čips. Okus morske trave, okus škampa, okus rajčice, okus jogurta. Kraj zadnje police spotičem se o nešto. Madrac na kojem leži dijete. Bulji u mobitel, iz usta mu viri lizalica. Diže pogled i nevoljko se pomiče u stranu. Vrata s ulazom u drugu prostoriju širom su otvorena. Unutra vidim starca kako gleda televiziju, a kroz još jedna vrata nešto dalje ženu koja reže povrće u kuhinji. Muškarac na blagajni sjedi zavaljen u fotelji, nogu podignutih na stol i gleda seriju. Bacam piva i čokolade na blagajnu, on ih bez gledanja skenira. Upiše u kalkulator i okrene ga prema meni. Čačkalica među zubima, majica podignuta do prsa, otkriven trbuh. Platim i izlazim.

"Zai jian", trudim se izgovoriti.

On promrmlja mhmmm i vraća čačkalicu među zube.

 

Bas me čeka pred dućanom i prebire po gitari.

"Nije loša", govori dok je naštimava. "Neka korist i od te Linde, ha?"

"Nije li ona platila onaj tvoj depozit za bicikl?", govorim u hodu. "3000 yuana, koliko je to?"

"Oko 450 eura", govori Bas. Prislanja uho bliže gitari, govori mi da šutim na sekundu.

Ok, udara nekoliko akorda, pusti plačan glas i zadovoljno prebaci gitaru iza leđa.

 

Linda nam prvih nekoliko dana neprestano kuca na vrata. Donosi bezbroj igračaka.

"Djeca vole igrati igre", govori i divlje se smije. Odlaže ljepljive loptice i teniske rekete na naš kauč. Flash karte i markere svih boja.

"Zašto se onda nitko od učitelja nikada ne igra s njima?", pitam. "Samo viču na njih i prijete onim ravnalima."

"Shuttlecock", usklikne Linda i izvadi ono što udaraju reketima na badmintonu.

"Kako si rekla", govori Bas uz podsmijeh. "Shuttle..."

"Cock", Linda ponosno odgovara. Bas joj se smije u lice, ona divlje pokazuje velike zube.

Onda otrči u hodnik i donosi gitaru.

"To, Linda", viče Bas i grli je. "Ovo je dobra gitara."

"Mislim da je", Linda odgovara zadovoljna Basovom reakcijom.

"Kako s ovime igraju badminton", govorim. "Preteško je."

"Oh, ne" reče Linda. "To je za udaranje nogom. Ovako."

Uzme pernatu lopticu i krene njome tehnicirati. Udara ju punim stopalom, pa unutarnjom stranom stopala, pa vanjskom nekoliko puta.

Ne možemo vjerovati. Linda se odjednom pretvorila u Ronaldinha. 

Pokušavamo igrati s njom, ali ne ide.

Ona se nevino smije, bez divljačkog kesa i velikih zuba.

 

Na livadi Bas pjevuši neku od svojih hipsterskih pjesmuljaka.

Dolaze Lucy i Amy. Dvije suprotnosti. Lucy, uvijek raspoložena i spremna na razgovor, smijeh. Amy, depresivna i tmurna. Julier ima dijete pa je rijetko vidimo van radnog vremena.

Nudimo im pivo, ne žele. Čokolade, ne žele. Možda da sam uzeo čips od morske trave.

"Istraživala sam malo o vašim državama", reče Amy.

"Nizozemska", izgovara tečno. Kratka pauza.

"Zemlja vjetrenjača i tulipana. Najpoznatija ličnost je Van Gogh. Glavni grad Amsterdam."

"Jesi li ti iz Amsterdama, Bas?", pita Lucy. Bas samo odmahuje glavom, prebire po žicama.

Amy stane. Bas je niti ne pogleda.

"Nije loše", kažem. Amy se stidljivo nasmiješi.

"O tvojoj državi nisam ništa našla", reče. "Zaboravila sam kako se zove."

Bas prdne. Smiješno mu je.

"Je li to u redu činiti ovdje?", pita djevojke.

"Među svojom obitelji", Amy odgovara. Odsutno zuri u prljavu nakupinu vode koju je Bas nazvao potokom.

"Dakle, da vidimo jesam li dobro shvatio", Bas odlaže gitaru.

"Skinuti majicu nasred punog restorana, pljuvati po cesti uz onaj grozan zvuk, podrigivati pred svojim učiteljem i bacati smeće posvuda – to je u redu. Zašto kod prđenja povlačite granicu?"

Amy i Lucy izgubile su ga odavno. Lucy obgrli koljena rukama i nasmije se. Amy slegne ramenima. Nema zašto.

Djeca se igraju pred zgradom. To odavno nisam vidio, otkad sam sam bio dijete. Ponekad dotrče do nas, skakuću i grle nas. Ne gledaju u nas kao čudnu iznenadnu pojavu, samo su sretni što smo tu. Njihovi roditelji i djedovi voze bicikle i zure u nas iz daljine.

Bas svira umirujuću melodiju, djevojke šute.

Sjedimo na suncu.

Ništa mi ne nedostaje i to me pomalo plaši.

 

*

 

Bas svira svoje pjesme, pokušava se sjetiti vlastitih stihova.

Ja pravim bilješke. Pokušavam smjestiti sve što se događa, ali misli mi lete prebrzo da bih ih mogao spojiti u smislene rečenice.

Kako je u Kini?

A ja ne znam odgovor. Znam ga, ali ga ne mogu uobličiti. Ne želim stvoriti pogrešnu sliku o Kinezima, definirati ih. Što god kažem vraća se kao bumerang s protuargumentom. Teško je razumjeti ih, stvoriti svakodnevnu rutinu, obrazac ponašanja i odnošenja prema njima. Sve što Bas i ja činimo njima kao da predstavlja vrhunac dana. Izgleda da nas mogu promatrati satima, komentiraju naše pokrete, razmišljanja, izgled. Samo zato što dolazimo iz Europe, što smo bijelci. Laowai. Afrikanci su hei ren, crni čovjek. Oni nisu laowai. Ostali Azijati su ren iz zemalja iz kojih dolaze. Stranac, ne-Kinez, to je laowai, kaže Lucy. Ali samo ako je bijele puti. Sve što bijeli čovjek čini bolje je, kvalitetnije, ljepše. Sve što kažemo njima je otkriće, kao da ne možemo pogriješiti. Možda im je sve to samo šou, obožavaju vidjeti Basa kako skače nasred ceste i pjeva, kako je glasan. Stavljaju nas iznad svojih ljudi i ne znam kako da se osjećam po tom pitanju. Razmišljam kako je u većim gradovima Kine.

"Misliš li da će ispuniti obećanja i posjetiti nas?", pita me Bas.

 

Predvečerja provodimo na kauču, svatko na svojoj strani. Ako nam se priča, onda govorimo dugo. O vlastitim mislima, osjećajima, poveznicama s prošlim i budućim. O ljubavi, glazbi, slikarstvu, književnosti, svjetskom poretku, našim vladama, demokraciji, socijalizmu. Svemu onome što ne možeš voditi bilo s kime. Onaj dio tebe kojeg se plašiš podijeliti s drugima jer si svjestan da oni ne troše vrijeme razmišljajući o tim stvarima. Oni su zauzeti odgajanjem djece, kupnjom konzervi tune na sniženju, ustajanjem u sedam i vraćanjem kući u pet.

Bas ima djevojku u Francuskoj. Kaže da mu nije djevojka, ali jako puno priča o njoj.

Moja Talijanka studira kineski pa je jedina podrška povodom mojeg novog posla. Nadam se da će me posjetiti. Njegova, pak, sprema put u Australiju, gdje Bas sjeveroistok Kine shvaća kao logičnu usputnu stanicu.

"Mogli smo proći i gore, ha?", podsmjehuje se, kao prvoga dana kad smo se sreli. Odbacio je na trenutak pozu. "Zamisli da sam jedan od onih štrebera koji odlazi u krevet prije ponoći jer sutra radi. Ili koji ne pije. Ti si cool", reče. "Skroz smo dobro ovo odigrali."

Razmišljam što moja majka misli. Koliko je boli što me nema i što sam tako naglo odlučio otići. Što nisam dovršio diplomski rad, nego skočio na avion za Daleki istok. Mene ne boli, ja sam sretan što sam tu. Ne osjećam da sam daleko, ja sam doma. Možda je u tome oduvijek i bio problem. Što nemam jednog doma. Gdje god bih otišao, osjećao sam se kao kod kuće. Tebe stalno nešto goni, čujem oca. Vratiš se, pa već za deset dana tražiš rupu kroz koju ćeš dalje. Trzaš kao pas koji ima crve u guzici. Sjetim se bivše djevojke prema kojoj ne osjećam više ništa, premda smo tek prije nekoliko mjeseci konačno raskrstili. Možda je majka u pravu kad kaže da nemam osjećaje i da volim samo sebe.

Bas i ja ovdje smo iz istih razloga. Ne možemo ostati na jednom mjestu predugo.

"To nije moralo biti ovdje, mogao je biti i Mozambik", govori. "Plaća je mogla biti i 200 eura."

Ni na trenutak nisam vidio ništa hrabro ili uzvišeno u činjenici da sam se jednoga jutra probudio na drugom kraju svijeta. Nekoliko prijatelja mislilo je da se šalim kad sam rekao gdje idem i što ću tamo raditi.

Možda je u pravu – možda sam samo sebičan mladić, zadovoljan samim sobom.

 

"Nemam pojma", odgovaram. "Ali nadam se da hoće."

"Hej, što misliš o ovome?"

Bas mi čita odlomak iz svoga dnevnika:

„Prije dolaska pokušao sam se osloboditi svih predrasuda vezanih uz Kineze i Aziju, ali stigavši ovdje shvatio sam da su mi one itekako potrebne ne bih li se prilagodio okolini i preživio. Ljudi imaju kose oči i niži su od nas, a kineska slova i dalje su samo čudni znakovi za mene.“

 

*

 

Nekoliko čestitki na mobitelu. Doma je sada pet ujutro. Bas je na kauču. Ustaje i grli me, obojica smo samo u boksericama.

"Hvala", govorim. "Ali daj da se prvo popišam."

"Preveo sam blog koji si objavio", viče s kauča. "Sviđa mi se kako ga započinješ mojim pišanjem uz otvorena vrata."

"Mislio sam da će pišanje Zapadnjaka privući više ljudi", odgovaram. "Ali i dalje su kulinarka i neonacist najčitaniji blogeri među Hrvatima."

U hodniku pred vratima nekakav paket za koji Bas govori da ga je poslala Cindy.

"Hajde, otvori", govori Bas. "Živo me zanima što oni poklanjaju ovdje."

U kutiji velika torta na kojoj piše Happy birthday. Nije loše, govori Bas.

"Nije", odgovaram. "Nisam očekivao da će znati."

"Hajde, reži ju. Ovdje su slatkiši odvratni, nadam se da im barem torta valja."

Dok režem tortu, Bas nestaje u svojoj sobi i vraća se s nestašnim osmijehom na licu.

"Evo", pruža mi vrećicu. "Najbolje od svih supermarketa u Xiuyanu."

Xiuyan ima samo jedan supermarket i jedan market. U vrećici maslac od kikirikija i pljoska s ucrtanim kineskim pismom i ugraviranom slikom budističkog hrama na planini.

"Daj da probamo", kaže Bas.

Otvaram pljosku i potežemo po gutljaj. Najgori alkohol koji smo probali u životu.

"Barem je pljoska zakon", govorim.

Kucanje na vratima.

Bas ustaje i viri kroz špijunku. Nešto mumlja na nizozemskom.

Otvara.

"Happy birthday", ženski glasovi pa dječji.

Pružaju Basu vrećicu. On pokazuje na mene. Na vratima dvije žene i dvije djevojčice. Uzimam vrećicu i zahvaljujem im. One stoje pred vratima, ne skidajući osmijeh s lica. Djevojčice stoje mirno, kao moji učenici usred tri minute šutnje. Na glavama imaju rođendanske kapice.

"Tko je to", šapućem Basu. On sliježe ramenima.

"Mi susjedi", govori mlađa žena. "Mi čuti naš učitelj ima rođendan. Poštar kaže kad donese tortu. Mi izaći, kupiti pile i voće za učitelj."

"Xie xie", govorim. "Hvala puno. Uđite."

One kimnu i uđu. Stanu nasred sobe, osvrćući se po stanu. Bas i ja na brzinu stavimo majicu i pokažemo im na kauč.

"Ti učitelj moja kćer", govori mlađa Basu. Starija žena samo se smiješi i zuri u nas. Djeca bezvoljno sjede na kauču.

"Želite li torte?"

Djeca kimnu i obližu usne. Donesem im po komad i sjednem na stolicu. Djeca jedu, odrasli sjede i šute.

Bas odjednom ustane i dohvati gitaru. Krene svirati rođendanske pjesme, a djeca se raspjevaju i rastrče po stanu. Bas nastavlja sa školskim pjesmama, Head and shoulders knees and toes, When you're happy and you know it, djevojčice prate pjesmu. Starija žena ustane i krene vikati usred pjesme. Bas stane.

"Što nije u redu", pita.

"Foto, foto", ponavlja mlađa. Starija se smije, vadi mobitel iz džepa. Skupljamo se na kauču, djeca nam stavljaju kapice na glavu i starija žena opali nekoliko fotografija.

"Senkju", govore klinke.

"Senkju", ponavlja starija žena i smije se.

Ustaju i odlaze prema vratima.

"Xie xie, xie xie, xie xie", ponavlja starija žena, uzima kćerkinu ruku i maše nam njome.
"Čovječe, umirem od gladi", govori Bas. "Daj te piletine."

Nosi vrećicu u kuhinju.

"Jebemu mater", glasno opsuje.

Odlazim vidjeti što se dogodilo.

Pile ima glavu, kožu i noge s kojih strše velike kandže.

 

*

 

"Baaaas", viče klinac s naočalama.

Baaaaaaaas, žile mu iskaču na vratu. Odlažem bicikl uza zid školskoga dvorišta. Dotrčava i grli me.

Još nekoliko njegovih prijatelja me zagrli, hvata za jaknu, pokušavaju mi ukrasti šešir.

Ovaj i dalje urla iz svega glasa, odguruje ostale koji su dotrčali zagrliti me.

"Tiše malo", prstom prekrijem usta. Oni kimaju glavom.

"Jutro je", govorim. "I moje ime nije Bas, ok? Ja sam Tino."

Kimaju glavom i zure u mene.

Spuštam se u čučanj i gledam jednog po jednog u oči.

"Tino", šapućem. "Da čujem, ponovite. Tino."

"Tino-aaa", reče jedan.

Drugi mi ukrade šešir i otrči s njim.

"Tino-aaa", ponavljaju ostali i smiju se.

"Tinoa", kažem. "Može i tako."

Jedna od učiteljica brzo došeta s mojim šeširom, pruži mi ga i nasmiješi se prema meni.

Okrene glavu prema klincima i smiješak zamijeni grč na licu dok vrišti na njih i pokazuje prstom prema zgradi. Djeca otrče, ona se u hodu još jednom nasmiješi i ode na drugu stranu.

Vadim raspored sati i češem glavu. Nemam pojma na koju stranu skrenuti, koji kat se popesti i kroz koja vrata ući. Sve mi izgleda isto u ovome gradu. Nikada se toliko nisam gubio. Ulice su iste, zgrade su iste, sve je ispisano kineskim pismom. Škola ima sveukupno osam katova i šezdesetak učionica.

Amy ponovno kasni. Stojim nasred dvorišta i čekam.

Dva velika dječaka prolaze i pokazuju mi srednji prst iz daljine. Smiju se, jedan nema prednji zub.

Gospođa u odijelu maše mi s gornjega kata.

Dolazi dječak plavih okvira naočala.

"Konačno", govorim mu. "Već sam se zabrinuo da te danas neću sresti."

Po običaju, ništa ne govori, samo zuri u mene. Spušta pogled ka mome dlanu.

"Ok", odgovaram. Uzimam mu ruku u svoju.

"Ali moraš me odvesti u ovu učionicu."

Pokazujem mu papir. On odsutno zuri u njega. Prstom udaram u 4E.

"Vidiš", govorim. "Razred četvrti, odjel E."

On podigne pogled i šutke zuri u mene. Prati moj korak.

Hodamo do ulaza u zgradu gdje ga kupi stara učiteljica. Ona ne zuri u mene, niti me ne pogleda.

Nevoljko promrmlja prema njemu i on uđe u učionicu.

I tako svaki četvrtak do sada.

 

Glas sa zvučnika. Lekcija je počela. Zaustavljam dežurnog učenika i pokazujem mu papir.

On prstom upire u zgradu preko puta.

"Dva", govori. "Kat dva."

Trčim, uspinjem se na drugi kat, ulazim u jedinu učionicu koja je još uvijek otvorena.

Učitelj matematike kiselo mi se smiješi. To je jedan od onih koji uvijek ostaje u učionici i osjeća se pozvanim komentirati moju nastavu, savjetovati kako da podučavam.

Klinci su smrznuti kad je on prisutan. Ukipljeno sjede i plaše se pogrešnog odgovora.

Uključujem projektor i puštam "Happy" Pharrela Williamsa. Učitelj znatiželjno zuri u platno. Klinci pljesnu svaki put kad čuju riječ happy.

Pjesma završava, Amy još uvijek nije ovdje.

Puštam "Get up, stand up" Boba Marleya. Učitelj se smješka. Klinci ustaju svaki put kad čuju stand up.

Amy se konačno pojavljuje. Usporeno ušetava u učionicu, nešto dobaci učitelju i stane u kut prostorije.

Pitam djecu da pripreme zadaću.

Oni zure u mene.

Amy stoji u kutu, tipka po mobitelu.

Učitelj je namrgođen, baca otrovan pogled prema učenicima. Oni uplašeno došaptavaju.

"Amy", govorim. "Možeš li im objasniti što radimo?"

Ona nevoljko otpuhuje i kima glavom. Onda govori pet minuta.

"Amy", kažem. "Govorili smo o ovome. Možeš li im samo prevesti da otvore bilježnice sa zadaćom?"

"Ok", odgovara Amy. Još pet minuta monologa.

Na satu još deset minuta do kraja lekcije.

I tako svaki četvrtak.

 

*

 

Mango, marakuja ili durian? Durian smrdi. Kakav je to smrad, zašto se ovdje toliko dave u tom voću? Stavljaju ga na pizzu. Mislili smo da je sir, ali ovdje nema sira. Nema kruha. Nema salame. Nema pekarne. Nema kave. Nema sendviča. Nema čokolade. Nema čipsa s okusom paprike ni luka. Ovisni smo o maslacu od kikirikija. Znaš da si na kraju svijeta kada nigdje ne svijetli McDonald's. No dobro, uzimam pakiranje manga i krećem dalje.

Netko me prima za rame. Stariji muškarac namrštena lica. Drži bilježnicu u lijevoj ruci i olovku u desnoj. Ispred sekcije s povrćem stoji nekoliko mladića. Kist i platno pred svakime od njih. Zure u povrće i koncentriraju se na svoj rad.

Muškarac mi pokazuje da stanem i nastavim gledati onako kako sam ranije. Sve mi to objašnjava bez riječi. Udaljava se na nekoliko koraka.

U redu, kimam glavom i vraćam se u prijašnje stanje.

Nema sira, nema čokolade, davimo se u maslacu od kikirikija. McDonald's. Liga prvaka. Kava. Durian na pizzi.

Ruka na ramenu. Ok, pokazuje prstima.

"Već je gotovo?", pitam.

Okreće svoj skeč i pokazuje mi. Ja, od glave do pete, sa svojim smiješnim šeširom, majicom s kapuljačom i Hank Moody čizmama pred zelenim paprikama i salatom, zamišljeno zurim ispred sebe. Ja, sa svojom rijetkom bradom, prćastim nosom i umornim očima. Sve je to skicirao u pet minuta, kao da je netko opalio fotografiju.

"Svaka čast", govorim. Podižem palac u zrak.

Muškarac okrene skeč prema sebi. Studenti vire iza svojih platna, zadivljeno se smiješe.

Htio bih otkupiti taj crtež, ali ne znam kako će on to primiti. Ne znam kako mu objasniti da želim kupiti njegovu umjetnost, a u džepu imam stotinjak yuana.

On nestaje iza svog platna, koncentrira se na svoju mrtvu prirodu.

 

*

 

Listopad je i dalje ugodan, kaže Lucy, ali neće potrajati. Pauze od predavanja koristimo sjedeći uz rijeku. I ja sam nabavio bicikl. Kupio sam ga na ulici od starog Kineza za 50 yuana. Lucy je bila pregovarač. Svjestan sam da će se uskoro raspasti, ali baš mi se svidio.

Kada završi četvrta lekcija, nalazimo se na prvom križanju između naših škola i odlazimo do rijeke.

"Lucy", reče Bas. "Mi bismo probali Kineskinju, možeš li nešto srediti po tom pitanju?"

Ona gleda u mene pa u Basa. Smijulji se, rumena u licu.

"Pusti ga", odgovaram. "Zajebava."

Lucy je već na mobitelu.

Samo sekunda, kaže.

Onda na kineskom govori dvije minute, cereka se, radosno cvrkuće. Poklapa, tipka po mobitelu. Prislanja ga na uho. Isti proces.

"Ok", govori. "Riješeno. Večeras u vašem restoranu, oko 9?"

"Zvuči dobro", reče Bas.

Neki mladić staje u prolazu i krene mahati nončakama. Bas ga poziva. On dolazi, sprema nončake u torbu i obraća se Lucy. Sve je manje onih uzbuđenih našim prisustvom. Nema više iznenađenih pogleda nakon što im Lucy, Julier ili Linda objasne što dvojica laowai rade ovdje. Jedino što je isto su selfiji. I dalje ih brojimo na desetke dnevno.
"Možeš li mu objasniti da je to za naš Humans of Xiuyan članak?", govori Bas. Lucy kima glavom. 

Vadim bilježnicu i preko Lucy komuniciram s mladićem. Bas iz svih kuteva fotografira svojim aparatom.

Lucy je sada dio tima. Već smo nekoliko puta u njenom prisustvu zaustavljali ljude po cesti i pisali priče o njima. Ona ne vidi smisao u tome što radimo jer nismo plaćeni za to, ali nas niti ne ispituje zašto se time bavimo. Sve što bijeli laowai čini mora imati nekog valjanog razloga.

"Jednog sam dana hodao kući", govori mladić "i primijetio da me dvojica muškaraca prate. Kada sam skrenuo u uličicu, skrenuli su i oni za mnom. Onda sam nastavio hod, a oni me i dalje pratili. Došao sam doma i odlučio kupiti nončake, da se to više ne ponovi."

"Jesu li te opljačkali", govorim. "Ili napali?"

"Ne", odgovara mladić. "Niti neće." Ponovno vadi nončake i ponosno pozira za Basov aparat.

Na kraju, svoj mobitel daje Lucy pa od mene i Basa traži da svaki drži jednu ručku nončaka dok nas ona fotografira.

"Tino laoshi", viče djevojčica iz daljine. "Tino laoshi, hello!"

Razmahala se. Stoji uz majku. Obje su nasmiješene.

"Tvoja učenica", kaže Lucy.

Mašem joj nazag. Majka se saginje, nešto joj šapuće. Djevojčica dotrčava do nas, ispruži svoj sitni dlan i pruži mi lizalicu. Sramežljivo se nasmiješi i otrči nazad svojoj majci. Zagrli je pa se još jednom okrene i mahne nam.

 

*

 

Vozim Lucy na biciklu. Zadnja guma stapa se s asfaltom. Jedva se krećemo i pritišćem pedale što je jače moguće. Padamo. Lucy glasno vrišti, skačem s poda i podižem ju.

"Što se dogodilo", gledam njena gola koljena. Ni ogrebotine. Ona glasno jeca nasred ceste. Nitko se ne obazire, automobili nas zaobilaze, ljudi zure u mene. Smiju se i mašu mi. Podižem Lucy na noge. Ona glasno otpuhne i sjedne natrag na bicikl.

"Je li sve u redu?"

"Da", odgovara bezbrižno. "Idemo?"

Gibamo se ulicama pod suncem, miris iz restorana u prolazu, ne razumijem ni riječi što izlaze iz ljudi oko mene, ne znam pročitati niti jedan natpis, nema jumbo plakata. Lucy mi oslanja lice na leđa i čvrsto se drži za mene. Dječak se zaledi nasred ceste i glavom prati bicikl. Nasmiješim mu se, a on se razmaše i isprati osmijehom. Razmišljam da je ovo gdje se nalazim najbliže slobodi što sam ikada osjetio.

"Hej, Tino", čujem pozadi. "Koliko imaš djevojaka?"

"Kako to misliš?"

"Zar vi stranci nemate uvijek nekoliko djevojaka? Svi ste tako zgodni."

"Ne", odgovaram. "Obično imamo jednu."

"Oh", pa zašuti na nekoliko sekundi. "Ja se plašim imati sexy sa strancem. Ali baš bih htjela."

"Zašto te strah?"

"Ne znam", odgovara. "Ali moj zaručnik kaže da nije istina da vi imate veće penise od naših muškaraca?"

"Mislim da je to samo biološka činjenica", odgovaram.

"Da", nastavlja Lucy. "Kada su spušteni. Ali on kaže da kada dobijete erekciju, da vam ništa ne naraste, pa su tako njegov i tvoj penis na kraju iste veličine."

Ostavljam Lucy pred njenom kućom.

Majka maše iznutra, poziva me da uđem.

Čisti mahune i ne odvaja pogled od televizora. Glasno se smije dok Kinez viče i previja se po pozornici. Izgleda kao talent show po uzoru na Zapad. Žiri ima one smiješne hipsterske frizure i sjajna odijela. Publika udara plastičnim dlanovima. Majka se glasno smije.

Unutra nekoliko klimavih stolića, krevet u kutu na kojem sjedi majka i upaljen televizor preko puta nje. Dva hladnjaka isključena iz struje, četiri mala i rasklimana stola. Na zidu polica s limenkama sokova i mlijeka.

"Većina ljudi vodi neki svoj obrt u sklopu kuće", reče.

"Ali cijena ovih sokova ista je kao i u dućanu?"

Lucy sliježe ramenima.

Majka se smije i grli Lucy. Čini se drugačija. Smije se jer je dobro raspoložena. Koristi ruke i fizički kontakt. U nekoliko tjedana do sada, još uvijek nisam primijetio da se netko drži za ruke, ljubi ili grli.

"Ovo je naš restoran", reče Lucy. Stavlja pivo pred mene. Nešto nevoljko odgovara majci, a onda se nasmije na njen odgovor. Majka maše prema njoj.

"Hajde", reče Lucy. "Tjera me da ti pokažem stan."

Prolazimo kroz druga vrata, tamo je kuhinja. Na katu dvije sobe s nekoliko kreveta, a toalet je iza u dvorištu. Unutra samo čučavac obložen hladnim zidovima.

"Kupaonica?", pitam.

"Tuš?", Lucy odgovara pitanjem.

"Da", kažem. "Gdje se kupate?"

"Imamo gore lavor za umivanje i pranje. Tuširamo se u javnim kupalištima, kao svi."

"Mi imamo tuš i kupaonicu", odgovaram.

Odmah požalim što mi je jezik bio brži od pameti.

"Sad će majka provjeriti s kuharicom je li gotovo", reče.

Majka već nosi kantu. Stavlja je pred Lucy i u ruke joj gurne one mahune. Lucy je skinula šal i onako u jakni krenula čistiti povrće.

"Vidiš, ovako", reče. "Otkineš ovaj dio, izvučeš nit, odbaciš u kantu. Čini se daleko jednostavnijim nego što jest." 

 

*

 

Lucy sjedi sa strane i pije vruću vodu. Ne želi pivo. Kaže da je alergična, da joj lice pocrveni i napije se od jednoga piva.

"Čovječe", govori Bas zureći u dvije djevojke preko puta. One grabe škampe, pljuju ljuske na stol, zalijevaju zalogaje pivom. "Ovo mora da su dvije najružnije Kineskinje."

"Jeste li sretni?", pita Lucy. Zadovoljno gleda u svoje prijateljice. One žvaču i zure u nas. U kutiji kraj stola više praznih nego punih boca. Ono što ne popijemo pokupit će konobarica i odbiti nam od računa.

Jedna ima iste onakve oči kakve je Amoxi imala. Ove čak imaju i boju. Plave su. Kinezi imaju tamne oči.

"Presretni", odgovara Bas.

"Hej Lucy", govorim. "Što je s tim očima?"

"Kako to misliš?"

"Ove umjetne šarenice kakve ima tvoja prijateljica."

Lucy gleda u njene oči. Prijateljica zastane sa žvakanjem. Zuri u mene pa u Lucy.

"I tebe sam vidio da ih nosiš", kažem. "Samo što sam mislio da mi se učinilo jer su bile tamne."

"Da", odgovara Lucy. "Moda. Lijepo, zar ne?"

"Kakva je to moda?", kaže Bas. "Twilight moda."

Smije se, zbija glupe šale, tolerancija mu je snižena. Pijan je.

Djevojke se smiju na njegov smijeh.

"Čudno", odgovaram. "To nemamo u Europi."

"Oh", sve tri glasno uzdahnu kad im Lucy prevede.

"Weishenme?", pita jedna od njih.

"Meiyou weishenme", odgovaram.

Bas ustaje, odlazi na toalet. One hitro za njim. Svi skupa teturaju.

Lucy me gleda. Sjedne do mene i pita kako sam. Nisam pričljiv kao Bas. Ne skačem po stolu kad predajem, ne smijem se glasno, ne stvaram nova poznanstva lako kao on. Teško je reći uživam li ili mi nedostaje dom.

Pregrizem jezik.

"U redu sam", odgovorim.

Lucy zuri u mene. Nasmiješim joj se.

"Shuige", reče.

To znači "zgodan", toliko već znam. Žene svih godina svakodnevno nam to govore u lice. U početku smo to pogrešno prihvatili kao flertanje.

Lucy mi prstima čupka trepavice. Dugačke su, kaže. Nategne mi brčiće i smijulji se.

Onda mi dlanom pređe preko dlaka na rukama. To mi neprestano čine djeca u školi.

"Neuobičajeno", govori. "Za nas ovdje."

Uzme gutljaj moga piva.

"Znaš, u Kini su simbol muškosti", kaže. "Ako muškarac ima dlake po tijelu, to je znak visoke potentnosti."

"Onda je jako malen broj Kineza potentan", odgovorim.

Čujem smijeh njenih prijateljica. Lucy se približi i poljubi me. Onda se vrati na svoju stolicu i stisne termosicu među dlanovima.

Bas upada u separe. Kosa mu je raštrkana.

"Jebote, ne znam što je bilo čudnije", reče. "To što su me ove dvije luđakinje pratile u wc i odmjeravale mi kurac ili što je neki sitni muškarac činio isto s druge strane i dizao palac u zrak."

Djevojke se hihoću i Lucy objašnjavaju Basovu veličinu. Zadivljeno uzdišu. Ona manje debela skače do njega i ljubi ga u lice. Bas se izmiče.

"Idemo sada u KTV", reče Lucy. "Imamo rezervaciju."

"Što je KTV?", pita Bas.

"Karaoke", odgovori Lucy. "Idemo se zabaviti."

Bas izlazi s djevojkama, ostavlja me da platim račun.