proza

Igor Ivko: Smrt oca; Fatherland; Noć

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Igor Ivko (1986., Varaždin) studirao je etnologiju i antropologiju. Njegovi prozni tekstovi objavljeni su na raznim portalima u sklopu natječaja.



 

Smrt oca

 

*

 

Majka i ja smo na jedan topli mitski dan prošli devetnaest stanica i prečicom kroz zumbule stigli na vrh brda, pred zgradu visokih prozora, gdje je u čekaoni tihim glasom izgovorila prezime čovjeka kojega tražimo, a koji je nakon nekoliko minuta i stigao: u crnom kožnom kaputu obučenom preko pidžame, i prije nego što je majka iz torbe na pločice spustila papuče za spavanje, kako ih je nazvala, doktor je pokazao ocu da me provede šumom, a nju zamolio da ostane.

Otac mi je šapnuo kako na zidu jedne od soba visi Rembrandt, a to nitko ne zna, namignuo je i pogledao u svoja bosa stopala na travi, a kad je u majčinoj torbi vidio u foliju zamotanu štrudlu posipanu cimetom, oči moga oca užarile su se poput žara u pepelu te je iz sveg glasa viknuo da su te štrudle kvintesencija naše obitelji.

Kvintesencija, ponovio je radosno. Kao što bi početkom proljeća radosno stajao na balkonu i dirigirao, na što bi susjedi zatvarali prozore i šaputali kako je Vivaldi stigao kući.

 

*

 

Krajem ljeta, kad je kolovoz još usisan u kamenju, sjedili smo na jezeru pored šume. Majka je rekla ocu da se masline koje namjerava za vikend posaditi sade na jugu, a mi živimo na sjeveru. Otac je odmahnuo rukom.

Namatao je žinju i rekao da će uloviti ribu veću od svih riba koje sam ikad vidio. Raširio je ruke, činilo se u beskonačnost.

Sjedio sam na podu i slagao kule od kamenja. Kad je otac prišao bliže, pogledao sam gore.

Držao je štap za pecanje. Na štapu za pecanje namotana žinja. U žinju zapleteni komadići stakla. Na nožnom palcu virio mu je isječeni komad kože. Unutra komadić tamno crvenog mesa.

Pomozite mi, rekao je.

 

*

 

Šetali smo oko dvorca gdje je kao malen, jednog kasnog novembra, stajao i čekao da se pojavi kralj. Čekao je cijelo poslijepodne, cijelo predvečerje, večer, kad je počela padati apsolutna noć. Na crnoj se travi vidio jedino bljesak baterijskih farova.

Odnijeli su ga kroz šumu nazad majci u ruke; u dvorištu se čuo zvuk kamiona. Njegov je otac velike šake stigao kući.

Razočaran kraljevim odsutstvom moj bi otac od tog dana, nakon tog dana, krajem svake jeseni, odlazio u prostore bez riječi, čekajući zimske dane sve tanji, manji i tiši.

 

*

 

Majka, otac i ja ušli smo u robnu kuću gdje je otac na majčin nagovor isprobavao kožne kapute. Da je netko pažljivo gledao vidio bi mu na licu zimu.

Ja sam stajao sa strane i promatrao kako se otac okreće u ogledalu, kako mu majka prema dolje vuče rubove kaputa i govori: ovo je prestisnuto u struku, ovo u ramenima, ovdje izgledaš kao

medvjed... On bi čekao da majka završi i odabere (“jer jedino ona zna”) te na koncu izvadio

ček, ispisao u mojim očima nešto nalik povelji, evanđelju, ocjeni u dnevniku, predao ček prodavačici koja ga je pažljivo primila između kažiprsta i palca, izvukla ladicu ormarića, i mekano ga položila na dno ljubičastog fascikla, (meni je kupio Jordan patike koje sam ostavio u kutiji da ih svečano obučem kod kuće), a otac je u veliku papirnatu vrećicu stavio crni kožni kaput kojim se pokrio onog dana kada nije znao gdje je parkirao auto, u stranom gradu, u stranim krčmama, pa je prekriven tim crnim, popišanim, kožnim kaputom dočekao jutro na travi neke šume; onih mitskih dana kada bi na plus trideset i pet stupnjeva, obučen u taj crni kaput, antilopom presvučeni zimski, kožni kaput, teturao trgom punim ljudi, na kojem su oni koji su ga poznavali okretali glave prema bombonijerama u izlogu.

 

_____

 

Prekjučer je sjedio na podu dnevne sobe. U foliji ispred njega stajao je kolač posipan cimetom; na stolu prazan vrč vode.

Kako si tata?

Pogledaj kroz prozor.

I?

 Idi kući. Od danas više života nema.

 

Spustio sam rolete. Zatvorio vrata.

 

Sa takvim je čovjekom živjela moja majka čiji smo pepeo danas rasuli po šumi.

 

 

Post scriptum

 

Ovu sam priču, tog naslova, napisao 2017. za natječaj. Kako bih shvatio. Kako bih se pomirio. Kako bih, ako bude objavljena na natječaju, mogao doći ocu i reći: evo (oče), pisao sam o tebi. Ali to nije tvoja smrt, ti si živ. To nije niti majčina smrt. I ona je živa. Ovo je priča sa elementima naših života. Ovo je fikcija. Skuhaj kavu.

On bi me pitao da li sa šećerom, ja bih rekao bez šećera.

On bi se nasmijao. Ne bi ništa rekao. Kuhao bi kavu i dodao kako preko ove priče govori moje nesvjesno, da želim da umre kako bih mogao prodati kuću i spičkati je na ništa.

A ja bih znao da je ponosan.

Priča nije objavljena. Otac već godinu i pol leži na gradskom groblju. U sobi u kojoj sam ga prvi puta u životu vidio mrtvog, ležao je ispod bora, na mjestu gdje sam ga godinu dana prije zamislio u priči. Na stolu je bila vrećica puna rolica cimeta.

Majka je ujutro stigla pred kuću. Pričekao sam je ispred ograde. Snijega nije bilo.

Zagrlila me. Žao mi je - reče.

I meni - rekao sam. Ali sad je kasno - dodao sam.

Da, sad je kasno - ponovila je.

 

 

Fatherland

 

 

Možete primiti metar?

Mogu.

Devet metara puta dvanaest metara, samo da zapišem. Kad je kuća građena?

1968.

Znači, pedeset i dvije godine je stara.

Da

Imate papire?

Imam.

Građevinsku dozvolu?

Da.

Čim ove podatke unesem u računalo izdat ćemo vam i uporabnu.

Hvala.

A tko ju je gradio?

Moji baka i djed.

Lijepo.

Pa lijepo, da.

Lijepa je kuća. Nekad su se gradile lijepe kuće. Ako mogu reći, ljepše nego danas. To su tradicionalne tehnike gradnje. Kad pogledate ovu kuću izgleda da je napravljena za trajanje. Kao da je ukorijenjena u ovu zemlju. Kao da ne može biti nigdje drugdje nego ovdje. Ljudi koji su je radili imali su ideju da traje toliko koliko su oni živi i da traje i dalje i dalje. Čak i vječno, ako mogu reći. I, nećete više živjeti u njoj?

Ne.

Kako to?

Znate kako završava roman koji sam jučer pročitao?

Ne znam.

Mogu vam reći?

Možete.

Naše je vrijeme prošlo.

Da.

Da.

 

 

Parkirao sam ispred kuće. Za tri dana završava godina. Dva ogromna, davno posađena bora nadvisuju cijelu ulicu, svaki sa jedne strane ulazne ograde stražari.

Decembar nikad nije bio ovako topao. Na dvorištu su ostaci ispiljene akacije, drva kojeg je moj prijatelj naručio za mog oca. Prije dva tjedna unio sam ih u kuću. Žena koja ih prodaje pitala me jesmo li zainteresirani za uvođenje centralnog grijanja na drva.

Pitat ću tatu, rekao sam.

 

 

Kolika je površina dvorišta?

460 metara kvadratnih.

Moram provjeriti na katastru smijem li ovdje nešto graditi.

Hoćete ući unutra?

Ne zanima me unutra. Kuću bih rušio.

Rušio?

Da.

 

 

Ulazim na donji, sporedni ulaz; vratima kojima sam prolazio prije trideset i tri godine, kada su me donijeli i polegli u kinderbet. U gornjem kutu vratiju na hodniku golema je paukova mreža.

Stavljam ruksak na prašnjavi pod. Otvaram vrata toaleta, dižem dasku i puštam mlaz da teče.

 

Vidim zašto niste htjeli fotografirati unutra.

Zašto bih fotografirao?

Jer moja agencija tako radi. Gospodine, mi smo u petnaest godina prodali pet tisuća objekata.

 

 

Ulazim u kupaonicu, okrećem križastu metalnu ručicu slavine; čuje se zuk vode, no ona ne dolazi. Zavrćem ručicu, stajem nad kadu na čijem je dnu prostrt šljunak. Nema ručice za okretanje. Kliješta sa kojima bih mogao okrenuti ventil i pustiti vodu su u garaži. Garažna se vrata teško otvaraju, a za to nemam volje, pomislim, stisnem šaku, stisnem čeljust; kako mu može biti tako svejedno, šapćem.

Otvaram vrata hodnika, miriše na vlagu. Ulazim u kuhinju. Na policama stoje prazne staklenke, staklenke pune obojane vode u kojoj su bili feferoni, krastavci; prazne boce konjaka i bočice rakije.

Na zidu visi zahrđali pribor za jelo.

Zadnji podstanar u ovoj kući bio je rastavljen čovjek u pedesetima.

Otvaram vodu. Decembar nije hladan pa se cijevi ne mogu smrznuti, pomislim. Perem ruke u hladnoj vodi. Nije ugodno, ali niti ne boli. Nigdje nema ručnika i brišem ruke o samterice.

 

 

Bože, koliko je ovdje novina.

Mislim da negdje dvadeset tisuća komada.

Isuse. Ljepše će vam izgledati ako ih maknete. Ljudi vole čim manje tuđih stvari kad gledaju mjesto gdje će živjeti.

Maknut ću ih.

Dobro. Bolje za vas. Lijepo je što kuhinja gleda na dvorište.

Da.

 

 

Žbuka sa zidova polagano se ljušti. U desnom gornjem uglu hodnika stoji kontrolno brojilo za struju. Na istoj strani soba je, davno (još kod gradnje), namijenjena mom ocu i njegovoj budućoj obitelji. Moji su roditelji u njoj živjeli sveukupno tri mjeseca. Ovo je bio moj prvi dom. Moja prva dnevna soba. U sobi su razbacane stvari. Na stolu stoji žuta prazna kutija za filtere; na krevetu razbacana posteljina. Otvaram ormarić, sve je puno dokumenata čovjeka koji je prije petnaest godina privremeno stanovao tu. 

 

 

Kada je ova kuća renovirana zadnji puta?

Početkom osamdesetih možda, kasnije sigurno nije.

Uf, to je puno ulaganja.

Znam da je puno ulaganja. Da nije puno ulaganja kuća bi bila puno skuplja.

Da.

Da.

 

 

Ulazim u sljedeću sobu. Na podu je svjetlosmeđi, umrljani tepih. Krevet na razvlačenje nije razvučen, a na njemu leži uredno složena posteljina. Tu je neko vrijeme živio i spavao čovjek koji je izrađivao brodove u boci. Njegova je odjeća u kutovima sobe, u crnim vrećama za smeće. Ako se dobro sjećam, mojem je ocu ostao dužan tri stanarine.

Davno prije tog čovjeka, u ovoj su sobi spavali moji roditelji. Prije njih to je bila soba moga oca. Često zamišljam kakav je bio čovjek u ovoj sobi, prije nego što je postao ovo što je sad.

 

 

Mama, ovdje će biti moja soba.

Može.

Ovdje ću staviti kartu svijeta. U ovom će kutu biti moj laboratorij.

Naravno.

Sviđa mi se, mama. Ja bih da kupimo.

 

 

Stajem na prag i gledam u prostoriju gdje su nekad kuhinju imali ljudi s čijim sam se sinom, danas stand up komičarem, igrao kao mali. Majka mi je pričala kad je jednom ostala spavati u ovoj kući, u onim danima kad bi otac ušao u svoj svijet, kako bi govorila; dolazila bi ovdje iako su već dvije godine živjeli razdvojeno; da bude s njim, u tim danima ludila, kako bi pričala kad bi o tome pričala, dolazila bi paziti da ima nekog pored sebe kada mu dođe neodgodiva želja, neutaživa želja, nešto demonsko čemu se niti mnogo snažniji nisu mogli oduprijeti.

Pokucala je na donja vrata, koja spajaju gornji i donji kat, pitala da li je moj otac ovdje, oni su rekli da je ovdje. On je sjedio u kuhinji gdje su sad prazne kante s bojom, pogrbljen pored stola; na stolu je bila velika čaša do pola napunjena rakijom. Zamišljam tu kasnu večer kad je ovdje sjedio i ne mogu je zamisliti.

 

 

Ja sam tu nekada živio.

Stvarno?

Da.

Koliko ste godina imali?

Bio sam malen dječak. Mama i ja smo ovdje bili podstanari.

Nisam znao.

Da. Iz ovog dvorišta imam najljepše uspomene. Zato sam se i javio na oglas.

Da.

Da. Kad gledam ove prostorije, gledam život koji je prošao.

Da.

I zato bih ovu kuću srušio i krenuo ispočetka.

Da.

Vama to ne smeta?

Meni je sad svejedno.

 

U korpu sam stavio komade akacije, stavio ruksak na leđa, otvorio vrata prema gornjem stanu i krenuo na kat. S desne strane hrpa je novina: na jedinom primjerku okrenutom na naslovnu stranu, kroz prašinu piše: Jede se njemu što narod gladuje.

Pored novina ormarić je sa obućom. Na početku drvenih stepenica dvije su ženske crvene cipele.

Prije dvije godine sam ga pitao: Tata, čije su ti ovo cipele kod stepenica? Jesi našao napokon nekog?

Od mame.

Koje mame?

Moje mame.

 

Zvuk stepenica podjeća me na oca. Preko njih položen je tepih koji zvuku koraka daje prigušen zvuk. Po njima penjem se gore.

Još u osnovnoj školi, kad bih za neke od vikenda dolazio kod oca, ujutro bi on odlazio po novine (i hambi pecivo koje sam jeo za doručak,) a meni bi kroz polusan dolazio zvuk zveckanja ključeva, otključavanja vratiju, ponovno padanje u san, opet zveckanje ključeva, njegovi koraci na tim stepenicama i pojava osjećaja negdje duboko, iza prsiju: sreću što se vratio, i strah što je tu.

On bi s vrata viknuo: Ustaj, vojsko! Ja bih se okrenuo na drugu stranu.

 

Ponovno sam osjetio da mi se piša. Ušao sam u toalet. Vodu nisam mogao pustiti jer nema okretača za puštanje vode. U kupaoni je umivaonik izvađen iz zida i položen na metalnu kantu. Uzeo sam kliješta na kadi i okrenuo pipu. Napunio sam lavor do pola i ispustio ga u školjku.

 

 

Sviđa me se što je kupaona odvojena od vecea.

Da.

Da.

Uf, kako je ovdje mračno.

Da, baš je mračno. Vlažno je.

Ovdje već dugo nitko ne živi?

Neko vrijeme.

Kad je zadnje netko ovdje živio?

Od četiri dana prije Tri kralja kuća je prazna.

Dobro.

Da.

Kad netko dugo ne živi u kući ona propada.

Da.

Da, kuća je rupa bez dna.

 

 

Brišem ruke u očevu vestu bačenu ispod umivaonika.

Otvaram vrata koja vode u stan. U hodniku su na vješalicama njegove jakne. Ovaj smo crni, kožni kaput kupili prije dvadeset godina. Kad bi se pokušao sjetiti sjetio bih se tog dana: uzbuđenja, sreće, što će oni biti zajedno, što ćemo nakon kupovine jesti pizzu, a na kraju što ću na sutrašnji trening obući nove, crveno bijele Jordan patike koje ćemo na čekove kupiti zajedno s kaputom.

 

 

Što je ovdje bilo?

Vješalica.

Što se desilo?

Iščupao sam je.

Iščupali ste je?

Da.

Izvadili ste i dio zida.

Znam.

 

 

Stavio sam korpu na pod. Ušao u sobu gdje je stajao televizor koji sam prije dva tjedna odnio u drugu sobu. Pored vratiju su hrpe novina. U ormaru su slike, knjige i gomila uredno složenih videokazeta. Na zidu je kalendar, zelenim flomasterom prekriženih datuma. Sedam zadnjih kalendara ima prekrižene datume, bez ijednog dana preskakanja; to je značilo da je otac vježbao (u vojsci naučene vježbe). Ove godine, zadnji prekriženi datum je 15. maj.

Kad sam bio dječak, otac bi odlazio u grad po novine, a ja bih stavljao jednu od kazeta iz ormara u videorekorder; osluškujući kad će se vratiti. Kad bih čuo da se vraća, brzo sam ih vadio i pospremao u kutiju. Krivicu koju sam osjetio nakon gledanja prizora, koji u tijelu izazivaju trnce, odmah sam pokušao ublažiti molitvom ispod raspela.

 

Hodnik je dug. S lijeve strane je ogledalo iznad ormarića na kojem je nekad davno, dok je otac još bio dostupan svijetu, stajao telefon. Kad sam studirao, otac bi kupovao telefonske kartice ili bi ih pronalazio na telefonskim govornicama i zvao bi me. Kad bih se javio on bi rekao: Zdravo, zdravo, zdravo. Isto bi to ponovio kad bi poklapao slušalicu. Jednom me nazvao; sjedio sam na rivi, slušao morske orgulje i gledao prema Ugljanu. Nije bilo bok, dobar dan, kako si: Jesi kad razmišljao da je u riječi domovina prvi dio dom? Dom. Kakve veze ima dom s domovinom? Za mene kad smo se preselili ovdje, kad sam napustio kuću u našem selu u sedmoj godini ja sam izgubio dom, ja sam izgubio domovinu. Neki dan mi je netko pozvonio na vrata. Pogledam kroz prozor, pitam tko je. Vele mi da je popis stanovništva. Rekao sam im da je čovjek kojeg traže u Parizu.

To si im rekao?

Da.

Hoćeš reći da si ti Francuz?

Ja sam kurac od ovce.

 

Soba s desne strane je soba u koju nismo ulazili. Tu su živjeli njegovi roditelji. Ljudi koji su izgradili ovu kuću. Njihove su stvari (jakne, kape, projektni nacrti, građevinske dozvole, haljine, lijekovi, zahvalnice za uzastopan rad...) još ovdje, iako njih već dugo nema.

 

Ovako soba treba izgledati. Prazno.

Da.

Da. Jer ljudi vole prazne prostore. Da se zamisle u njima.

Ako smijem pitati, što je bilo u ovoj prostoriji?

Soba od bake i djeda.

Tako je. Život nekih drugih ljudi. S dužnim poštovanjem prema njima, ljudi koji će doći vidjeti ovu kuću ne znaju tko je ovdje živio. Na kraju, njih to niti ne zanima. Oni u ovoj sobi vide sebe. Ono što je bilo je prošlo.

Da.

Da.

 

 

Ušao sam u kuhinju na čijim vratima nema stakla. Od prošlog je mjeseca slomljeno. Na stolu su nad razbacanim novinama čajevi od kamilice, marelice i gospine trave, čaj za koji otac godinama vjeruje da će ga primiriti.

Ovo me jutro podsjeća na dane kad bih mu u vrijeme blagdana sa studija dolazio u posjetu. Polako bih prolazio hodnikom; u inače hladnoj kući osjetila se toplina, jer bi otac već naložio peć. Kroz cijeli hodnik mirisala je kava. Slušao sam zvuke iz kuhinje: najčešće je to bio treći program hrvatskog radija ili radio 101. Ne bih pokucao na vrata. Ušao bih, on bi sjedio u fotelji, raširenih novina u rukama, spustio bi novine i iza naslovnice ukazalo se lice.

 

Sad je u kuhinji hladno, iako je vani topli prosinac.

Skinuo sam jaknu i stavio je na stolac. Na ugašenoj peći, u velikom loncu, nalaze se tanjuri, mali lončići i beštek koji sam neki dan oprao. Na ormariću stoji otvoren roman, Grad u zrcalu.

Izašao sam iz kuhinje i pokucao na vrata sobe pored. Nitko nije odgovorio. Pokucao sam još jednom. Otvorio ih. Na podu je zeleni tepih pokriven tamnim šarama. U ormarima složene knjige. Na stolu rasprostrte novine. Bor je okićen kuglicama kupljenim kad je obitelj iz ove kuće još bila na okupu. U sobi se osjeća miris ugašene peći. 

 

Dobro jutro, rekao sam u sobu bez odgovora i spustio korpu punu akacije na pod.

Dobro jutro, ponovio sam.

Ništa se nije čulo.

Ustaj, vojsko!, viknuo sam.

Jesi donio hambi?

Dobro jutro, stari.

Dobro jutro. Si donio hambi?

Spustio sam torbu na pod. Iz nje izvadio sir, hambi pecivo, francusku salatu, trideset dekagrama čajne salame, šampanjac, štrudlu od jabuka, Novi i Jutarnji list, te Novosti. Poslije ću ti donijeti komad odojka, rekao sam.

Dobro. Daj mi složi sendvič.

Sendvič?

Da. I skuhaj čaj.

Ajde polako, sendvič, pa čaj. Može?

Može.

Koji čaj?

Od marelice.

Od marelice?

Da.

Imamo čaj od marelice?

Imamo, na stolu ti je.

Otkad ti piješ čaj od marelice?

Od davno. Takav je moja mama kuhala.

Prvo ću naložiti.

Daj prvo složi sendvič, pa naloži. Može?

Može. Kako si danas?

Bolje.

Bolje?

Bolje.

Kad ideš u bolnicu?

Nikad.

Znaš da moraš ići u bolnicu.

Ajde, nemoj me sad jebati s bolnicom. Napravi mi sendvič.

Stari, ti znaš kako radi srce? Imaš dvadeset litara vode u sebi. Pogledaj kakve su ti noge.

Složi sendvič, gladan sam.

Znaš što će se desiti ako ne ideš u bolnicu. Ja to ne mogu gledati.

Znam.

 

Otišao sam u kuhinju, napravio sendvič od čajne salame i sira. Čuo sam u međuvremenu oca da je ustao i krenuo prema toaletu vukući papuče po podu. Sakrio sam se iza štoka da me ne vidi.

Izašao je iz toaleta, zastao kod stepenica, naslonio se na gelender i hvatao zrak. Za minutu krenuo je prema sobi.

Otvorio sam prozore, naložio vatru koja se odmah razbuktala i utoplila prostoriju.

 

Je sendvič dobar?

Najbolji.

Jesi pročitao Kovača?

Jesam. Jesi ti?

Jesam.

Se sjećaš kad mu se otac vratio doma iz bančenja? On i mama su ga dočekali i pospremili spavati.

To znači?

To znači da ja nisam imao nikoga.

Da. Pale sam na svijetu.

Da.

Stari, znaš da smo bili.

Kad umrem odmah ćeš drugi dan staviti pred kuću sale.

Ajde, jedi.

 

 

Sjeo sam na fotelju nasuprot njega. On je polagano jeo drugi sendvič, govorio mi kako je toplo i da je konačno došla zima kada mu je toplo. Uključio sam zvučnike u laptop. Pustio zadnji album Leonarda Cohena. Rekao mi je da prevedem pjesmu You want it darker. Rekao sam da ću mu prevesti kasnije, na kraju mu je nisam preveo.

Uzeo sam novine, čitao blagdanske priloge, pogledavao oca koji je gledao prema televizoru. Ali to nije bio pogled usmjeren u neku određenu smislenu točku. To je bio pogled prema negdje.

 

 

Ćale, idem ja sad.

Kad ćeš opet doći?

Kad odlučiš ići u bolnicu.

Dogovoreno.

Dogovoreno.

Poslije Tri kralja idem. Za devet dana bit ću u bolnici, a sad me pusti s tim.

Dobro. Doći ću po tebe i ići ćemo.

Doći ćeš po mene i ići ćemo. Ostani još malo.

Ne mogu, tata. Moram ići. 

Uvijek moraš ići.

 

Gledao me, očima nalik na staklo.

 

Pročitao sam onu priču što si je poslao na natječaj.

I?

Zanimljivo.

Da.

To je ova soba?

Da, to je ta soba.

Kako ti je mama?

Dobro je.

Drago mi je to čuti. Trebalo je to sve biti drugačije.

Da. Trebalo je.

Idem ja sad. Trebaš još što?

Ostani još malo.

Stari, moram sad ići.

Dobro.

 

Vidimo se, rekao sam.

Vidimo se, rekao je.

Pružio sam mu ruku, on ju je snažno stisnuo, pogledao me; ja sam skrenuo pogled u stranu, prema prozoru.

 

 

Gazda, što je sve za uzeti?

Sve.

I ovaj krevet?

I ovaj krevet.

Imate što željeza?

Ne. Samo ovaj krevet.

U redu. Sine, uzmi ovaj krevet. Primi tu. Ja ću tu. Ratko će na drugi kraj.

Jebote, što je težak. Je mrtvac na njemu da je tako težak?

Sine, šuti i požuri. Nemamo cijelu noć pred sobom.

 

 

Noć

 

Stojim ispred groba na čijem spomeniku piše ime čovjeka za kojeg sam nekad mislio da je veći od života.

Uskoro će devet sati. Mrak se spustio na grad. Čuvar groblja kreće prema izlazu sa ključevima. Ispružen dlan desne ruke prislanjam na sljepoočnicu, izgovaram i pozdravljam ime na spomeniku i žurim prema izlazu.

Prestižem čuvara, zaželim mu laku noć i polagano hodam prema crkvi preko puta. Primaju li u ovo doba posjete, pomislim, i gurnem zaključana vrata.

Ne znam što sam time želio. Još odavno prestao sam vjerovati da netko stanuje tu.

Možda sam samo htio četiri zida da me obaviju, četiri zida koji nisu zidovi mojeg stana, što svakog dana postaje sve uži; zaglušujući poput šuma školjke. 

Možda sam želio biti u onom vremenu na slikama sa zidova, kada su ljudi vjerovali da iza hladnog mramora postoji još nešto.

 

Čovjek koji je nekad bio veći od života više nije tu, pričam muškarcu za šankom. On me ne sluša, gleda konobarici u prorez na majici.

Čovjek koji je nekada bio veći od svih ljudi zajedno više nije tu, govorim konobaru. On mi zahvali na bakšišu i pusti pivo iz točionika.

Čovjek koji je nekada bio najjači na svijetu više nije tu, govorim čovjeku koji me pita da li imam novčanicu viška.

 

Grad se ispraznio od ljudi. Kući se vraćaju mladi. I oni stariji koji shvaćaju da nikada više neće biti mladi.

U stanu me čeka moja nova obitelj. Žena mi je poslala poruku, pitala me gdje sam, da li je sve u redu.

Rekao sam da je sve u redu. Da ću doći kasno i neka me ne čeka.

Hodam ulicom nazvanom po čovjeku, osnivaču arheološke znanosti u Hrvatskoj.

Stajem ispred slastičarnice. S unutrašnje strane prozora primila se paučina. Gledam u svu tu gomilu mladih ljudi. Među njima čuje se žamor. Gledam prema ulaznim vratima koja se jedva otvaraju. Vidim je kako ulazi: jedna mlada, lijepa, prema hodu moglo bi se zaključiti sramežljiva djevojka. Izgleda kao da je tek napunila dvadesetu. Ona ne vidi, ja vidim, mladići je gledaju.

Pruža ruku jednom od mladića. Njena prijateljica joj ga predstavlja. Mladić punašnih, crvenih, ozarenih obraza se predstavlja i kod konobara naručuje piće za sve. Ona ne vidi, ja vidim, kako je mladić gleda. Ona kasnije prva odlazi. On gleda za njom. Za dvije će se godine, njih dvoje, moji roditelji, oženiti u Kapucinskoj crkvi.

 

Hodam dalje ulicom. Zastajem kod dvorišta gdje je čovjek koji je održao prvi govor u saboru na hrvatskom jeziku nekad živio. Ispred malene, trošne kućice u dvorištu, gledam dječaka koji navlači preveliku školsku torbu na leđa. Iza njega dolazi čovjek, govori dječaku da je prvi dan škole i da će ga otpratiti. Dječak izgleda zabrinuto, no kad krenu, dječaku se lice opusti i pruži čovjeku ruku. Gledam ih kako odlaze niz ulicu.

 

Na istoj kućici otvaraju se vrata. Žurno izlazi žena raščupane kose, u kratkoj majici i hlačama. Za ruku drži malenog dječaka, u papučama i pidžami, koji u ruci drži praznu teglicu eurokrema. Bučno zatvaraju vrata i trče niz ulicu. Za nekoliko trenutaka iz kućice izlazi muškarac, sjeda na bicikl i žurno, bijesno kreće za ženom i dječakom.

Za nekoliko ih trenutaka gledam kako se, u tišini, vraćaju nazad; te noći sjećam se, nisam mogao spavati, a moji su roditelji šutjeli.

 

Nastavljam dalje niz ulicu, u smjeru male pošte, skrećem prema tvornici mlijeka, pa prema željezničkom kolodvoru, kroz Kolodvorsku ulicu, ispod javora, pored policije kamo su se one noći uputili žena i dječak.

 

Hodam kroz tihi grad; prolazim pored Kapucinske crkve, pogledam u raspelo. Namignem mu. Ulica je prazna.

Sjedam na stolicu, na praznoj terasi kafića, točno na mjesto preko puta kojeg je godinama sjedio čovjek koji mi je pričao priče veće od života.

Puštali smo vrijeme, koje se činilo beskrajnim, da polagano, sasvim polagano, prolazi pored nas. Sjedim i čekam. Svjetlo dana sporo je stizalo iza uglova. Sjedim u tišini. Iz samozaborava prenuo me zvuk.

Iz daljine, na biciklu, u tamno zelenoj kapi sa šiltom dolazi čovjek. Iza stražnjeg sica, na paktregeru, stoje pričvršćene današnje novine.

Primam se za rubove stolice, polako ustajem. Osjećam organe u tijelu kako se miču.

 

Tata, bok - kažem. To si ti? - jedva izustim.

Gdje si, tata? - upitam čovjeka koji polagano prilazi. - Tražim te cijelu noć.

 

Čovjek okrene glavu prema meni, prisloni ispruženi dlan desne ruke na sljepoočnicu,

nasmije se i produži dalje niz ulicu, polako nestajući.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg