proza

Mima Juračak: Čičci; Budimpešta; Traperice; Farbanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Mima Juračak (1986., Sisak) objavljena je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima. Dobitnica je nagrada ''Vranac'' i ''Ulaznica'' za kratku priču 2016. godine. U slobodno vrijeme bavi se ilustracijom. Radi kao knjižničarka.



 

 ČIČCI

 

„Kupi mi cvijeće kad se vraćaš.“

Prebacila je jednu nogu preko druge tako da je kućni ogrtač spuznuo i otkrio debeli list. Kad se ono toliko udebljala? Unatoč tomu me je privlačila.

„Kakvo cvijeće?“

„Pa ono, cvijeće. Odaberi neko cvijeće i donesi mi. Htjela bi dobiti cvijeće od tebe danas.“

Stajao sam koju sekundu i razmišljao odakle sad to s cvijećem. Ona se smješkala i češkala si podlakticu.

„Ne znam zašto to, ali dobro. Pokušat ću pronaći neko cvijeće.“

Pobjednički se nasmijala.

„Kupi kruh i smeđi šećer. Danas bi mogla ispeći one uškorane jabuke. Nećemo ih nikad pojesti.“

Obuo sam cipele i navukao jaknu.

„Još što?“

„Ništa, to je to.“

Izišao sam u hodnik i krenuo stepenicama kad sam čuo da joj zvoni mobitel. Zvonio je dugo prije no što se javila. Zastao sam, vratio se i približio vratima. Prvo je govorila jako tiho, zatim glasnije. Nekome je rekla da sam upravo otišao i da sad može pričati. Nakon toga je rekla da je u kućnom ogrtaču koji upravo skida.

Zamislio sam otkrivanje njezinog bijelog, debelog bedra, njegovu mekoću, želio sam sve to mijesiti.

Pogledao sam kroz stubišni prozor i ugledao ženu koja se nije mogla parkirati. Gledao sam je dok sam slušao razgovor. Vrtjela se amo-tamo, uvijek u pogrešan kut, i činilo mi se da će uskoro pogoditi ili neki od parkiranih automobila ili zgradu. Vrtjela je volanom i naposljetku jedva uspjela, ali tako da će onaj koji dođe prije nje u svoj automobil morati ući preko suvozačkog sjedala.

Pošao sam u trgovinu i kupio smeđi šećer i kruh.

Dan je bio svijetao i jasan, čist, resko je odzvanjao od svježine. Zbog toga me nekako boljelo u ušima, kao da je sve suviše jasno.

Prolazio sam pored kioska s cvijećem, dugo ga obilazio. Veliki buketi, manji buketi, aranžmani, pojedinačno cvijeće. Prodavačica je ugasila cigaretu i potom me strpljivo čekala.

Nakon nekog vremena upita: „Za koga gledate?“

„Suprugu“, odgovorio sam.

„Imam vam krasne ranunkule danas. Buket ranunkula i to je vrh vrhova. Supruga će biti oduševljena.“

„Što vam je ovo?“, pokazao sam na kugle koje su odudarale od ostalog cvijeća.

„Čičci“, rekla je prodavačica dodirujući ih, „Pikaju“.

„Može čičci“, odlučio sam, „Dajte mi čitav snop.“

 

 

BUDIMPEŠTA

 

Toni je s proslave morao otići ranije. Nije puno popio, dvije – tri čašice. Držao se odsutno jer mu se činilo kao da se ne isplati započinjati razgovore pošto će ubrzo morati ići.

Djeca su trčala uokolo stolova i povremeno gnjavila odrasle koji su samo željeli na kratko biti bez njih. Odrasli su razgovarali u malim skupinama, o naizgled nebitnim stvarima. Selidbi u Dansku ili Irsku. Danskom odgoju djece. Dječjim bolestima. Cijeni vrtića i zimskim gumama.

Kad su iznijeli juhu, svi su zanijemjeli osim ponekog djeteta. Čulo se kuckanje žlica o porculan. Konobari su spretno zaobilazili ružičaste balone. Povremeno bi neki pukao na što bi se svi stresli, a jedno bi dijete vrisnulo – uvijek isto dijete.

Bila je tu i žena koja je stigla bez partnera. Svi su osim Tonija znali da je to slavljeničina teta i da ju je nedavno ostavio zaručnik, nekoliko mjeseci prije svatova. Izgledala je ozbiljno i smireno.

„Tko je ona?“, pitao je suprugu. Ona ga je prijekorno pogledala.

Toni je nakon toga samo šutio.

Kad su iznijeli platu mesa, na trenutak mu se učinilo da bi dva pohana pileća batka mogla otrčati s plitke posude. Nakon jela izišao je u dvorište restorana gdje se topio snijeg. Tamo je stajala slavljeničina teta i pušila. Bacio je pogled unutra. Njegova se žena zabavljala s dvije prijateljice.

Mlitave hrpe snijega podsjetile su ga na to da malo što zapravo ima smisla.

„Topi se“, rekao je Toni.

„Napokon“, rekla je teta.

Ta žena mu se učinila kao osoba s kojom bi se moglo isti čas pobjeći. Zaboraviti čitav dosadašnji život. Izgledala je kao da joj se živo fućka za sve. Nedostajao mu je taj osjećaj živog fućkanja.

„Do jučer sam mislila da će zima trajati još čitav mjesec“, kaže mu. „A eto, gotovo“.

Nije znao što reći pa se samo nasmiješio. Dugu plavu kosu sklonila je s čela. Nije mu bilo jasno zašto bi itko ostavio ovu ženu.

Da se sad okrene prema njemu i kaže mu, recimo, vozi me u Budimpeštu, uzeo bi ključeve od auta i samo pošao.

Stajao je tamo još neko vrijeme. Popušio je do kraja i vratio se unutra.

 

 

TRAPERICE

 

Čulo se zvonce na vratima i ušli su tiho. Žena je nešto pokazivala rukama.

„Dobar dan“, rekla sam.

„Dobar dan“, odgovorila je žena glasno. On je samo kimnuo glavom.

„Došli smo jer njemu trebaju hlače. Traperice. Broj 34. Udebljao se.“

Muškarac je gledao prema zidu na kojem su visjele traperice.

„Želite li uži ili širi kroj?“, pitala sam, no muškarac je i dalje gledao prema zidu.

Žena se okrenula prema njemu, piknula ga rukom i počela gestikulirati rukama. Gluh je, shvatim. Kratkom kretnjom ruke on joj odgovori.

„Širi. Prasac se misli još debljati“. Glasno se nasmijala.

Pošla sam prema trapericama i uzela s police jedne koje su bile dobar broj i imale ravne, šire nogavice. Muškarac je nezainteresirano pipkao majice ovješene na kružnu vješalicu. Pokušavala sam uhvatiti njegov pogled, no uzalud. Obratila sam se ženi.

„Evo, broj 34, mislim da će ove biti dobre.“

„Dajte vi njemu još koje, neka ih proba više. Da ne izlazi deset puta iz garderobe. On vam je širok u bokovima, kao njegov tata, možda će mu trebati i veći broj. Dajte nam neke i broj veće, čisto da ima s čim usporediti.“

Žena je energično prišla muškarcu i piknula ga s leđa. On se trznuo i zlovoljno je pogledao. Nešto mu je pokazala rukama i uperila prstom na garderobu. Poslušno je otišao u tom smjeru. Prije toga je od mene preuzeo tri modela broj 34 i jedan model u većem broju.

„Moram mu reć' da proba prvo ove veće, ako su mu one taman, da ove manje ni ne probava. Gle, sad je već ušao, jebem ti.“

Zaputila se prema zastoru garderobe i širom ga otvorila, tako da sam i ja mogla vidjeti čovjeka u gaćama, sagnutog, kako popravlja čarape. Iznenađeno ju je pogledao, zatim mene. Počeo je ljutito gestikulirati rukama na što je ona ušla s njim u garderobu i navukla zastor. Izišla je koju sekundu kasnije.

„Probat će prvo ove veće, pa ćete nam dati sve druge u tom broju ako su mu taman.“

Muškarac je izišao iz garderobe u trapericama i čarapama i ogledao se u velikom ogledalu. Hlače su mu odlično stajale, bio je dobro građen i imao lijepu, okruglu stražnjicu.

„Jesu ti dobre? Baš su ti dobre! Ajde probaj još koji model u tom broju“, žena je gestikulirala rukama i istodobno govorila. On je počeo žustro pokazivati rukama i po izrazu lica shvatila sam da mu se ne da i da želi uzeti ove. Dok je raspravljao s njom oteo mu se dug nazalan „NEETUU!“

Nekoliko minuta su žestoko gestikulirali. Stajala sam sa strane i čekala. Razmišljala sam o tome bi li bilo gore ili bolje da je došao sam.

 

 

FARBANJE

 

Bila je naručena u deset sati ujutro. Dan prije s mužem je posjetila kumove. Pili su vino i jeli sir, nazvali su to cheese partijem, iako su imali samo jednu vrstu sira i jednu vrstu vina. Muž se napio i sad je još uvijek bio u krevetu. Isparavao je na vino i sir.

Imala je subotu samo za sebe, za obilazak trgovina i odlazak frizeru.

Njezina je frizerka spora i pedantna. Neki je ljudi zbog toga ne podnose. Kukaju da trebaju nekamo stići, da oni to ne mogu više, pa odu negdje drugdje. Negdje drugdje ih upropaste, pa se ponovno vrate k njoj. I tako u krug.

„Jebate, koliki ti je izrast. Ovaj mjesec ti brže raste“, znala bi joj reći, pa se odmah baciti na miješanje boje.

Sijeda je već dugo, od srednje škole, zato i to farbanje jednom mjesečno. Izdajničke vlasi pojavljuju se već nakon dva tjedna.

Ponekad bi proučavala kosu ostalih žena na cesti, na poslu, u različitim situacijama. Posvuda oko nje hodale su žene s lažnim kacigama ispod kojih bi izvirivale bijele vlasi koje će uskoro obojiti, a koje će nakon toga brzo ponovno izići, i tako ukrug.

Stajala je ispred ulaznih vrata salona i blejala u drvo nasuprot. Poneki list se žutio, no velika većina je još uvijek bila zelena. Činilo joj se da ptice visoko iznad starih gradskih zgrada hvataju formacije za selidbu u toplije krajeve. Stajala je i gledala, a bilo je već deset sati i mogla je jednostavno ući u salon.

Unatoč tomu, pošla je dalje. Jedan korak, pa drugi korak, i op – već je bila na drugoj strani ceste, bliže rijeci. S obale rijeke nazvala je frizerku i rekla joj da otkazuje termin. Kad ju je pitala na koji da je prebaci, odgovorila je da će joj se javiti kasnije.

Uhvatio ju je neopisiv osjećaj nemara. Osjećaj nevažnosti rituala koji je godinama provodila uhvatio ju je za šiju i nije je pustio ni kad je otvorila vrata stana i ondje zatekla muža i sina za kasnim doručkom.

„Nova boja, ha?“, pitao je muž.

„Nisam se ofarbala danas“, rekla je ispod glasa. Zatim je shvatila da je besmisleno to reći ispod glasa, pa je ponovila: „Nisam se ofarbala danas.“

„Kako to?“

„Nisam se ofarbala, ni neću. Dosta mi je farbanja.“

Muž i sin su se pogledali i nastavili jesti. Nakon nekog vremena muž je promrmljao : „Pustit ćeš sijedu kosu?“

„Da. Pustit ću sijede.“

„Ali još radiš.“

Znala je da neće biti ružna. Iznenada joj je postalo jasno da ružnoća nema veze s kosom.

„Neću biti ružna. Mislim da ću biti lijepa. I da je vrijeme.“

Pošla je u kupaonicu, oni su šutjeli. Sjela je na školjku i provukla ruku kroz kosu. Kao da je i u prstima osjetila prijelaz u jasnu smeđu boju iz njezine prirodne mišje prošarane sijedima. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg