prose

Bekim Sejranović: Excerpt from his novel From Nowhere To Nowhere

Bekim Sejranović (1972-2020) was born in Brčko, Bosnia and Hercegovina. He attended nautical school in Rijeka, Croatia where he also studied South Slavic Languages and Literature. He moved to Oslo, Norway in 1993 where he continued his studies, earning a master’s degree in South Slavic Languages and Literature. Sejranović is the author of a collection of short stories, Fasung (2002), and five novels: Nigdje, niotkuda (2008)(Nowhere, From Nowhere), Ljepši kraj (2010) (A Better Place), Sandale (2013) (Sandals), Tvoj sin Huckleberry Finn (2015) (Your Son Huckleberry Finn) and Dnevnik jednog nomada (2017) (The Diary of a Nomad). His novel Nigdje, niotkuda (2008) (From Nowhere To Nowhere) won the prestigious Meša Selimović award for the best novel published in Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia or Montenegro in 2009. Bejranović was an official court translator and also translated Norwegian literature into Croatian. His own writing was translated into many languages including English, Norwegian, German, Italian and Polish.

The following passage is the first chapter in Sejranovic’s debut and award-winning novel, Nigdje, niotkuda (2008) (From Nowhere to Nowhere). This opening chapter deals with the protagonist’s experience of a traditional Bosnian funeral in his hometown, which raises emotions and questions encompassing religion, politics and identity.

Translation by Will Firth.



 

 The funeral

 

I was the only one standing. Towering above all the others. I stood and didn’t know where to put my hands. Should I let them dangle feebly or hold them stiffly? Should I interlock my fingers and let that ball hang below my belly? All the others squatted, their arms half raised, their cupped hands toward their faces. The hodja was at the front, in the middle of the semicircle. He recited ritual prayers, and the men, staring into the grave over their coarse hands and bent fingers, sometimes repeated a few words after him.

I could make out the “amen.”

It was too late now for me to join the others. To squat like all of them and lift my cupped hands to my face. To repeat a few words together with the men. I don’t know why I didn’t do that. I hesitated for a moment and looked for my grandfather there to see what he was going to do. Since I didn’t notice the hodja straightaway, I was surprised when he began speaking the words of a prayer in his nasal voice. At that instant I also saw Grandfather squatting with difficulty and holding out his right hand in prayer. Alija’s son supported him because the left side of Grandfather’s body was paralyzed from his last stroke. The folds on that side of his face took on the expression of a sullen laborer. He squeezed his eyes shut but they shone a little through his sparse eyelashes. I could see by his lips that he wasn’t saying the prayer aloud.

“Amen,” hummed over the hummocky graveyard.

Dull, heavy clouds had settled on the surrounding hills. The clay earth seemed to pull the men in. The air they breathed smelled of the freshly dug pit.

The bier lay beside the grave on three-foot boards. Slightly listing, because it was hard to find a flat piece of land at that cemetery. Gravestones jutted out of the ground like tusks of extinct beasts.

This wasn’t my first time at a funeral, though you couldn’t say I’d been to many. Only two others, but never as an adult, which the men crouching around the fresh heap of yellow-brown earth now considered me.

I first went to a funeral when I was five. A boy from our street drowned in the Sava River. We called him Giraffe because he was thin and two heads taller than the rest of us. That was the first time that I saw a dead body in the flesh. It was laid out in a room. Whoever wanted could go and say goodbye for the last time. I followed the others and all at once I saw Giraffe there in front of me, lying with eyes shut. He was yellow and his hair was bristly. The boy next to me stroked him on the head. I quietly farted.

The next time, my father’s stepmother drowned herself in the Sava. She’d put up with severe pains in the belly and one day she couldn’t stand it anymore. She put on her slippers and her dressing gown, walked down to the river, got into a rowboat, and jumped into the water.

I went to her funeral, like now too, with Grandfather, Mom’s father, but I didn’t want to see her body before the burial. We walked along Brotherhood and Unity Street. Grandfather and I were at the front of the procession. He put his shoulder under the bier and carried it for part of the way until somebody relieved him. And then all the men squatted down and held their cupped hands in front of their faces, whispered quietly, and repeated a few words after the hodja. When I asked grandfather later why everybody squatted, slowly closed their eyes, stretched out their cupped hands, and sometimes passed them over their face like when a person washes himself, he told me that was what believers did. That was the way of paying one’s last respects to the one who’d gone to the other world. I was small at the time and didn’t really know what the difference was; I knew grandfather wasn’t a believer but a communist. But he squatted too. He answered calmly that he didn’t normally do that, but now he did, out of respect for the dead. I didn’t get the whole respect thing. What did respect have to do with squatting, communists, and the hodja? Grandfather said he didn’t want to be the only one who stood. Everybody, or almost everybody was squatting in prayer, so it wouldn’t be good for him to be the only one standing. That explanation made sense to me.

This time it was just me standing. My gaze shifted between the soft, trampled earth and the stony faces of the other men. There was no sorrow or theatrical mourning on those faces, just a wistfulness. Deeper than the grave where we’d bury Uncle Alija and heavier than the soil we’d cover him with. I sensed that one last “Amen” would hum from the throats of the men around me and that they’d slowly, almost reluctantly get up. Somebody, probably the gravedigger and his assistants, would lower the bier into the ground on ropes. One of them would then get down into the grave. The two that remained above would hand him the boards to cover the green sheet with them like a roof.

Only then would everybody be able to take a clump of the sticky soil and throw it into the grave.

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg