proza

Dalen Belić: Seksajmo se u ponoć

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dalen Belić (1997.) je mladi pazinski autor. Do sada je objavljivan u regionalnim zbirkama science fiction, fantasy ili horror tematike. Njegove kratke priče mogu se naći u istrakonskim zbirkama ''Apokalipsa laži'' i ''Zrnca spoznaje'', u zbirkama u sklopu manifestacije Festival Fantastične Književnosti ''Priče o manjinama'', ''Priče o Pazinu'' i ''Priče o sjedinjenju'' te na raznim web portalima. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim Perspektivama 2017. godine sa pričom ''Paket jaja i jedno kiselo vrhnje'' i prvo mjesto 2018. i 2019. godine s pričama ''Tko rano rani, golub na grani'' i ''Jedan, Dva, Tri i Četiri''. Također je i jedan od dobitnika nagrade Chrysalis, priznanja za nove obećavajuće autore koje dodjeljuje Europsko udruženje za znanstvenu fantastiku (ESFS). Studira anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci.




Seksajmo se u ponoć

 

Frendov nono je umro prije tri tjedna. Ili dva, ne sjećam se više. Nisam došao na sprovod.

Jučer me zvao na pljugu u stan, tamo gore na Viškovu. Frend, ne nono. Zamolio me da dođem autom. Njegov nećak brzo ima rođendan pa mu je želio kupiti monster truck na daljinski. Pitao me mogu li ga odbaciti do ZTC-a. Stari moj, nema problema – objasnio sam mu.

Nije bio neki dobar frend. Znamo se od osnovne. Izlazili smo na ista mjesta i družili se s istim ljudima. Smatrao sam ga dosadnim, na trenutke i napornim. Mladi intelektualac koji nikada neće moći ostvariti svoj puni potencijal, uglavnom zbog raznih društvenih i financijskih prilika, ali i zbog samog sebe, svojih sumnji, demona i bušica. Bilo je tu i raznih bezobzirnih ispada. Volio se izbit navečer, poslije faksa. Onda bi postao dosadan i počeo srat. Uglavnom o tome kako je kršćanstvo zlo i kako je u Jugi bilo bolje. Nikome se nisu slušala njegova pijana predavanja. Jednom sam mu rekao da nema Boga i da je Juga kurac, sve je kurac. Nije me čuo, nikad ne čuje nikog poslije devet i pol´. Sprdali smo ga i bacali sarkastične komentare njemu pred nos, a on bi samo nastavljao dalje. Sljedećeg me jutra savjest pekla, jer znali smo biti bezobrazni, ali on se ničeg nije sjećao.

Jednom smo bili kod njegovog noneta u konobi, na rakiji. Sedmi ili osmi razred. Išli smo poslije škole. Njegov je nono radio u Istraplastici, još za vrijeme Juge. Radio je tamo desetak godina prije nego je ušetao u prazan lift. Navika. Deset je godina koristio taj lift svaki Božji dan. Nije ni primijetio znak. Odmah su zvali hitnu i odvezli ga u Lovran – tamo svi idu kada se opako sjebu. Djed je već u hitnoj znao da će biti sretan ako ikada prohoda jer nije osjećao noge.

U Lovranu je proveo šest mjeseci. Od onda hoda sa štakama. Zašarafili su mu dva vijka od čelika u kičmu. Jedan je puknuo pa ga drži za uspomenu, drugi je još zabijen unutra. Ima tetovirano sidro s kompasom na desnoj podlaktici i rijetko izlazi iz kuće. Sjedi u svom kutku u blagovaonici, čita osmrtnice u Glasu Istre ili prati sjednice sabora i viče kako su svi budale.

Nas je tog puta posjeo za stol i dao svakom svoj bićerin. Sjedili smo nasuprot njemu, na drvenim klupama, za ogromnim smeđim stolom od mahagonija. Iznad kamina držali su uokvirenu sliku Jospia Broza. Frend mi je potajice ispričao, dok je nono tražio pravu bocu u ormaru, kako navečer, prije nego se ode istuširati, nono skine cipele i maše desnim stopalom po zraku. Mrtvo bi stopalo mlataralo na sve strane kao da nema kosti, a nono se cerekao kao manijak.

Sjećam se da su se crkvena zvona čula glasno. Nije bilo podne, a zvoni samo u podne i kada mrtve spremaju pod zemlju. Frend je upitao tko je umro.

- A ma, ja nisan. - nasmijao se nono, nazdravio i ispio čašicu u jednom gutljaju. Slijedili smo ga. Popili smo još dvije prije nego je nona uletjela u konobu. Nono je bićerine sakrio u džep, a bocu gurnuo ispod majice. Pitala ga je ako zna tko je umro. Odgovorio je da on nije. Nona se nije nasmijala na njegovu foru. Pitala ga je zašto govori takve ružne stvari, a on je samo mahnuo rukom.

Mene je pitala kako mi je u školi i jesam li čuo za onog dečka koji je umro od sepse. Puno se o tome pričalo na televiziji i pisalo u novinama. Nona je rekla kako je to strašno, da ona ne bi mogla preživjeti da se to njenom unuku desi, da ne želi ni razmišljati o tome. Nono je potiho rekao da je to nešto najbolje što se tom dečku desilo u životu. Zahvalio sam se na gostoprimstvu i otišao se izrigati u parkić pa u pekaru po komad pizze, da neutralizira smrad rakije. Stara je mislila da sam bolestan jer sam otišao spavati čim sam došao doma. Glava me ubijala, a ona je vikala na mene i rekla mi da sam glup.

- Zašto ideš vani bez kape kad znaš da imaš problema sa sinusima?

- Zaboravio sam kapu.

- Kad si glup!

Autom mi je do Viškova trebalo manje od deset minuta. Iznenadio sam se kad mi je frend otvorio vrata. Izgledao je umornije nego inače. Otišli smo zapaliti u kupaonicu jer je gazdi brat umro od raka pluća – dvije kutije cigareta dnevno je pušio, nedjeljama čak i po tri – pa je pušenje u bilo kojoj prostoriji u stanu bilo strogo zabranjeno. Kupaona je bila mala, s prljavim umivaonikom, radijatorom i tuš kabinom s plavim zastorom od najlona. Frend je unutra postavio tri stolice. Pločice na podu bile su zelene boje, prekrivene prašinom i vlatima kose. Ispod umivaonika ima iskorištenih štapića za uši, a na stolici u sredini čekala je oprana pepeljara. Nagurao je mokri ručnik ispod vrata, uključio ventilator i zapalio.

Bilo je teško započeti razgovor. Nisam želio pričati o faksu, vremenu ili muzici. Znam da smo i jedan i drugi u govnima što se tiče faksa, vrijeme je u Rijeci uvijek depresivno, a neki noviji album još nisam uspio preslušati ove godine, isto kao ni on. Želio sam pričati nešto smisleno. Zato smo obojica i šutjeli, jer smisao ne postoji. Popušili smo do kraja, on je pepeljaru ispraznio u školjci i ostavio ventilator uključenim.

U autu je na radiju svirala neugodna tišina. Pet je sati i ljudi su završili s poslom, studenti lutaju Korzom. Na semaforu svijetli zeleno, a svi stoje na mjestu. Potpuna blokada prometa. Do ZTC-a nikad nismo ni došli.

- Kurčina!

- Molim?

- Jebem ti život prokleti, ne opet. - brzo sam parkirao auto sa strane, na busnu stanicu kod Žabice.

- Šta je bilo?

- A rekao mi je stari da se ne idem voziti okolo kad je gužva. Budalo retardirana! Stoko naduvana!

- Koji kurac?

- Upalila mi se lampica za temperaturu.

- Znači?

- Znači da ne mogu upalit auto dok se motor ne ohladi.

- Znači, kad možemo opet krenut?

- Minimalno dvadeset minuta.

- Kurčina.

- Jeste.

Frend je izvadio duhan i popratnu opremu pa krenuo motati cigaretu. Ja sam u međuvremenu gledao nekog pijanca kako tetura po ulici. Ljudi su se već izdaleka postavljali tako da ne nalete na njega. Kada su ga prolazili glave su okretali prema cesti, na suprotnu stranu, i mirno se prošetali kraj njega. Ljudi koji su pijancu igrom slučaja dolazili iza leđa, produžili su na drugu stranu ulice ili su ga zaobišli u luku odgovarajuće širine. Penzioneri, babe i tinejdžerke u ovećem luku, a pankeri  i kolege pijanci u znatno manjem.

Ja nisam skidao pogled s njega, a on mene nije šljivio pet posto. Zaustavio se ispred rasvjetnog stupa i odmjerio ga od glave do pete. Od jeftine žarulje, preko ruzinavog stupa, sve do zapišanog postolja. Položio je dlanove na hladno željezo nježno i prijateljski. Treptaj kasnije, podignuo je dlanove, još nježnije, ali brže, kao da mu rastanak nije teško pao, i odgegao se u noć.

 - Mislio sam da se ne smije pušiti u autu. - frend mi je poklonio cigaretu i krenuo motati jednu za sebe.

- Pa ne bi se smjelo.

- Rekao si starom da pušiš? I još te pustio da pušiš u autu?

- Ne-ne. Nema Boga. Izvukao bi pojas iz hlača i izbičevao me kao što su onomad rimski vojnici izbičevali Krista Isusa.

- Pa zašto onda pušiš u njegovom autu?

- Ne znam koji kurac više da radim sa sobom. - pripalio sam cigaretu i spustio prozor do kraja.

- Kako spuštaš suvozačev prozor?

- Ne smije se spuštat suvozačev prozor.

- Zašto?

- Guma se izvlači van. Poslije je više ne mogu vratiti unutra.

- Aha. - otvorio je vrata i tresao pepeo na asfalt. Neka pjesma je svirala, ne mogu se točno sjetiti koja, ali čula se samo na prednjem lijevom zvučniku i znam da nije bila normalna.

- Kako ti je nona? - upitao me.

- Bolje. Ne ide više na kave koliko je znala prije i brže se umara, ali vratila se. Prošlog tjedna sam je vozio na kontrolu. Samo nas dvoje u autu i ona me pita hoće li preživjeti dovoljno dugo da vidi moju nevjestu. Nisam joj imao srca reći da se ne namjeravam udati narednih petnaest godina.

- Ha-ha, znači ništa djeca?

- Kakva djeca stari moj. Završit ću faks, napisat taj jedan jebeni roman, ubit se s trideset i tri i u oporuci zamoliti gradsku upravu da izgrade novi kružni tok i nazovu ga prema meni.

Frend se smijao. To mi je godilo.

- Ako ikada budem imao djecu, dobiti ću sina i zvati će se Miroslav. Po Miroslavu Krleži. Ako ne napiše roman, jebat ću mu majku. Možda mu priznam i kakvu kratku priču.

Čopor buseva protutnjao je pored auta i vidio sam frenda kako se smije, ali nisam čuo smijeh. Pepeo cigareta razletio se po unutrašnjosti. Sive pahulje lijepile su se na navlaku za volan, na frendovu lijevu nogavicu i sjedala. Ne bude dobro kada stari osjeti smrad dima. Hladno je i trebalo bi zatvoriti prozor. Povukao sam još jedan dim.

Oko nas vozači se zlobe jedni drugima. Krvavih očiju kruže jednosmjernim ulicama, išću osvetu i zahtijevaju pravdu. Neki izrod im je oduzeo prednost ili se ubacio ispred njih. Uz urlik sirena oni na sva četiri kotača jašu u boj. Žene i djeca, starci i prometni znakovi pred njima bježe u brda. Ako uključiš žmigavce onda ti se drugi vozači rugaju na velikom odmoru. Naprave meme od tebe, vidjeli su te kako daješ lijevi žmigavac u kružnom toku i nakon toga ne budeš našao curu više nikad. Ne može ih ukrotiti nikakav semafor. Plaštevi matadora oduvijek su bili žute boje, Žabica je naša korida, a ja sam samo još jedna loša verzija Hemingwaya. Ernest za hipstere.

- Znaš, - počne frend - prije pet godina, znači zadnji put kada je ovdje padao snijeg, moji su se starci odlučili prošetati po Korzu. Ja sam ostao doma, gledat televiziju. I gledao sam televiziju dok nisam primijetio da je stara ostavila cigarete na stolu. Uzeo sam jednu, obukao skafander, navukao kapu i izašao na balkon. Ispod mene, na ulici, neki su se klinci grudali. Prvi, možda drugi osnovne. Baš im je bila završila nastava. Jedan je klinac pogodio neku zabundanu curicu ravno u facu. Ravno u nos, u jedini nezabundani dio. Ova je pala na pod, krv joj je tekla iz nosa, ljepila joj se za usta i bradu i kosu. Plakala je i nitko nije znao kako reagirati, a ovaj koji ju je pogodio dignuo je ruke u zrak i vikao: Seksajmo se u ponoć! Seksajmo se u ponoć! Nitko nije znao kako reagirati. Meni se kašljalo od cigarete pa sam je bacio dolje i vratio se unutra. Boljela me glava.

- Zašto mi ovo pričaš?

- Ne znam. - izjavio je bez osjećaja - Sve je to kurac. Nema značenja, nema smisla, nema Boga. Ne možeš više definirati ništa, samo lutamo izgubljeni. Postmodernistički kaos. Život je prolazan, smrt je konačna, jebeš značenje, nema Boga.

Ove zadnje četiri izgovorio je u jednom dahu.

- Jebeno.

- Nema Boga! - frend je otvorio vrata i vikao na prolaznike - Nema Boga! Nema Boga!

Prolaznici nisu bili šokirani. Možda nije prvi put da neki jadni student urla nihilističke krilatice na njih. Poglede su usmjerili na drugu stranu, prema izlogu Automat Kluba Admiral, i mirno se prošetali pored nas.

- Prestani srat - upalio sam auto i lampica za povišenu temperaturu više nije svijetlila. Iza mene nije bilo nikoga. Prebacio sam u prvu i proletio kroz žuto. - Do ZTC-a?

- Ne. Predomislio sam se. Vozi na groblje.

- Na groblje?

- Tako je.

- A monster truck?

- Jebiga. Kupit ću mu čokoladu sutra ujutro. Veliku.

Završili smo na groblju i smjestili se ispod dva crna i masna oblaka na nebu plavom kao traper-jakna. Gledali smo u svijetla svih tih silnih nebodera i uličica kao što je Norman Bates gledao u Marion u Psihu. Ispod svjetala nebodera na stotine mračnih križeva i crvenih lampiona. Bura prijeti batinama, no plamenovi znaju da pametniji popušta. Izmrvio sam marihuanu na ekran mobitela i smotao jednu.

 - Imaš upaljač? - kopao sam po džepovima.

 - Ne.

 - Onda će bit u autu.

 - Čekaj. - reče frend - Prati me.

Šetali smo se među krizantemama, tenisice su nam škripale od šljunka na stazicama. Znao sam ispred čijeg ćemo groba stati. Frend je ispružio ruku i ja sam mu predao pljugu. On se sagnuo iznad lampiona, zaštitio plamičak dlanovima i zapalio smotuljak koji je visio s njegovih usana. Dignuo se, uzeo nekoliko dimova pa vratio meni.

- Ča ja smrdin? - čuo se glas.

Obojica smo se okrenuli i skamenili kad smo ugledali njegovog noneta u teškom tamnom kaputu i radničkim čizmama, s crnom fedorom. Vrat i usne zaštitio si je debelim šalom koji je davio njegov duboki glas. Desnom se rukom naslanjao na štaku, lijevu nije držao u džepu.

- Mene ne znaš ponudit?

Došetao sam se do njega i dao mu pljugu.

- Ča je, ragači? Ni van valjda kakova mačka pojila zajike? - nasmijao se i svakom dao jedan dio vijka - Nabavite si kičme, mladići. - povukao je par dimova, ugasio pljugu o petu lijeve cipele i bacio je iza ramena - Ne rabi van to. Ča ne bi bilo bolje da gremo na rakijicu?

Zatim je iz majice izvukao polu-praznu bocu i tri čašice. Posjeo nas je za svoj grob i dao svakom svoj bićerin. Nazdravili smo i ispili u jednom gutljaju.

- Dobra. - frend je protresao glavom.

- Nego ča da je dobra kad je domaća. - starac je već točio novu rundu.

- Ča povidaš, nono? 

- A nič novega.

- Lipo.

- Je. - nono je kimao glavom - Živili, mladići.

- Živili.

Nono je rakiju iz čaše izlio u sebe i ustao s vlastitog groba. Njegov unuk mu je dodao štaku, bocu i prazne bićerine. 

- Ne rabiš to dizat. Ja ne gren s vama.

Frend je spustio sve natrag na mramor.

- Reči noni da mi je lipo i da još ne rabi dolazit.

- Ću.

- I da niste slučajno zgubili one vide.

- Nećemo. - odgovorili smo u glas.

- Benj. - rekao je nono - Dio. 

Pozdravili smo se i krenuli natrag prema autu. Meni je nono stisnuo ruku, a unuka je zagrlio. Frend se nakon desetak koraka okrenuo, ali noneta i rakije više nije bilo. Frend je jače stisnuo šaku u džepu, a ja svoj dio vijka nisam želio dirati. 

Ponoć je već odavno bila prošla, ali nitko nije seksao.

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg