intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.



 

- Gdje i kako živiš?

Živim na relaciji Varaždin-Zagreb. S obzirom da u Zagrebu studiram, ipak većinu vremena provodim tamo, no vratiti se doma nikad mi nije mrsko. Na pitanje kako živim ne mogu ponuditi neki specifičan odgovor. Još uvijek studentski, vjerojatno. Što god to značilo.

 

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije...

Srž mog društvenog života čine nekolicina najbližih ljudi kojima sam okružen neovisno o koroni. Po tom se pitanju ništa nije previše promjenilo. Ipak, zazivam ona jednostavnija vremena kad nisu postojale strepnje oko toga hoće li se predstava otkazati ili hoće li u kinu biti dovoljno karata s obzirom na smanjene kapacitete dvorana. Nadam se slobodnijem ljetu i odlasku na filmske festivale.

 

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje bez da pribjegnem nekim floskulama.

 

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Volim to što mi pisanje pruža mogućnost da postignem novu razinu introspektivnosti u kojoj ne štedim sebe ni ljude koji me okružuju; da se obračunam sa stvarima o kojima inače ne bih nikada ni progovorio. Volim tu zavodljivu, ali ipak prividnu, slobodu književnosti. Prividnu zato što ne vjerujem da možemo imati potpunu kontrolu nad njom. I kao autor i kao čitatelj književnost stvaramo u jednakoj mjeri u kojoj ona stvara nas.

 

- A ono najgore?

Ne vjerujem da postoji nešto što je generalno loše kod književnosti. Ipak, na nekoj osobnoj razini ona često rastvara stare rane. Izaziva nesigurnosti. Zapravo, sve ono što sam u prethodnom pitanju naveo kao nešto najbolje, ovdje bih mogao ponoviti. Stvar je samo načina na koji to djeluje na mene u određenom trenutku.

 

- Koje su tvoje teme?

U većoj ili manjoj mjeri moje teme uvijek proizlaze iz sukoba sa samim sobom. Volim se fokusirati na banalnu svakodnevnicu koja je uvijek rezultat nečeg o čemu direktno ne progovaram.

 

- Što ti je motiv za pisanje?

Imam u sebi nešto što mi govori da jednostavno moram pisati. Slično je osjećaju grižnje savjesti. Isto tako, motivira me onaj kratkotrajni osjećaj savršenog zadovoljstva kad završim s pričom ili poglavljem. Čak i rečenicom.

 

- Što te drži?

Općenito? Sitni svakodnevni užitci. Nekad je dovoljna samo cigareta koja sjedne baš kako treba ili kvalitetan razgovor s prijateljem.

 

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi želio istaknuti, reći, napomenuti?

Mislim da ne postoji ono što bi se moglo smatrati književnom scenom u punom smislu te riječi.

 

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Danas je to širok dijapazon raznih autorica i autora s područja književnosi, kazališta i filma. Ipak, na takva pitanja mi nekako refleksno na pamet padaju pisci s kojima sam zapravo počeo čitati – Fante, Hemingway, Carver; a s područja filma Cassavetes, Lumet i Bergman. Uvijek se vraćam i Dostojevskom i Čehovljevim kratkim pričama.

 

- Kako vidiš svoju generaciju?

Prvenstveno kao pretjerano kritiziranu. S druge strane i kao nevjerojatno razmaženu. Što će reći da se zapravo i ne razlikujemo puno od generacija koje su nam prethodile.

 

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Od autora koji su mi generacijski blizu u zadnje vrijeme najviše me se dojmila poezija Lare Mitraković, kao i roman „Pristanište“ Darka Šeparovića. Od stranih autora izdvojio bih nevjerojatno hrabrog Eduarda Louisa i njegovu autobiografsku prozu.

 

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Osim što književni milje postepeno napokon postaje inkluzivniji prema autoricama, moj je dojam kako je broj mladih žena koje se odluče baviti književnošću u porastu dok je kod muškaraca situacija obrnuta. Uzrok tome vjerojatno se može naći i u čitalačkim navikama žena koje su daleko razvijenije nego one u muškaraca. Na kraju, takvu promjenu treba pozdraviti. Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju.

 

- Što je ono što bi želio napisati?

Volio bih završiti roman na kojem trenutno radim. I napisati još barem jedan nakon toga.

 

- Što ti znači (ako išta) da si ušla/ušao u uži izbor 7Km?

Svako priznanje ovakve vrste samo je dodatna motivacija da nastavim raditi na svom pisanju.

 

- Što pisac treba raditi?

Biti iskren prema sebi u svojim radovima.

 

- Mišljenje o suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Mislim da hrvatsku književnost treba približiti mlađim čitateljima. Treba se riješti stigme koju domaća knjiga nosi. Po meni je to jedan od najvećih propusta lektirnog programa. Nikako ne stižem pročitati ni pola od onoga što bih htio, ali pratim publikacije koje konkuriraju za književne nagrade i mogu reći da se među njima svake godine nađe vrlo dobre književnosti. Da ne govorim o nekim već etabliranim autorima koji skupljaju razna priznanja za svoj rad i u inozemstvu. Za kazalište uvelike vrijedi isto. Mladi i talentirani ljudi rade odlične stvari koje slabije informiranoj publici možda prolaze ispod radara (Kunst tetar). Stanje je daleko od savršenog, ali vjerujem da postoji razlog za zdravu dozu optimizma.

 

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bih u potpunosti odustao od bavljenja književnošću. Trenutno pokušavam naći dobar balans između pisanja proze, filmskih scenarija i dramskih tekstova. Što se tiče poticaja i motivacije mislim da sam na to već odgovorio – ovakva priznanja i podrška meni bliskih ljudi i više su nego dovoljni.

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg