proza

Ilija Đurović: Sampas

lija Đurović rođen je 1990. u Podgorici. Nakon gimnazije upisao je opću i komparativnu književnost. Priče piše od 2005. Svoju prvu knjigu proze, „oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“, objavio je 2014. u "Yellow Turtle Press", mladoj crnogorskoj nakladi koju sam vodi. Uslijedile su "Crne ribe" (2016.) i knjiga pjesama "Brid" (2018.), koja je dobila nagradu na festivalu u Beogradu. Od 2013. živi u Berlinu, radeći kao slobodni autor i publicist. Godine 2019. bio je sudobitnik nagrade crnogorskog pozorišta za najbolju suvremenu dramu "Uspavani". Njegov roman prvijenac, "Sampas", pojavit će se 2021. u Beogradu.



 

SAMPAS (odlomak)

poema puta

  

 

 Tamo, gdje vazduh mijenja boju stvari

— Huan Rulfo, Pedro Páramo

 

 

 Ada Bojana je veliki pijesak uz veliku vodu i kad zamišljam nju ne vidim nju, vidim vlažan, močvarni vazduh koji može biti bilo gdje, zbog toga je Ada voda i njeni su komarci moji i njeni i svačiji, idemo rastinjem privučeni ljuljanjem reggaea, pokušaćemo se uplažiti u ono što se roji nad pijeskom, rastafarijanci, rejveri i ostali, ajte, ajte, ne ozuvajte se, jedan od rastafarijanaca pruža nam pivo, ne pijemo pivo, pijemo rum, ima li rum, ruma nema, nije važno, s pivom u ruci idemo dalje, trijezni i nepovjerljivi, spremni da pijeskom zamažemo noseve i povjerujemo, gazimo mirno kroz rastinje nepoznatih, pred nama hoda muško tijelo i vodi nas do drugog tijela koje izgleda kao predsjedavajući šanka, rukovodilac alkohola, prvo tijelo kaže tu vas predajem, to je Pisko, pitam Piško, tijelo iza šanka kaže Pisko, sa c, pitam Pisko kao Pisco Sour, kaže tako je i iz fioke šanka izvlači na dva dijela rastavljenu srebrnu granatu šejkera, u podnožju jezika podiže se neslana voda, oko nas so i mlaka hladnoća, Pisco Sour za dvoje, prelazim pogledom preko elemenata koji će se uskoro sjediniti u unutrašnjosti kapsule, Pisko je izgledao pouzdano, ali niko nije dovoljno pouzdan dok ne napuni cijev i opali, zbog toga sam pogled skrenuo ka rulji koja je zaklonjena trskom igrala po reggeaeu, rejveri su čekali svoj red, nisam želio da Pisko osjeća pritisak, ipak pseći, njuhom i sluhom i dalje sam bio okrenut njemu, njušio sam limetu kako se cijedi, kristal šećera puca pod tučkom, pisko je izgmizao iz flaše, jaje se slomilo, led je obasjao noć i napunio čauru, Pisko je repetirao, iz slabo sklopljene granate geler alkohola pogodio me je u vrat, Pisko je pričvrstio spoj, repetirao još jednom i pronašao ritam, Pisko-samba, uhvatio sam je za ruku i zatvorio oči, u miru sam čekao Pisco Sour, samba se zaustavila, Pisko je sipao, a onda Pisko Umrije Gabo, Gabo muere, ponovio sam Gabo umrije, umrije Gabo, Pisko ostatak noći nije pisnuo, niko osim nas nije naručivao njegova pića, napravio je još nekoliko koktela bez ljubavi i povukao se u trščanu postelju, mi smo ostali za šankom, gledali smo reggae kako se gega i pravili pića, Sazerac, Gringo, El Camino, Daiquiri, bjelanci su točili sa ivica šanka dok se nismo rastočili zajedno s njima i umrli do jutra, ujutru su rojevi glavobolja zujali vazduhom, bili smo upleteni rukama i nogama, kožom, najviše mirisima, navukli smo minimum odjeće i izašli u ostatke fronta, napolju, na pijesku, u rastinju ležali su budući leševi rejvera, neki su bili goli, preko nekih je bila prebačena plahta, da smo imali vremena preko svih bismo zasuli kamenje i vlažan pijesak, lijek protiv zvijeri i komaraca, ali vremena nismo imali, ušli smo u kola i krenuli, duga, suva pravina već puna užarenih automobila sjekla je polje pred nama, utjeha Ulcinja bila je dvanaest kilometara daleko, znali smo da se nemamo čemu radovati, ali što veća udaljenost od Ade bila je već dovoljno dobra, vozili smo ka terasi hotela, pokvarenom ozvučenju iz kojeg kapaju otpaci zvukova, horizont sječe ograda sa plavim staklom, kao da mora svuda okolo nije već previše, mora dovoljno plava, soda sa limuna struže premaze pesticida i to je prvo zadovoljstvo dana, njemu se radujemo, tanki hlad čempresa, smrad sumpora, miris starih, golih žena umočenih u ljekovitu vodu miluje nas kroz otvorene prozore, još jedna krivina i parkiraćemo se u hladu terase, pokloniti se procvalom triju agava, njihovoj budućoj smrti, popeti se stepenicama do plavih stolova i plave ograde okrenute ka plavom moru, konobar prilazi sa srebrnim diskom na ruci, guta l u izvolite i spušta kafu i vodu na sto, gledamo se na trenutak pa izgovaram hvala, zvuk u njegovoj glavi ponovo se ujednačava, točkići se opet okreću, izgovara molim od slova do slova, jasno i čitavo, četvorotaktni motor svijeta nastavlja da bruji i brekće kao što je brektao do zatišja pred nepoznatim jezikom mutavih, četvoročetvrtinski takt pjesmuljka o moru nastavlja da kaplje po nama, kisjela voda lansira male, providne vatromete nad rubom čaše, žeđ polako nalazi smisao i mi sa njom uranjamo u olakšanje minerala i razmišljamo o doručku, o rejverima pokopanim u pijesku koji smo ostavili za nama, o otrovima koktela koje još nismo istisnuli iz nas i otpustili ka plavoj, mediteranskoj govnovodici, ali prije toga ćemo pojesti spržena jaja, nafilovati krvne sudove svježim holesterolom prije nego što se spustimo na stijene da okitimo lobanje i ramena oreolom sunčanice, bio joj je potreban prvi espresso, voda, hrana i još jedan espresso za prve riječi u danu, moram do toaleta značilo je da će polako ustati, namjestiti gaćice koje su se uvukle između dvije polulopte dupeta, otići sporim korakom lijevo od šanka i u mirisu asepsola mirno srati, mrzi moje misli o njenim govnima ali to me ne zaustavlja, želi da prestanem da serem i prihvatim mediteransku pjesmu kao čistu i svoju, ne uspijevam joj objasniti da spodobe stasale na sprženoj poljani, na tri rijeke razapete između planinčina i mora ne mogu biti ništa do to što jesu, spodobe iz zaleđa, da nas more nikad neće prihvatiti jer ga se plašimo, za nas je suva, pustinjskim ljetima izujedana zemlja, hladna i brza rijeka, prilagođenost pluća na disanje pokvarenog vazduha, pluća naviknuta na gutanje blatnjave smješe prašine, smoga i spržene trave, pokazali bismo se posebno dobro u dušegupki, ali ne možemo izranjati ježeve, skakati na glavu bez straha, to je protiv prirode zaleđa, iako ona želi više, želi naći u nama ono čega nema, tražimo zajedno, ponekad zajedno seremo i to je ljubavna pjesma par excellence, vraća se iz toaleta sporo, presvukla sam se, možemo dolje, otjerala je moju misao o našim govnima i vratila nas na terasu Albatrosa, spremne da se spustimo niz kozju stazu do samo za nas morem nazubljene stijene i tu plivamo goli, operemo se od proteklih noći i tuđih smrti, kako je pater familias umro može se ispričati iz mora, dok je njeno solju isprano dupe napadnuto račićima na obali, a moje potopljeno dva metra pod vodom, dostupno ribama i meduzama, umro je, naravno, sa cigaretom u ruci i to je sve što mu je bilo važno, za njim će ostati priče o ocu koji je pušio na motoru, biciklu, u bolnici, ostaće nepopušena polja duvana i žena koja će ga žaliti, dva sina koja će ga se sjećati i ništa više, proletersko dijete na svijet došlo i sa svijeta otišlo golo kao puška koja je njegovim roditeljima izborila pristojan život srednje klase, stan, kola, redovne ljetnje i zimske odmore, propuštenu mogućnost besplatnog obrazovanja i iskorištene izlete do samih rubova zemlje, ponekad i preko ruba, povratak kući sa novom modom i boljim duvanom, dovoljno za čitav život u provinciji i rušenje onoga što je od sjećanja na takav život ostalo, proletersko dijete golo kao puška koju je uspjelo da izbjegne kad je došao red na njegov rat, kad su se rubovi zemlje kojom je kao mlad putovao počeli gužvati, sužavati, da bi na kraju ostali jedva nešto veći od groba u koji su ga spustili među poznate kosti, tu bi se priča o smrti pater familijasa mogla završiti i završava se, jer je lažna, pater familias je živ i srećan se igra sa prvim i jedinim unukom, sinom njegovog prvog sina, mog brata koji živi daleko od toplog mora i zaleđa, pater familias češlja duvan i dječaku govori psovke koje još ne razumije, hvata ga za tek iždžikljalu ćunu, to je jedina slika koja je ostala u glavi nakon dva popodneva u punoj roditeljskoj kući, ali strah od smrti ostao je kao debeli mrak, nikakav pater familias, klasičan mužjak u žilavom sistemu latentnog matrijarhata, na svijet donesen da raspe sjeme i pokuša pritom da se ne oznoji previše, što bi mu skoro i pošlo za ćelavom glavom da ga prva decenija novog milenijuma nije zatekla nespremnog, na polovini životnog puta, u punoj snazi, odlučna da mu oduzme sve za šta je mislio da će mu po pravu pripadati do kraja jedinog života u koji je vjerovao, dekada koja je ćelavu glavu premazala bojama hipertenzije, zastavom pod kojom se sa rukom na suženim krvnim sudovima pjeva žuti žutuju crveni putuju, pod zastavom uvijek na pola koplja u duhu babine revolucije i prezira smrti, ruka hipertenzije na čelo je ucrtala crveni grb-upitnik na koji niko nema odgovor, ali upitnik na koji, makar spolja, crveni otac, sad već crveni đed, ne obraća pažnju, dva dana roditeljskog doma, dva dana mirisa jagoda i jagnjetine u sosu od meda dovoljno je da se nakon trećeg doručka pokupe ključevi i krene iz zaleđa ka vodi, toplom moru, zapišanom suncem koje svakog ljeta sve duže piša, ali ona ipak sjedi na oštroj stijeni i prži se albino-gušteru slična, već izranjavana sunčevim pjegama čeka nove kiklade mladeža da mirno izrone, čipka ostataka zdrave kože ponuđena nebeskom zubu da je sažvaće i ispljune u makiju, među svlakove zmija, željna tena primorske djevojčice suncu nudi neotporni, kontinentalni svlak serviran na pladnju stijenja, sa salatom od račića i morskih rajčica, usoljena i premazana uljem, meso spremno da se raspadne mlado i meko, plivača oko nas nema, stazom iznad ponekad se prevuče tijelo, muškarac uvijek upornog pogleda, oko nas u borovoj šumi hijene gule kurčeve i čekaju da ona ustane i pokaže reljef hridine na mesu, polako preskačem puževe ka komadu hlada, žuti žutuju crveni putuju, tek sa obale može se o majci, žuta mater familias, tajna želja svih nas da ona žutuje duže jer život za sjeme na svijet donijetog crvenog oca nije osposobljen za bliske smrti, majka-matematika, majka sveštenica boga Venea, avgustovskog božanstva pred kojim znojave žrtve polažu mlade mozgove, majka svih mjeseci u godini i svih godina u životu jedne porodice, tranzicione generacije socijalističke srednje klase, porodice koja samo uz pomoć matematike-majke uspijeva biti dostojanstvena olupina, nikad dokazana teorema sirotinje, majka svih naših rođendana i majskih pucanja cvjetova lipe malih i žutih kao lica Liliputanaca, majka viđeno lice boga, bol je bog majke-matice, bolom puževe kućice smrskane pod stopalom rekao sam vidiš li ih kad prođu gore ljigavi kao oguljen mango, rekla je dabogda im zmija ušara pojela kite i pljunula ih u oči, da zauvijek oslijepe i da im vječno sunce boga Prostatitisa žari kroz rupu iz koje pišaju sebi niz noge, nastavila je da žvaće smežuranu kožu zubima oguljenu sa prstiju, njena je ljubav prema svijetu magnet, jedini razlog zašto i dalje želim biti tu, otvarati roze pupoljak pičke-ljubavi, voliš li sunce, rekla je Sunce volim jedino, Sunce Sunce Sunce, ono nas grije i život daje pužu i vitkoj ribi, grožđu, kajsiji, breskvama, melanome beračima, boju travi i bubama, moždane udare trombofiličarima, puni pluća pustinji, mrvi nas kao žrvanj, oštri kljun bjeloglavog supa, grije Cres dok sup prelijeće svijet, dok jede i jebe prije nego što se vrati i zaotoči zauvijek, stari supovi vole se nad Cresom dok ne umru, dok ih ne zapljusne prejak talas i Sunce više nikad ne osuši a drugi supovi pojedu, velika nebeska sušilica, volim je i dajem joj tanku kožu, bljesnula je niskom zuba od koje meduze pod vodom oslijepe, hobotnice ispuste mastilo, ribe izgube rođena jata, njen je osmjeh jedina sreća koju je lako gledati, bez osmjeha njeno je lice lijepo, s osmjehom jedino živi, kratko i samo kad dobija ono što želi, osušićemo se i isploviti izgovorila je sunčanu rečenicu i legla na ražanj stijenja, legao sam i ja i  slušali smo kako ćirikavci zelenom zrikom usisavaju Sunce (...)

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg