poezija

Denis Ćosić: Košute su plakale bez rogova (izbor iz zbirke pjesama)

Denis Ćosić (Karlsruhe, 1996.) prvostupnik je ekonomije hotelskog menadžmenta i student diplomskog studija upravljanja ljudskim potencijalima. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Požegi. Pjesme su mu objavljene u različitim antologijama, zbornicima, časopisima i na portalima u Hrvatskoj i regiji, i prevođene na engleski, francuski, makedonski i slovenski jezik. Prva zbirka pjesama Neonski bog mržnje izlazi 2019. godine pobjedom na natječaju Pjesničkih susreta u Drenovcima za najbolji neobjavljeni rukopis. Zbirka je nagrađena Poveljom uspješnosti na 25. danima Josipa i Ivana Kozarca. Iste godine, s rukopisom Crveno prije sutona, koji je završio i u najužem izboru natječaja Trećeg trga, osvaja nagradu "Goran za mlade pjesnike". Član je Hrvatskog društva pisaca.

* * *

Kada nastupi mraz, selo zamuca.

Vrata se zapečate i prozori šute.

Tko nema kuću, pojedu ga svinje.

Tko nema svinje, pojede ga mraz.

Prvi se mraz pamti,

nakon njega dane brojimo prstima.

Ako ponestane prstiju, bit će sušna godina,

slabo će se rađati muška djeca.

Ako ostane viška prstiju, selo se okuplja,

to je najava plodnosti godine.

Manjak ženske djece, trbusi koji šute,

žuto kišno ljeto.

Takve su godine poput šestog prsta.

* * * 

Selo priča o vješticama koje uzimaju porod. 

Strah je od vještica strah od suočavanja sa nemoći. 

Muškarac ne može biti kriv za urušavanje štale 

kao ni za pomor neuhranjene svinjčadi. 

Te namrštene žene, oljuštenih krajeva kose, 

dolaze noću i uzimaju ljudima djecu. 

Uzimaju ih požarima, plikovima 

i s ugljenim plućima. 

Uzimaju ih mršave, praznih želudaca, 

stavljaju pod suknje i drobe. 

* * * 

Drvosječa je othranio tri ženska djeteta

i svakom namijenio da rodi muško dijete. 

Kada prva nije mogla zatrudnjeti, potjerana je iz sela, 

srušio je most preko rijeke kako se ne bi vratila. 

Druga je na porodu umrla skupa s djetetom, 

dao ih je svinjama znajući da je zima nemilosrdna, 

da nema dovoljno žita za prehranu stoke i obitelji. 

Treća je rodila zdravo muško dijete, 

koje je naučilo hodati, ali nije prezimilo. 

Pronašli su ga jednog jutra prekrivenog plikovima. 

Drvosječa je tada prokleo sebe, spalio kuću 

i izdahnuo na stajskim vilama.

* * *

Ivančica skuplja triješće, 

traži mjesto za potpalu vatre. 

Noćas ne želi spavati kraj majke, 

čekati oca da sjekirom razlomi krevet.

Otac joj je čovjek od rata, 

visoki muškarac s bradom do prsa. 

Kada mu gleda glavu želi rasklopiti ljestve 

i uhvatiti dlakave krajeve. 

Samo jednom joj je otac dopustio bliskost. 

Zaglavljena u čađavom dimnjaku, 

primila ga je za ruku prilikom izvlačenja. 

Već peti put otkako je pao prvi mraz 

Ivančica spava u polju kraj rijeke. 

Zna da je lako razlomiti se kao sjemenka, 

istočiti kao pčelinji žalac. 

* * *

Morana je žena bez cvjetnoga imena,

ime joj dolazi od prigrljene zime.  

Očevi je smatraju istinskom vješticom,

staricom koja odolijeva smrti.

Morana baca pribor za jelo i kosti

da tijekom ljeta zaštiti usjeve od krupe. 

Nijedan joj muškarac tada ne zahvali,

oštre sjekire ne bi li je obezglavili.

Kada se tijekom zime dogodi mraz,

Morana više nema jedaćeg pribora. 

Grize kosti na praznim poljima,

jede rukama koru drveća.

Starješine i očevi proklinju Moranu,

po njivama traže nož, vilicu i žlicu,

da se pogoste u svojoj nevolji,

utaže glad koja im predstoji. 

* * * 

Majka mi govori: „Tebi ne pripada sutrašnjica.“

Majka želi reći: nema vremena kojem ćeš pripadati. 

Kao što ne pripadam vrećama brašna, 

razrušenoj vodenici ili plastovima sijena. 

Pripadam tek sjeni, zatamnjenom dijelu sebe, 

a i ona nestane kada ugasim svjetlo. 

Otac mi govori: „Idi u višnjik i naberi si večeru.“

Otac želi reći: gladuj. 

Našim se poljima prostiru krtičnjaci 

– zaleđene uzvisine. 

Nasred polja, kravlja rebra zjape 

kao usta bez obroka. 

Večeru, ako je bude, treba pisati 

velikim početnim slovom. 

Sestra mi govori: „Ove će godine mraz trajati kraće.“

Sestra želi reći: ne želim više brojati. 

Brojanje je utjeha, juha od gljiva, 

preživjelo govedo, veselje uz plamen. 

Brojanje drži selo na okupu,

čuva same prste da ih ne uzme mraz. 

Ali od brojanja nema koristi 

– svake je godine isto. 

Mraz odugovlači, želuci su prazniji, 

očevi bjesniji, bog neuvjerljiviji. 

Tko ne želi brojati, odsiječe si prste. 

* * *

Moja obespravljenost počiva u jeziku,

odsustvo je imena znak mučenja.

Starješine pravdaju izostanak

pozivajući se na prirodni poredak.

Košuta je ženski jelen, srna ženski srndać.

Ja sam žensko dijete, nisam ničija kći. 

Nema toga imena koje će to ispraviti,

šumom kraljuju očevi i sinovi. 

Bog je za njih muškarac i nema ženski parnjak,

srna su i košuta ženska izmišljotina

da bi se nadomjestila praznina nazivlja. 

* * * 

Starješine motaju listove medvjetke,

skupljaju se noću oko logorske vatre. 

Pušenje je medvjetke muški obred 

tijekom kojeg se dotiču seoske budućnosti. 

Za mraz i glad krive žensku djecu.

Smatraju da smo naljutili boga, 

svojim prekomjernim postojanjem

potaknuli njegovu bijesnu narav.

Kažu da previše ženskih želudaca

uzima teško stečeni kruh,

da su majčina usta puna riječi 

koje štete ispravnom poretku. 

Predlažu da umjesto obroka

grla ispunimo veprinom,

da se u svojim kućama

naučimo šutnji prirode. 

* * * 

Noću iz žita izlaze rovke, 

uplašeno grumenje blata. 

Sijeku zubima stabljike i listove 

za pregrade svoje nastambe. 

Rovke imaju tijela ilovače, 

nakvašene mlakom vlagom. 

Nosovi im dube zemljane skulpture 

kada napadnu biljno korijenje. 

Rovke stanuju u procjepima njiva, 

u podrumima krumpira. 

Kada naletiš na rovku, 

odvojiš je od tla kao prst od napasti, 

kao jezik od sablazni.

* * *

Očevi su imenovali sve mjesece u godini,

majkama ostavili onaj najkraći.

Veljača je jedini ženski mjesec

koji traje koliko i mjesečev ciklus.

Zato uvijek iskrvarimo veljaču,

stoga rovke ne žive dulje. 

Rovke umiru u sobnim zidovima 

po svršetku mjesečevog ciklusa. 

Kada nastupi mlađak, 

oživljava pomladak – slijepa crnica. 

Progledat će kada zatruli jelen, 

kada povadimo igle iz zemlje.