proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Philippe Lançon: Zakrpan (ulomak)

Prevela s francuskoga Željka Somun

OceanMore 2021.

1.

Na Tri kralja

Večer uoči atentata, izišao sam s Ninom u kazalište. Išli smo u Quartiers d’Ivry, u pariškom predgrađu, pogledati Na Tri kralja, Shakespeareov komad koji mi nije bio poznat ili ga se nisam sjećao. Režirao ga je Ninin prijatelj. Njega nisam poznavao i nisam ništa znao o njegovu radu. Nina je navaljivala da idem s njom. Bila je sretna što može povezati dvojicu njoj dragih ljudi, od kojih je jedan redatelj, a drugi novinar. Zaputio sam se onamo bezbrižno i opušteno. Nikakav članak nije bio predviđen – što je uvijek najbolji način da na koncu članak ipak napišete, kad ste potaknuti zanosom, pa čak i određenom dozom iznenađenja. U takvim prilikama, mladić koji je svojedobno odlazio u kazalište susreće novinara u kojeg se u međuvremenu pretvorio. Nakon dužeg ili kraćeg oklijevanja, nelagode, zbližavanja, prvi na drugoga prenosi svoju spontanost, nesigurnost, bezazlenost, a potom izlazi iz dvorane kako bi se drugi, s olovkom u ruci, mogao vratiti svome poslu i, nažalost, svojoj uštogljenosti. 

Nisam neki stručnjak za kazalište, iako sam oduvijek onamo volio zalaziti. No nisam nikad u kazalištu provodio pet-šest večeri u tjednu i ne umišljam da sam pravi kazališni kritičar. Prvo sam bio izvjestitelj. Kritičarem sam postao pukim slučajem, a ostao iz navike, moguće iz nemara. Kritika mi je omogućila da razmišljam – ili da pokušavam razmišljati – o onome što vidim i da pišući tome podarim kratkotrajno obličje. Proizišla je iz iskustva koje je istovremeno površno (nemam potrebna znanja da mogu utemeljeno suditi o djelima) i unutarnje (ništa pod milim bogom ne mogu ni čitati ni gledati a da to ne prosijavam kroz prizore, sanjarije, asocijativne misli koje nemaju temelja ni u čemu izvanjskome). Vjerujem da sam postao slobodnijim onog dana kad sam to spoznao.

Omogućava li mi kritika da se borim protiv zaborava? Naravno da ne. Pogledao sam dovoljno predstava i pročitao dovoljno knjiga kojih se ne sjećam, čak i nakon što sam im posvetio članke, nedvojbeno zato što nisu u meni pobudile nikakve slike, nikakve stvarne emocije. Još i gore: često mi se događa da zaboravim da sam o njima i pisao. Kad primjerice neki od tih članaka-utvara iskrsne, uvijek se pomalo prestravim, kao da ga je pisao netko drugi tko je uzeo moje ime, neki kradljivac. Tad se pitam jesam li to pisao samo zato da što prije zaboravim što sam gledao ili čitao, poput onih ljudi koji vode dnevnik kako bi svakodnevno oslobađali pamćenje od svega proživljenoga. Barem sam se tako pitao sve do 7. siječnja 2015.

Tijekom predstave, izvukao sam notes. Posljednje riječi koje sam te večeri zapisao, u mraku i kojekako, bile su Shakespearove: „Ništa nije što jest.“ Sljedeće su na španjolskome, ispisane mnogo krupnijim slovima, isto tako kojekako. Zapisane su tri dana poslije, u drugoj vrsti mraka, u bolnici. Upućene su Gabrijeli, mojoj prijateljici Čileanki, ženi u koju sam bio zaljubljen: „Hablé con el médico. Un año para recuperar. ¡Paciencia!“ Godina dana oporavka? Ništa od onoga što vam kažu nije što jest, jednom kad uđete u svijet u kojem se ono što jest ne može više doista izgovoriti.

Ninu sam poznavao već skoro dvije godine. Upoznali smo se na nekoj zabavi, ljeti, u parku jednog dvorca u luberonskom gorju. Tek sam s vremenom shvatio otkud tolika naklonost koju je u meni smjesta pobudila. Bila je rođena posrednica, profinjena i nesklona prenemaganju. Posjedovala je jednostavnost, blagost, toplinu, koje su je navodile da međusobno povezuje svoje prijatelje, kao da bi se njihove vrline, kad se očešu jedne o druge, mogle još pojačati. Grijale su je iskrice koje bi tad frcale, ali bila je preskromna da ukazuje na svoje zasluge. Sebe bi praktički zatomila, poput diskretne majke, šaljiva i dobrodušna. Kad god bih je vidio, činilo mi se da sam ptić iz njezina legla i da se vraćam u gnijezdo iz kojeg sam, zbog neopreza ili nemara, ispao. Tuga ili zabrinutost koji su lebdjeli u njezinu sjetnom i bistrom pogledu, nestajali su čim bismo progovorili. Nisam se baš uvijek lijepo odnosio prema njoj. Zamjerila bi mi, a onda i oprostila. Velikodušnost bi uvijek nadvladala gorčinu. 

S vremena na vrijeme proveli bismo poneku večer zajedno, baš poput te. S obzirom na to da je ona posljednja osoba s kojom sam podijelio trenutak ugode i bezbrižnosti, postala mi je dragocjenom kao da sam proveo cijeli život s njom – prekinuti život, sad gotovo nalik snu, koji je skončao te večeri, u kazališnoj dvorani, uz dobrog starog Shakespearea. Odonda rijetko viđam Ninu, ali ne moram je vidjeti da bih znao na što me ona podsjeća ni da bih osjetio da me ona i dalje štiti. Ima tu rijetku povlasticu: da bude prijateljica i sjećanje – daleka prijateljica i živo sjećanje. Nema straha da ću je zaboraviti, no bude li nadalje u knjizi slabo prisutna to je zato što je teško mogu doživjeti izvan konteksta one večeri i svih sjećanja koja pobuđuje. Kad pomislim na nju, sve oživi i sve utrne, nekad jedno za drugim, nekad istovremeno. Sve je san i prolaznost, možda tek iluzija, baš kao u predstavi Na Tri kralja. Nina ostaje zadnjim uporištem na suprotnoj obali, na prilazu mostu što ga je atentat raznio. Ocrtavanje njezina lika omogućuje mi da se još malo, održavajući ravnotežu, zadržim na ruševinama mosta.

Nina je smeđokosa, punašna žena nižeg rasta, nježne kože, orlovskog nosa, crnih očiju, blistavih i vedrih, koja humorom prigušuje uvijek snažne emocije i iz vlastite dobrote ugađa tuđim hirovima. Odvjetnica je. Dobro kuha. Ništa ne zaboravlja. Pobornica je socijalizma, ali lijevog – još ih ima. Nalik je na pticu kos, plaha, ozbiljna, obrazovana. Živi sama s kćeri, Marianne, kojoj sam darovao svoju flautu, instrument koji više ne sviram i koji vjerojatno više nikad neću moći svirati. Iskustva s muškarcima razočarala su je, čini mi se, ali nisu je ogorčila. Možda smatra da ne zaslužuje više užitka i ljubavi no što je od njih primila, ali ona mnogo pruža kroz prijateljstva i mnogo se daje svojoj kćeri, tako da zaljubljenost, taj privid koji pokušavamo izraziti tjelesnošću, njoj više ne predstavlja nasušnu potrebu. Možda, jednako kao i u politici, stalno osjeća prijeteće razočaranje koje je njezina dobra narav uvijek sprema nadvladati. Ne odustaje od svojih osjećaja kao ni od svojih uvjerenja. Nina neće, poput tolikih drugih, na koncu otići udesno, samo zato što ljevica neprestano izdaje narod. Nina neće prestati voljeti samo zato što su toliki muški obične egoistične i napuhane ništarije. Njezina se senzibilnost opire načelima. Ponajviše joj se divim stoga što nikad nigdje ne dolazi praznih ruku, a ono što donosi uvijek se poklapa s očekivanjima ili potrebama onih koje ondje zatječe. Ukratko, pažljiva je prema drugima, onakvima kakvi jesu i u situaciji u kojoj ih nalazi. To se ne viđa često.

Dometnuo bih još da je Židovka, da to ne zaboravlja, i da je ta činjenica suptilno, diskretno podsjeća na to da nikad nisi siguran hoćeš li umaknuti katastrofi. Osjećam to u njezinu osmijehu, u njezinu pogledu, dok je gledam, kad razgovaramo, to nešto što pojednostavnjuje življenje i što takvom prirodnošću postoji kod malog broja ljudi, i na tome sam joj zahvalan. Neki vic o Židovima uvijek lebdi tu negdje oko nas, između gutljaja vina i zalogaja tjestenine, poput mirisa koji je nepotrebno spominjati. Ne vjerujem da sam mogao okončati svoj prethodni život uz prikladniju osobu od nje.

Njezin otac, profesor američke književnosti, bio je izvanredan prevoditelj Philipa Rotha, pisca kojeg volim iako nisam uspio dočitati nijednu njegovu knjigu – osim Nasljeđa, u kojem pripovijeda o očevoj bolesti i smrti, i onih na koje sam se morao kritički osvrnuti, zadatak s kojim sam se uvijek loše nosio, vjerojatno zato što ni sâm pravo nisam znao što bih o njima mislio. Nisam mogao gledati Ninu a da ne zamišljam tog oca, kojeg nisam poznavao, kako ondje u Sjedinjenim Državama prevodi neku od Rothovih knjiga, usred snježne zime ili po žarkome ljetnom suncu, uz punu kafetijeru i punu pepeljaru. Taj me je prizor, zasigurno pogrešan, tješio. Preklapao se s Nininim likom i uvijek sam pokušavao zamišljati sličnosti između oca i kćeri. Poslije mi je bila pokazala njegovu fotografiju, krajem sedamdesetih, čini mi se. Imao je dugu crnu bradu, dugu kosu, nosio naočale sa zatamnjenim staklima. Zračio je vojničkom energičnošću i slobodarskom opuštenošću onih godina. Tad sam bio dijete, a taj svijet za koji se još uvijek činilo da obećava nešto drugo, neki drukčiji život, iščeznuo je tako brzo da nisam imao vremena ni iskusiti ga, ni odreći ga se. To je razdoblje koje nisam ni proživio ni zaboravio.

Te večeri kad smo išli u kazalište, Nina više nije bila sama. Već je neko vrijeme imala novog dečka, vlasnika farme u Ardenima. Nikad ga nisam vidio. Ne znam više je li mi ga te večeri spominjala. Odlazila je k njemu vikendom. Pa mi je znala govoriti o urodima, o berbi jagoda. Nazvao sam ga „Veprom“ i pitao bih je: „I kako je Vepar?” Odgovarala mi je nijemim i smetenim smiješkom, previše fina da mi kaže da je to pomalo vrijeđa. „Vepar je gruba mrcina. On nije takav.” „Daj,” rekao sam joj jednog dana, „to kažem tek tako, zbog Ardena. Jednako sam ga tako mogao nazvati Verlaineom ili Rimbaudom.“ „Ali nisi.” Ne, nisam.

Bilo je hladno i pomalo vlažno te večeri, 6. siječnja 2015. Ostavio sam bicikl na stanici Jussieu i išao podzemnom, linija 7, do stanice Mairie-d'Ivry. Nina mi je poslala poruku u 18:53 da mi kaže kako me čeka u bistrou blizu izlaza iz podzemne. Sačuvala je poruke, odatle tako precizno vrijeme, moje su nestale zajedno s mojim telefonom. Kako sam kasnio, ona je otišla u kazalište pa sam im se, njoj i njezinu prijatelju, pridružio u baru gdje su pijuckali crno vino, grickajući nareske i sir za okruglim stolićem. Naručio sam čašu bijelog vina i s njima prionuo na mesne zalogaje. „Bio si oduševljen,” pisala mi je mjesecima poslije, „upravo si bio saznao da odlaziš jedan semestar predavati književnost na Princeton. Trebalo je još samo uglaviti pojedinosti.” Ja se ne sjećam ni tog veselja pa ni da sam njima o tome govorio.

Međutim, mejlovi od tih dana to potvrđuju: upravo sam bio saznao da za koji mjesec odlazim na Princeton i da će mi se život, bar na neko vrijeme, promijeniti. I Ninin je otac, pogrešno sam tad vjerovao, predavao na Princetonu. Sveučilište je udaljeno sat vremena od New Yorka, gdje je živjela Gabriela, koja se ondje borila s beskrajnim obiteljskim, administrativnim i poslovnim poteškoćama. Tako ću joj se moći pridružiti pa će život, oživotvorenjem jednog projekta, svojom dinamikom iznova omogućiti početak zajedništva. Jesam li želio tu vezu koju je atentat upropastio? Ili sam je samo sanjao dok me atentat nije probudio? Doista ne znam.

Za mene je Princeton bio Einsteinovo i Oppenheimerovo sveučilište – na kojem je također studirao i prvi veliki prevoditelj Faulknera, Maurice-Edgar Coindreau. Ja sam onamo odlazio gotovo slučajno, s osjećajem da ne ispunjavam uvjete, predavati o nekoliko romana koji govore o južnoameričkim diktatorima. Odnos između književnosti i nasilja misterij je koji je južnoamerički prostor učinio naročito plodonosnim i ono što je ondje dolje procvalo, tijekom povijesti i na stranicama knjiga, u meni je pobuđivalo djetinje oduševljenje. Učiti o tome bio je jedini način da ustanovim što o tome može zaključiti odrastao čovjek. Makar, promišljanja odraslih rijetko budu na visini vizija – ili strahovanja – djeteta.

Prije mog dolaska u kazalište, redatelj je odgovarao na pitanja razreda srednjoškolaca o Shakespeareovu komadu koji će kazališna družina igrati, i o svom poslu. Objasnio im je da je postao redateljem iako nije imao osobitih predispozicija za to. 

Nina se sjeća mog dolaska: „Bio si toplo odjeven, s vunenom kapom, u puloveru i toploj jakni.” Prvi sam put ostavio bicikl na stanici Jussieu. Podsjećala me je na djetinjstvo, na godine kad je majka predavala biokemiju na istoimenom sveučilištu – na godine kad je nastala fotografija Ninina oca. Cijelom dužinom ulice Cuvier ponekad je mirisalo po životinjama. U majčinu laboratoriju lebdjeli su mirisi kemikalija. Sve sam ih volio. Volio sam mirise svog djetinjstva, čak, i pogotovo, one najjače jer su bili njegovi najintenzivniji odjeci, često jedini koji su mi još ostali.

Godinu dana poslije, tijekom zime 2016., svakog sam petka ujutro bio pred žućkastom zgradom u ulici Cuvier i opet osjećao onaj miris životinja hodajući uzduž zidova Botaničkog i Zoološkog vrta, lučkim šetalištem, putom do bolnice Pitié-Salpêtrière. Put sporog oporavka približavao se putovima djetinjstva a da nikad nije nabasao na njih. Povremeno sam odlazio na pregled kod jednog od mojih kirurga, povremeno kod moje psihologinje, često kod oboje, jedno za drugim, ovisno o nekom od onih bolničkih rituala koji su sad udarali ritam mom životu. Oni su postali mojim nepoznatim prijateljima. Psihologinja je žustro lupkala potpeticama, ravno podrezane kose, elegantna i ozbiljna, podsjećala me je na majku kad je bila njezinih godina, dok je još radila u svom laboratoriju. Kad bi se ona pojavila, obično nekoliko sekundi ne bih više znao u kojem vremenu živim ni koliko mi je godina. Psiholozi koji nas znaju slušati vjerojatno žive u idealnom vremenu jer nas vraćaju u ono doba u kojem smo bili heroji okruženi herojima, a pomažući nam da ga iznova sagledamo i shvatimo,  pomažu nam da ga napustimo.

Do njezine sam ordinacije na odjelu stomatologije dolazio blijedim podrumskim hodnicima gdje sam se redovito gubio među bistama i fotografijama mrtvih kirurga, uvjeren da iza svakih vrata lako mogu nabasati na majku ili na labos gdje će mi njezini prijatelji spraviti čarobni napitak koji bi mi istovremeno priskrbio i mir i zaborav. Uvijek sam dolazio deset minuta ranije, znajući da ću ih potrošiti u tom labirintu ne nalazeći otprve pravi put. Na kraju bih nabasao na čekaonicu i stajao pokraj nekih iznurenih zelenih biljaka, u prostoriji kroz koju bi ponekad prošla čistačica, Afrikanka, a iz koje sam mogao vidjeti lagano nahereni bor koji mi je mjesecima bio u vidokrugu iz soba na prvom katu. Izvlačio bih knjigu iz staroga crnog ruksaka s mrljama krvi i jedva bih stizao pročitati tri retka, a ona bi već stigla. Nikad nije zakasnila, nisam ni ja. Upravo bi zvuk njezinih koraka prvi pobudio sjećanje na moju majku. Sve u svemu, moja je psihologinja bila pomalo retro i to je bilo sasvim dovoljno da pospješi blago opuštanje čeljusti, najavu ispovijedanja i tračak vječnosti.

Bicikl koji sam zavezao za ogradu na stanici Jussieu isprva je pripadao mojoj majci: model Luis Ocaña, boje zelene vode, s kraja sedamdesetih, kupljen kad je španjolski šampion, na vrhuncu karijere, osvojio Tour de France. Ona se nije nikad previše služila njime, mrzila je sport, i dala mi ga je kad sam odlučio pedalirati Parizom, što sam već neko vrijeme bio prakticirao u Havani i u raznim zemljama Azije kamo me je odvodio moj posao izvjestitelja. Ima tome dvadeset godina.

Počeo sam voziti taj bicikl otprilike onda kad si je Luis Ocaña, negdje u svom vinogradu, na jugu Francuske, ispalio metak u glavu. Podržavao je Nacionalnu frontu, ali po mojim saznanjima to nije bio razlog njegova čina, makar je već i samo podržavanje te stranke moglo predstavljati prilično glup iskaz očaja. Datum njegove smrti ne mogu zaboraviti: tog sam dana u Madridu išao pred ženu koja je dolazila s Kube i s kojom ću se uskoro oženiti: Marilyn. U vrijeme atentata, bili smo već gotovo osam godina razvedeni. Živjela je na istoku Francuske, u selu blizu Vesoula, sa svojim novim mužem i s njihovim sinom. Nije poznavala Ninu, ali bile su po mnogo čemu slične, likom, umom, a kako će se pokazati u nastavku, zahvaljujući na neki način atentatu, ubrzo će se sprijateljiti. Kad je prvi put prespavala kod Nine, Marilyn se činilo da je kod kuće, isti tip odjeće, ista dekoracija i isti ugođaj koji je razotkrivao jednake navike. Ta blizanačka sličnost ukazala mi se tek onog dana kad sam ih u svom domu ugledao zajedno. Tad sam shvatio zašto me je Nina, na noćnoj zabavi u luberonskom dvorcu, odmah privukla. Bila je ugodni, utješni odjek jednoga prošlog života. Osjećaja ugode, premda sam ga smatrao iščezlim nakon razvoda i depresije, tih gotovo uobičajenih fenomena suvremenoga zapadnjačkog života. Prevario sam se.

Ako sam više-manje i zaboravio sve vezano za predstavu, osim nekih pojedinosti koje nisu nevažne, sve otad nisam prestajao uvijek iznova čitati i iščitavati Na Tri kralja. Nedvojbeno sam taj tekst bio čitao na najgori mogući način, poput zagonetke, ne bih li u njemu pronašao najave ili objašnjenja za ono što se imalo dogoditi. Znao sam da je to glupo, ili barem prilično uzaludno, ali to me nikad nije spriječilo da to i dalje činim i da usprkos svemu mislim, bolje rečeno osjećam, kako u tom spletu okolnosti ima više istine negoli u utvrđivanju njegove nesuvislosti. Shakespeare je uvijek odličan vodič kad se krećemo varljivom i zlogukom magluštinom. On uobličuje ono što nema nikakva smisla, dajući tako smisao onome što je pretrpljeno, proživljeno.

Kad se potopio brod koji ih je prevozio, blizanci Viola i Sebastian razdvojeni su prispjeli do nepoznate obale. Svaki vjeruje da je onaj drugi mrtav. Usamljena siročad, preživjeli. Prerušena Viola izdaje se za Cesarija. Postaje pažem i ljubavnim posrednikom lokalnog vojvode Orsina, u kojeg se ubrzo zaljubi. Međutim, ona mora posredovati za Orsina kod Olivije, koja se, smatrajući je muškarcem, zaljubi u nju. Za to vrijeme, nakon određenih poteškoća, i Sebastian pristiže na dvor. Olivija ga zamijeni za njegovu sestru Violu: zaljubljuje se i u njega. Ljubav je igračka privida i rodova, kako bi se danas reklo, u makijavelističkoj i puritanskoj maniri koju utjelovljuje Olivijin dvorski, Malvolio. Makijavelizam i puritanstvo, ruku pod ruku: tko želi kazniti ljude zbog njihova užitka i zbog njihovih osjećanja, uime dobra koje vjeruje da donosi, uime nekog boga, taj vjeruje da mu je dopušteno činiti svako moguće zlo kako bi uspio u svome naumu. Malvolio želi sve, uzima sve, a na koncu ostaje nasamaren. Happy end koji nam nudi Shakespeare samo je san, jer ga osporava sve što je prethodilo. Sve je čarolija, sve je besmislica, izljevi osjećaja i brojni preokreti. Pouku izgovara lakrdijaš. 

Ovaj brzopotezni / brzinski sažetak kazališnoga komada nikad ne bih ovako napisao za potrebe nekog članka jer bih se ozbiljno brinuo da ne ostanem bez čitatelja. Uostalom, kakav bih uopće članak napisao? Na čemu bih ustrajao? Možda bih priznao da mi se, baš kao i Oliviji, tijekom predstave dogodilo da sam pobrkao Violu i Sebastiana, da više nisam znao tko je tko pa onda više nisam najbolje shvaćao što zapravo gledam. Je li to bilo do režije? Do teksta? Do prijevoda? Do mene? Do vina, narezaka, hladnoće? Kako i obično, nisam imao pojma pa sam pisao i zato da to dokučim. Okolnosti su me ovaj put omele u tom uvriježenom postupku, i ma kako se frivolnim to može činiti s obzirom na ono što je imalo uslijediti, i sad žalim što nisam imao vremena pokušati shvatiti Na Tri kralja. Čini se da ću ostati prikraćen za razumijevanje tog djela. Likovi i prizori utonuli su u čaroliju koju su zbivanja isuviše rastočila da bih si je mogao objasniti.