proza

Lucija Švaljek: Upute za pranje kose

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Lucija Švaljek (Zagreb, 1995.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost u Zadru na temu ''Žanrovske transformacije gurmanskog lika''. U koautorstvu s mentoricom napisala je znanstveni članak ''Lik čudovišnog gurmana i destruktivni pantagruelizam u romanima Amélie Nothomb'' koji je objavljen u Književnoj smotri 2021. godine. Iste te godine pohađala je Ferićevu radionicu kratke priče na kojoj je nastala priča ''Zašto su djevojčice ljute'' objavljena na Booksinom portalu. Na stranici Anna Lit može se pročitati kolumna o studiranju ''Kaj ti stara radi Zadar?'', a u časopisu Zadarska smotra objavljena je njezina recenzija romana ''Pjevač u noći'' Olje Savičević Ivančević. Ušla je u uži izbor na Kritičnoj masi s pričom ''Nikad nećemo biti Julije Roberts''. Pjesme su joj objavljene na portalima Zg-Kult, Eckermann i Anna Lit. Nastupala je na četvrtoj pjesničkoj tribini ''Govorimo glasnije'' i tako se okušala u slam poeziji. Kad piše, voli pisati o stvarima koje je bole. U svojim poetskim i proznim tekstovima bavi se temama obiteljskog nasilja, ljubavi, prijateljstva i odrastanja.



 

Upute za pranje kose

      

 

Uvijek je bojala kosu poslije Nove godine. Nije mogla pronaći dobru frizerku i kosa bi se svakim farbanjem sve više sustavno uništavala, no htjela je samo novu boju i nije bilo važno je li ljubičasta, crvena, crna ili plava. Zamišljala je da se može sakriti u toj ljepljivoj smjesi na glavi, otopiti u njoj kao neka tvar iz kemijskog pokusa i biti neprimjetna kao bogomoljka u travi. Zaista je vjerovala u teoriju da boja kose promijeni osobu iz korijena. Vjerovala je i da će amonijak svakim novim farbanjem sve više nagrizati loše uspomene dok naposljetku ne nestanu. 

Nedjelje ujutro bile su rezervirane za pranje prozora. Dok je udisala miris sredstva za čišćenje na bazi limuna, sjetila se boležljivog Prousta i njegove dobre bake, onda plavih gumenih rukavica svoje bake kojima je ribala pod i savijala kičmu do iznemoglosti. Njezina baka nije znala čitati kao Proustova i imala je završenu samo osnovnu školu. Uvijek je govorila da ženska ruka mora odraditi posao do kraja ­­i kad se čiste prostorije moraju se oprati i njihovi rubovi u koje se zavlači mala, ali jedva vidljiva paučina. 

Ona nikad nije čistila prozore u rukavicama kao njezina baka, ne jer je bila lijena i neposlušna, nego je voljela osjećati ubruse pod prstima. Nakon dva-tri poteza zgužvala bi ih i bacala u kantu za smeće, pa onda ponovo prošla suhim ubrusom dok ne bi ostalo tragova. Temeljito je oprala i kutove prozora, pa spustila zavjese. Soba je mirisala na limun, regenerator i dosadu. „Možda bih trebala opet obojati kosu?", pomislila je i zagledala se u crveni pramen. Iz nježne plavuše postala je vatrena crvenokosa s par crnih pramenova. Nije bila jedna od onih djevojaka kojima se ne da fenirati, pa vežu masnu kosu u male punđe kakve nose anoreksične balerine. Pranje kose za nju je bio ritual mira i uvijek je slijedila isti magični postupak: oprala ju je toplom vodom, ali ne prevrućom, zatim je stavila šampon (svaki put je kupovala drugu marku, jer je to navodno zdravije za vlasište), onda ju je pažljivo masirala dobre tri i pol minute (u pozadini je puštala pjesmu da može pjevušiti u ritmu grčenja prstiju na tjemenu), pa stavljala regenerator i čekala nagnuta iznad kade da odradi svoje. Uvijek je čekala malo duže da proradi nego što je pisalo iza na bočici. Voljela je osjećaj kad joj omekša kosu i sjećanja, smežura prste i zagladi stvarnost. Kroz stvarnost se ne može prolaziti prstima niti se da  počešljati. Ponekad se pribojavala da će ju netko gurnuti dok je glavom zagnjurena u žute pločice kade, da će slomiti vrat i tako umrijeti. Nakon regeneratora ispirala je kosu toplom, pa zatim hladnom vodom, pažljivo tapkala ručnikom i gledala u svoju mladu kožu u kupaonskom ogledalu. 

 

Najviše od svega mrzila je oblačiti najlonke na vlažne noge poslije tuširanje i skidati okorjelu masnoću s tanjura. Tanjuri nemaju rubove kao dnevna soba – kockasti prozori i podovi barem nisu toliko podli da skrivaju paučinu. Kad pere tanjure, viljuške, noževe i žlice sve joj postaje kristalno jasno: bez imalo truda sjeti se točnih definicija iz logike, Kantov kategorički imperativ baš tada joj nekako ima smisla i potencije postaju mačji kašalj. Kruženje spužvice ju smiruje dok biljke s njezine desne strane udišu kisik i pričaju o tome kako joj dobro stoji crvena boja, a stoji rijetko kome. Još jedan krug sa spužvom po tanjuru i bit će definitivno sigurna da će nekako položiti maturu. Kad se to napokon desi obojati će kosu u neku ludu boju koja ima dva imena, nešto kao modro-zelena.

 

Njezina majka dolazi s posla u točno 15 sati. Ona čisti bolničke prostorije, a oduvijek je bila neuredna i prljava žena. Kad dođe kući odlazi ravno u kockastu dnevnu sobu, ne obuva papuče, nego zapali cigaretu u cipelama za posao. Udiše dim kao što ona udiše sredstva za čišćenje i regenerator. Puši cigaretu za cigaretom dok se stvara dimna zavjesa i miješaju mirisi kave i limuna. 

 

Podmetači na drvenim stolicama upijaju sjetu i već je kasno poslijepodne. „Opet si obojala kosu?“, rekla joj je majka i tako načela temu za razgovor.

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg