poezija

Lea Lepur: Izbor iz poezije

Lea Lepur (Zagreb, 1997.) od 2017. živi i radi u Engleskoj gdje je završila studij engleskog jezika i kreativnog pisanja. Objavila je dvije pjesme (Las Calles de Madrid i Madrid from a White Room) u antologiji studentske poezije Other Worlds fakulteta Birmingham City University (BCU). Nedavno je objavila i seriju pjesama Razdoblje velike vode u časopisu Tema te u online časopisu Libartes.

 

Hodati po blatu

 

Dobro je hodati po blatu

zaprljati nove tenisice

stvari su tu da se troše

 

iz srca izbacujem nihilizam 

i stavljam ga na štrik 

da se suši na suncu

 

blatni mjehur raste u meni 

i svaki dan čekam 

njegovo puknuće

 

da pomoli glavu iz moje nutrine

da se pokaže tamo gdje je resica u ustima

da izađe na prste ili na oči

 

dok ležim na prostrici za yogu

i otpuštam paketiće ustajalih emocija

koje nisam pomazila po glavi

 

tek učim taj pokret

lijevo desno

kao da blago raspršuješ prhut

i ne osuđuješ samu sebe

 

dišeš - izdišeš

vidiš, nije tako teško

 

u ovome svijetu nema mjesta

za težine

divlja blata 

snomorice koje traju 

godinama nakon kobnog događaja

 

sve treba pustiti blatu

da se vrati u tle

kojemu se podajem

 

slušam mu bilo

ne psujem ga

čistim se o otpalo lišće

 

zadnji su izdasi jeseni

prije nego što sve bude golo

u iščekivanju još veće hladnoće

 

 

 

Igra sa smrću

 

Ljudi se boje smrti

a ja joj gledam u oči svaki dan

vidim ju u ljudima koji

zanemaruju istinu

vidim ju u vegetiranju 

na istome mjestu osam sati

vidim ju u zgaženom kestenu

i kada si moram dati razlog da ustanem

 

Neka djeca su gradila kule

a ja sam se igrala sa smrću

 

cijeli život si vukla smrt sa sobom

kao mrtvu lasicu 

koja ti gmiže oko vrata

a uvečer liježe pored tebe

 

ne volim te više, ali ne odlazim

nikada ne odlazim

ona ti u uho šapuće prije spavanja

 

beskorisna si mi

svaki dan strijeljam 

u potrazi za novim ulovom

al sve dok dišeš bit ćeš mi lovina

 

nosila si ju kad još nisi ni znala 

da ju nosiš u džepu kaputa

i u bodljikavoj košuljici kestena na školskom izletu

 

Na poslu učim kompartmentalizirati

čuvam bitnu informaciju 

za sastanak o studiji slučaja u petak

informaciju koja se može razgranati na više tema

i trajati dvadeset minuta razgovora

još samo tri sata do kraja radnog vremena

 

Zgražali su se ljudi tom smrću

tete u vrtiću gurale su me u ljuljačke 

od gumenih kotača automobila

da se uklopim s drugom djecom

ali ja bih samo propala dublje

 

nije mi išla igra mace papučarice

bojala sam se drugih djevojčica

i njihovih nepostojećih smrti

 

Smrt sam naposljetku pretvorila u nakit

koji nosim uz noćnu haljinu ili traperice

i ne dopuštam plijesni 

da razgovara s njom

 

 

 

 

 

Za mirnih ljetnih večeri

 

Da na sito staviš drage i cjelovite uspomene

prosijala bi se samo tišina lijepih riječi

nekoliko smokava

i miris čiste jastučnice

 

grube riječi

oštre predmete

neispunjena obećanja

oštre zahrđale roza špangice

trule šljive

prigrlila bi noć

 

blagostanje ljetne večeri

nadvilo bi se nad obzorje 

između Velebita i neba 

a moje cvjetne haljine

ne bi više ležale na dnu ormara

 

htjeli su me zaprljati 

svojim odraslim zahrđalim zlobama

koje se ne mogu sastrugati 

ni jednom špatulom

doli Božjom

 

zgrčila sam se kao mladi plod badema

zašiven među tvrdim ljuskama

i odbljescima jutra

 

rekli su mi da je noć opasna

a ja sam bijegom u njena njedra

sebe spasila

 

 

 

 

Mrak kipi iz nas 

 

Mi smo jedan svemir

i svjetlost koja vrluda svijetom

zvijezde ugravirane bez reda u mliječni put

 

trava nikada nije bila jarkija 

nego u mladosti 

kad ti kažu da si zelen

 

Kada staviš dlanove na listove jezika

i puno puta ponoviš neku riječ

ona gubi svoje značenje i težinu

ili poprimi novo ruho

 

tako i riječ nasilje

kada ju ponoviš dovoljno puta

ugravira se u tvojoj svijesti

smjesti se udobno pod prepone jezika

i tamo miruje topla i sigurna 

 

ako ju ponoviš dovoljno puta

nasilje više ne postoji

pogotovo ono koje se ne vidi

 

ono za koje znaš samo ti

i oni koji su nosili to isto ruho

koje su nasljedili genetski

bez da su to tražili

 

Kažu ti

Ma nisu tako mislili

Oni se samo brinu za tebe

Ti si to umišljas

Vole te najviše na svijetu

 

prošarani smo mrakom

ne postoji pravda

samo ona vrludava, poetska

 

Svemir se nekako pobrine za stvari

i mrsi nas, daje nam vjetar u lice

kada nam treba promjena perspektive

daje nam bol u vratu

ako predugo gledamo stvari iz jednog ugla

 

učini da se osjećamo voljeno posebno i da svjetlimo

da se volimo baš takvi kakvi jesmo

prošarani mrakom

 

 

 

 

 

Otegotna istina

 

Nemam zaustavljač istine u sebi

slomio se

na njegovom mjestu jest potkova

za privlačenje istine i njene srži

za odvlačenje ljepote iz sjedišta poricanja

 

Istina je teška kao uteg

podstrek laži

gmiže pod njom

i stalno se rva s njom

 

čak se ni sunce ne odbija o taj metal

jer zna da nema smisla prosipati energiju

prodirati u taj sveobuhvatni dah

 

Ne sjećam se jesmo li na kraju išli u goste

kada sam zadnji put zaista opustila lice

bilo je dok još nisam bila imigrant geografski

iako sam uvijek to bila u svojoj koži

 

zamišljala sam tamni boravak u 

tamnozelenim tonovima dok domaćini

puše cigarete i piju iz pepeo tamnih čaša

sjenke bordo crvene

razgovori odraslih su kao trombon

sa dubokim trzajima i frekvencijama

koje sam razumjela

iako se ne sjećam riječi

 

Odrasli su zaboravili što je igra

i kako efektivno zabiti glavu u pijesak

u tome su djeca bolja

 

Ja sam to naučila tek kasnije

kada sam pustila istini da me snažno obgrli

kada sam naučila živjeti s njenim noktima

zabijenim u moje pesnice

bez da se batrgam

 

Sve je stvar navike kažu

 

 

 

Magnolije 

 

Magnolije svuda isto cvatu 

 

prvo se pomole pršljenovi

pa se križaju grane

pa buknu kao ružičasti pljusak

koji zaiskri i nestaje u bijelu sjenu

 

hrle prema nebu 

na oblim čistim vrhovima latica

koračaju po vječnosti

 

naše uspomene svjetle kao lampioni

ukrštavaju se negdje među zvijezdama

 

magnolije svuda šapću

proljeće je

ne traže hvalu 

već samo jesu

 

bljesak ljepote u ništavilu

koje se ogleda u nebu

 

 

 

 

Tunel ka tmini (ka istini)

 

Magnolije uvečer ka mjesecu niču

u noćni sat kad loše ti se piše

kad samo lisica kraj plota diše

 

zahvalnost u ljudi brzo se troši

mačka u noć skače

kičma mjeseca ko strijela 

svaki kralježak joj svijetli

mrtvi jazavac na cesti

 

mi smo nekom odozgo amebe

koje trepere i već iz dalja

naslućuju čiji nas oblik tijela privlači

 

i magnetizmom idemo glavom kroz zid

iza kojeg stoji sve što je za nas krivo

a rješenja djeluju kao pošasti i monotonije

 

samo želimo život slavlja ali proslave nema

bez grozomorne buke unutarnjih nam jeka

i bliskih zagrljaja s najgorčim nam tminama 

 

 

 

 

 

Mrak

 

Između nas

naselio se mrak

rastao je danima

i prošlo je tri godine već

 

ni more nije izlječilo sve napukline

između neizrečenih očekivanja

 

nismo znale bolje

sada te moram pustiti

da se kotrljaš pučinom 

i stazicom do faksa

koju smo toliko puta prošle

 

na tlu smo jednom vidjele

čudnu jabuku s dva spojena ploda

tolika spojenost nikuda ne vodi

jedna drugu razvodnjava 

i na kraju obje nestaju

 

*

 

geneza našeg prijateljstva

uvijek se primicala mraku

samo smo i poznavale te

ugodne poznate staze

u predjelima tmine

 

vlastiti mrak nas je progutao

nije bilo zdrave utrobe

u kojoj bi nam sjeme 

intuicije dalo znak

 

da se jedna od druge sklonimo

i da mrak ne sklanja mrak

već da se množi i raste

 

i da za nas

sve dok smo zajedno

neće biti sunca

 

 

 

 

 

Odlazak

 

Beskraj se preda mnom pruža 

kao nebeska pšenica

na mramornim pločama

 

svijet je poškropljen blještavom 

metalnom tišinom

i nepodnošljivom tugom

 

dva paralelna potoka iz visine

srebrne su serpentine

koje me uče ljubavi

 

nekad sam i samoj sebi neposlušna

treba se oduprijeti igrama ega

jer tek onda ljubav prodire u nas

 

 

 

 

 

Puni mjesec

 

Cimerica reže 

crveni luk

puni mjesec 

sija kroz prozor

 

crne vlasi gmižu

po bijelim pločicama 

kupaonice

 

mrak se rastapa 

po dvorištu

po kućama boje kutije

i električnom tornju

 

soba je veća od prijašnje

ali prostor me guta

 

mjesec sve rasvjetljava

zabranjene misli 

podle

istinite

 

banane i jabuke u kutiji

pored frižidera

ona ne dijeli ni sa kim

već pusti da trunu

 

unutarnji nemirni voćnjaci

rastu sporo i u čvor

 

iza mene ostaje 

malo prašine

noćna lampa

i tri prazne kutije