proza

Eliša Papić: Sagradili smo kuću

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eliša Papić (Beograd, 1992.) osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet i započinje svoj rad na Klinici za neurologiju kao specijalizant. Nagrađivani je pisac, pjesnik, glazbenik i liječnik. Autor je romana “Šest žica i Stetoskop” (Naklada Bošković, 2017.) te “Gad” (Vlastita naklada, 2022.) te zbirke pjesama “Aurora” (Vlastita naklada, 2020.). Njegova priča “Da je bar sve to rock’n’roll” proglašena je najboljom kratkom pričom na 7. natječaju za kratku priču Muzeja Anđela 2018. godine. Sa kratkom pričom Monument, ulazi u top 27 kratkih priča na 16. WHFestu, a pričom “ Johnny Gitara “ ulazi u zbirku 17 kratkih priča na 6. natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. 2019. godine sa svojom pričom “Pogreb za dvoje” pobjeđuje na Festivalu europske kratke price ( FEKP ). 2020. godine svojom pričom “Hohnerica” ulazi u zbirku Gradske knjižnice Samobor. 2021. godine osvaja drugo mjesto na natječaju Metafora s pričom “Sirene”. Kao glazbenik iza sebe ima nekoliko izdanja pod imenom Elisha (Chapters, 2018.; Chaos Buddy, 2019.; “Let me tell you about” 2020. ; “Amy”, 2021.). Njegov album “Let me tell you about” u užem je izboru za najbolji album RiRocka 2020. godine. Trenutno radi kao liječnik, specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju.

Sagradili smo kuću

Nije nas previše iznenadilo kada nam je Slaven rekao da ga je Romina ostavila. Iznenadilo nas je više što je očekivao drugačiji ishod, što je bio šokiran, iako ju je temeljito varao već dobrih pola godine. Čak je i samog sebe uvjerio da se ne radi o varanju, a neću lagati, i ja sam mu povjerovao, budući da mi je svoju nimfomaniju opravdao time da su on i Romina u otvorenoj vezi. Jedini problem je bio što Romina očito nije znala tu činjenicu. Čak mu je i Tole povjerovao, a Tole nije vjerovao nikome, pa ni samom sebi, pogotovo nakon par pivi, kada bi nas uvaljivao u svakakva sranja, jednom čak i s murjom, kada im je kroz prozor auta pokazao lik Sharon Stone, tetoviran na njegovom desnom guzu. Nije ni to bilo dovoljno, bazični instinkt ga je tada ponukao da ponudi policajcu pušenje za slobodu, iako nitko zatvor nije spomenuo. Čak je i taj tetovirani gmaz povjerovao da Slaven stvarno prolazi kroz težak period, rizičan period. Ali, nasamario nas je, nesretni bionergetičar. I tako je ostao sam. Rekao nam je da misli da je napokon izgubio moralni kompas. A ja? ja sam napravio najveću grešku koju može čovjek napraviti kada je u pitanju netko tko je svježe ispao iz dugogodišnje veze. Savjetovao sam mu da „izgradi nove temelje“.

Nije prošlo ni tjedan dana prije nego me nazvao kako bi mi rekao da je podigao kredit, prodao sve gitare, auto, pa čak i stan te odlučio izgraditi kuću za Rominu, na zemljištu njegova oca, koji je nedavno nesretno preminuo u olupini mečke iza čijeg volana je sjeo našmrkan i mrtav pijan. Kad sam ga pitao da li je svjestan da Romina neće nikad doći u tu kuću, rekao je da se ne sekiram i da će sve riješiti. Kad sam ga pitao gdje će spavati dok ne izgradi tu nesretnu kuću, skoro se uvrijedio što ga nisam odmah pozvao kod sebe. Sam sam si kriv, svi su znali da imam sobu viška i lošu prosudbu. Tako se Slaven uselio kod mene i započeo pripreme za izgradnju, pozivao koga i gdje treba, a neću vam lagati, nisam uspio previše popratiti njegov proces jer su me oduvijek neizmjerno smarale priče o nekretninama, automobilima, nogometu i svemu ostalom što vole zaposleni muškarci iznad 30 godina. Tole se isto praktički uselio, budući da se u to vrijeme skrivao od Dalibora Repovca, lokalnog mafijaša, nakon što mu se u gluho doba noći popiškio po Tesli dok je dotični gospodin bio unutra. Nije ni to bilo dovoljno. Kada je izašao iz automobila, Tole mu je, umjesto da se ispriča, rekao da može biti zahvalan što mu je urinom sprao krv sa guma. I dalje nisam siguran ako je lagao oko cijele priče, budući da je i dalje imao glavu na ramenima, ali nije mi se dalo ni pitati, jer sam znao da ga se i ovako i onako neću riješiti dok Slaven ili ne odustane od svog fantaziranja ili ne izgradi tu prokletinju. Tole nije imao pametnija posla pa se zagrijao za tu ideju gotovo koliko i Slaven. Zato sam se napokon odlučio i ja uplesti, samo kako bi što prije napustili moje prebivalište.

Temelji su bili gotovi za mjesec dana. Nisam ni sam mogao vjerovati da je moguće naći tako marljive radnike. Doduše, mislim da je veliki faktor bio Tole koji je dobar dio posla odrađivao preko noći, našmrkan k'o mila majka. Slavenov san postajao je opipljiviji. S druge strane, s Rominom su se problemi nastavili. Prijavila ga je jedne večeri policiji dok je sjedio u autu ispred njene kuće i plakao. Poslije mi je govorio da je vidio kako ulazi u stan s drugim likom i kako ne može vjerovati da bi mu to učinila. Ja sam mu stvarno pokušao objasniti da nema što srati nakon svega što je njoj učinio, ali znate i sami kako to ide sa povrijeđenim muškim egom. To je zatrovano više od emocija. 

Zidovi. Podigli smo ih za dva tjedna. Slagali smo tu kuću kao u vrtiću. Tole je smršao i ožilavio, radio je po suncu, kiši. Čak se skinuo sa kokaina. Vodili smo jedno poslijepodne uz pivu razgovor o životu. Bilo je lijepo. Čak i Slaven nije spomenuo Rominu jedan cijeli dan. Nakon posla, sjedili bismo u stanu, gledali akcijske filmove iz osamdesetih i smijali se. Nekako, osjećao sam se kao da smo opet na fakultetu, zaboravio sam na činjenicu da već imam trideset i sedam godina, da radim činovnički posao u nekoj mrtvoj firmi pred bankrotom i da nisam bio sa ženom već pet godina. Bilo je lakše gledati naprijed jer sada za promjenu na kraju te ceste nije bilo groblje već nada.

Stropovi i krov. Dva mjeseca. Romina se spominjala sa sve manje žara, Slaven je nekako bio sve svjesniji da će se život nastaviti dalje bez nje. Tole je s druge strane našao curu, zatoplio je kao ličnost u bujici zaljubljenosti te je prorijedio svoj boravak u mom stanu, hvala Bogu. Ali i dalje, kao da je obećao, nastavio je rad na kući. Slaven mi je jednu večer pričao kako su on i Romina pokušavali zanijeti, ali zbog njegove sterilnosti nisu mogli. Tako mu je visak rekao. Ja sam mu pokušao objasniti da visak ne može utvrditi brzinu i veličinu spermija. Upozorio sam ga da pazi što radi. On je slegnuo ramenima i rekao mi da uvijek nešto serem. Bio je u pravu koliko i ja. Ali, nije ga spriječilo da počne priču o sterilnosti prodavati i drugim djevojkama.

Instalacije. Tu smo morali tražiti pomoć električara i vodoinstalatera. Tri mjeseca. Tole se vratio u stan, sada uvjeren da ga traži bivši muž od njegove djevojke. Reče, ostavlja mu prijeteće poruke u poštanskom sandučiću. Počeo sam razmišljati kako njegove priče možda nisu čiste izmišljotine nego razvija neke mentalne probleme. Slaven se u međuvremenu počeo viđati s ženom jednog pomorca. Lorena se zvala. Za njegovu medicinski neverificiranu sterilnost rekla je da će, ako slučajno zatrudni, lagati da je dijete muževo. Rekla je da ne mora brinuti ništa, da ga neće proganjati, nametati mu očinstvo. Već sam znao epilog, ali ovaj put nisam imao volje išta mu objašnjavati. I dalje nam je bilo lijepo, bez obzira na sve. Svaki dan veselio bih se kraju radnog vremena kako bih mogao sjesti u auto i zaputiti se prema lijepoj dvokatnici sa svjetlucavom fasadom i divovskim, oblim balkonom. Moram priznati, Slaven je uistinu imao dobru crtu za dizajn, čak sam i razmišljao kako je šteta da nije išao tim putem u životu. A da ni ne pričam o vrtu. Dok smo čekali da se instalacije završe, zasadili smo masline i pomidore iza kuće a ispred smo natrpali svega i svačega od palmi do oleandera. Kuća gotovo kao iz neke priče za djecu, neću lagati. 

Prozori. Slaven je napumpao Lorenu. Bilo je to čisto čudo, magija. Toliko da mi je Slaven prodao priču o tome da je voli, da će ona ostaviti muža i da će se useliti s njim u kuću. To mi je pričao dok sam na fasadi završavao slovo A u Villa Romina. Kako će to majci svog budućeg djeteta objasniti? Nisam imao volje ni pomisliti o tome. Tole je u međuvremenu počeo izlaziti s nekom devetnaestogodišnjom narkomankom iz nekog noise benda. Doveo je čak do Romine jedan dan. Naduvali su se, uzeli tripove te mi pričavali nešto o nacističkim eksperimentima sa svjesnim bananama. Sve bi to bilo super i simpatično da nisam bio siguran da je Toletovo mentalno stanje sve gore. Uletio je jedne večeri u stan izbezumljen i skoro se rasplakao dok nas je uvjeravao da mu je Dalibor Repovac ozvučio cijelu kuću. Uspjeli smo ga Slaven i ja nekako smiriti, pa smo ga sutradan odveli psihijatru. 

Namještaj. Dva tjedna. Lorena je uložila veliku svotu znajući da uređuje i svoj budući dom. Slaven je kupio neki bolesni 4K flat screen i okačio ga na zid u dnevnom boravku. Kutna garnitura te stolić uz nju. Po zidovima svakakva postmoderna izdrkavanja, ali uklopilo se. Crno-bijeli, minimalistički dizajn. U spavaću sobu stavio je skoro pa trostruki krevet, očekujući orgije koje nikad neće doći. Odvojio je sobu za dijete i uredio je po striktnim Loreninim naputcima. U nju je nakrcao esencijalne stvari poput stolice za dojenje i ormara za plakanje. Kupaona i kuhinja moderni, opremljeni smart sustavima koji se aktiviraju na najtiši glas. Slavenu je pala sjekira u med. Neću vam lagati, nisam očekivao takav ishod njegove sterilnosti. U međuvremenu, Tole je završio na produljenom liječenju na Rabu. Shizofrenija. Jebem ti život. Bilo mi je žao što nije vidio završenu kuću. Nadao sam se da će ga doktori tamo uspjeti vratiti u neku kakvu-takvu normalu. Pričao sam s njegovom mamom o znakovima koje sam prepoznao, ona mi se u suzama zahvalila na trudu, na prijateljstvu i rekla da se nije ništa moglo, da su s očeve strane svi muškarci bili bolesni. Nisam ni znao. Nisam ni pitao, bit ću vam iskren. Razmišljao sam najviše o tome što ću raditi dalje kada kuća bude gotova. Vratiti se u život prije Romine? Trebao sam znati da nije dobar znak što se tako zove, pogotovo jer je Slaven nije uopće više spominjao.

Utorak. Villa Romina bila je gotova. Sjećam se da je bio baš utorak jer sam kasnio na stručno predavanje na poslu koje se inače odvijalo utorkom. Nešto sam teško spavao večer prije, sanjao sam neku prljavu rijeku. Preko rijeke sam mogao vidjeti Toleta. Sretno mi je mahnuo prije nego se bacio u nju i utopio se. Razmišljao sam cijeli dan o tom snu. Čak sam ga i nazvao, ali bez odgovora. Nešto mi je njegova mama spomenula da su ga otpustili, da bi se trebao uskoro vratiti doma. Slaven se isto nije javljao. Računao sam da je u poslu, taman je useljavao Lorenu. Svejedno. Obuzeo me neki neopisivi užas. Čim sam završio s poslom pojurio sam prema Romini. Mogao sam je vidjeti već sa ceste. Sablasno se svjetlucala, kao da ne pripada ovom svijetu, kao da nikad nije trebala biti sagrađena. Ispred kuće su bila parkirani kombi i dva auta. Jedan od njih bio je Toletov auto. Na stepenicama, ispred ulaznih vrata, ugledao sam Rominu. Pažljivo sam joj prišao, ali nije me ni pogledala. Samo je buljila kroz mene, zamrznuta u neopisivom užasu. Lice joj je bilo zamazano mješavinom crne šminke i krvi. Nisam je ništa ni pitao, samo sam se pažljivo uspeo do otvorenih vrata na vrhu stepenica i spremio se na najgore. 

Sjećam se da sam se skoro poskliznuo po krvi, što mi je sad čak i malo smiješno, neću lagati. Nespretnost koja me prati cijeli život kao kontrast tako groznom prizoru. Toleta sam našao u dnevnom boravku, na krvavom laminatu. Sjećam se da je baš gledao spot od Money for nothing na televizoru. Drhtao je. Smiješio se. Imao je suze u očima. Ruke su mu bile natopljene krvlju, a do njega, na podu -nož. Došuljao sam se do njega, odložio pažljivo nož van dosega i pitao ga gdje je Slaven. Kao da se ništa nije dogodilo. Pokazao mi je na spavaću sobu i rekao da je zakasnio, da ga nije uspio spasiti, ali da je bar špijunka Dalibora Repovca mrtva. 

Našao sam ih u spavaćoj sobi.

Slaven je se klatio sa stropa kao visak dok je pod njim, u jezercu krvi, ležala trudna Lorena. Koliko sam shvatio kasnije, a trebalo mi je puno vremena da sve saberem u glavi uz puno svakakvih lijekova i seansi, Slaven se odlučio ubiti mjesecima prije, onog trenutka kada ga je Romina ostavila. Htio je otići na poseban način, pa je odlučio to učiniti u kući koja se zove po njoj. Posvetio se toliko toj kući samo da bi se na kraju u njoj objesio. Brižni Tole pronašao ga je doslovce trenutke nakon što je to učinio, a kad je vidio Lorenu, nijedan ga antipsihotik nije mogao spriječiti da zaključi da Lorena radi za njegovu halucinaciju i da ću ja sigurno biti njena sljedeća meta. Tad je učinio ono što bi svaki dobar prijatelj učinio. Spasio me.

Čujemo se i dalje. Puno je bolje sada. I dalje zna spominjati Dalibora Repovca, ali prihvatio je da ga je zamislio. Nekako se uči i prihvatiti što je učinio Loreni, iako i dalje ima dana kad je uvjeren da joj se nije trebalo vjerovati od početka. Pitao me neki dan za Villu Rominu, ako se Romina možda uselila tamo, ni ne razmišljajući o traumi koju je nanio kako njoj, tako i meni. Nisam znao da li da mu kažem istinu. Nisam znao ni sam što misliti o svemu. I dalje ne znam. Samo znam da sad u toj kući živi jedan pomorac po imenu Dalibor Repovac. Čuo sam da čovjek inače brodovima šverca drogu. Baš neki dan sam prošao pored Romine i vidio ispred parkiranu Teslu o kojoj mi je Tole pričao, po kojoj se popišao u jednom od svojih etiličnih bunila. Iako, i dalje ne mogu razlučiti ako je taj automobil uistinu stvaran. Toliko smo dobro tu fasadu složili, toliko smo nakrcali tih šljokičastih kamenčića i kristala u nju, da kada udari najjače sunce, sve oko te kuće izgleda nestvarno, utopljeno u šareni, vanzemaljski odsjaj. I Tesla i Dalibor Repac, koji na oblom, divovskom balkonu ispija viski u krvavom bade mantilu, kao mora na javi.

Mogu reći, jebenu kuću smo ti sagradili, Romina.