proza

Tino Deželić: Kvart

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tino Deželić (Zagreb, 1990.) je magistar povijesti i magistar komunikologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je, radio i živio u Litvi, Kini, Italiji, Grčkoj i Irskoj. Trenutno zaposlen kao učitelj engleskog jezika u Republici Češkoj. Povodom osvajanja natječaja Milivoj Cvetnić Društva književnika Hrvatske Kostajnice objavljena mu zbirku pjesama Pessoin kovčeg. Uvršten je u Meko tkivo, antologiju nove poezije s prostore bivše Jugoslavije, međunarodni online festival It's not here te zbornik Slavitude – prijevod mlađe jugoslavenske poezije na francuski jezik. U pripremi mu je objava putopisnih intervjua u izdanju "No Rules" izdavačke kuće. Neke od pjesama prevedene su mu na makedonski, ruski, francuski i kineski.

KVART

Stari je na bolovanju. Četrdeset godina radnog staža. Bio je u noćnoj, bio je na sprovodima, bio je u ratu, ali nikada nije bolovao.

"Ha-ha, šipci", miče zavjese i gleda dolje na cestu. "Da vidimo kak bute se sad snašli."

Šipci žive preko puta. Stari dvadeset godina dostavlja njihov kruh po Zagrebu, a pekara je svega sto metara od naše kuće. Već dvadeset godina ih psuje i zaziva penziju. Kaže, mora odmoriti. Od posla, od života, od njih. Da, jednom kada završi njegova muka, neće pomaknuti ni malim prstom.

Spavam na kauču u dnevnom boravku, to je moje mjesto u povratcima. Ustajem oko 11, uzimam kavu i vraćam se za kauč. Stari mota drugu turu cigareta ovoga dana. Ustao je prije pet sati. Pokosio dvorište, otišao u dućan, platio račune, nahranio mačke. Na televizoru druga hrvatska liga.

Čitam, uz gutljaje turske kave. 107 priča o Zagrebu. Stari je ponosni purger, ali knjigu sam našao na istome mjestu kao prije deset godina kad sam mu je poklonio za rođendan.

Za razliku od svog sina, stari ne podnosi šutnju udvoje. Pa ponavlja da sam čudan. Odem na tri godine i smucam se po Aziji, a kad sam doma ćorim do podne i ni o čemu ne pričam. Onda mi svi dosade i već nakon tjedan dana imam crve u guzici koji me tjeraju da odzujim dalje.

"Ja svugdje spavam do podne", odgovaram.

"Tak i treba", šmrcajući ustaje od stola. 

U prolazu me potapše po ramenu. Kaže, baš se sjetio da mu je u pekari ostala majica. To je već treća stvar po koju se vraća u pekaru otkad sam ovdje. Onda ga nema preko sat vremena i, ako izađem na terasu, mogu čuti njegov smijeh stotinjak metara dalje.

Starci ni ne znaju da sam već tri dana trebao biti u Italiji. Prije dva mjeseca dogovorili smo posao, a onda me Talijan dan prije puta nazvao da mi otkaže. To je trebala biti neka vrsta iznenađenja. Moj veličanstveni povratak u Europu, posao tu preko puta pa da me i stara može posjetiti. Otkad je otkrila Instagram posjećuju joj se mjesta koja su dalje od Trešnjevke gdje radi. 

Povratak je uvijek zabavan do tri dana, a onda shvatiš da se već tri dana ponavlja jedan te isti dan. Kao i svugdje gdje su ljudi zauzeti gomilanjem novca za druge, ovdje je vrijeme stalo. Šećem do prvog kafića niz ulicu. Ne želim nikoga sresti, ali nadam se da će netko biti tamo. 

Kraj autobusne stanice Omerova glava viri iza prvog drveta. Pjevuši neke stare bosanske narodnjake i odmjerava klinca na stanici. Netko stisne pauzu kad god otiđem pa pritisne play svaki put kad sam nazad.

"Pravim se da te ne vidim, al kurac će to otjerat cigana", govori klinac, potežući slušalicu iz uha.

"Buraz, daj pljugu, znam da imaš", reče Omer. Ništa na finjaka kod njega. Primjećujem da mu se obrve spuštaju u visibabe. Duboko udiše, znak da je spreman na neku opasnu melodiju. Klinac je isto primijetio pa se hvata za džep i vadi cigaretu.

"Evo ti, samo nemoj pjevat."

Omer stvari čini odvratnijima nego što jesu, za to je uvijek imao dar. Iz torbe viri Karlovac, po ustajalom smradu znaš da je otvoren najmanje tri dana. Uzima gutljaj. Poklonjenu cigaretu debelim slinavim jezikom oblizuje tri puta, uz perverzan osmijeh.

"Znaš nas ginekologe", namigne klincu. "Sve temeljito."

Klinac gleda na sat.

Omer kaže da je smeće, da on ima Rolexa. Doma u kutiji.

"Otkud, Omer?", klinac otpuhuje, nije mu do ovog društva. "Otkud si se pojavio da me jebeš u mozak?"

"Iz Dusseldorfa", odgovara Omer. Mrtav hladan. Cijepljen od istine. 

"A koji kurac onda ideš busom?"

"Pa ne idem", okrene glavom prema zgradi. "Tam sam parkiro. Bembura."

"Da, da", klinac kima. "Vi ginekolozi. Velka penzija. BMW, Rolex..."

"19 hiljadarki penzija", otpuhne Omer. "Sam ti rekel o onoj maloj?"

Klinac ne odgovara. Povlači rukav i gleda na sat. Naginje se nad Omerom, u nadi da će na kraju dugačke ulice ugledati plavu 110ku.

"Jebal sam je pod savskim mostom", ne da se Omer. "Znaš mene, malo raširim žabicu i prljffff", proizvede ljigav zvuk, što mi je znak za pokret dalje.

Jedan popodne na radni dan, kafić je uglavnom pun. Naručujem kavu i s terase buljim u jesenje sunce.

"Jebote, još prošli tjedan sam nosio jaknu, gle sad ovo."

Momka nisam vidio u životu, ali osjetio se pozvanim komentirati prevrtljivi listopad. Slegnem ramenima i pretvaram se da tipkam po mobitelu.

Konobar donosi veliku kavu s mlijekom i čašu vode. Još jedan klinac kojeg nikada nisam vidio.

"Kak' je Sale?", pita.

Dobro je, odgovaram.

"Pa da, vidim ga dosta često, a znam da je ranije odselio."

"Da, ponovno je doma", dajem mu novčanicu. "U redu je."

Momčić zahvaljuje i vraća se iza šanka.

Prolazi Ana, šeće malog ružnog psa. Barem ono što je ostalo od Ane. Gega se ulicom, nosi one iste tajice koje još uvijek otkrivaju donje dijelove tijela. Bio sam zaljubljen u nju. Jedna od djevojaka na koju drkate jer ste u životu izmijenili svega nekoliko riječi. Nakratko mi hvata pogled, ali se ne zadržava na njemu. Ne prepoznaje me. Ne sjeća me se. Misli da sam perverznjak.

Konobar je već prebrisao nekoliko ispražnjenih stolova, a sada je ustao i onaj mladić koji je kritizirao vrućinu. Ostao je samo dvojac na stolu do moga. Piju pivo pa se ne čini da im se igdje žuri. Po stolu prebiru neke papire, ponosno raspravljajući što na čijem piše.

"Ak Dinamo bude drugi u grupi, to mi je soma eura."

"Kaj si lud", mladić sa šiltericom otpuhuje dim u stranu. "Veće su šanse da Hajduk osvoji HNL."

To ih stravično zabavlja pa se dugo i nekontrolirano smiju.

"Mogu?", konobar hvata pepeljaru s mog stola.

Vadi upaljač iz tobolca na pregači i oslanja se na ogradu terase. Povlači dim, zagledan u cestu. Baš je prolazio stariji muškarac u kolicima. Oni veliki kotači nisu se dobro okretali pa je jedinom nogom koju je imao povlačio asfaltom. Nije se činilo kao da se muči, ali nije niti uživao. Djelovao je prilično ljutito, ali tko to ne bi bio u njegovoj koži.

"Jebote", reče konobar. "Ovaj lik."

"Kaj s njim?"

"Pa ne znam", suho uvlačenje.

Pauza.

Dugo otpuhivanje.

"S invalidima nikad ne znaš. Bar s ovim likom. Ak mu ponudiš pomoć, ne znaš oće ti ga popušit ili te izvrijeđat."

"Ej, buraz, naulji felge", promukli smijeh sa susjednog stola.

Muškarac u kolicima zakoči nogom i okrene se prema smjeru iz kojeg je stigao komentar. Uhvati mi pogled i podigne srednji prst pa psujući me otkliže dalje.

***

Četiri i dvadeset ujutro, hodam Savskom što sporije mogu. Prvi autobus ide za sat vremena. Luka se izgubio oko pola tri. Zadnje sam ga vidio kako povraća pred ulazom u bar, nakon čega mu se gubi svaki trag. Ostao sam sam, neki klinac mi je ukrao pivo dok sam poskakivao na pjesmu Hladnog piva koja me vratila desetak godina unazad, ubrzo nakon toga upalili su svjetla, malo smo se komešali dok nas zaštitari nisu pogurali van, a onda svatko svojim putem.

Preko pola sata hodam od Lisinskog i ništa mi ne nedostaje. Nedjelja četiri ujutro čini se kao jedino vrijeme u kojem osjećam mir. Mir narušen mojim prisustvom ovdje. Toliko poznatih lica, toliko mjesta koje potiču uspomene, toliko osakaćenih snova. I ništa što u meni budi želju za ostankom. Ne pripadam ovome gradu, ne pripadam sebi kada sam ovdje, ali vraćati se možemo samo jednom domu, čak i kada smo u njemu postali stranci.

"Hej, Dež", trgne me iz razmišljanja.

Mladić mi pruža ruku probijajući se kroz skupinu koja stoji nasred Savske. Pogledam bolje i vidim to su G (Dži) i Cash (Keš). G je u sjajnom sivom odijelu, Cash u puloveru i samtericama, a klinac u trenirci. Djevojka je premlada da bih je poznavao. Kažu da čekaju taksi za kvart. Na podu vrećica sa Žujama i bombicama pelinkovca. Cash mi tura pivo u ruke. Pijemo i stojimo nasred ceste. Baš kao prije 15 godina.

"Jebote, di je taj taksi, ne", viče onaj mladac. Nešto me previše lupka po ramenu i pretjerano je uzbuđen.

"To ti je to", kaže Cash. "To sve se nekad tak izokrene, ovaj... Kak da velim, čudno sve te sile odozgo, kuiš?"

Nije mogao pronaći riječi pa je govorio usporeno i mlako. Cash je inače bio poznat po brzoj i žestokoj priči. Imao je spiku. G je govorio malo, ali smisleno. Uvijek bi pogodio u srž, barem onoga što je htio izraziti. Njih su dvojica bili dva svemira, ali bi ih rijetko kada vidio odvojene.

"Da, da, kužim", podižem limenku prema mutnom nebu. "Svemir igra svoje igre."

"Tak je", vrisne Cash.

"Svemir igra igre, baš to", kažiprstom me bocne u prsa. "Jer, pazi, mi ti zovemo taksi, ne, i veli mali bit će nas pet, a ja reko pa kak pet kad nas je četri. I onda se ti pojaviš, kuiš?"

Baš u tom trenutku pred nama se zaustavi siva Škoda. Vozač kaže nema frke što nas je petero. Cash se baca na suvozačevo mjesto, onaj dečko se zavukao na jedan kraj sjedala, a G je djevojku povukao na koljena, smještajući se u sredinu.

"Čuješ", G me povuče za rame. "Daj se okreni malo."

Dlanom mi prijeđe preko prsa pokrivenih košuljom.

Odmahne glavom i glasno cmokne.

"A reko si da je nikad nećeš skinut", reče. "Se sjećaš?"

"G, to je bilo prije dvadeset godina", odgovorim kroz smijeh. "Ja bi isto mogo reć za tvoj punk bend. Se ti sjećaš?"

"Bio sam glupi klinac", cmokne još jednom. "Al sam otvorio oči di si ih ti zatvorio."

Potegne krunicu sa svojih prsa i poljubi sjajni križ.

"Sad idemo u podrum", pogleda me. "Se sjećaš podruma?"

"Sjećam", odgovorim.

"E pa onda znaš di smo do jutra", nasmije se i pljesne djevojku po nozi.

Taksist je bio jedan od pričljivih. Momak naših godina. Dosadna zagrebačka večer, petero pijanih i druželjubivih u njegovu vozilu, jackpot. Sigurno ne bi mario ni da nas se dvadeset uguralo unutra. Nije iz Zagreba, jedan od onih koji pokušavaju zvučati kao da jesu pa ne zvuče ni onako ni ovako i to nikome nije na čast.

"Ekipa, sorry ak vozim brzo, al mala me baš nanervirala."

"Ma da, da", promumlja Cash. "Sve pet, nemaš frke. I mi ti baš iz izlaska, evo sreli frenda, nismo ga vidjeli valjda deset godina. Čovjek je radio u Vijetnamu, Indoneziji, ma cijelu Aziju je proš'o ne..."

"Ma da, kume, ne jebe ti mene", nastavlja vozač. "Mala me nanervira, a u Dubrovniku je, i ja neki dan potegnem skroz do dolje, ravno na vrata. Kuc-kuc, reko, ima problema? Da vidiš kak je zinula. Ne jebe ti mene."

Nije ga jebalo ni proći kroz crveno, a kako je kvart prilično blizu, nije stigao dovršiti svoju priču o Dubrovniku, što ga je vidno razočaralo.

Podrum je arhivist raznih događaja. Sakupljač ranojutarnjih mrlja i žrtva kvartovske filozofije. Ako je podrum ikada imao uši, odsjekao si ih je.

G je s onom djevojkom ušao ravno u spavaću, a nas smo trojica oteturali za stol i istresli preostale cigarete i limenke pred sebe.

"... i kuiš, ja ti tam konobarim, ne, i svako malo se pojave ovi guzonje političari i sjede tam, međusobno se lickaju, a kao mrzimo se na telki..."

"... a imam frenda... Ne, to mi je bratić neki. U biti, imam tog lika u Švedskoj i tam, čovječe, pa to je drugi svijet..."

"Kaj, i kak to rade u Koreji? Ti si bil u Koreji, ne?"

Cash se nije gasio i odjednom mi se učinilo da je podrum portal u prošlost.

"Jebote, da mi je neko reko da ću cugat s Dežom i Cashom u sedam ujutro",  bilo je sve što je rekao onaj dečko. Na to sam ustao, stisnuo im ruku, na odlasku zagrlio G-ja i poljubio ruku njegovoj curi.

"O, kako je samo drag", reče djevojka.

"Nekad bio", odgovori G. "Nekad bio."

Uz pozdrav suncu zaputio sam se kući. Na ulazu u dvorište primijetim neprirodno muvanje po krovu, što me na trenutak prestravi. Zagledam se i vidim to stari visi gore. Televizija ne hvata neki program pa je otišao naštimat tanjur.

***

Na radiju svira moja omiljena pjesma. Ne, to je laž. Ili san. Bilo bi lijepo kad bi ijedna moderna priča mogla započeti tim riječima. Jedini radio kojeg ja pamtim je onaj uz bakino uzglavlje, a bake već odavno nema.

Još jedan lijen dan. Lijepo je znati da me bude ptice a ne alarm. Da u džepu imam upravo toliko dok mi bezbrižnost ne dosadi. Nije niti podne pa se još neko vrijeme previjam po kauču. Čitam. Pijem kavu. Drkam. Odlazim u šetnju i razmišljam. Šećem usporeno i teško, kao svi koji ne znaju što žele i kamo su krenuli. Želim da sam opet tamo, gdje god to bilo ovoga puta, i da nikada nisam otišao. Da nikada nije prestalo.

Iz kafića dopire ljetna melodija. Kada nije noć, kafići su dobro mjesto za glazbu.

"Hej!"

Zastanem i pogledom prijeđem terasom, ispruženim dlanom zaklanjajući čelo. Primijetim je na vratima. Preko prekriženih ruku padala je crna kosa, sjajeći se na suncu. Naslonjena na hladnjak, smiješila se i mahnula mi.

"Hej", odvratim ispod glasa.

Skinuo sam naočale i zataknuo ih o ovratnik majice. Uspeo sam se trima stepenicama i ušao unutra. U kafiću nema nikoga. Mračno je i toplije nego vani.

"Ne poznajemo se, ha?", odloži dvije šalice na stol. "A tako si lijepo pričao zadnji put kad smo se vidjeli."

Ponudi me cigaretom, a kad odbijem pripali svoju, čitavo vrijeme držeći pogled na mom licu.

"Aha, to", progunđam. "To, vidiš, ja inače ne prilazim djevojkama."

Stvar je bila da je se uopće nisam sjećao. Možda me zamijenila za nekog, ali ovdje se svi jako dobro znamo. Bila je lijepa. Vjerojatno sam nešto zabrljao. Ali stvarno se ničega nisam sjećao.

Onda me podsjetila. Bio je Badnjak prije nekoliko godina i nas četvorica sjedili smo zajedno. To jasno pamtim jer konačno smo bili skupa, nakon toliko vremena, pa makar bilo i u kafiću kvarta kojeg nikada nismo bili dio. To me činilo sretnim. A kada sam sretan riječi samo ispadaju iz mene, stravično neugodan prizor.

"Dakle, ti si jedan od takvih", uzdahne, ne skidajući osmijeh s lica.

Protresem vrećicu šećera, nekoliko puta njome udarim o rub stola, otvorim je i saspem nešto manje od pola sadržaja u kavu. Promatrala me kako miješam i otpijam s ruba šalice.

"Davno je bilo kad smo se sreli, znam", reče. "Mora da si čuo priče o meni. U međuvremenu."

Pogledao sam je. Malo je nakrivila glavu, smiješeći se kraj cigarete podignute do lijevog uha.

"Ne", odgovorim. "Nisam."

Djevojka pročisti grlo i odloži cigaretu u pepeljaru.

"Znaš", nasloni se preko stola i priđe mi bliže. Mogao sam joj još bolje vidjeti prsa, koja su se činila spremnima prodrijeti kroz usku bijelu košulju.

"Sve su istinite", prošapće mi u uho, zadržavajući se neko vrijeme kraj moga lica. Nakon toga se nasloni natrag u stolicu, podigne cigaretu i povuče dubok dim. 

S radija je svirao hit iz osamdesetih. Stvarno nisam imao pojma tko je djevojka i što se o njoj govorilo. Sporo je uvlačila dimove i pažljivo ih otpuhivala u stranu, ne skidajući oka s mene. U tišini smo čekali koja će biti iduća pjesma. Barem ja jesam. Mogla je satima buljiti u mene. Nije mi smetala neugodna tišina. Godila mi je. I kava mi je godila. I hladna voda nakon gutljaja. 

Kad sam završio, ustala je i odnijela posuđe iza šanka. 

"Ti čekaš da one tebi priđu, ha?", vikala je iz dubine neke prostorije.

"Molim?"

"Ali ni tada...", zveckanje boca i pomicanje sanduka.

Vani je maleni bijeli pas lamatao kratkim nogama, jezika isplažena do poda. Potpuno sam, bez lanca, bez čovjeka koji ga usmjerava svojim putem. Izgledao je sretno. To me iz nekog razloga baci u bezbrižnu šetnju zabačenim selima Laosa, zelenim, uz plave lagune, uz šareno voće uz utabanu cestu. Razlog je vjerojatno bio taj što sam u tome psu vidio sebe, povezujući ono što vidim u njemu s onime kako vidim sebe u toj prošlosti. Lupanje vratima vrati me u prazan mračan bar u kojem me djevojka koje se ne sjećam optužuje da sam je godinama unazad zasipao komplimentima.

Odložila je pregaču i mahnula mi da je pratim. Natrag na pokrpane ulice i prljavu sparinu.

Njen je stančić hladan i obložen debelim ciglama.

"Što je?", zastala je nakon nekoliko minuta, mičući kosu s lica. "Više nisam prekrasna? Jedna od najljepših žena koje si vidio?"

Čitavom mi šakom uhvati mlohavo međunožje, grizući donju usnu. Blago sam zastenjao i povukao je za ruku.

"Nije u tome stvar", prosiktao sam. "Nego, baš sam jutros..."

"Oh, vi muškarci", zakoluta očima.

"Kakve budale", potegne mi hlače nad koljena i baci se na krevet, skrolajući.

***

Sedam navečer, dovukao sam se kući. U šetnji nazad tek nekoliko kimanja glavom u prolazu. To su oni dobri ljudi koji ne dosađuju istim pitanjima: Kaj radiš ovdje? Jesi sad za stalno? Mislio sam da si negdje u Kambodži?

Starci su u svojoj bazi, za dugačkim stolom u dnevnom boravku. Stara na iPadu, uređuje fotografije mačaka. Na televiziji dokumentarac o padobrancima. Starog ovih dana uglavnom ništa ne uzbuđuje, ali kad pred njega bace ratove skladištara, krokodile protiv dvadeset bizona ili reprizu jučerašnje nogometne utakmice, nitko se ne smije približiti daljinskom.

"Jesi jeo?"

Što su starije, žene se sve više pretvaraju u starije žene. Kažem da jesam, iako me upravo podsjetila da od jutros nisam pojeo ništa.

Stari kaže da je dolje u prizemlju sve spremno. Nisam siguran o čemu priča pa potvrdno kimam. 

"Odvezao sam auto na pranje, usisao ga, počistio", nastavlja uz zadovoljan osmijeh. "Sad je ko nov."

Lupka filterom po stolu i smije se sa sobom.

"Stara puši ko Turčin", reče. "Ovo je već treća otkad je došla doma. Samo bulji u to sranje i dimi, a kad..."

Nešto se dogodilo sa skakačem na televizoru pa je prestao sa svim radnjama i zagledao se u ekran na drugom kraju sobe. Tamo se u zraku meškoljio čovjek u roza odijelu, izgledalo je da mu se padobran ne rastvara. Na kraju je uspio povući ručku na prsima i nad njime se razvije velika gljiva. 

Tup-tup, novi udarci filtera o stol.

"Kakav je to miris?", pitam staru.

"Pitaj tatu", odgovara ona.

Tata još par puta energično lupne cigaretom o stol prije nego što je smjesti u tabakeru. Odmahuje glavom i ne odgovara. Stara zuri u njega. Kad si uhvate pogled, prasnu u smijeh. Što i mene natjera da im se pridružim. Da su bar i braća ovdje. I baka. Da se svi smijemo za ovim stolom. Poželim ih oboje zagrliti, ali nikada nismo naučili kako. Prepiranje se često činilo jednostavnijim.

"Ma šipci", smije se stari. "Otišao sam po majicu u kombi i misliš da mali napušeni šipac nije ostavio šaku trave baš na mojoj majici? I onda mi se još smije i zahvaljuje, veli da je traži već tjedan dana."

Emisija završava, stari sklapa tabakeru, smješta je u džep na košulji.

"Idemo, stara?", pita.

"Idemo, stari."

Sjedim na kauču i internetom listam poslove u inozemstvu. Možda Kostarika. Stari me preskače, u jednoj ruci mu bušilica, drugom namješta zavjesu. Kaže da je baš sad primijetio kako stoji nahero.

"Taman dok stara završi sa spremanjem", mumlja potežući drvenu šipku iz rupe u zidu.

Nemam pojma koji je sutra dan. Možda odem do grada, možda će cvrkutati ptice. Možda me probudi omiljena pjesma s radija.