proza

Marija Hardi: hatšepsut

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Hardi (Vukovar, 1998.) diplomirala je filozofsko-teološki studiji na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu 2022. godine te stekla zvanje magistre teologije. Trenutno je doktorandica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a živi u Vukovaru i radi kao vjeroučiteljica u osnovnoj školi. Dosad je objavljivala kraće prozne radove na natječajima, među kojima je i kriminalistička kratka priča Dragi dnevniče koja je na I. međunarodnom natječaju Kristalna pepeljara 2020. godine osvojila 1. nagradu.

hatšepsut

knjiga uleti u kutiju uz glasan bum! prasak odjekne prostorijom. može gotovo čuti luđačke otkucaja srca ljudi oko sebe. ali nije ju briga.

„je li to zadnje?“ majčin glas inače je dubok, pomalo grub na rubovima. sada joj se obraća slabašnim tonom. opisala bi ga gotovo nježnim, ali njena majka je sve osim nježna.

pogledom prošara po ostatku kuće koju može vidjeti – dnevna soba čije su ukrasne police gotovo prazne, blagovaonica koja je dosad poprimila već smrad ustajalog zraka. nesvjesno se zaustavi na teglici koja je čamila u kutu. usmjeri svoje blijede oči prema majci i nijemo kimne glavom.

„planiraš se preseliti natrag kod nas ili?“ majka ne mora dovršiti pitanje, sasvim je jasno što želi reći. već je razmišljala o tome. krvavo se borila za svoju samostalnost i ne želi se vratiti. možda joj ovdje više nije dom, ali to je njena kuća i dalje. odlučno odmahne glavom.

majka i sestra podignu preostale dvije kutije i upute se prema izlazu. ne ispraća ih, što one sigurno niti ne očekuju od nje. umjesto toga, čučne pokraj teglice koja je jedina preostala od svih biljki koje je godinama uzgajala. veliki listovi skupili su se prema unutra. od prašine se jedva nazire išta zelenila, tamo gdje ih suhi, smećkasti ton već nije pojeo.

strelicija vene.

***

zvonjava ne prestaje. već joj danima zvoni u ušima; pištava visoka nota koja ni s jednog estetskog kuta gledanja ne može biti lijepa niti privlačna. voljela bi reći da je već navikla na zvonjavu, ali istina je sasvim suprotna – ide joj na živce.

treba joj trenutak da shvati da ovog puta zvonjava ne dolazi iz njenog praznog uma, nego izvana. zvono, zvono koje zvuči nekako poznato, a opet toliko ne dobrodošlo.

netko je na vratima kuće.

s prozora koji gleda na ulicu vidi figuru. tanka, otmjeno obučena, ali ne pretjerano elegantna. svoju ruku potamnjele puti ne miče sa zvona i beskrajno stišće tipku.

„znam da si doma, otvori!“

shvati da joj je prozor otvoren. pohrli ga zatvoriti, ali je prekasno – figura bulji u nju. mislila je da je toliko isprazna da se stopila s postojanjem, ali očito je u krivu.

svejedno zatvori prozor. a onda gegavim korakom krene prema vratima.

„napokon,“ sićušan glasić izlazi iz tanke prilike pred njom. dopire do nje, ali ne doživljava ga u potpunosti. boji se dotaknuti figuru u znak pozdrava; ima osjećaj da će se rasplinuti u zrak. „kuhaj kavu, nosim tračeve.“

poslušno kuha kavu u džezvi koju je zadržala. aparat za kavu ionako nije bio njezin, samo se služila njime dok je bio tu. dok je on bio tu.

djevojka tanke figure raskomotila se bez uputa na stolici za malenim stolom koji se nalazi u kuhinji, tik ispred štednjaka. ne mora okrenuti glavu prema njoj da bi znala da je tako. pažljivo izbjegava susret očima i nastavi tupo gledati u džezvu. čeka da voda počne vriti.

sluša tračeve – maša je opet trudna, a u međuvremenu nije našla stalan posao. dominik se spetljao s nekom ženskom dok je volontirao u portugalu, ali naravno ništa od toga. vera je dala otkaz i sada samo priča o burzi i novim natječajima na koje se ionako neće prijaviti.

svijet se nije promijenio. nije saznala ništa novo niti korisno. kavu privode kraju, a ona još nije izustila ni riječi.

djevojka otpije posljednji gutljaj kave i odloži šalicu na maleni tanjurić pred sobom. pita ju je li već sve iznijela što ju je podsjećalo na njega i za odgovor dobije nijemo kimanje glavom. ustane se sa stola i uputi prema dnevnom boravku, dok ju mršava ženica poput duha prati u stopu. pogled im se objema zaustavi na biljci.

„a što je ovo?“ pitanje je jednostavno i ne zahtijeva puno riječi za odgovor. pogledi im se susretnu – jedan odlučan, a drugi bljedolik.

„strelicija,“ promrmlja tiho. djevojka napući svoje tanke, crvenim ružom istaknute usne.

„rajska ptica, zar ne?“ djevojka se okrene i vrati u kuhinju. nema ju nekoliko trenutaka, a kad se ponovno pojavi, u ruci drži čašu punu vode. izlije ju čitavu ravno u teglicu. „ne sviđa joj se ovdje, ali to ne znači da neće biti bolje.“

raziđu se bez pozdrava.

***

strelicija je i dalje smeđa i nezadovoljna. nije očekivala čudo preko noći, ali ne znači da se nije nadala promjeni.

treba joj ukloniti suhe listove. problem je u tome što su svi listovi suhi. biljku treba pomladiti, potaknuti ju da krene rasti gotovo čitava ispočetka.

zna da ju ne treba biti strah takve radnje. treba samo odstraniti ono što je trulo i bolesno. treba samo preživjeti zimu i u proljeće će se nanovo zeleniti. ali, što ako odreže previše? što ako zima prođe i novi list se nikada ne pojavi?

obje se u tišini slože da još nisu spremne za to.

***

odlučila je promijeniti svoju jutarnju naviku. već nekoliko mjeseci svako jutro nepokretno leži u krevetu i strpljivo promatra jednu točku na zidu. točka je uvijek ista, iako nije stvarno prisutna. zapravo ju okružuju goli, bijeli zidovi.

ali danas se ne osjeća golo. iz ormara izvuče haljinu (crna je, još nije spremna za boje) i lakim ju pokretom navuče na sebe. obavi jutarnju higijenu, tamnu kosu sveže u niski rep. ne želi napustiti svoju kuću, ali napuštanje kreveta već se čini velikim korakom. dan provede na trijemu, pijuckajući kavu i osluškujući lagani pjev ptica.

***

nekoliko tjedana je prošlo i rutina je ostala ista. više joj nije odbojno ujutro se ustati iz kreveta. bliži se jesen i zrak postaje hladniji. ujutro je već dovoljno hladno da preko haljine navuče vestu.

oblaci ovog jutra su gusti, ali sunce je i dalje vidljivo kako proteže svoje zrake kroz njih. dok pije kavu na trijemu, oči joj zalutaju u smjeru strelicije koja osamljeno čami u prašnjavoj sobi.

sigurno bi joj se svidio današnji dan. ne voli direktno sunce, stoga bi joj jesenski topao zrak odgovarao.

iznese ju sa sobom i to jutro zajedno provedu na trijemu.

(isto ponovi i idućeg jutra, i idućeg, sve dok ne primijeti da je sunce prestalo grijati)

***

želja za poslom gotovo se nesvjesno uvukla u nju. osjeća se beskorisno, ali u isto vrijeme kao da je zaboravila kako raditi. zima polako počinje i ne želi izaći iz topline kuće. nekoliko dana prije počela je spremati. usisala je i obrisala prašinu, prebrisala prozore, promijenila raspored preostalog namještaja. na izvana sada sve izgleda skladno.

strelicija se nije oporavila, ali više ne izgleda zapostavljeno. promatra ju nekoliko trenutaka i zagrize usnicu. rukom naslijepo napipa mobitel u džepu. danas nosi traperice i tanki džemper. (sive je boje. crna ju je počela gušiti.)

upali kameru i nasloni mobitel na praznu vazu koja se nalazi na obližnjem ormariću. treba joj neko vrijeme da pronađe škare za orezivanje. krene s jednim, malenim, gotovo potpuno suhim listom. biljka ne protestira, bilo bi suludo da nešto kaže. osjeti jednu, tešku suzu kako se spušta niz obraz. i krene pričati.

reže i priča. ne zna ni sama o čemu. svemu što joj padne na pamet, što joj u tom trenutku prođe kroz glavu. bitno da je glava prazna, riječi su slobodne napustiti njen um. i rezanje i pričanje traje i traje. zna da za to ne treba toliko vremena. ali sada nema nikog da ju prekine.

posljednji list padne na tlo.

***

uredila je video i objavila ga. ne očekuje nikakve reakcije, stoga niti ne provjerava obavijesti. zima je prošla i uredno svaki dan provjerava streliciju. prati njezin oporavak i snima svaki trenutak.

dobila je nekoliko cvjetova na poklon. većinu je trebalo presaditi i orezati. ne zna koji cvijet je dobila od koje osobe, no to nije niti bitno. ono što jeste bitno jest da su sada kod nje i da dobivaju svu njenu pažnju. svaki dan, cijeli dan.

nekoliko dana u proljeće, kad sunce ponovno počne grijati, nastavi svoj ritual na trijemu i nosi streliciju sa sobom. više nisu same. sad ih okružuje još nekoliko desetaka teglica. sve su zelene. neke su već počele cvjetati. misli da bi njihovo cvjetanje moglo potaknuti i streliciju da im se pridruži, ali ništa joj ne govori. ne želi vršiti pritisak. zna da će sama shvatiti što treba činiti kad za to dođe vrijeme.

***

„majke mi, ovdje je kao u džungli. još malo pa te neću moći vidjeti od biljaka.“

tanka figura je posljednjih mjeseci češće dolazila u posjetu. danas može povezati tanku figuru s imenom – vanda. više joj nije toliko mutno u glavi. osjeća se kao da je uspjela otjerati oblak koji ju je svaki trenutak vjerno pratio. više se ne mora boriti protiv beskrajnog dima koji ju je grizao za oči i tjerao u plač.

vanda je danas sa sobom ponijela biljku. točnije, donijela joj je biljku na oporavak. navodno je njena kuća postala klinika za biljke. neki ljudi joj nose biljke na oporavak, tek toliko da zacijele, a onda se vrate po njih. neke ostave. u početku se brinula da će biljke postati tužne, usamljene. da će shvatiti da su ostavljene. ali izgleda da se one ne opterećuju takvim stvarima. pametnije su od nje. znaju gdje im je dobro i tu puste korijenje.

„ne znam kako se ova zove,“ vanda ostavi teglicu na stoliću na trijemu. danas piju kavu vani, dovoljno je toplo, ali ne previše da osjete nepodnošljivu vrućinu. gotovo pa savršeno vrijeme. „kupila sam ju nekidan, podsjetila me na tebe. bila je ostavljena sama, nitko se nije obazirao na nju. ali nekako mi je izgledala kao da će preživjeti.“

„hm,“ ne zna kako se biljka zove. nigdje na teglici nema podataka o biljci. zeleni listovi počeli su blijediti od premalo izloženosti svjetlosti. izgleda krhko, kao da će se svaki čas savinuti prema tlu i u potpunosti propasti. duge, tanke stapke. vjerojatno je puzavica. „nije bitno kako se zove. bitno je koju priču nosi sa sobom. što ti ima za reći.“

***

dan je kao i svaki drugi dosad. ima svoju rutinu i nje se drži. ponekad iznenadi samu sebe pa napusti kuću, ali nikad na predugačke rute. ode u obližnju trgovinu, napravi kratki krug po kvartu. tu i tamo pozdravi ljude na ulici.

u zraku je danas nešto ipak drugačije. ima osjećaj da propušta nešto strašno bitno, ali ne zna što. besmisleni osjećaj iščekivanja ju trese. žmarci ju prolaze tijelom, od tjemena sve do nožnih prstiju.

još je rano jutro, sunce nije posvema izišlo. tek stidljivo škilji nešto ponad horizonta. vrijeme je za jutarnje zalijevanje.

svaka od njih ima vlastitu priču. iako nijedna neće moći zamijeniti njenu streliciju.

strelicija se sada zove hatšepsut. kao što je ona ojačala egipatsko kraljevstvo, i njena strelicija je ojačala nju. nije joj doslovno otvorila trgovinske putove, ali otvorila joj je puteve života za koje nije znala da njima može kročiti. hatšepsut je koristila spaljenu i samljevenu aromatičnu smolu kako bi se uljepšavala, a njena strelicija joj je uljepšala dušu. više nije bila toliko prazna i nije joj stalno bilo hladno. nisu uspjeli u velikim građevinskim pothvatima, ali uspjeli su zajedno obnoviti njenu kuću. sada se sjaji i miriše, odiše životom. stoga, hatšepsut.

sada ima velike, stabilne i sočne listove. više ju ne može slobodno pomicati, preteška je za to. nabavila joj je kotačiće. ponekad ju premješta u verandu, ali ne iznosi ju često van. mora proći stepenicu do trijema. danas ju za to previše bole leđa.

da, njena strelicija je kraljica među svim biljkama. i danas je to pokazala više nego ikad.

gleda narančasta krila. plavkasto tijelo ptičice. na glavi nosi krunu. kako i dostaje pravoj kraljici.

strelicija je procvjetala.

možda nije raj, ali je dobro. i to je dovoljno zasad.