proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

Hidrofobija

Na plaži sjedim sama, znojna i bijela, u bikiniju jarko ružičaste boje, ostavila sam prsten i narukvicu od pravog zlata na sebi, toliko usko prianjaju uz moju ruku da ih ne mogu skinuti. Tako sam i htjela. Pravo zlato koje će srasti u mene, učiniti me šljaštećim bićem. Ako me slučajno nešto okonča, otići ću u donji svijet kao faraon i plemstvo Pompeja.

Simbolika je vrlo osobna: prsten sam uzela nakon što sam dala na otkup vjenčano prstenje mojih roditelja. Voljeli su se najbolje što su znali. Narukvica je elegantna, uski pleter s malim indigolitom (plavi turmalin) u sredini. Negdje sam pročitala da je turmalin moćan iscjelitelj mentalnog zdravlja, želim vjerovati da se zloduh depresije boji kamenčića.

Nisam jedina samica na plaži, nekoliko žena sjede same, raštrkale smo se u kutevima gdje smo manje upadljive. Dvije su sa psom, jedna s knjigom, jedna s Nikonom pa jedna koja ne diže pogled s mobitela, jedna koja gleda u daljinu i nema sa sobom nikakvih stvari osim ležaljke; ja s četiri knjige (žanrovska fikcija, prezirem stvarnosnu prozu), Canonom, kremom za sunce i bez psa (sklonija sam mačkama). Same žene svugdje su subkultura.

U mojim očima taloži se taksativno nabrajanje. Ne usuđujem se opisati krajolik jer se krajolik kao ni ljudsko lice, ni povijest, ne može opisati. Sve što vidimo, dotaknemo, dokrajčimo; obuhvatimo osjetilima - podložno je tumačenju. Jedini krajolik koji zaista opisujemo je naš unutarnji svijet i svaki zapis koji načinimo tvori psihodramu.

Dvojica mladih Nijemaca ružičastog tena viču „Scheiße, Scheiße“, voda im je hladna i prebrzo su ušli. Krupni tetovirani otac drži bebu koja piša u zrak, popišala je djevojku pokraj. Djevojka psuje, tetovirani otac se ne ispričava. Obitelj Čeha se izvalila u hlad blizu mene, gledam kako na potkoljenicu žene slijeće pčela. Dotrčala su dvojica dječaka, vjerojatno braća, jedan gađa drugoga kamenčićima, pogođeni dreči.

Vrijeme je da uđem u vodu. Malo tko od mojih prijatelja zna da sam dugi niz godina patila od hidrofobije. Ne znam uzrok samo se sjećam kako me svaki put uhvatila gušeća senzacija kad bi voda prekrila vrat. Plašio me i pogled prema pučini, doživljala sam ga prijetećim.

Uđeš li dublje, dodirnut će te neki drevni utopljenik.

Na portalima koji se bave temama iz područja psihologije piše da hidrofobija može biti povezana s kontrolom – control freakovi ne mogu plivati jer se nad tvari kakva je voda ne može uspostaviti nikakva kontrola. Nije me sram što sam se bojala mitološke prijetnje, smatrala sam se zanimljivijom zbog toga ali opet, većina mojih prijatelja i poznanika su plivači, loše je biti jedini koji nešto ne zna. Stvar se nije riješila zbog srama - jedne sam godine došla na more i shvatila da senzacije više nema. Moja dječja osoba je ozdravila. Rješenja su nekad neobjašnjiva kao i sama priroda boljki.

Kad ne čitam psihološke studije, istražujem kako aktivirati svoju korijensku čakru. Proljetos sam otišla kiropraktičaru, zavrnuo me kao gusku i pojasnio da su boljke tu jer korijenska čakra nije aktivirana. Imala bih više poleta da jest, svašta ovisi o tome i baš zbog velikog značaja te čakre iznenadilo me čuti da se ona nalazi blizu anusa.

Ulazim u vodu, prija mi što je hladnjikava pa se odmah zavalim dolje. Moja bijela koža bliješti. Sve oko mene može me okončati i u tome nalazim ljepotu.

Film ceste

Sviđa mi se ideja da neko vrijeme nisam vezana za polazište ni odredište. Kakva god istina čeka na tim mjestima, može se odgoditi. Međuprostor koji lebdi u prolazu simbolika je limba, nitko još nije odlučio jesi li dostojan nebeskog vrha ili osuđen na vruće blato.

Kad sam u afektu, trebam odmak. Ne želim ili ne mogu reagirati u trenutku kad se rana otvara, trebam vrijeme da niječem ranu, produžetak da odlučim hoću li utjeloviti reakciju kakva god bila. Ne zovem tad prijatelje, ne idem na mreže, ne gledam ni u jedan svijetleći ekran, ne želim čuti vijesti. Kad objavim intermezzo, mogu se kratko pretvarati da se nije ništa dogodilo i tu nađem sličan osjećaj kao u vožnji. Cesta se odmotava ispred mene i Kurosawinom snovitošću mistično se gubi u plavom satu. Moj unutarnji katastrofičar ne stigne se oglasiti u međuprostoru.

Nekad to ne ispadne najbolje, cesta potraje i naposljetku prijeđe u nadrealizam. Tek godinu dana nakon majčine smrti uhvatilo me sumanuto žalovanje. Dva mjeseca nakon prekida s Petrom, plakala sam dok nisam počela povraćati, poslala sam mu WhatsUpp poruku da ga ipak volim. Brzo sam dobila odgovor: „Riješi to sama sa sobom.“

92 x 23

Veliki rat dolazi na televizijske ekrane, poharati Europu i američki Jug, okončati Fukuyamin Kraj povijesti.

Ali ja nisam sasvim iskrena od početka priče, lažem da sam dio revolucije.

Ne zanima me veliki rat jer moj–još–veći–rat nikad nije završio.

Zašto sakralizirate moj izgon ako vam se gadi moje siromaštvo, kad smo izašli iz Vukovara bili smo gadljivo siromašni (mnogi će kasnije pitati je li istina da sam živjela u ciganskom kvartu), onima koji sakraliziraju, siromaštvo je gadljivo (jer srednja klasa ovdje nosi Guess).

Niža srednja klasa, Caritas odjeća, nisam imala Tamagochi, razvlačila sam dok govorim, sad nemam naglasak, otkad sam počela svoju vječnost izlazim iz ratne proze.