proza

Filip Katavić: Arhetipska slika - slikar pred praznim platnom.

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Filip Katavić (Zagreb, 1999.) od 2018. do 2020. studira južnoslavenske jezike i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2020. kroatistiku i filozofiju. Od 2022. sudjeluje u neformalnom pjesničkom društvu „Ili jesmo ili nismo“ te na fakultetskom udruženju „Povezani poezijom“ i objavljuje nekoliko pjesama u istoimenom zborniku te u zborniku „Senje i meteori“ 2022. 2023. objavljuje pjesme u zbornicima naklade Kultura snova „Zagreb na dlanu 2023.“, „Sarajevo na dlanu 2023.“ i „Split na dlanu 2023.“.

Arhetipska slika – slikar pred praznim platnom. 

Zurio je, zurio i zurio. Vrtio je iste krugove tjednima. Bio je odgojen kao katolik, pa se opametio, pa kad se odlučio naslikati nešto što ne bi bilo slično ničemu već naslikanom, shvatio je smisao budizma u tjednima koji su postali mučna samsara, neminovan, nezaustavljiv, neprekidan kružni tok istih nada i razočaranja čiji se ciklus spojio sa sunčevim. Morao se osloboditi. Platno je moralo roditi blizance; njegov spas i novu eru slikarstva. 

Dan bi izgledao ovako; jutro je bilo preskočeno jer su noći bile zauzete. Ostavljao je rolete napola dignute tako da mu sunce i prijepodne ne da spavati, kontinuirano mu napinjući živce koji se nisu smjeli opustiti dok ne bi ispalili inspiraciju. U onom liminalnom čistilištu između buđenja i ustajanja, koje je postajalo sve duže, opsjedali su ga glasovi. Dakako, ne oni glasovi o kojima govore epski pjesnici i šizofreničari, već jeke iz sna koje bi učas zaboravio. Ustajanje je bilo herkulovski zanat. Imao je nade da će mu istom voljom sinuti i ideja. 

Zatim bi se istuširao hladnom vodom, iako se migoljio i pustio samo jedno po jedno rame da primi hladnoću, kao da to čini reda radi iako je čitao na nekoj glupoj manosphere stranici da to pomaže produktivnosti. Zatim bi pojeo što god se nije pokvarilo u frižideru; plaćao je svojoj gazdarici da mu obavlja kupnju jer je smatrao da svakodnevne obaveze ometaju kreativnost. 

Zatim… pandemonij; njegov razbacani stančić, on na podu glave zabačene naprijed i prazno platno. Prvo mu je padalo napamet naslikati sam prizor – sebe, stan i platno, ali impresionisti i kubisti su to bolje odradili. Potom je trljao oči pokušavajući oponašati svjetlosne uzorke ispod kapaka, ali je bolji alat za to bio digitalan, a on je baš zapeo za ulje na platnu. Nedugo nakon toga pregledao je ranije radove i pomislio da stvori neku sintezu naslikavši sve motive u više stilova, nekakav komentar na rascjepkanost psihe i fragmentiranost društva u kasnom kapitalizmu, ali još uvijek s nekim sjedinjujućim stilom ili temom kao odrazom nade da će društvo ponovno otkriti zajedništvo. 

„Ali jebeš to…“ rekao si je. Neiskrenost, čak i pretenciozna, ometa stvaralačku spontanost. Zašao je u one nepriznate, zakopane zakutke uma, nezadovoljan onim što je tamo pronašao. Sijevale su mu ideje za koje nije imao dovoljno crvene boje. Pomislio je da možda tematizira pedofiliju ili sadomazohizam; „Šok daje bodove, ali neće biti prazan šok. Značit će nešto ako ga uklopim u svoju ideju. Samo koja je?“ I doista nije htio ni smočiti kist dok se ne bi odlučio točno što će biti ideja. 

Tjedni su prolazili. Lišće je venulo. On je počeo smrdjeti. Nije se obazirao na neoprano suđe i odjeću, a prašinu bi brisao samo s platna. S tog čistog, snježno bijelog platna koje je mogao ukaljati samo nedostojan koncept. U svojim sesijama sjedenja, mozganja i traženja frekvencija nadahnuća ponavljao je mantru: „Život je umjetnost, umjetnost je život.“ Za njega ništa drugo nije bilo istina. Umjetnost ne mora zahvaćati kompleksne ideje, ne mora se praviti boljom od života, ne mora nadvladati život, samo mora biti – život sam. 

„Da!“ jednu je večer nehotice izustio „To će biti tema! To će biti tvrdnja! Posljednja rečenica kritičkog osvrta koji će biti čitan na dodjeli nagrade. Samo treba smisliti skroman i duhovit odgovor na pohvalu… ne, ne, ne, prvo naslikati pa onda fantazirati.“ Fantazije su ipak preuzele prvenstvo. I onda je shvatio: „Ali forsiram… opterećen sam žudnjom, uzrokom patnje, da načinim veliko remek djelo. Svaki se majstor podao svom unutarnjem slikaru umjesto da je brainstormao s unutarnjim kritičarem. Moram samo isprazniti um da bude prazan kao platno i po njemu će slikar u meni naslikati ideju koju ću prenijeti u stvarnost. Tek će onda doći pohvale i nagrade.“ 

Svi zaključci nisu pomogli. On je ostao na suprotnoj strani platna koje ga je provociralo kao nepristupačna ljepotica, kao tantalsko voće, kao da je svako zrno bjeline čavao što mu bode oko i priječi vizualizaciju svog budućeg magnum opusa. Tad su zid, plafon i prozor postale najljepše stvari na svijetu, videi o mačkama vrhunci komedije i poruke od bivše najljepša poezija. Jednog je dana odlučio počistiti stan, oprati suđe i odjeću te isključiti internet. Da se razumijemo, nije kanio izaći iz stana, nego je shvatio da neuredan okoliš stvara neuredne misli koje guše kreativnu klicu. No onda je primijetio da mu se u tušu skorila neka gadna crna fleka i da su mu ostale neplaćene režije pa je krenuo u lov na detalje kako bi napokon maknuo sve distrakcije. 

Nije pomoglo. Platno je još bilo prazno, on je još bio njemu nasuprot… zbunjen. Zamišljao je scene svog biografskog filma, kako se frustrira do konačnog iskupljenja u uspjehu ili posthumnim hvalama. Laskalo mu je igrati ulogu izmučenog genija no problem je bio što se nije osjećao izmučeno. Samo zbunjeno i zbog toga začuđeno. Napravio si je pomfrit i jedući preslušavao poruke. U taj čas – zadnje što mu je trebalo. Glasovna poruka od oca. Hladno je stavio mobitel sa strane i pustio poruku na zvučnik dok je prstima umakao prutiće u kečap. 

„Sine. Nisi bio doma tako dugo, a i ne javljaš se. Znam da ti treba mir, znam da si važan čovjek i ne želim da ti bude krivo - nije mi žao ni jedne žrtve za tebe. Samo sam htio reći da vjerujem i u tebe i nadam se da ćemo se vidjeti uskoro.  Aj… znaš već.“

Riječi koje je rijetki veliki umjetnik čuo, a mnogi su samo sanjali da ih čuju. On ih je baš zbog toga mrzio. Ne zato što je bio nezahvalan, iako je priznavao malo i toga, nego zato što je zatomljen glas u njemu odgovarao ocu: „Nemaš pojma. Nemaš razloga vjerovati u mene. Ja nisam talentiran. Samo sam zanesenjak koji se precijenio. Neću umrijeti gladan i neshvaćen da bih s onog svijeta gledao kako se dive mojim tek shvaćenim djelima. Naći ću dosadni posao da plaćam račune i biti zatvoren u stanu sa ženom koja me ne voli i svijetom kojeg nije briga za mene.“ I čuvši taj glas u glavi, glas iz grla je odbrusio: „Ne!“ 

Počeo se igrati s pomfritom i švrljati neke obrasce u kečapu. Isprva nije ni shvatio što radi, ali su obrasci postajali sve zamršeniji, i to u gruboj tehnici pomfrita i kečapa. „To je to!“ pomisli. To je tren kojeg je čekao. Nehotični, neprisutni tren inspiracije. Ovlada njime i u bljesku vidje nacrt svoje slike na tanjuru. Smjesta uze olovku i primakne se platnu. Smiješak ubrzo nestane. Bojao se da kut kojim je prišao olovkom neće stvoriti dobar obli pokret pa je isprobao sve kutove zapešća ne odlučivši se koji. Onda je revidirao neke dijelove nacrta shvativši da kružni okvir tanjura uvjetuje kompoziciju na drugačiji način nego pravokutno platno. Naposljetku našao se tamo… zamrznut s rukom u zraku koja je počela boljeti i olovkom koja je zinula, a nije imala što da kaže.

Odustane. Novi dan će dovesti novi pomak. Imao je nade. Ponavljao je: „Umjetnost je život, život je umjetnost.“ Probudio se čuvši te riječi u ušima. Imao je nade. Imao je krivo. Svaki novi dan je bio još jaloviji od prijašnjeg. Ništa se nije mijenjalo. Sjedio je tamo pred praznim platnom. Nekoliko je puta prišao platnu kao pred pričest, šarajući ga okom jer ga se bojao uvrijediti bezvrijednim potezom olovke ili, Bože sačuvaj, neke pollockovske improvizacije. Remek djela nisu luk da ih se treba guliti dok se ne dođe do srži. On je morao u jednom koraku prenesti potencijal u aktualnost, budućnost u sadašnjost, genij onostrane dimenzije, kojoj je umjetnost prozor, u ovu životnu banalnost. 

Nije išlo. Život je umjetnost, umjetnost je život, ali njegov život nije bio umjetnost, pa kako je onda moguće, razmišljao je, da umjetnost postane život ako već nije? „Rugaš mi se…“ rekao je platnu, zabrinuvši sam sebe „Ja ti pjevam serenade, a ti mi se rugaš. Zašto me nećeš? Sve sam namjestio kako spada, zašto mi šutiš?“. Ono što bi većini ljudi bilo zabrinjavajuće je on shvatio kao ulazak u nekakvu zonu gdje će napokon otkriti svoju viziju. 

Počeo je preskakati oblačenje ujutro i hodao gol po stanu, a ubrzo mu je bilo svejedno za rolete. Počeo je postiti smatrajući da hrana zadovoljava nagon koji treba biti upregnut u kreativnost. Što je činio više zabrinjavajućih stvari to su ga manje brinule. Počeo je pipati platno, osjetiti teksturu i uživati u zvuku koji bi nokti radili kad bi klizili. Počeo je ulaziti u duboke misli o naravi kreativnosti i odgonetati tajne bloka, usporedivši se prvo s noćnim putnikom koji kuca na vrata ne znajući da vode u ruševinu, a onda s čovjekom koji vuče jaja po krhotinama stakla. Hodao bi ukrug po stanu ne htjevši ni pogledati platno jer ga je ta bjelina počela boljeti. 

Prestao je i spavati. Narednih dana čekao bi da padne noć i u mraku piljio u istu točku, pa malo zakunjao u istom položaju, te bi napokon dočekao zoru samo da može nabadati oči na trnje te bjeline. Prestao je i jesti. Sve što je žudjelo u njemu; za pohvalom, za ljubavlju, za pripadanjem, za hranom, za seksom, za obavijestima na društvenim mrežama, za legitimacijom njegove osame, za iskupljenjem svijeta kroz umjetničke ostvaraje… sve je bilo uprto… u to prokleto platno. Napokon, kao slomljen, objesio je vrat i pogledao ga s pola suze u oku upitavši: „Zašto?“ Platno je, jasno, šutjelo. 

„Zašto?“ pita istom žalošću. „Zašto?“ zatim pita kao da se otresa. „ZAŠTO!?“ napokon da glas svom bijesu s ramena. Kao da ima ubojite namjere, priđe platnu htjevši ga poderat ili bacit kroz prozor, ali se ne usudi dotaknuti ga. „Sve sam ti dao! Što još hoćeš?!“ vikao je i šetao ne skidajući pogled s njega. „Daj mi nešto! DAJ MI!“ Sve mu je postalo neprijatelj. Šutnuo je stolicu, razbio je tanjur, još ne skidajući pogled, još ne prestavši postavljati pitanja svojoj neisklesanoj Galateji. 

„Napunila si mi misli snovima samo da me mučiš!“ vikao je upirući prst „Natjerala si me da napustim svoje, da se izdvojim od društva, da sav život posvetim tebi i sad me ostavljaš samog! Idi u pizdu materinu! Idi u pakao odakle si došla!“ Baci čašu na platno i makar promaši strese ga strah da je pogodio. I svo kajanje djeteta pred majkom ili grešnice pred svecem sručilo se na njega vidjevši što je postao. Suze mu namršte lice i on priđe svom platnu milujući ga kao tijelo ljubavnice. „Oprosti… oprosti…“ iskreno se kajao. I taj čas… nešto je puknulo. 

Materijal mu se učinio mekim i glatkim pod prstom, praznina se učinila uzbudljivom i plodnom, bjelina mu je isprala um od svih frustracija i snova koje je imao tih tjedana. Neobičan drhtaj izišao mu je iz dna utrobe protresavši mu prsa i usta. Mislio je… da je zaljubljen.  Uzeo je slikarski nožić i, sam nesiguran što čini, ali predavši se trenutku, izbušio rupu na sredini platna. Prvo je opipavao tu rupu sa strahopoštovanjem, ali onda samouvjereniji počeo ju je širiti. Sve je u njemu gorjelo za tim… da, to je bilo to – stvoriti dijete života i umjetnosti. Nadići podjelu između to dvoje. Sjediniti slikara i platno u strasti i ljubavi bez posrednika kistova i boja. Njegova muškost je prošla kroz prorez nekoliko puta i zamijenila kist. I platno je začelo s novom erom. 

Tu je noć odspavao bolje nego ikad. Ujutro se obukao, istuširao, čak i lijepo sredio kao da će izaći iako nije ništa planirao. Uzeo je ključeve i zavrtio ih oko kažiprsta fućkajući, osjetivši neobjašnjiv mir. Napokon, prošavši kraj platna na putu do kuhinje primijetio je nekakvu mrlju. Ne onu koju je sam ostavio – u radijusu od par centimetara oko rupe počeli su se stvarati nekakvi mnogobojni isprekidani obrasci. Spustio je ključeve i promotrio dodatak… „Zar sam to počeo slikati u snu? Pa naravno! Opsesivna svijest nije mogla ništa pokrenuti pa je sve ideje potisnula u podsvijest koja me digla usred noći i započela rad.“ Osjetio je ushit i jedva čekao iduće jutro. 

I doista – oslikan radijus se povećao. Mislio je nešto i budan dodati, ali se bojao da će pokvariti viziju koju je njegova podsvijest imala. No još je uvijek bio strašno intrigiran procesom mjesečarskog stvaralaštva pa je postavio kameru preko noći da ga uhvati na djelu. Treće jutro radijus je bio još nekoliko centimetara veći. On je s velikim uzbuđenjem išao pogledati snimku od sinoć. No kako je ubrzao cijeli zapis i pregledao cijelu noć nije vidio sebe pa čak ni napredak na platnu. Kao da se stvorio to jutro. Pomislio je da nešto nije bilo u redu s kamerom, da je memorija možda bila napunjena i snimala u petlju pa je sve očistio i pobrinuo se da ne bude problema sa snimanjem.

Iduće jutro bez iznenađenja – radijus je bio veći, slika je počela dobivati oblik, ali snimka nije pokazivala ništa. Tu se počeo brinuti. Nije mogao objasniti, ali je i dalje nekako prihvaćao da je problem u kameri. Iz čiste znatiželje je ostao budan cijelu noć pred platnom. Kad je dočekao zoru otišao se istuširati. Vrativši se mokar - slika mu je uhvatila pažnju. Bila je veća nego prije deset minuta. Ogledao se oko sebe, pretražio stan i balkon. Nikog nije bilo. Otvorio je vrata stana i pogledao niz hodnik. Darkness there and nothing more.

„Ne, ne, ne, ne…“ protrljao je oči „Što se događa?“ Vrativši se u stan i zaključavši se, stane izbezumljen nasred dnevnog boravka, nasuprot platna, i ogleda okolinu. Rupa koju je napravio prije tri noći zjapila je kao rana, a slika oko nje je naočigled bivala sve veća i veća. „Zaboga…“ zabio je čelo u dlan „Silazim s uma. Moram otići na piće s nekim. Moram se naspavati.“ Novim jutrom ponovilo se zastrašujuće čudo – slika je već zauzela trećinu platna. Smrznut pred njom, odlučio je prekinuti ovu ludost. Pospremio je sav pribor i odnio platno, tu jezgru njegovog svijeta, taj iskon njegove duše, nepokretnog pokretača njegove sudbine, spremio je kao staru kramu. Kroz ostatak dana se javljao se gazdarici zbog stanarine i namirnica za novi mjesec. Legao je uznemiren, ali s nadom. Jutro ga nije razočaralo koliko ga je prestravilo. 

Tamo, na svom starom mjestu kao oltar, kao svetište, kao Meka, platno je ponovno stajalo sa sve potpunijom slikom. Kad je napokon shvatio što slika predstavlja, ruke su mu zadrhtale i učinio je korak nazad. „Ti… što si ti?“ Platno je, jasno, šutjelo. Ponovno ga je vratio u ormar i odrijemao u kuhinji. Probudivši se platno je bilo na starom mjestu. „Ne!“ vikne mu „Sotono! Majo! Nećeš pobijediti!“

U bunilu uze nož iz kuhinje, gotov razrezati platno na komade. Primakao se i zamahnuo nožem, no noga mu je trzajem učinila korak i nabila lijevi kut platna sve do zida. Ono se isprva zatreslo pa zatim nagnulo prema slikaru i kao pred tsunamijem ili pred lavljim raljama, slikar samo procvili riječi: „O, Bože…“ te pusti krik koji odjekne kroz zgradu, ispusti nož i ispruži ruke, a težina platna sruči ga na zemlju uz tutanj kao da je udarilo pod. Zavladala je mrtva tišina. 

* * * 

Prvi dan novog mjeseca bio je na zalasku. Teški su se koraci čuli kroz hodnik ispred slikarevog stana. Vremešna gazdarica vodila je dva policajca koji su nezainteresirano vukli korak do vrata.

„Joj, ja vam kažem, on vam je jako fin i talentiran mladić, nije mu nalik da mi se ne javlja. Uredno je plaćao stanarinu svakog prvog i još sam mu donosila namirnice jer nije volio izlaziti.“ objašnjavala im je. 

„Gdje ste ono rekli da je zadnji put viđen?“ policajac upita.

„Je, pa u tom je stvar; vidjela sam ga prije mjesec dana i koliko znam nije napuštao stan, ali sam bila prekjučer navratila i nije bilo nikoga, pa ni jučer, pa sam se počela ozbiljno brinuti. Još se i ne javlja na mobitel i nitko od susjeda ga nije vidio kako izlazi. Znate, on je tako fin i talentiran mladić, ne daj Bože da mu se što dogodilo.“ 

„Mi ćemo to provjeriti, budite bez brige.“ poluiskreno ju je probao umiriti. 

Kad im je otvorila stan, bio je čist i uredan, što nisu očekivali od umjetnikove jazbine. Protumarali su oko stola i kauča te kroz sobu i kupaonicu ništa ne našavši. Jedino nasred dnevnog boravka stajalo je veliko platno pokriveno hlačama i majicom. Kad su skinuli odjeću otkrili su majstorski naslikanu sliku; 

arhetipsku sliku – slikara pred praznim platnom.