intervju

Dina Vukelić: Umjetnost bez društvenog angažmana je metak u prazno

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Dina Vukelić je u uži izbor ušla s pričom ''Fasade''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od osam natjecateljica.

Gdje i kako živiš?

U Zagrebu, a ponekad i na drugim lokacijama kada/ako me posao ili druge prilike tamo odvedu. Radim kao samostalna umjetnica, dramaturginja, što je u svakom slučaju neizvjestan način života, ali sam svejedno zahvalna na svom pozivu. 

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba postkorone, krize, ratova, inflacije...) 

Nastojim pronaći smisao u kaosu koji nas okružuje. S obzirom na ove okolnosti, ponekad mi se čini da se značajan dio mojeg (ne)društvenog života odvija u fikciji, virtuali ili u nekom neobjašnjivom međuprostoru. Uglavnom se sve odvija prebrzo.

Što je tebi, i za tebe, književnost? 

Estetski i intelektualno najprofinjeniji pristup jeziku i njegovim mogućnostima. 

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Sposobnost čuđenja izvanjskim i unutarnjim svjetovima uvijek iznova. Upravo zbog čuđenja, aktivacija dječjeg pogleda na stvarnost prilikom kojeg sve postaje novo, značajno, ispunjeno simbolikom i udaljeno od naoko bezlične svakodnevice. 

A ono najgore?

Podilaženje publici, politička korektnost, pravila i hiperprodukcija. 

Koje su tvoje teme?

Egzistencijalni problemi moje generacije (milenijalaca), otuđenje i moderne tehnologije, utjecaj konzervativne sredine i materijalizma na svakodnevni život, međuljudske odnose i vrijednosti. 

Što ti je motiv za pisanje?

Želja da u svakoj novoj pisanoj formi na najiskreniji mogući način uobličim problem koji me u datom trenutku okupira. Također, istraživanje umjetničke forme, jezika.  

Što te drži u ovom vremenu?

Sitnice poput dobrog društva, ispijanja fine kave, ponekog blesavog mema, raznih geekovskih hobija, sitcomova za utjehu i, naravno, umjetnosti. Veseli me svaka prilika za učenje i istraživanje, ali i popodnevni power nap. Drži me balans između rada i odmora te stvaranja i dokolice, što je danas gotovo nedostižni ideal.  

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Postoji mlada i to vrlo živa književna scena čije se djelovanje ne zaustavlja tek na pisanju, nego se ogledava i u aktivnom sudjelovanju u društvenim događajima. Izdavači sve češće podržavaju mlade autore_ice, što je itekako pohvalno, a postoji i nezanemariv interes prevoditelja_ica i javnosti za njihova djela. Svakako valja istaknuti relevantne romane Psi Dore Šustić i Tatin sin Dine Pešuta, kao i zbirku poezije Djevojka-Zarez Rajne Racz, koji su ostavili snažan utisak, pokrenuli dijalog i uspostavili smjer na mlađoj književnoj sceni sa svojim temama i stilom. 

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Imam dosta eklektične i nedosljedne, pa i raspršene utjecaje. Od književnih se utjecaja rado vraćam F. M. Dostojevskom, Michelu Houellebecqu i Elfriede Jelinek, a od dramskoknjiževnih uzora tu su A. P. Čehov, Frank Wedekind, Goran Stefanovski i Molière. Nedavno me svojom hrabrošću, stilskom preciznošću i neobičnim opažanjima društva oduševila japanska spisateljica Sayaka Murata. Fascinira me japanska popkultura u svakom smislu, tako da su na mene uvelike utjecale japanske videoigre poput antologije Final Fantasy, zatim anime serijali – osobito egzistencijalistički SF klasik Neon Genesis Evangelion – i mange koje volim još od svojih tinejdžerskih dana. Cijenim stripove Alana Moorea, kojeg smatram Dostojevskim stripa. Binge-watcham serije kad god stignem, a Breaking Bad i Squid Game dosad su me daleko najviše inspirirale dok su u kinematografiji već dugo na tronu moji najdraži redatelji Federico Fellini i Ingmar Bergman. Od suvremenih redatelja intrigira me Yorgos Lanthimos, a već dugo nisam pogledala moćan film kao Uboga stvorenja. U kazalištu me najčešće oduševe ostvarenja mladih kolega_ica s nezavisne scene, a od kazališnih redatelja bih istaknula cjelokupni rad Olivera Frljića. U glazbi me inspirira sve s elektronskim, odnosno synth-pop prizvukom, zatim post-punk i trip-hop. Kao dijete devedesetih, neizbježan utjecaj na mene učinili su i legendarni pop-hitovi tog vremena koji bude nostalgiju za analognim vremenima, tako da su moje playliste prilično šarolike, kao i moji cjelokupni kulturni utjecaji. 

Kako vidiš svoju generaciju?

Milenijalci ili generacija Y je generacija koja se većinom nalazi u egzistencijalno nestabilnim uvjetima. Na svojim leđima nosi teret transgeneracijskih, ratnih trauma; u većini slučajeva milenijalci, osim ako nemaju bogate starce ili iznimno unosan posao, ne mogu si riješiti stambeno pitanje, a i pronalazak stalnog posla mnogima je izazov. Nismo rođeni u najpogodnijem trenutku, ali se zato borimo, otporni smo, prilagodljivi, ponekad cinični i autoironični, što nam je nerijetko obrambeni mehanizam. Svakako smo društveno i ekološki osviješteni, daleko smo senzibilniji za pitanja mentalnog zdravlja i ljudske ravnopravnosti od nekih starijih generacija. No, zbog socioekonomskih uvjeta i odgođene (financijske) samostalnosti često imamo osjećaj da smo puno mlađi nego što jesmo. Uronjeni smo u virtualne svjetove i o njima ovisni, pogotovo nakon pandemije. No, za razliku od generacije Z, imamo privilegiju nostalgično se prisjećati vremena kada je Nokia 3310 bila vrhunac tehnologije i kada se više boravilo na klupicama u parkovima, nego pred ekranima.   

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Osim već spomenutih, svakako bih istaknula mladog srpskog pjesnika i dramatičara Ognjena Obradovića čija zbirka pjesama Uslovi korišćenja nevjerojatno rezonira s tranzicijskim duhom ex–Yu zemalja i mladim pojedincima izgubljenima između ispolirane slike sebe s blještavih plakata ili mreža i tmurne stvarnosti. Mlada dramatičarka Lucija Klarić autorica je dvaj nagrađenih drama za djecu koje tek čekaju da kazališta prepoznaju njihov golem izvedbeni potencijal, ludistički i zauman jezik te beskrajno maštovite svjetove. Dramatičarka Dora Golub također je napisala vrijedne društveno angažirane dramske tekstove, od kojih se Klasa iznad izvodi u produkciji Empiria teatra na Sceni Ribnjak. Mnogo je tu autorica i autora, teško mi je sve spomenuti. Od stranih autorica moje generacije, prilično me impresionirao koncizan i beskompromisan jezik Jennette McCurdy u njezinom autofikcijskom romanu. 

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Pisanje je oduvijek nosilo mogućnost emancipacije i neposrednog društvenog angažmana, stoga smatram važnim knjževnim događajem pojavu mnoštva (mladih) ženskih glasova koji hrabro artikuliraju probleme i uzimaju svoj kreativni i umjetnički prostor. Osvrnemo li se na hrvatski književni kanon gdje su autorice tek rijetka iznimka a ne pravilo, sve veći broj autorica na ovom i sličnim natječajima, kao i na književnoj sceni apsolutno je pozitivna promjena. Moguće je da je njihova mnogobrojnost odgovor na dominantne patrijarhalne obrasce kakvi nažalost i dalje vladaju društvom, a protiv kojih je borba perom u isti mah lukava i suptilna strategija. Nadam se da će se zato ženski glasovi afirmirati i izvan umjetničkog prostora. 

Što je ono što bi željela napisati?

Tekst iza kojeg mogu stajati i tekst kakav bih i sama poželjela čitati. Primarno sam dramaturginja i dramatičarka, ali voljela bih se u budućnosti okušati i u nekoj nedramskoj formi.  

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Ugodno iznenađenje budući da zaista rijetko pišem prozu. 

Što pisac treba raditi?

Čitati, čitati, čitati, proučavati detalje koji ga okružuju, osluškivati i promatrati ljude i okolinu, zaroniti duboko u sebe, a tek onda pisati. 

Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Apsolutno. Umjetnost bez društvenog angažmana je metak u prazno. 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Nema odustajanja! Uz financijske poticaje, svakako je važan i poticaj suradnika_ca i kolega_ica. Budući da se primarno bavim dramaturgijom i dramskim pismom, važna mi je povezanost s kazališnom zajednicom i, u konačnici, publikom. 

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Omiljena riječ? 

I što biste odgovorili?

Praskozorje.