intervju

Robert Aralica: Kada mi je dosadno pogledam Dnevnik, najnapetiju sapunicu u Hrvata

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Robert Aralica je u uži izbor ušao s pričom ''Gugutka''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od osam natjecatelja.

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba postkorone, krize, ratova, inflacije...) 

Ja sam Šibenčanin u Splitu, uglavnom se družim sa svojim kolegama s fakulteta koji su sada također nastavnici. Filozofiramo o bitku i probitku. Kada mi je dosadno pogledam Dnevnik, najnapetiju sapunicu u Hrvata. 

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je za mene složena igra, to je mjesto susreta intelekta i emocija.

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično? 

Kako godine prolaze, čitanje mi se čini sve uzbudljivijim i shvaćam da malo toga znam. Kada je riječ o pisanju čini mi se da polako učim na svojim pogreškama.

A ono najgore?

U čitanju nema ništa loše, ali zbog pisanja postanem odsutan. Zbog toga uglavnom rijetko pišem.

Koje su tvoje teme?

Najviše me zanimaju kompleksne ideje predstavljene u našoj svakodnevici ili u obliku žanrovske književnosti. Zanima me sukob objektivne stvarnosti sa subjektivnim perspektivama, mogućnost spoznaje i znanja.

Što ti je motiv za pisanje?

Čitanje. 

Što te drži u ovom vremenu?

Drže me moji bližnji, pisanje, glazba i proljeće. Nemam se na što požaliti.

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Nisam aktivan u nekoj određenoj književnoj sceni. Svoje priče dijelim sa svojim književnim suborcima Marinom Pelaićem i Alenom Živkovićem koji se također prijavljuju na natječaje. Zasad solidno napredujemo.

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Utjecaja imam i previše, ali mislim da je stil svakako kolaž onoga što nam se sviđa kod drugih autora. Volim Borgesovu maštovitost, Joyceovu mitologizaciju svakodnevice, Camusjevu apsurdističku filozofiju, Calvinovu zaigranost, Marinkovićev mediteranizam, Desničinu materijalističku produhovljenost... Od svakog se pisca nešto može naučiti.

Kako vidiš svoju generaciju?

Teško mi je generalizirati jer sam okružen „odabranim primjercima” moje generacije, a njih krasi radoznalost i želja za znanjem. Rekao bih da je najveći problem moje generacije ujedno i njezina prednost. Svjesni smo da su gospodarstvo i ljudski odnosi nadasve nestabilni, a takvi smo i mi. Ako se ne ostvarimo u jednoj domeni, vrlo lako se prilagođavamo novoj situaciji. Kao svaka generacija prije nas i naša je „izgubljena”.

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Nažalost, nisam previše upoznat s piscima moje generacije. Od suvremenih pisaca zanimljivi su mi Houllebecq i Coetzee.

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Kada čitam priče koje su prijavljene na natječaje, uglavnom ne primjećujem razliku u načinu pisanja što mi se čini pozitivnim jer znači da nadilazimo tzv. „muško” i „žensko pismo”. Rekao bih da su žene sklonije čitanju (osobito suvremene književnosti) te pokazuju veći interes za upisivanje jezičnih studija tako da su u prosjeku zasigurno bolje u oblikovanju rečenica i pisanju djela koja bi se svidjela modernom čitatelju.

Što je ono što bi želio napisati?

Zbirku kratkih priča koja je pomno osmišljena i roman. Uglavnom, bilo što čega se ne bih stidio za 10-15 godina.

Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

S obzirom na konkurenciju, tradiciju i žiri, znači mi mnogo. Mislim da su ovakvi natječaji odličan poticaj piscima za njihov razvoj.

Što pisac treba raditi?

Pisac treba pisati (pa čak i loše). Zbog toga sebe i ne mogu smatrati piscem jer pišem doista rijetko. Mislim da većina ljudi poznaje nekoga s dobrim idejama, ali rijetki su oni koji uistinu napišu svoje djelo. Marinković je u tom pogledu bio u pravu kada je u jednom intervjuu usporedio pisanje s manualnim radom kao što je urarstvo. Ruke su najvažnije, a umjetnost se ne bi trebala previše razlikovati od zanata. Neprestano propitkivanje svake rečenice i njezine svrhe u cjelini djela mukotrpan je rad te se divim ljudima koji uz svakodnevne obveze uspijevaju redovito objaviti roman.

Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Potenciranje tzv. angažiranih tema mi se čini previše zastupljeno u današnjoj književnost i smatram da je potrebno vratiti dozu larpurlatizma. Pritom ne mislim da bi glavni likovi proznih tekstova trebali biti isključivo umjetnici ili sveučilišni profesori koji razmišljaju o estetici, već da bi se trebala pronaći ravnoteža između forme i sadržaja. 

Nadalje, ne volim kada postoje očekivanja od podneblja u kojem pisac živi. Ako živimo na ovim prostorima, od pisca gotovo da se očekuje da piše o ratu, tranziciji, sukobu manjina i sredine u kojoj žive. To mi se čini suviše stereotipnim. Rekao bih da sam skloniji onoj književnosti koja čitatelje povezuje obradom svevremenskih tema.

Dakako, stvar je i naše perspektive kada ocjenjujemo što pripada angažiranoj književnosti. I jednoga se Faulknera moglo shvatiti kao angažiranog pisca jer je pisao o odnosima između rasa. Ipak, mi ga uglavnom pamtimo kao jednog od glavnih predstavnika romana „struje svijesti”. 

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Ne mogu se pohvaliti da sam veliki stručnjak za suvremenu hrvatsku književnost iako u posljednje vrijeme nastojim to promijeniti. Izdvojio bih Luku Bekavca kao zanimljivu pojavu na domaćoj književnoj sceni jer svakim novim tekstom nastavlja graditi svoj jedinstveni literarni svijet. S hrvatskim sam filmom poprilično dobro upoznat, ali se nažalost uglavnom razočaram.

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? 

Bavljenje književnošću, bilo kao čitatelj, bilo kao „pisac u pokušaju”, od iznimne mi je važnosti. Želio bih objaviti zbirku kratkih priča na kojoj radim već neko vrijeme.  

Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Poticaji su različiti, od natječaja poput Vašeg do sjećanja na sve one nastavnike koji su me poticali na pisanje. 

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

„Gradite na parceli veličine 5000 m2 u jadranskom priobalju. Nemate građevinsku dozvolu ni riješenu infrastrukturu. Lokalni čelnik je u duši desničar, no predstavlja se kao nezavisni kandidat, i s njim nemate rodbinskih veza. Koliko ste spremni iskeširati za građevinsku dozvolu?“

I što biste odgovorili?

„8 750 eura.“

Robertovu priču možete pročitati ovdje.