esej

HiperRoditelji

Piše: Dragan Jurak

'Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe, ali...'



   Svi čija su djeca krenula u vrtić ili školu traumatizirano ponavljaju isto: čuvajte se roditelja koji se okupljaju oko vrtića ili škole! Od simpatičnih tatica i na djecu fokusiranih mamica bježi se kao od Jehovinih svjedoka, s prezirom se uvijek iznova prepričavaju anegdote o njima, dapače, s užitkom političke nekorektnosti ih se omalovažava i mrzi.

   Kad odlazite po dijete u vrtić ili školu jako dobro morate paziti da ne kontaktirate, ni riječju ni pogledom, s nekim od roditelja. To je čin krajnje malograđanštine, strogo proskribiran od onih koji su i sami roditelji, ali svoj integritet brane i grade prezirući druge roditelje.

   Najopasnija situacija su dječji rođendani. Djeci je dopušteno da zovu djecu iz vrtića ili škole na rođendan, ali se strogo mora paziti na razinu dopuštenog kontakta s njihovim roditeljima. Kada roditelj dovede dijete na vaša vrata, ili na vrata igraonice, vi morate pozvati roditelja da uđe, a on mora pristojno odbiti. Sve drugo je prekršaj.

 Stvari postaju kompliciranije kad je dijete na odlasku. Roditelj dolazi po njega, vi ga pozivate da uđe, on odbija, no ako dijete nije spremno, situacija postaje zafrknuta: tada roditelj stoji u predsoblju, moleći dijete da se što prije spremi, ne znajući kud bi sa sobom, baš kao ni vi, dok stojite sa zaleđenim smiješkom u predsoblju, i držite jednom rukom kvaku širom otvorenih vrata.

   Prezir prema roditeljima neka je vrst diskriminacije i samodiskriminacije. U teoriji ona izgleda poput prezira spram adipoznih osoba ili neke druge vrste suvremene diskriminacije. No u praksi sve to postaje vrlo logično. Za razliku od pretilih koji mogu biti ovakvi i onakvi, i koje se ne može optuživati za samoskrivljenu bolest adipoznosti, roditelji su uistinu stravične figure.

   Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe. Mame su možda lude jebačice, tate su duhoviti, i jedni i drugi možda vode intenzivan život, i u dionizijskom i u intelektualnom smislu, no kada su u pitanju djeca oni se apsolutno poistovjećuju s ulogom roditelja, i od kompleksnih osoba pretvaraju se u karikature posvećene samo jednom – svojoj djeci i svojoj građansko-roditeljskoj ulozi.

   Sistem međusobnog izbjegavanja tih glumaca posvećenog roditeljstva razrađen je do savršenstva. Međutim ako djeca npr. pohađaju bolju školu, koja od roditelja traži više angažmana, više kontakata s učiteljima, onda to znači i više kontakata s roditeljima. Recimo, škola organizira zajedničko sađenje cvijeća u školskom dvorištu. Djeca moraju upoznati roditelje druge djece, roditelji se moraju zbližiti s učiteljima i drugom djecom, a posljedično tome, i roditelji se moraju zbližiti s roditeljima... I sada svi zajedno sade cvijeće u školskom dvorištu, družeći se širokih osmijeha i komunicirajući kroz opće, šablonske razgovore o djeci.

 Da sve dobije i jednu notu pomaknutosti, tu su i neki Amerikanci. Oni su sve i organizirali. Imaju negdje u kvartu neko svoje predstavništvo i kako bi se zbližili „s lokalnom zajednicom“ organizirali su sadnju cvijeća – i posljedično, međusobno druženje roditelja.

   Neki od roditelja tom prilikom zaboravljaju nepisana pravila. Kršeći jedno, počinju kršiti sva, potpuno se uživljavajući u ulogu hiperroditelja. Tako se nekoliko mamica (rekli smo, privatno sasvim sigurno simpatičnih žena, zanimljivih, s karijerom, odličnih jebačica i odličnih zajebantica) udružuje u malu roditeljsku ekipu koja odlučuje nakon sadnje cvijeća ostati i tokom poslijepodneva u krugu škole i temeljito očistiti učionicu svoje djece – jer školske čistačice ne rade svoj posao kako treba, prozori su prljavi, stolovi su nehigijenski očišćeni, itd.

   I tako nekoliko mamica ostaje do duboko u subotnje popodne u školi. Ribaju podove, peru prozore (što većini kod kuće rade kućne pomoćnice), uvijek iznova dezinfekcijskim sredstvima prskaju po razredu dok im se frizure već načete sadnjom posve raspadaju a kroz raspadutu maskaru probija znoj i starost.

 To su mame udarnice. Mame raskolnice. Pravila o strogom mimoilaženju roditelja sada su stvar prošlosti. Novom ideologijom najednom bi mogli postati udarni timovi roditelja koji ne samo da se druže, već se i Udružuju kako bi svojoj djeci osigurali što bolje uvjete, a svoj lik hiperroditelja nadogradile međuroditeljskim, timskim aktivizmom.

 Naravno, temeljito cjelodnevno čišćenje razreda nakon sadnje cvijeća je banalna stvar. Nema tu puno kolateralne štete: ručkovi se nisu skuhali, vikendi su propali, psihičke smetnje koje se manifestiraju čišćenjem dobile su novi prostor sanitarizacije – a umjesto decentnog roditelja-građanina dobili smo aktivističkog hiperroditelja malograđana.

   Zanimljivo, ovaj potonji svoju poželjnu ulogu roditelja vrlo često sadistički fiksira na nižepozicioniranom osoblju vrtića ili škole. Ništa možda nije slučajno, sve je naizgled povezano, a najmanje se čini slučajnim da se mamice-saditeljice ujedinjuju oko kritike školskih čistačica. Na toj točci stvari mogu poprimiti i drastičnije oblike.

   Na roditeljskom sastanku grupa, sada mamica-čistačica, potpuno je ideološki i politički zavladala razredom. Govorimo u okviru povijesnih događaja, a ne hipotetskih modela. Prevrat je očit. Roditeljski sastanak pretvoren je u beskrajno sijelo na kojem se roditelji nadmeću u impostiranju školskih i razrednih problema, te zajedničkom nalaženju njihovih rješenja. Nema te sitnice koja nije vrijedna pažnje, nema tog istupa roditelja koji se ne pretvara u elokventan i dugačak govor: na sam uvodni referat mamica koja je predstavnica roditelja u školskom odboru troši više od pola sata.

   Na dugo se raspravlja i o kvaliteti vode u školskim prostorijama, te mogućnosti da se u razredu postavi plastična boca s vodom. Kad je dogovor pred postizanjem javlja se mamica-liječnica koja, uz naglašavanje svoje struke, obavještava prisutne o opasnostima koje predstavlja voda koja dugo stoji u plastičnoj boci, da ne govorimo o opasnosti koje se mogu dogoditi ako djeca tokom igre nehotice prevrnu bocu od desetak litara. Roditeljsku kongregaciju obuzima trenutak zbunjenosti. Problem vode kao da je nemoguće riješiti. Nitko ne zna što bi rekao, sastanak kao da ide svom prirodnom kraju, ali onda nova tema budi zamrli skup.

   Poteže se pitanje nepristojnosti osoblja koje radi u školskoj kuhinji. Riječ je o jednoj kuharici na koju se mnoga djeca žale da je gruba prema njima, pa čak ih i naziva svakakvim imenima. U riječ djece se ne smije sumnjati. Ona su oličenje svih naših ideala. Ne treba se sumnjati niti u odlučnost roditelja da zaštite svoju djecu. Roditelji su ipak oličenje sveg onoga što nepisani društveni imperativi više srednje klase od njih kao hiperroditelja očekuju.

 Isprva se čuje tek tu i tamo, no ubrzo dobar dio roditelja traži da dotična kuharica dobije otkaz.

 Od redukcije na ulogu roditelja, preko pretjeranog uživljavanja u ulogu, brzo se došlo do vigilantske grupe koja bi kuharicama i čistačicama što zarađuju po 2000 kuna mjesečno dijelila otkaze (a onda sjela u svoje goleme terence i mirne savjesti otišla kući).

   Treba se čuvati teških riječima, no kada bi recimo snimao film o rađanju fašizma onda bi ga počeo s ovakvom ili sličnom sekvencom jednog beskonačnog roditeljskog sastanka s neočekivanim napadom na prokazanu školsku čistačicu/kuharicu. Roditelji su opasna stvar. Nestabilna je to smjesa brige o krvi, i brige o ispunjavanju vlastite društvene uloge.

   Dobro je kada se zajednica druži. Lijepo je vidjeti kako su bliski kartaši, ganutljiva je čak i bliskost pijanaca. No kad se roditelji udruže svašta se može izroditi od toliko reduciranih osoba na jednom mjestu.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg