kritika

Postjugoslavenska književnost?

Donosimo uvodni esej iz knjige "Postjugoslavenska književnost?" književnog kritičara Borisa Postnikova.
Boris Postnikov (Split, 1979.) među najistaknutijim je kritičarima mlađe generacije, a knjigu je objavio Sandorf.



Naslovni pojam neobavezno cirkulira tekstovima književnih kritičara, esejista i publicista. Dionice mu na burzi simboličkog kapitala posljednjih godina ubrzano rastu, dobrim dijelom zahvaljujući pretpostavljenoj samorazumljivosti: svima bi nam, valjda, trebalo biti jasno na što se misli kada se kaže “postjugoslavenska književnost”. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti, tako, znači zauzeti implicitnu distancu spram izolacionizma i autarkije nacionalnih kultura, konstruiranih kroz devedesete godine u procesu legitimacije novih, postkomunističkih država. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači usputno deklarirati vlastitu liberalnost, širinu pogleda i odmak od skučenih, klaustrofobičnih kanona slovenske, hrvatske ili srpske književnosti; negdje u pozadini takvog iskaza lagano titra naznaka subverzivnosti, slatko i benigno uzbuđenje ponovnog prisvajanja sjećanja na zajedničko razdoblje koje je prethodilo raspadu SFRJ. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači nonšalantno zaobići goleme institucionalne pogone akademija, sveučilišta, zavoda i instituta, koji su puna dva desetljeća angažirali intelektualne elite novonastalih država na povijesnoj konstrukciji i znanstvenom utemeljenju samostalnih literatura kao vrhunskih izraza nacionalnog bića. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači pokazati figu dojučerašnjim neprikosnovenim autoritetima: to je zgodna, mangupska, ali i relativno bezopasna gesta usputne provokacije. Baš zbog toga se, valjda, nikome od onih koji posežu za ovom lepršavo fleksibilnom odrednicom nije učinilo potrebnim odgovoriti na sasvim elementarno pitanje: a o čemu to, ustvari, konkretno govorimo kada govorimo o postjugoslavenskoj književno

Područje od Vardara pa do Triglava, razapeto na širokoj ljestvici famozne društveno-ekonomske tranzicije, pokazuje koliko samo mogu biti udaljene njezine amplitude: najzapadnija od sedam novonastalih država okončala je odavno procese dosezanja liberalno-kapitalističkog eshatona pristupanjem Evropskoj uniji i ulaskom u evrozonu; najmlađu, s druge strane, još uvijek nije priznalo više od polovice članica Ujedinjenih nacija. Između Kosova i Slovenije, radikalno različite dinamike političkih, pravnih i kulturnih transformacija, iskustva su koja se teško mogu svesti na zajednički nazivnik. Gdje naći točku oslonca, gdje se pridržati u tom konfuznom kolopletu etno-nacionalističkih naracija, tinjajućih sukoba, sustavnih ofenziva neoliberalnog kapitalizma i “strukturnih reformi” kulturnih, političkih i ekonomskih sfera ako želimo konstruirati nešto poput “postjugoslavenske književnosti”, državnim granicama i kulturno-znanstvenim institucijama usprkos?

Prije nego što se na takvo što eventualno odvažimo, valja raščistiti ideološke naslage nataložene u pozadini pojma. Jer, on je dvoličan: ako mu na licu titra sjetni jugonostalgični osmijeh, dirljiva uspomena na četiri i pol desetljeća zajedničke povijesti, na naličju ćemo mu neizbježno otkriti rad kapitalističkih tržišnih mehanizama. Tek nakon što je logika profita postavila zahtjev za ponovnim uspostavljanjem izgubljenih veza među nekadašnjim socijalističkim republikama, naime, postalo je moguće napraviti onu pseudosubverzivnu gestu transgresije s početka priče, isplaziti jezik političarima, akademicima i znanstvenicima pa promovirati nešto poput zajedničkog, postjugoslavenskog iskustva. Sport i estrada pritom su, znamo, prednjačili; kultura, a s njom i književnost, zaostajali su naprosto stoga što svoje korake broje znatno manjim profitnim stopama. “Novo ujedinjenje” na simboličkoj ravni – ujedinjenje u kojem su knjige hrvatskih spisateljica i pisaca pristizale u beogradske knjižare, cijeli se jedan naraštaj crnogorskih književnika etablirao u izdanjima zagrebačkih nakladnika a tuzlanska nagrada Meša Selimović i nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni rukopis dodjeljuju se već cijelo desetljeće romanima iz sve četiri bivše republike u kojima se pisci i čitatelji mogu sporazumjeti bez prevoditeljâ – takvo ujedinjenje djeluje zapravo kao loša karikatura nekadašnje zajedničke scene i zajedničkoga književnog života. Dobar je primjer hrvatska recepcija suvremene srpske književnosti, dosljedno tabuizirane za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Tek nakon što je višegodišnjim sustavnim zanemarivanjem devastirana ovdašnja knjižarska mreža, tek nakon što je prodaja knjiga prepuštena monopolu tri ili četiri velika nakladnika, koji u svojim knjižarama forsiraju uglavnom vlastita izdanja, dok i posljednji mali, neovisni knjižari polako napuštaju tržište, tek tada je pomaknuta barijera dugogodišnjeg ignoriranja srbijanske književne produkcije, tek tada su se učestalije počeli objavljivati naslovi Vladimira Arsenijevića, Dragana Velikića ili Vladimira Pištala. Posljedica je, naravno, karikaturalno suženje komunikacije hrvatske sa srbijanskom književnom scenom, podređene uređivačkim preferencama smiješno maloga broja nakladnika, što onda stvara posve iskrivljenu sliku suvremene srbijanske književne produkcije. Uvoz knjiga srbijanskih izdavača, koji bi tu sliku mogao ispraviti i donekle precizirati, prešutno je zabranjen, prvenstveno zato što je njihova cijena gotovo dvostruko niža od hrvatskih, pa ih nekolicina nakladničko-knjižarskih oligopolista dosljedno ignorira kako bi ostvarila veću zaradu prodajom vlastitih, skupljih izdanja.

Ako iz ovoga primjera nešto postaje jasno, onda je to činjenica da ne treba polagati previše nade u subverzivnost simboličkih potencijala “postjugoslavenske književnosti”: oni su tek iluzija naivnih liberalnih kritičara, znanstvenika i komentatora, koji zadovoljstvo zbog vlastitog nadilaženja i provociranja uskih nacionalnih kanona plaćaju previdom ekonomske pozadine cijele priče. Govor o postjugoslavenskoj književnosti, želi li biti uistinu kritičan i produktivan, mora prije svega biti govor o političkoj ekonomiji te književnosti: umjesto o aktualnim poetičkim modelima, o “stvarnosnoj prozi”, “novoj osjećajnosti” ili “post-postmodernizmu”, prije svega valja raspravljati o invarijantama kapitalističke artikulacije kulture i književnosti, o devalvaciji simboličkog kapitala pisaca u odnosu na razdoblje socijalizma, o logici uskih koridora i širokih brana na granicama novouspostavljenih nacionalnih književnosti. Iz onoga “jugoslavenstva” na koje se u svome nazivu nastavlja, dakle, postjugoslavenska književnost ne bi trebala baštiniti mutni, slatko-gorki osjećaj nostalgije, nego precizno prisjećanje na jedan radikalno drukčiji sustav kulturnoga rada i kulturne proizvodnje, sustav u kojem distribucija, valorizacija i recepcija pisanja nisu bili primarno povjereni ovakvim tržišnim mehanizmima. I tek tada, tek iz žive interakcije raznolikih tranzicijskih iskustava pojedinih današnjih nacionalnih književnosti, virtualna postjugoslavenska književnost mogla bi se transformirati u nešto poput polja za istraživanje i artikuliranje drukčije zajednice autor(ic)a, nakladnika i čitatelj(ic)a; baš kao što bi cjelokupni pogon (pop)kulturne jugonostalgije, tek kada bi odustao od fascinacije ikonografijom i simboličkom reprezentacijom nekadašnje države, kada bi se prestao oduševljavati značkicama s likom Josipa Broza i prigodnim replikama nekadašnjih proslava Dana mladosti, otvorio prostor za dijalog o alternativama aktualnom globalnom modelu sistemski korumpiranoga kapitalo-parlamentarizma. Potencijal za stvaranje tog, značajno drukčijeg polja danas postoji na marginama književnog života i sastoji se uglavnom u entuzijazmu pojedinaca. Kao kada, primjerice, mala skupina beogradskih kritičara i književnika objavi antologiju mlade kosovske proze, a njihovi im prištinski kolege odgovore antologijom srbijanskih autorica i autora. Kao kada zagrebački neovisni portal Booksa.hr pokrene regionalnu suradnju književnih kritičarki i kritičara, u kojoj hrvatski autori pišu o srbijanskim knjigama, a srbijanski o hrvatskim. Domet je takvog angažmana, naravno, malen, neusporediv s utjecajem institucionalnih dirigenata nacionalnih kulturnih politika i “velikih igrača” na tržištu nakladništva i distribucije. Ali njegovi se učinci, ma koliko skromni, već očituju: čitamo knjige za koje inače ne bismo znali, čujemo za poneko ime koje bi nam zauvijek promaklo. I zato u tom angažmanu treba ustrajati. Jer – da parafraziramo onaj poznati slogan – drukčija književnost jest moguća.

(2012)

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg