kritika

Šijan i Tom

Tomislav Gotovac, otac ne-samo-hrvatskog performasa, nakon godina službeničkog rada, došao je u Beograd studirati režiju i obilježio generaciju čiji je bio guru, u doba o kojem Marina Abramović kaže: „Nisam tada ni znala što je performans.“ Slobodan Šijan, redatelj „Maratonaca“, zato je o Tomu napisao knjigu.



 

Slobodan Šijan: Kino Tom; Hrvatski filmski savez (Zagreb) / Muzej savremene umjetnosti (Boegrad); 360 str

Piše: Robert Perišić

Dogodilo se tako da sam knjigu Slobodana Šijana o Tomislavu Gotovcu naslovljenu „Kino Tom“ (podnaslov: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda) ponio sam sobom u Beč, ne znajući da ću tamo „sresti“ Gotovca na svjetski popraćenoj izložbi „Nackte Männer“ (Goli muškarci – od 1800. do danas) u Leopold Museumu. Gotovac je tamo, kao jedini naš umjetnik, zastupljen s radom „Foxy Mister“, konceptom fotografija u pseudo-erotskim pozama koje primjerice Spiegel ističe kao jedan od vrhunaca izložbe. Nekoliko dana prije bio sam na izložbi ´With Eyes Closed I See Happiness` Marine Abramović, svjetske megazvijezde performansa koja danas živi u New Yorku, u galeriji Krinzinger gdje se naguralo mnoštvo mladog svijeta, a oko umjetnice mnoštvo foto-reportera. Izložba mi je pomalo sličila na „odrađivanje programa“, ali tu si bar mogao vidjeti što znači slava.

U uvodu svoje knjige Slobodan Šijan, inače redatelj kultnih filmova „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“, napisao je: „Knjiga je nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka.“ Tom Gotovac je, naime, tada došao u Beograd studirati režiju, no nije – da dopunimo Šijana (koji naravno sve to zna, stvar je retorička) – Gotovac ostavio samo neizbrisiv trag na „filmske stvaraoce“ nego i na druge, pa će tako povodom Gotovčeve smrti Marina Abramović izjaviti: „Tomislav je snažno utjecao na mene. Počeli smo se družiti još u vrijeme dok sam ja studirala i slikala, nisam tada ni znala što je performans.“

„'Kako je umro', bilo je prvo što je pitala. Tek je tada saznala za pad u kupaonici, uznemirene prijatelje koji, uz pomoć vatrogasaca, pronalaze Gotovca nepokretnog na podu nakon tri dana, za ubožnicu u Dugom Selu u kojoj je čekao smrt i bolnicu na Rebru u kojoj je i umro“, prepričava novinar Krasnec u tekstu Jutarnjeg nakon Gotovčeve smrti 2010. godine. I sve je to, naravno, naša sramota. U ovoj kulturnoj zemlji, naime, zaslužni sportaši imaju državne mirovine, dok se u kontekstu smrti umjetnika poput Gotovca – koji je, eto, svjetsku kraljicu performansa učio plivati - spominju „ubožnice u Dugom Selu“, sve isto kao u doba Slave Raškaj, vrlo „romantično“, nema što (osim da se izbljuješ)! I nije Gotovac jedini – ima i drugih, živih, kojima sad nećemo spominjati imena, a koje pamte naše povijesti književnosti i drugih umjetnosti, pa trebaju aplicirati kod neke saborske komisije koja će odlučiti da im eventualno dodijeli „zaslužni“ dodatak od 300 ili možda čak 500 kuna.  

Nije tu, na koncu, riječ samo o starosti i smrti nego i o tome da bi Gotovac – da je imao iza sebe neku drukčiju kulturu – bio internacionalno poznato ime dok nam je, eto, ovako neobično drago, čisto iznenađenje u gostima, kad Austrijanci posthumno iskopaju našeg „Foxy Mistera“, a čovjek iz Beograda, proslavljeni redatelj, napiše njegovu umjetničku biografiju, zasigurno ne zbog siće od honorara, nego zato što osjeća dug i što Gotovca na samom kraju knjige pozdravlja intimno, zagrebački: „Bok, stari!“

Šijan u knjizi detaljno analizira Gotovčev život i rad, naročito njegove filmove – što se ovdje ne da prepričati, treba pročitati knjigu. Premda je ovo prvenstveno umjetnička biografija, ima ovdje naravno i klasične biografije, od Gotovčeva rođenja 1937. u Somboru (Vojvodina) gdje je njegov otac, dalmatinski „vlaj“ (tako ga je Tom zvao) prije Drugog rata služio u vojsci, da bi 1941. došli u Zagreb. Majka je bila njemačkih korijena, Lauer – prezime koje će Tom službeno uzeti pred kraj života, zato što otac nije podržavao njegovu umjetnost i život (to je kod Toma bilo isto). Motiv za čitanje ove knjige nije samo Gotovac „kao ličnost“ – nego i rekonstruiranje stanja uma jedne radikalne alter-scene u Zagrebu i Beogradu začete u slobodi šezdesetih, umjetničkog undergrounda (koji danas s Abramovićkom postaje svjetski art-mainstream) koji je u svojoj anarhoidnosti bio i politički potiskivan, koji je ideološki bio sklepan, shizofreno dezorijentiran, ali je imao svoj umjetnički moral. I svoja duboka umjetnička prijateljstva.  

Hvala, Šijan!

 

(objavljeno u Globusu)

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg