poetry

Olja Savičević Ivančević: Postcards from Istanbul (a selection)

Maybe it's time for a bit of poetic reflections from Istanbul.



 

A LETTER TO MY HUSBAND

 

I didn't die in an earthquake and I wasn't killed by the bomb which exploded yesterday in Istanbul due to the election campaign. I know that newspapers don't carry the news about the proportion of turquoise and purple in this city, because who in the world would be interested in something like that, these things are for housewives. A death is a news, and among the living things – only those of political nature.

You forgot it, darling, we survived fear on both sides of the sight, it was back at home.

The injustice inflicted upon us by our bodies, experience tells us, must stop at some point.

All butchers will be put behind bars, the earth tremor will cease, but the satisfaction we call justice will not come. Still: there are many satisfactions, it is worth while to concentrate on them.

The only fear I will hold on to is that a sudden break of the show, an idiotic disaster, will prevent me from grabbing your hands, and the other, tiny ones, which have always been catching me napping, combing me and pushing me doggedly out of doors.

Today as well as tomorrow, for the whole mankind, whatever way you look at it, there's no news more important in the world than your having taught our little one, just yesterday, in Split, how to ride the bicycle. 

 

 

THE WOMAN UNDER THE HAT

 

Along the gaudy road through Beşiktaş, I set out for Ortaköy.

This Ortaköy is a surreal place, but the three hours of dilligent walking aren’t mentioned by anyone.

The relations here are different.

There is a million women passing by the road, and not one of them wears a hat.

Fishermen in the port, cab drivers in their taxies, believers in front of the mosque, guards with their rifles, girls by the fountain: a foreign woman under the wide brim.

On my way back, nevertheless, don’t be crazy, I catch a bus to Taxim, the conductor says: a lira and some small change. It seems to me that we are being stuck in one of the three endless lines, without anyone cursing anyone else’s mother; passengers just follow the things through the window. I’m peeking at them (they might know something), they’re peeking at me (under the brim). Half an hour is not a big deal. The relations here are different, I imagine.

And a million women in Taxim, yet not a single one with hat.

 

 

A STANDARD LIFE       

 

A coffee and water. Checking news off-hand, hanging the wet washing, going to a store. I like the routine, it has its rhythm.

A standard life is a pleasant day without a plot.

I’m drawing back the curtains and I’m already near the first guests on the top of the restaurant; it seems we’re always having breakfast on the same terrace.

In passing, I knock on the dirty glass for the dove on the drain pipes to come near and I put down the bread for her. Strolls are long and I always bring something new in the apartment, things I shall write down and thus retain: a book or a recorded Turkish movie with English subtitles, and groceries.

And then: photographs of passers-by, because people in a city are the same thing as water is in the nature.

A foreign woman is sometimes also consoled by stallkeepers’ smiles (yes, these are hugs among unknown people).

When the city takes a breather and the terraces are emptied, while the night is filled with white birds, I open the windows wide, counting the beats of wings. I like the routine, it has its rhythm.

 

 

CLOSING MY EYES, HEARING THE CITY

                                                                Orhan Veli Kanik

 

In the morning, it’s a silent saxophone on the terrace of an adjacent bar, here, upstairs, on the top floor; seagulls, other birds, and the frequent sound of ship’s sirens from the Golden Horn, street repairs, occasional fragments of conversation on the staircase, foreign language. A superhuman voice from within minarets is followed by collective murmur from the mosque, and afterwards tiny cats, amiable at close range and small-headed, appear screaming; then oriental rhythms, a female singer with sad voice, vendors of fish and spices, performers with instruments I cannot name. On the Istiklal street an old man is singing and dying, his grandson holding the microphone for him. I don’t hear the street-car’s bell and a young man with big white teeth, almost a child, puts me away from the rails. His friends laugh merrily when I say: you saved my life. Taxi drivers, waiters and storekeepers jump out of their boxes, offering anything for a few liras: madame, lady, put your glasses off, lady, let me see your eyes. Humans and dogs and cars, the noise of supporters. And a heart full of blood beating in your ears, an ear winking like an eye: the city is a DJ and has at least 50 million hands playing discs on gold-plated counters, on butchers’ counters, on merchants’ counters, on sacred counters, and at least 50 million human, canine, feline, rubber feet, feet dancing as if the place is getting too hot for all of them, as if they’re losing their footing and pawing, as if all this evades all reason.    

 

Translator: Dinko Telećan

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg