poetry

Olja Savičević Ivančević: Postcards from Istanbul (a selection)

Maybe it's time for a bit of poetic reflections from Istanbul.



 

A LETTER TO MY HUSBAND

 

I didn't die in an earthquake and I wasn't killed by the bomb which exploded yesterday in Istanbul due to the election campaign. I know that newspapers don't carry the news about the proportion of turquoise and purple in this city, because who in the world would be interested in something like that, these things are for housewives. A death is a news, and among the living things – only those of political nature.

You forgot it, darling, we survived fear on both sides of the sight, it was back at home.

The injustice inflicted upon us by our bodies, experience tells us, must stop at some point.

All butchers will be put behind bars, the earth tremor will cease, but the satisfaction we call justice will not come. Still: there are many satisfactions, it is worth while to concentrate on them.

The only fear I will hold on to is that a sudden break of the show, an idiotic disaster, will prevent me from grabbing your hands, and the other, tiny ones, which have always been catching me napping, combing me and pushing me doggedly out of doors.

Today as well as tomorrow, for the whole mankind, whatever way you look at it, there's no news more important in the world than your having taught our little one, just yesterday, in Split, how to ride the bicycle. 

 

 

THE WOMAN UNDER THE HAT

 

Along the gaudy road through Beşiktaş, I set out for Ortaköy.

This Ortaköy is a surreal place, but the three hours of dilligent walking aren’t mentioned by anyone.

The relations here are different.

There is a million women passing by the road, and not one of them wears a hat.

Fishermen in the port, cab drivers in their taxies, believers in front of the mosque, guards with their rifles, girls by the fountain: a foreign woman under the wide brim.

On my way back, nevertheless, don’t be crazy, I catch a bus to Taxim, the conductor says: a lira and some small change. It seems to me that we are being stuck in one of the three endless lines, without anyone cursing anyone else’s mother; passengers just follow the things through the window. I’m peeking at them (they might know something), they’re peeking at me (under the brim). Half an hour is not a big deal. The relations here are different, I imagine.

And a million women in Taxim, yet not a single one with hat.

 

 

A STANDARD LIFE       

 

A coffee and water. Checking news off-hand, hanging the wet washing, going to a store. I like the routine, it has its rhythm.

A standard life is a pleasant day without a plot.

I’m drawing back the curtains and I’m already near the first guests on the top of the restaurant; it seems we’re always having breakfast on the same terrace.

In passing, I knock on the dirty glass for the dove on the drain pipes to come near and I put down the bread for her. Strolls are long and I always bring something new in the apartment, things I shall write down and thus retain: a book or a recorded Turkish movie with English subtitles, and groceries.

And then: photographs of passers-by, because people in a city are the same thing as water is in the nature.

A foreign woman is sometimes also consoled by stallkeepers’ smiles (yes, these are hugs among unknown people).

When the city takes a breather and the terraces are emptied, while the night is filled with white birds, I open the windows wide, counting the beats of wings. I like the routine, it has its rhythm.

 

 

CLOSING MY EYES, HEARING THE CITY

                                                                Orhan Veli Kanik

 

In the morning, it’s a silent saxophone on the terrace of an adjacent bar, here, upstairs, on the top floor; seagulls, other birds, and the frequent sound of ship’s sirens from the Golden Horn, street repairs, occasional fragments of conversation on the staircase, foreign language. A superhuman voice from within minarets is followed by collective murmur from the mosque, and afterwards tiny cats, amiable at close range and small-headed, appear screaming; then oriental rhythms, a female singer with sad voice, vendors of fish and spices, performers with instruments I cannot name. On the Istiklal street an old man is singing and dying, his grandson holding the microphone for him. I don’t hear the street-car’s bell and a young man with big white teeth, almost a child, puts me away from the rails. His friends laugh merrily when I say: you saved my life. Taxi drivers, waiters and storekeepers jump out of their boxes, offering anything for a few liras: madame, lady, put your glasses off, lady, let me see your eyes. Humans and dogs and cars, the noise of supporters. And a heart full of blood beating in your ears, an ear winking like an eye: the city is a DJ and has at least 50 million hands playing discs on gold-plated counters, on butchers’ counters, on merchants’ counters, on sacred counters, and at least 50 million human, canine, feline, rubber feet, feet dancing as if the place is getting too hot for all of them, as if they’re losing their footing and pawing, as if all this evades all reason.    

 

Translator: Dinko Telećan

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg