Ja sam lovac na san. Pratim san kroz moju kuću. Pratim ga s džepnom lampom, i bočicom tableta, i dva jastuka, i pokrivačem, i knjigom za ubijanje vremena na čeki dok ne dođe krdo mraka. Čekam dok mi ne dojadi čekanje. Onda spakiram svoju opremu i odem u bolja lovišta, u udaljene dijelove kuće gdje je san viđen u dva ujutro, u tri.
Očito mjesto za lov na san su kreveti. U ovoj kući u Maineu, gdje živimo tri mjeseca u godini, ih ima napretek. Svaki od njih ima svoje vrline. Muž Krevet je preporučen zbog Muža, koji je često u njemu; madrac je nekad bio pristojan, a soba bruji i sikće raznobojnim zvukovima: smeđe, bijelo, koje god boje je razvlaživač zraka - ljubičasto. Ali ovaj krevet je stalno vlažan, kao što su brodski kreveti vlažni. Jastuci vonjaju po zemljanom podrumu koji je ravno ispod nas. Cijeli drugi kat pritišće iznad ovog kreveta, i stropovi su već niski. Smeđe, bijelo, ljubičasto, vlaga, niskost. I mušice, također. (Prozori nisu baš predani zidovima.)
12:20 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.
Gore na katu su Dječji Kreveti. Dijete Broj Jedan spava na tankom futonu koji je u sredini napuhnut kao rolada. Na ovom krevetu nema ležanja. Može se samo pasti. Dijete Broj Jedan je pribijeno uza zid; ja se držim vanjskog ruba futona. Ipak, ovdje na rubu se može pronaći san. Dijete Broj Jedan i ja imamo dugu povijest zajedničkog spavanja na mjestima najmanje pogodnima za san. Spavali smo skupa na betonskim podovima. Spavali smo skupa u istoj drvenoj stolici. Spavali smo skupa ljuti, ponekad jedno na drugo.
Ne i večeras. 12:51 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.
Dijete Broj Dva spava okomito Djetetu Broj Jedan. On je manji i ima niže standarde; spava na duplom zračnom madracu. Noć je za njega veliko kampiranje. Nosi traperice u krevet. I on ima kolekciju noćne opreme - lovi san pravim oružjem i japanskim borbenim zvrkovima. Ljuti se kad premjestim svoju opremu na njegov teritorij. Gunđa i rita se, i njegovo oružje se otkotrlja s madraca. Dupli zračni madraci nisu idealni ni za jednu osobu. To su u biti kućne igračke za bazen. Ali spavam s njim kad me strah da će biti ubijen. Bojim se da će bivši robijaš i vijetnamski veteran koji je sprejem crtao gusarske brodove i kitove po zidu štala mojih susjeda, i koji je bio vrlo vješt u izradi kupova kamenja koji su prkosili gravitaciji, i koji je možda otjeran iz grada zbog, kako se govorilo, psihološkog zatočenja jedne starice i upucavanja tinejdžericama, i na kojeg sam se crnohumorno referirala u jednom eseju, provaliti u našu otključanu kuću i nožem izbosti svih osim mene.
Ovaj strah, razvijen do svog logičkog zaključka (pogrebi, nepodnošljiva tuga, moje priključenje blago autoritarnom kultu za samopomoć koji vodi žena koja izgleda kao Katie Couric), me može odmah uspavati.
Ne i večeras. 1:12 ujutro. Mičem se.
S druge strane hodnika je soba za goste. Ova soba se ne grije. Također, ukleta je. Duh je žensko, bezopasna je. Prilično sam sigurna da je to ona djevojčica koja je polijepila stranice iz modnih časopisa s početka dvadesetog stoljeća po zidovima spremišta do kojeg se dolazi kroz mala vrata pored kreveta. Kad želim biti promatrana, spavam u ovoj sobi.
Ležim na krevetu. Toliko sam budna da eksperimentalno udaram čelom o zid. Da znam Morseovu abecedu, možda bih nešto rekla. Ali ne želim izgledati poremećeno, pogotovo ne pred duhom. Ne želim biti promatrana, ne večeras. Boriti se za spavanje je kao kad si bolestan, ili u trudovima, ili možda kao kad umireš. Želim mračno mjesto gdje to mogu obaviti sama.
1:48 ujutro. Razmatram kauče. Posjedujemo ih dva. Ponekad spavam na starom kauču u dnevnoj sobi, ali samo zimi kad je pun mjesec i nad snijegom je sloj leda i cijelo dvorište svjetluca. Novi kauč u dnevnoj sobi je od vune. Svrbi. Bez obzira na godišnje doba, ni ne pokušavam loviti san na njemu.
2:00 ujutro. Vraćam se u Muž Krevet. Pomislim, "Ovdje pripadam." Samo sam se dala u malo šaljivog noćnog turizma! Nisam ozbiljno razmišljala o premještanju. Pokušam se zavući ispod pokrivača bez da išta poremetim, čak ni vlažni zrak (koji, kad ga u ovo vrijeme gnjaviš, glasno usiše). Ležim kruto i pitam se kako je Muž postigao to što je postigao. Kako mu to pođe za rukom, samo spavati ovako? Kako nađe san bez da ga traži, kako noću putuje tako neopterećen? Postanem ljubomorna. Mužu je sve tako lako. Nema pojma koliko ja posla obavim dok on spava. Spašavanje Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva od smrti. Ruženje s duhom one curice pune snova koja se vjerojatno u životu nije maknula iz ovog grada, kojoj treba prijatelj poput mene da joj kaže utješne stvari kao, "Ozbiljno, nije ti New York baš nešto." Štitim mrtve i neumrle ove kuće. Čuvam se od "dobrih" izgleda koje ljude uljuljkaju u san. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da bivši robijaš i vijetnamski veteran čita književne antologije kako bi identificirao slijedeću metu. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će se propanska grijalica Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva pokvariti i da će umrijeti kao Vitas Gerulaitis u Hamptonima. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će večeras miš progristi stare instalacije i učiniti našeg duha beskućnikom.
2:45 ujutro. Odustajem od kuće. Pratim san van. Teško je manevrirati kroz vanjska vrata pod punom opremom. Pokrivač zapne za zasun. Baterijska lampa padne na verandu. Bočica s tabletama mi ispadne u grmlje. Psujem i stvarno se jebeno naljutim i bacim svaku jebenu stvar koju već nisam bacila na jebenu travu. Onda ponovno skupim svoje stvari, skuliram se i krenem prema kokošinjcu. Ili onome što je nekad bilo kokošinjac ili šupa za alat, a sada je mjesto za goste koje se trudimo rijetko imati. Nema grijanja ni vode; krevet je prekriven pokrivačima koji mogu biti tepisi. Ležati u ovom krevetu znači imati osjećaj kao da je na tebi drugo tijelo. Ali ne tijelo kojem išta duguješ - ni ljubav ni brigu. Gledam porub na stropu gdje ose ulaze i izlaze i postavljam si teška pitanja. Zašto se moram prognati u odvojenu zgradu? Mjesto sagrađeno za kokoši ili alat? Govorim si da je to vrlina, to što ne uspijevam spavati u vlastitoj kući, ili uopće. Govorim si da provodim više sati nego drugi ljudi svjesna da sam živa, i da se tijekom života sve to zbroji i daje više života, više živosti. Više sam živa od ostatka moje obitelji. To mi je najveći noćni strah. To je razlog zbog kojeg lovim. Nikad ne želim biti življa od njih.
Prevod: Marino Buble
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.