proza

Heidi Julavits: Nemir

Ja sam lovac na san. Pratim san kroz moju kuću. Pratim ga s džepnom lampom, i bočicom tableta, i dva jastuka, i pokrivačem, i knjigom za ubijanje vremena na čeki dok ne dođe krdo mraka. Čekam dok mi ne dojadi čekanje. Onda spakiram svoju opremu i odem u bolja lovišta, u udaljene dijelove kuće gdje je san viđen u dva ujutro, u tri.



 

Očito mjesto za lov na san su kreveti. U ovoj kući u Maineu, gdje živimo tri mjeseca u godini, ih ima napretek. Svaki od njih ima svoje vrline. Muž Krevet je preporučen zbog Muža, koji je često u njemu; madrac je nekad bio pristojan, a soba bruji i sikće raznobojnim zvukovima: smeđe, bijelo, koje god boje je razvlaživač zraka - ljubičasto. Ali ovaj krevet je stalno vlažan, kao što su brodski kreveti vlažni. Jastuci vonjaju po zemljanom podrumu koji je ravno ispod nas. Cijeli drugi kat pritišće iznad ovog kreveta, i stropovi su već niski. Smeđe, bijelo, ljubičasto, vlaga, niskost. I mušice, također. (Prozori nisu baš predani zidovima.)

 

12:20 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.

 

Gore na katu su Dječji Kreveti. Dijete Broj Jedan spava na tankom futonu koji je u sredini napuhnut kao rolada. Na ovom krevetu nema ležanja. Može se samo pasti. Dijete Broj Jedan je pribijeno uza zid; ja se držim vanjskog ruba futona. Ipak, ovdje na rubu se može pronaći san. Dijete Broj Jedan i ja imamo dugu povijest zajedničkog spavanja na mjestima najmanje pogodnima za san. Spavali smo skupa na betonskim podovima. Spavali smo skupa u istoj drvenoj stolici. Spavali smo skupa ljuti, ponekad jedno na drugo.

 

Ne i večeras. 12:51 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.

 

Dijete Broj Dva spava okomito Djetetu Broj Jedan. On je manji i ima niže standarde; spava na duplom zračnom madracu. Noć je za njega veliko kampiranje. Nosi traperice u krevet. I on ima kolekciju noćne opreme - lovi san pravim oružjem i japanskim borbenim zvrkovima. Ljuti se kad premjestim svoju opremu na njegov teritorij. Gunđa i rita se, i njegovo oružje se otkotrlja s madraca. Dupli zračni madraci nisu idealni ni za jednu osobu. To su u biti kućne igračke za bazen. Ali spavam s njim kad me strah da će biti ubijen. Bojim se da će bivši robijaš i vijetnamski veteran koji je sprejem crtao gusarske brodove i kitove po zidu štala mojih susjeda, i koji je bio vrlo vješt u izradi kupova kamenja koji su prkosili gravitaciji, i koji je možda otjeran iz grada zbog, kako se govorilo, psihološkog zatočenja jedne starice i upucavanja tinejdžericama, i na kojeg sam se crnohumorno referirala u jednom eseju, provaliti u našu otključanu kuću i nožem izbosti svih osim mene.

 

Ovaj strah, razvijen do svog logičkog zaključka (pogrebi, nepodnošljiva tuga, moje priključenje blago autoritarnom kultu za samopomoć koji vodi žena koja izgleda kao Katie Couric), me može odmah uspavati.

 

Ne i večeras. 1:12 ujutro. Mičem se.

 

S druge strane hodnika je soba za goste. Ova soba se ne grije. Također, ukleta je. Duh je žensko, bezopasna je. Prilično sam sigurna da je to ona djevojčica koja je polijepila stranice iz modnih časopisa s početka dvadesetog stoljeća po zidovima spremišta do kojeg se dolazi kroz mala vrata pored kreveta. Kad želim biti promatrana, spavam u ovoj sobi.

 

Ležim na krevetu. Toliko sam budna da eksperimentalno udaram čelom o zid. Da znam Morseovu abecedu, možda bih nešto rekla. Ali ne želim izgledati poremećeno, pogotovo ne pred duhom. Ne želim biti promatrana, ne večeras. Boriti se za spavanje je kao kad si bolestan, ili u trudovima, ili možda kao kad umireš. Želim mračno mjesto gdje to mogu obaviti sama.

 

1:48 ujutro. Razmatram kauče. Posjedujemo ih dva. Ponekad spavam na starom kauču u dnevnoj sobi, ali samo zimi kad je pun mjesec i nad snijegom je sloj leda i cijelo dvorište svjetluca. Novi kauč u dnevnoj sobi je od vune. Svrbi. Bez obzira na godišnje doba, ni ne pokušavam loviti san na njemu.

 

2:00 ujutro. Vraćam se u Muž Krevet. Pomislim, "Ovdje pripadam." Samo sam se dala u malo šaljivog noćnog turizma! Nisam ozbiljno razmišljala o premještanju. Pokušam se zavući ispod pokrivača bez da išta poremetim, čak ni vlažni zrak (koji, kad ga u ovo vrijeme gnjaviš, glasno usiše). Ležim kruto i pitam se kako je Muž postigao to što je postigao. Kako mu to pođe za rukom, samo spavati ovako? Kako nađe san bez da ga traži, kako noću putuje tako neopterećen? Postanem ljubomorna. Mužu je sve tako lako. Nema pojma koliko ja posla obavim dok on spava. Spašavanje Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva od smrti. Ruženje s duhom one curice pune snova koja se vjerojatno u životu nije maknula iz ovog grada, kojoj treba prijatelj poput mene da joj kaže utješne stvari kao, "Ozbiljno, nije ti New York baš nešto." Štitim mrtve i neumrle ove kuće. Čuvam se od "dobrih" izgleda koje ljude uljuljkaju u san. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da bivši robijaš i vijetnamski veteran čita književne antologije kako bi identificirao slijedeću metu. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će se propanska grijalica Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva pokvariti i da će umrijeti kao Vitas Gerulaitis u Hamptonima. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će večeras miš progristi stare instalacije i učiniti našeg duha beskućnikom.

 

2:45 ujutro. Odustajem od kuće. Pratim san van. Teško je manevrirati kroz vanjska vrata pod punom opremom. Pokrivač zapne za zasun. Baterijska lampa padne na verandu. Bočica s tabletama mi ispadne u grmlje. Psujem i stvarno se jebeno naljutim i bacim svaku jebenu stvar koju već nisam bacila na jebenu travu. Onda ponovno skupim svoje stvari, skuliram se i krenem prema kokošinjcu. Ili onome što je nekad bilo kokošinjac ili šupa za alat, a sada je mjesto za goste koje se trudimo rijetko imati. Nema grijanja ni vode; krevet je prekriven pokrivačima koji mogu biti tepisi. Ležati u ovom krevetu znači imati osjećaj kao da je na tebi drugo tijelo. Ali ne tijelo kojem išta duguješ - ni ljubav ni brigu. Gledam porub na stropu gdje ose ulaze i izlaze i postavljam si teška pitanja. Zašto se moram prognati u odvojenu zgradu? Mjesto sagrađeno za kokoši ili alat? Govorim si da je to vrlina, to što ne uspijevam spavati u vlastitoj kući, ili uopće. Govorim si da provodim više sati nego drugi ljudi svjesna da sam živa, i da se tijekom života sve to zbroji i daje više života, više živosti. Više sam živa od ostatka moje obitelji. To mi je najveći noćni strah. To je razlog zbog kojeg lovim. Nikad ne želim biti življa od njih.

 

Prevod: Marino Buble

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg