proza

Vlado Bulic: Brodosplit

Brodosplit kojeg poznajem, nalazi se u fotografskim albumima moje obitelji. U ona dva najvažnija – bijelom i crnom koji su se prvi pakirali kod svake naše selidbe, a na kraju se skrasili na splitskom Sućidru, u stanu koji smo stara i ja dobili od Brodosplita. U bijelom su fotografije s vjenčanja mojih roditelja, a u crnom fotografije s očeva sprovoda.



 

     U bijelom je i fotografija nad kojom stara i ja uvijek zastanemo – ona u bijeloj vjenčanici sa šeširom, izgleda kao francuska glumica, do nje stari, a iza njih škverski stolari s čašama u ruci – barba Iško, barba Perasović, barba Bafa, barba Ćarija, barba Laura, a tu je i Nikola, visoki mladić s brkovima, elektrozavarivač dodjeljen stolarskoj radioni. Da trebam dati naslov toj fotografiji iz 1978. godine, nazvao bih je „Optimizam“.

     Crni album nastao je četiri godine poslije. Na fotografijama je tužna povorka koja ide kroz selo, a u gužvi možeš razabrati skoro sve ljude s prethodne fotografije, tu je cijela stolarska radiona, tu su i škverani iz drugih radnih jedinica. Došli su autobusima Brodosplitovog sindikata, istim autobusima kojima su puno godina kasnije došli i na sprovod majčinog oca koji je poginuo u tvornici ferolegura „Dalmacija Dugi rat“. Brodosplit i njegovi radnici bili su uz mene i staru u svim našim nedaćama, a riječ „Škver“ se u mojoj familiji uvijek izgovarala sa strahopoštovanjem.

---

     Od starog su mi ostali drvena puška i drveni nož – igračke koje mi je napravio u Brodosplitovoj stolarskoj radioni, ostala je drvena maketa broda Santa Maria koja se i danas nalazi na kredenci u rodnoj mi kući, a ostala su i harmonika-vrata u kući jednog od rođaka. Obiteljska legenda kaže da se stari, sredinom sedamdesetih, kad su se u stolarskoj radioni bila pojavila prva harmonika-vrata, skrio od šefova nakon kraja smjene, razmontirao ih, premjerio svaki dio, proučavao ih do u sitne jutarnje sate, a onda zaspao i u radioni dočekao sljedeći radni dan. Rođak, koji je tada gradio kuću, dobio je tako prva harmonika-vrata u selu i široj okolici. Stari ih je napravio iz nule i funkcioniraju i dan danas.

     U prvim razredima osnovne, učiteljica bi nas pitala što želimo biti kad odrastemo. Ja sam uvijek odgovarao da želim biti stolar, raditi u Brodosplitu i jednog dana napraviti harmonika-vrata kao i moj stari, najbolji od svih škverskih meštara.

     Ne znam kako je Djed Mraz saznao za to, ali te godine, nakon priredbe u kojoj su sva škverska dica dobijala poklone, u mojoj se kesi pojavio stolarski alat – mala pila, rašpa, metar i čekić. Nakon priredbe smo išli na kolače. Bili smo tu mater, kolegica joj teta Sanda, barba Rajko iz cjevara, njihovi Zoki i Željka, i ja. Gledao sam u svoj poklon i nisam mogao dočekati da dođem doma i isprobam svoj alat.

     Još uvijek nisam napravio harmonika-vrata. Moj najveći stolarski uspjeh stalak je za salvete koji i danas stoji u stanu, negdje pored albuma. To je jedina stvar koju sam napravio u životu, a koju mogu uzeti u ruku, opipati. Divan osjećaj.

---

     U ograđeni prostor Brodosplita, prvi put sam ušao kad je bilo porinuće Amorelle. Prošvercao me rođak Lenko u FAP-u Jadrantransa. Prolazimo kapiju, a u daljini se ukazuje Amorella. Čelična grdosija stajala je na navozima i čekala da se prekine konop, da boca šampanjca poleti prema njoj, da se upale sirene pa da klizne u more. A meni srce veće od nje. Sutra ću u razredu pričat kako sam bio ovdje, u Škveru, kako sam gledao Amorellu kako ide u more. Cijeli grad je samo o Amorelli pričao.

     Izašli smo iz FAP-a, došli do bine i čekali. Pun Škver djece, penzionera, ljudi u svakodnevnoj odjeći. Svi se prošvercali nekako, kao i ja u FAP-u. Svi gledaju u Amorellu i čekaju da krene. Sad će, sad će, šapće se i napetost raste. Poleće boca šampanjca, razbija se, pale se sirene, ljudi se ukipljuju, usta im poluotvorena, gledaju to čelično čudovište kako poslušno klizi niz navoze i događa se sasvim spontana minuta šutnje. A onda pljesak. I traje. I traje.

     Pljeskalo se mojoj staroj, teti Sandi, barba Rajku, barba Tonću, Nikoli i svim onim ljudima iz našeg crnog i bijelog albuma. Svi ti ljudi možda su se u svojim životima tri puta maknuli iz Splita, ali kako reče moja učiteljica, njihova stolarija, njihova limarija, njihove cijevi, zavjese koje moja stara šije, plove svim morima svijeta.

--------

     Nedugo nakon očeve smrti, Brodosplit mi je zaposlio staru. Kao udovica njihovog radnika, imala je prednost pri zapošljavanju. Radila je kao čistačica u upravnoj zgradi. Obiteljska legenda kaže da ju je jedan od šefova zatekao kako lista nekakve papire pa je posprdno upitao: „Šta je, mala, ali se razumiš u to?“ na što mu je drsko odgovorila da ona ima svoje školovanje, da je završila za krojačicu. Uslijedila je njegova rečenica koja se u mojoj familiji ponavlja kao poslovica: „Neće škola metlu držat!“ Uskoro je prebačena na mjesto pointera, a potom kao krojačica, u stolarsku radionu, među očeve prijatelje.

     Tako je došlo do mog prvog ozbiljnijeg putovanja. Stara me prošvercala na sindikalno putovanje po bivšoj Jugoslaviji. Preciznije, nitko iz radione nije imao ništa protiv da mali pokojnog Ivana ide s njima. Tako sam sa škveranima prošao Plitvice, Jajce, Titov Drvar, Petrovu goru, Jasenovac i još mnoga mjesta čijih se imena više ne sjećam. Tako sam upoznao Nikolu, onog visokog elektrozavarivača s brkovima s fotografije vjenčanja mojih roditelja. I njegovog prijatelja, velikog zajebanta barba Žilu. Dok su ostali obilazili muzeje, odavali počast partizanima i žrtvama rata, Žile, Nikola i ja krstarili smo tim putevima revolucije i tražili flipere. U skoro svakom od tih Titovih gradova, odigrao sam s Nikolom nekoliko partija. Bio mi je legenda.

     Tako se u mojoj obitelji počeo formirati i treći album – onaj veselih boja. Krajem osamdesetih, stara i ja, udovica i sin pokojnog radnika, dobili smo od Brodosplita stan na Sućidru, a uskoro su se ona i Nikola vjenčali. Bilo je to malo, ali veselo vjenčanje. Kumovi su im bili teta Sanda i barba Žile, gosti uglavnom škverski radnici, a fotografija s njihovog vjenčanja na kojoj sam ja s njih četvero, mogla bi nositi isti naslov kao i ona s vjenčanja od starog – „Optimizam“.

Ali umjesto optimizma došle su devedesete. Pamtim ih po zračnim uzbunima, skloništima i strahu za Nikolu i staru dok iz Lore pucaju po Brodosplitu. Ali pamtim i lijepe stvari - pamtim prinovu u našoj obitelji, danas najljepšu studenticu u Splitu i šire, a pamtim i Nikoline prekovremene sate.

Nikad neću saznati koliko je prekovremenih Nikola otukao da se meni kupi prvi kompjuter. Sjećam se samo da bi se on i stara ustali oko šest, popili kavu, onu škversku, gustu kao puding, a onda krenuli put Brodosplita. Stara bi se vratila oko tri i po, a Nikola bi redovno ostajao do sedam. Onda bi večerao, pogledao Dnevnik i nakon pola sata zaspao. Jedina zabava bio mu je fliper koji sam, samo za njega, instalirao na novi kompjuter.  

----

     Kad god pročitam novinski tekst u kojem se tvrdi da su škverski radnici lijeni, a u zadnje vrijeme ih je sve više, sjetim se Nikole i dobijem poriv da nađem autora i prebijem ga ispred cijele redakcije, a onda i urednika, pa njegovog urednika.

     Nikola je od svoje osamnaeste radio u Brodosplitu. Do mirovine je napunio punih četrdeset godina staža, četrdeset godina je taj čovjek svako jutro ustajao, ispijao svoju gustu kavu i odlazio k svome aparatu za varenje. Da bi moja sestra danas bila to što je, da bih ja danas bio to što jesam.

     Kad sam se 2001. doma pojavio s pričom da odustajem od elektrotehnike i počinjem se baviti pisanjem, stara se rasplakala. Nikola nije rekao ni riječi. Nije riječ rekao niti jednom u sljedećih pet godina kad sam žicao lovu iz Zagreba. Znao sam da je svako to žicanje značilo još prekovremenih, još jedan Nikolin škverski dan od sedam do sedam. Ali svejedno sam kockao. I Nikola sa mnom. Zakockao sam pet godina svog života, dane i dane Nikolinog rada da bih napisao taj jebeni roman, a Nikola me niti jednom nije upitao kad ću počet „radit nešto normalno“. Na kraju se isplatilo, roman je izašao, pobrao je dobre kritike i nekoliko nagrada, a kritika mi je tepala da sam prvi predstavnik cyber-generacije u našoj književnosti.

     Ako ćemo povjerovati u to tepanje, onda se zaključak nameće sam – prvog predstavnika cyber-generacije u hrvatskoj književnosti, stvorili su Brodosplit i prekovremeni sati Nikole Zebića, elektrozavarivača u stolarskoj radioni.   

---

     Prije nekoliko godina, Nikoli je umrla majka. Škver je u međuvremenu pao na niske grane, toliko niske da više nije bilo sindikalnog autobusa da dovede škverane do Nikolina rodnog mjesta. Ali oni su svejedno došli - privatnim automobilima, javnim prijevozom - bili su tu opet ljudi iz naših obiteljskih foto-albuma.

     Nakon sprovoda, pričalo se o situaciji u Brodosplitu, a jedan od njih, inače poslovođa u jednoj radioni, dijelio je s nama svoju muku. Od šefa je dobio zadatak da izabere dvojicu kojima se mora uručiti otkaz. „Komu da ga dan, oću ovin mulcima šta in je to prvi posa, oću starijima šta čekaju koju godinu do penzije, oću meštrima u najboljin godinan?“ Na koncu je rekao šefu da tu odluku on donijeti ne može, po cijenu degradacije s mjesta poslovođe. „Neću da me ljudi proklinju“, kaže.

     Nakon nekoliko mjeseci, njegovu sam fotografiju ugledao u novinama. U prvom planu je stajala Jadranka Kosor, u drugom, on i kolega u plavim trlišima. Poslužio je kao ilustracija škverskog radnika. Njegova priča, nažalost, nije stala ni u fotografiju ni u tekst kojeg je ilustrirala.

--- 

         22. rujna 2010. godine, čekam staru na izlazu iz Brodosplita. Kolona se već formira, u prvim redovima su oni s transparentima, a među njima i onaj „I ćaća i mater bili su škverani“. Uskoro se pojavljuju mater i teta Sanda, a s njima i cijela stolarska radiona. „Točno san znala da ćeš doć“, govori stara razdragano. I teti Sandi je drago šta me vidi, i barba Rajku, i barba Juri, i ostalim škveranima iz naših albuma. Stara me uzima za ruku i krećemo put Općine, u prosvjed za spas škvera. Iza nas, stolarska radiona, sva ona lica koja sam, na fotografijama, već jednom vidio u koloni. Smrknuta kao i danas. I na trenutak mi se učini da sam na očevom sprovodu.

        

 

 

Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Forum.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg