prelistavanje

TAO LIN: Uspomene na pitanja publike s nekih mojih čitanja romana Taipei

Taipei je Tao Linu bio treći roman, a sedma knjiga. Kritike su bile podijeljene, a neki recenzenti, kao oni iz New York Timesa i s National Public Radioa kao da su istovremeno, kako je rekao Dwight Garner u svom prikazu u New York Timesu, ''voljeli i mrzili'' Linovu knjigu.

"Taipei" Tao Lina je oda - ili tužaljka - načinu na koji živimo u ovom trenutku, ili barem kako živi njegova generacija. Slijedeći  Paula od New Yorka, gdje komički luta umjetničkom i književnom scenom Manhattana, do Taipeia gdje se suočava s korijenima svoje obitelji, vidimo kako jedan odnos propada dok se drugi rađa na internetu i procvjeta u neočekivanom vjenčanja u Las Vegasu .  

Putem - bilo cjelonoćnom vožnjom istočnom obalom, ukradenim izletima na jug, čitanjima knjiga na Zapadnoj obali, ili nepreporučljivim prehrambenim namirnicama u Ohiou- rade se filmovi s laptop kamerama, gutaju se ogromne količine droga (lijekova), a dvoje zaljubljenih uči  što znači u potpunosti se predavati jedan drugom. Rezultat je neizvjesna meditacija o pamćenju, ljubavi, i što to znači biti živ, mlad, i na rubu u Americi , ili bilo gdje drugdje.

Uspomene na pitanja publike s nekih mojih događaja za Taipei

Seattle - Elliott Bay Book Company

Pitali su me o kritikama Taipeija. Sjećam se, rekao sam da mi se činilo kako su mnoge od kritika napisali spambotovi. Vjerojatno sam se cerio. Rekao sam druge stvari, uključujući i to da me kritika Benjamina Lytala malo rasplakala, na dobar način. U jednom momentu sam shvatio da sam srao po književnim kritičarima (ili nekoj drugoj apstrakciji) već poduže vremena i zaustavio sam se usred rečenice i rekao ili pomislio nešto kao "Isuse, nesvjesno bjesnim nadugo i naširoko o književnim kritičarima, sad ću prestati i krenuti na sljedeće pitanje".

Portland - Powell's

Urednik Oregonianove književne rubrike (zaposlenici Powell'sa su mi kasnije potvrdili da je to bio on, ali možda su u krivu) je bio prisutan, mislim, i pitao me glasom koji mi je zvučao optužujuće i neznatiželjno, jesam li na drogama. Drugi ljudi su postavljali pitanja, onda je osoba koja je vjerojatno bila urednik Oregonianove književne rubrike upitala jesam li pročitao kritiku Taipeija u Oregonianu. Rekao sam da jesam i on me pitao što mislim o njoj. Rekao sam nešto o tome kako mi se činilo da me kritičar ne voli kao osobu, i nešto kao "ti izgledaš kao autor te kritike, koliko se sjećam autorove slike" i utihnuo je. Otišao je u nekom momentu prije nego što je dio s pitanjima publike završio.

Houston - Brazos Bookstore

U prednjem redu je bila tinejdžerica (s, činilo se, svojom majkom i tri njezine mnogo manje zainteresirane prijateljice - "dovuklo ih", izgleda) koja me pitala jesam li ikad uzeo DMT. Rekla je da ona jest nedavno, i kasnije pitala jesam li pročitao Kozmičku Zmiju. Rekao sam da sam ju zapravo upravo počeo čitati i, jer mi se činila opskurna, pitao je kako je čula za nju. Rekla je da ju je našla, bez da je za nju prije znala, u antikvarijatu. Imala je intenzivni, laserski pogled kao da je na LSDu ili Adderallu.

Austin - BookPeople

Otprilike tri-četiri uzastopna pitanja, od različitih ljudi, bila su o video ili računalnim igrama. Spomenuto ili raspravljano u ta tri-četiri pitanja koja su mi se svidjela, i u mojim odgovorima kojih se sjećam (možda sam u krivu): Diablo II, Diablo III, Gemstone III, multi-player role-playing igre bazirane na tekstu, alokacija bodova za vještine u roleplaying igrama, Second Life, Super Smash Brothers, Final fantasy II, Final Fantasy III, Civilization, Caesar II, MechWarrior II, Descent II.

Brooklyn - Spoonbill & Sugartown

Netko me upitao nešto kao jesam li autističan ili retardiran. Nisam čuo, ili jasno čuo, prvi put, i kad je ponovio pitanje mislim da je rekao "jesi li retardiran?"

Los Angeles - Skylight Books

Michael Silverblatt (čiji radio program Bookworm na KCRW-u slušam s mnogo zanimanja od, čini mi se, 2006. godine) je bio u prvom redu, i pitao me o mom intervjuu s Joy Williams. Nisam mogao vjerovati da ga je pročitao. Tješila me njegova prisutnost u prvom redu, ponekad bih mu se nacerio ili nasmiješio, imao sam poriv da prekinem događaj i sjednem kraj njega i (shvaćam sad, oko 2 mjeseca kasnije) slušam kako njegov klon, na podiju, odgovara na pitanja koja ja postavljam. Užasno sam polako masakrirao jedan citat Terencea McKenne u jednom dijelu pitanja publike, nefokusiranog pogleda, kad sam postao svjestan iPhonea koji su držali preda mnom pod kutem u koji će mi se, kako su pretpostavljali, pogled usredotočiti po povratku u konkretnu stvarnost. Michael je našao citat koji sam mu poslao mailom prije par dana u svom mail računu i pripremio mi ga, na ekranu iPhonea, za čitanje! Bio je to ovaj:

"Često mislim da je naša karta svijeta pogrešna, da bismo trebali postaviti književnost kao središnju metaforu od koje želimo raditi tamo gdje smo u središte postavili fiziku. Jer mislim da književnost zauzima isti odnos prema životu koji život zauzima prema smrti. Knjiga je život s jednom dimenzijom istrgnutom iz njega. A život je nešto čemu manjka dimenzija koju mu daje smrt. Zamišljam smrt kao neku vrstu puštanja u imaginaciju, u smislu da je za likove u knjizi, ono što mi doživimo jedna nezamisliva dimenzija slobode."