proza

Elvis Serdar: Za Valentinovo

Najpoznatija teorija o nastanku ovog praznika potječe iz Rima, još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin. Tadašnji car, Klaudije I., naredio je svim vojnicima da se niti slučajno ne smiju ženiti ili zaručivati jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku, pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Međutim, svećenik po imenu Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga vlasti nisu ulovile i bacile u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalija) svećeniku Valentinu odrubili su glavu.

Priča Elvisa Serdara konotira donekle s ovom legendom, u njoj nema romantike i padaju glave.

                                                               ONA

Prema očevom uvjerenju, njena majka je imala neuspješna prva dva poroda- rodila je djevojčice. To je za Branka bio neuspjeh i tješio se onom treća sreća ili treći put i Bog pomaže. Kada se njegova supruga po treći put uputila prema rodilištu Branka je već lagano savladavo alkohol, jer je bilo skroz normalno da će ovog puta roditi sina te će on imati opravdan i legitiman razlog da se opije i proslavi. 

Ali... ćorak... i treći put, pucanj u prazno ili prdac u vitar kako su se rugali njegovi kolege s posla koji su najkasnije iz drugog pokušaja dobili sina. – „Iii..li m...m..iii..njaj  z...z zemlju i...i...li   m...m..injaj orača“ – govorio mu kroz smjeh kolega s posla, bezobrazni mucavac, no Branku nije bilo do smijeha, želio je pošto-poto sina, nasljednika, nekoga tko će nositi njegovo prezime.

Trinaest mjeseci nakon trećeg poroda njegova supruga, ona koja ne zna roditi muško dite bila je na putu za rodilište. Bila je kasna večer 13. veljače. Nekoliko sati kasnije, sada već 14. Veljače, u rodilištu opće bolnice se začuo plač novorođenačeta.

Branko, čist kao suza, bez kapi alkohola u sebi čekao je vijest iz rodilišta. U 3.30. dobio je straru vijest, njegova nesposobna žena na svijet je donijela gotovo pet kolograma tešku curicu. „Pa što je ovo“, pomislio je Branko, „umjesto sina ja sam dobio mladunče nilskog konja“.

Sklon alkoholu Branko mu se prepustio u cijelosti, nije mjenjao ni zemlju ni orača, a ni supruzi nije padalo na pamet da više rađa. Ona je željela bar minimalnu financijsku situiranost u tom više nego skromnom domu. Međutim život je htio drugačije, bio je okrutan i bez milosti, i vukao ih je sve više unatrag daleko od svijetle i lijepe budućnosti. Djevojčice su rasle bez obzira na sve, postale su cure pa brzo i žene koje su odlazile za svojim snovima.  Tri najstarije su udajom pobjegle iz obiteljskog siromaštva i samo se preselile u neko drugo siromaštvo, zamjenile su oca pijanca za nekog svog pijanca i sada žive kopiju života svoje majke.

Najmlađa Ivana još se kao cura zaklela da neće ponoviti grešku svoje majke i svojih sestara

i da će ona svoj život urediti malo drugačije.

No to je bio pusti san. Od krupne bebe postala je krupna djevojčica pa i krupna cura koja je često bila predmet ruganja. Borila se sa sobom i svojim samopuzdanjem, težinom i životom i sanjala kako će proći bar za dlaku bolje od ostalih ženskih članova svoje obitelji. Rano je spoznala ljubav i vlastitu seksualnost, užitak koji su joj pružali muškarci. Voljela ih je, a i oni nju jer su znali da ih ona neće odbiti. Je, bogme, spoznala je vlastitu seksualnost, ali i činjenicu da uvijek ostaje nezadovoljena. Muškarcima je to išlo prilično lako i često prijevremeno. Tješilo ju je što je izrazito potentna sa životinjskim nagonom za seks. Provodila se, uživala u muškim mirisima i njihovim dodirima... a onda se zaljubila. Na pragu devetnaeste godine ona je bila spremna za brak. On je bio ono što je htjela, ono o čemu je sanjala. Bio je mangup, vozio motor, imao tetovažu i ožiljak iznad lijeve obrve. Obožavao je njene butine prošarane strijama, i velike bradavice. Uživao je u njoj, redovito svršavao, a nju ostavljaao sa sve većom frustracijom kako neće osjetiti istinsku draž ljubavi. Ostala je trudna, rodila naravno djevojčicu. On je orobio kiosk i dobio novu adresu u okružnom zatvoru na deset mjeseci. Bez sredstava bila je prisiljena prodati skupu Hondu, ali i svoje tijelo. Uživala je, imala je muškarce, seks. Život nije imala i još uvijek nije svršila.

On ju je prebio, ne jednom. To je postalo navika, a ona kao da je bila ovisna o tomu. Vrijeme ju je gazilo, tijelo je postajalo sve krupnije, seksa je bilo sve manje. Radila je samo sezonski. Ribala gljive i sir u maloj pizzeriji i sanjala. U kratko je vrijeme zahvaljujući ribežu ostala bez jagodica na četiri prsta, ali i snova koji su je nosili kroz život. Žderala ju je neimaština i to što

se rano predala i živi životom lošijim od svoje majke i svojih sestara. Tijek života ju je vukao sve dublje u glib siromaštva. Iznutra je gorjela, žudila za muškarcem i njegovim mirisom. Mangupa više nije bilo, a trebala ga je očajnički. Često su je vrijeđali i ponižavali. S lakoćom je to trpjela a onda se zaklela da je to zadnje, nitko je više neće vrijeđati ni ponižavati.

Očajnički se sređivala i tražila muškarca koji će znati cjeniti nju i njene potrebe i s kojim će eksplodirati u zajedničkom seksualnom završetku.

                                                                           ON

I prije nego se rodio imao je svu pažnju ovog svijeta. Mlada i neiskusna majka bila je zbrinuta poput kakve princeze pa je svoju životnu neukost i neznanje nadoknađivala brigom drugih. No ma kakvu brigu i skrb liječnika imala mlada majka je na svijet donijela nedonošče teško jedva dva kilograma. Rodio se jedva, teško, a da pri toj muci nije ni zaplakao. Bilo je to u zoru zimskom jutra na Valentinovo, na dan tada još skroz nepoznatog sveca. Plakala je majka, ali i ponosni otac koji je strepio što će biti s njegovim nasljednikom. Mjesec dana inkubatora, pa još mjesec intenzivne njege i on je bio spreman za odlazak u bolji svijet. Okupan svilom napokon je zaplakao kad je po prvi put prenešen preko kućnog praga. Malo veći i teži od štruce kruha zaprepastio je svoju prabaku koja je onako toplo, ljudski savjetovala svoje ukućane „Ajme dica što ste to u kuću donili. Najbolje vam ga je u redinu baciti dok nije kasno, dok se ne vežete za njega.“

Baba ili stara vještica kako su je nazvali protjerana je na duže razdoblje iz kuće. On, Goran redao je na svoja slabašna i nejaka pleća jednu za drugom bolesti. Kao da su se ljepile na njega i tako ga samo seljakale iz jedne u drugu bolnicu. Svaka nova bolest njemu je priskrbljivla više pažnje i nježnosti. Slabo je jeo, ali je zato dobro poboljevao. Kad je napokon sa četrnaest mjeseci stao samostalno na svoje tanašne nožice na scenu je ponovo stupila baba,  ista ona koju su nazivali vješticom i koju nitko nije rado vidio kraj malenog Gorana.

Jednog ranog proljeća baba se uputila na par dana iz svog sela u grad naoružana domaćim sirom, vinom i sličnim seljačkim delikatesama koje ukućani nisu odbijali premda im stara nikako nije bila draga. Darovi su bili svojevrsna maska, jer stara i nije došla zbog njih već zbog Gorana koji je nakon babinog tretmana doživio potpuni zdravstveni preobražaj. Stara je tog ranog proljeća u svom selu zaklala nekoliko kornjača čančara koje su tek napustile svoja zimska skloništa i njihovu čistu krv pomno spremila za boležljivo dijete. Vješto, poput prave stare vještice ona je u nekoliko navrata kriomice šopala Gorana krvlju kornjača. Od tada Goran je bio drugo dijete, a u kući su to smatrali pravim čudom i sve zasluge za to pripisivali svetom Anti, Bogu osobno kao i njegovim najbližim suradnicima. Unatoč odličnoj zdravstvenoj slici dijete je i dalje bilo pod povećalom roditelja i stalnom brigom koju su dodatno kupovali svakojakim sitnicama. Pažnja i nježnost postajali su razmaženost koje je jedno dijete lako i promišljeno koristilo. Imao je sve što je htio pa i više od toga i unatoč tomu nije bio zadovoljan. Neutaživa žeđ za roditeljskom pažnjom, a prije svega za stvarima, od Gorana je napravilo razmaženo derište. Derište je brzo raslo, postalo dijete pa momak ali i dalje razmažen, ali sad i pomalo divlji. Već kao momak se bespotrebno bahatio i kao takav 

imao malo prijatelja. Zahvaljujući prababi i čančarama bio je osjetno viši i jači od svojih vršnjaka ta kao takav izazivao svađe, tučnjave i nerijetko manje ekscese gdje god bi se pojavio. Završio je fakultet, redom upropaštavao cure kojima je bio neodoljiv do neba i kojima je njegov novac i flegmatičnost prema životu bio fascinantan. Cure, a kasnije i žene, često je vrijeđao, nešto rjeđe ih tukao, ali uvijek ih je imao oko sebe.

                                                                  NJIH DVOJE

Njihov je susret, moguće, bio sudbinski predodređen. Rođendan je prilično teško slaviti na Valentinovo posebno ako si samac, a ona i on su tu zimu odlučili bez obzira na sve svoj rođendan proslaviti sami sa sobom. Taj konzumerski blagdan on je nazivao majmunovo, a i ona je na njega gledala s gađenjem. Strašno su je nervirale ruže i čokolade koje su tog dana prštale na sve strane pogotovu zbog toga jer je znala da će partneri taj praznik začiniti seksom što njoj već dugo nije pošlo za rukom.

Nakon kombinacije dviju dijeta i dvanaest kilograma lakša uvukla se u crne tajice, dok je gornji dio tijela pokrivao đemper koji je na krajevima rukava kao i oko ovratnika bio prekriven umjetnim krznom. Na nogama je imala štikle koje su je još uvijek krupnu činile prilično elegantnom. Dokaz tomu je da su se gotovo svi muškarci okrenuli za njom kada je odlučno ušla u polumračni kafić. Da li joj je ženski dio zavidio ili je gledao s nekom dozom gnušanja nije jasno, ali i one nisu uspjele ne pogledati ju. Samouvjereno je stigla do praznog šanka i zauzela svoje mjesto.  S njene desne strane na šanku su stajali kutija luksuznih cigareta, upaljač, široka čaša sa žestokim alkoholnim pićem, mobitel i pepeljara na kojoj je lijeno gorjela cigareta. Minutu kasnije iz wc-a je do nje stigao muškarac koji je mirisao nekako neodređeno, mješali su se mirisi skupocjenog parfema, alkohola i cigaretnog dima. Nonšalantno se naslonio na šank i namjerno buljio u nju nastojeći privući njenu pažnju. Uspjelo mu je, pomalo smetena ga je pogledala i nasmješila mu se. Pružio joj je svoju mokru ruku i upoznali su se. Primijetio je njene grube nenjegovane ruke, a ona je u mislima vagala koliko bi mogla vrijediti njegova garderoba.

Nakon sat vremena imali su nekoliko žestokih pića iz sebe i nekontrolirano se keserili. Ona je bila osvojena, a on je znao da će tu večer staviti još jednu recku u rubrici osvojenih žena. Pola sata kasnije bili su njegovom automobilu i dalje dobro raspoloženi. Kako je vrijeme prolazilo on je bio sve ozbiljniji i grublji, kako verbalno tako i fizički. Ona je sve podnosila šutke i sa smješkom. Dodirivao ju je pomalo trapavo, no nije se bunila, uživala je. Postajao je sve žešči i grublji.

-„Gdje god uvatim svugdi cica“ rekao joj je kroz smijeh. Njoj nije bilo sniješno, prepuštala mu se i nadala kako će napokon upoznati pravu čar seksa. On je gubio kontrolu, ona je to nekako tolerirala, ali je diskretno rukom posezala za svojom torbicom. On se više nije kontrolirao, divljao je nad njom, a ona je glumila da uživa. Još jednom ju je uvrijedio i mlako svršio. Toplina je preplavila njene butine nakon čega je ona izvukla ruku iz svoje torbice i svom silinom zabila škare u njegov vrat. Krv je šikljala na sve strane, bacao se u čudu nastojeći si pomoći. Ona je mirno ležala, tek je jednom obrisala krv sa svog lica. Preplavio ju je osjećaj ugode, blaženstva, sva je protrnula i tako u valovima nekoliko puta. Bila je uvjerena da je svršila. On se koprcao, hroptao, a ona ga zadovoljno zbacila sa sebe, ustala, uzela torbicu i elegantno napustila mjesto ljubavi.