poezija

Željka Horvat Čeč: Izbor iz poezije

Željka Horvat Čeč rođena je 1986. Objavila je zbirku pjesama „I zvijezde se smiju krhkosti“, te zbirku proznih crtica „Kauboj u crvenom golfu“. Jedna je od autorica u zbirci poezije „Ima boljih stvari od suhe odjeće“. 2013. osvojila prvu nagradu regionalnog književnog natječaja časopisa Ulaznica iz Zrenjanina. Živi u Rijeci.

Kada kupujemo zidove

Morat ćemo se držati za ruke. Uređivati tegle sa cvijećem

Uljudno pozdravljati nove susjede.

Noću ćemo seliti stare stvari, namještaj, puzzle i kocke.

Peglati zastore i lica. Morati ćemo tražiti od gatare

Dobitak na lotu ili ubojstvo političara

Moramo postati konkretni

Baka je bila mali Jeti

Sadako je željela živjeti

Jesenjin nije

neki ljudi vole reference

ja ponekad ne volim komunicirati

ipak,

ponekad s bakom, ali ne preko telefona

pričam

kraj stative i lopte

pjevamo pjesme o slobodi

kroz miris gracija

šire se riječi

šteta

šteta, što je na groblju

Odbijam komunicirati

Babe su sjele s bogom i kamenčićima u džepu

odbijam komunicirati

skrivala sam male ljude ispod kreveta

vozila auto cijele noći

stavljala boje u male staklenke

skrivala se iza tuđih muškaraca

čekala da mahneš lijevom rukom

uvijek si pozdravljao lijevo

sjećanje je uzelo i san pred povratak

bojim se gledati preko zida

i kokoši umiru preko

bez suza

Moje ljetovanje

Pitaš zašto ubijam ose

Bacam kamenje u stijene

I ne hodam po fugama

Zašto pričam sa rakovima

I maltretiram ih

Zašto ne znam hodati u šlapama

Zašto još uvijek gradim tvrđave u plićaku,

nosim slamnati šešir

zašto jedem Bobi flips i čitam Lacana

pitaš me zašto se kupam gola.

Kako da ti objasnim sebe

kada ne razumiješ moje ljetovanje

Pišanje

pišali smo kao djeca, nehotice

pišali su i odrasli, i vojnici

u probojima, u zaklonima

u tamnicama, u noći,

i prijepodne i poslijepodne

u jutro

4 jaja na oko

za doručak

pišanje je prije toga

ali ležerno

i nitko više ne pita zašto smo

pišali od straha

i tko sve danas gazi po

vlastitoj pišaki

jednoga dana do izdaje

Jednoga dana ću opljačkati banku i pomoći siromašnima. I sebi. I obitelji.

Ako me ne uhvate.

Jednoga dana ću šetati šumom i pjevati kao umiruća ptica

dok ne ostanem bez perja.

Jednoga dana ću naići na ranjenu životinju i pomoći joj. Neću je ubiti, bit će mi obitelj,

a obitelj se ne ubija.

Osim kod izdaje. 

djeca su posrala revoluciju

danas djeci od malena daju

telefone i odvjetnike

i džeparac do četrdesetpete

tako smo ostali bez napretka, bez revolucije

i bez razumijevanja i priznanja evolucije

danas djeci od malena daju da jedu

teške riječi

i gutaju ih i seru i ništa ne ostane

tako smo ostali bez napretka, bez revolucije

i bez razumijevanja i evolucije

ostale su samo kratke riječi bog, vrag, bol, tuga

krv

ta krv se sada oblači u tišinu i vuče po cestama

te tupe glave vire nad crnim majcama i pišu komentare na netu

pale baklje i tuku žene i djecu

a mi vičemo u sunce

kvantna fizika i svemir

jer

revolucija je postala

samo utjeha riječi

Ukapanje u svijet

obračunati se sa svojim odlukama je

kao pišati po svome egu

teško, ali moguće

kada smo bili mali

bacali smo jaja na Lazara

a on nema moral

samo ego

udario je jednom Nikolu

zapravo, bacio mu  u glavu

ledenu kuglu

odlučio je ne žaliti

danas svi vozimo citroen picasso

i djecu u vrtić

kao Monte Carlo

Gdje ćemo bježati

kada iz kuće  spustimo ruke i suze

čije ćemo korake brojati

kao ulaze u dvorišta na putu do centra

bez djece pusto gledamo u ravninu trave

kažemo da ćemo stati u bordelu

i gledati bez srama

nekad smo spuštali poglede u tišini

i smijali se neonskim svjetlima

u obliku gole žene

na putu preko mosta kuće su rijetke

i starost im otpada kroz rupe i žbuku

ona sijedi i priča u čašu vina

gluha sam i bojim se čuti

jer lice joj je oslikalno teškim riječima

i jeftinom šminkom

Plamen doživljaja

tvoje riječi su napravile rupe

kaput sam spremila u ormar

nosim žutu majicu znak proljeća

i bedževe sam stavila na torbu

zakačila sam osmijeh

na SVOJE lice

i čekala tvoj poziv

mobitel je umro na mome dlanu

plastično srce sam izvadila

tražila novi organizam

i tu negdje sam sve izgubila

osmijeh plastično srce tebe i bedževe

majica je izblijedjela

riječima sam krpala rupe

nestalog osmijeha

obukla sam kaput

i odlučila

sutra putujem u Rusiju

(tamo moji postupci neće biti nerazumljivi)

a žigice ću staviti

u lijevi džep kaputa

da mi budu pri ruci