Dubravka Ugrešić's Europe in Sepia

22 Apr 2014
by Madeleine LaRue

Dubravka Ugrešić is a Croatian writer living in Amsterdam, which, as she remarks, tongue firmly in cheek, “is just the sexiest thing ever.” Ugrešić is always the first to subvert her own glamour. Indeed, she has distinguished herself throughout her thirty-year career by refusing to accept the romance, by staring down nostalgia until it splinters apart like her former homeland.


Ugrešić was born in Yugoslavia in 1949 and, despite usually being referred to as “a Croatian writer,” would perhaps better be called Yugoslavian one. During the Yugoslav War of the 1990’s, Ugrešić’s firmly anti-nationalist, anti-war stance made her a target of intense media harassment and a public ostracization campaign. Among the things she was called, “witch” and “traitor” were the most polite. She left Croatia in 1993, terming it “voluntary exile.” It was an effort, she wrote later, “to preserve my right to a literary voice, to defend my writings from the constraints of political, national, ethnic, gender, and other ideological projections.”

Another author might have left the statement end there, eager to cast himself (it is usually himself) as a rebellious hero, the champion of truth and justice in the face of tyranny. Ugrešić has no such illusions. She instinctively attacks self-righteousness, above all in herself. Her explanation of why she left is true, she says, even though she knows it “rings a little phony, like a line from an intellectual soap opera.” Some of that has to do with gender: a man, perhaps, could speak those words with a straight face; men get a “free pass” to “autobiographical kitsch.” For a woman from a minor literature, however, crossing the border means finding yourself in a “literary out-of-nation zone,” which Ugrešić calls the ON-zone.

A Dutch friend of hers assumes that living in the ON-zone must make Ugrešić a highly marketable phenomenon. She has become transnational. Her books, written in Croatian but translated into enough major languages to secure devoted readers around the world, must belong to that utopia of “literature without borders.”

The truth, predictably, is harsher and more interesting than that. There is no such borderless utopia; all books, Ugrešić asserts, have to go through passport control. Furthermore, the few transnational authors that exist are the market’s enemies, not their darlings. Ugrešić’s books, some of the funniest, sharpest, most insightful pieces of cultural criticism being produced today (to say nothing of her beautiful, often heartbreaking novels), deserve to be unqualified successes. Instead, they are literary vagabonds, reliably prompting admiration in those poorer, dreamier sorts of people, and distrust in those with money.

Far from being a trendy utopia, the ON-zone is rather the province of orphans. Despite the prevalence of terms like “transnational literature,” writers like Ugrešić are in constant danger of erasure, not so much because they fail to fit into a tradition of national literature as because they fail to fit into a market niche. For this reason, Ugrešić writes that she feels great sympathy with other types of “losers”—idealists, maladjusted underground men and women, translators—who are so frequently forced into invisibility. Writers, though, seem to have it particularly hard: at least “translating, even from a small language, is still considered a profession. But writing in a small language, from a literary out-of-nation zone, now that is not a profession—that is a diagnosis.”

Europe in Sepia, Ugrešić’s latest book to appear in English, is a diagnosis, too. The twenty-three essays in the collection investigate various forms of crisis (“crisssisss,” she writes, “the word buzzes among the old theatre walls like a pesky fly”), becoming a catalogue of the madnesses, ironies, and tragedies of the global age. Whether discussing politics and culture, nostalgia and memory, or women in literature, Ugrešić proves that she is not only an excellent prose stylist, but a rigorous thinker as well. With a novelist’s talent for anecdotal illustration, she exposes the symptoms and causes of the current western malaise, wasting no time in condemning those who perpetuate suffering in the name of progress or profit. Like most writers worth listening to, Ugrešić has a great deal of intelligence and very little traditional power. Her observations are therefore tinged with “the suspect joy of a failed suicide,” that comical despair one finds in a Dostoevskian hero who feels pain a little too sharply, whose sense of hope is as unwarranted as it is unshakable.

The essays are divided into three broad chapters: the first, “Europe in Sepia,” is the most overtly political, taking on nationalism, nostalgia, the former Yugoslavia and contemporary Croatia. The second, “My Own Little Mission,” turns away from grand narratives to focus on individual, bizarre features of our world: the vandalism unleashed upon a certain statue’s umbrella, for example, or the “eco-friendly” practice of liquefying the dead. The five essays in the book’s final chapter, “Endangered Species,” are perhaps the most personal in the collection. They deal with the writer’s life—or what has become of it in the age of “marketing angles”—with women, and with the out-of-nation zone. In fact, though I described these essays as “personal,” the adjective is misleading. The personal, as we know, is political, and the issues Ugrešić approaches from within her own life — the erasure of women from literature and history, the lack of a women’s canon (and the difficulty of constructing such a canon in the first place), the daily instances of professional discrimination—remain deeply and terribly relevant, not only to women, and certainly not only to writing women.

Though each chapter hangs together only loosely, Europe in Sepia as a whole is remarkably cohesive. An idea sounded in one essay is sure to echo in another, reinforcing each individual theme and emphasizing its connection to the others. Yugoslavian nostalgia, pop culture fads, and the fate of the writer are, to Ugrešić’s mind, inextricably linked—by their relevance, perhaps, both to her own life and to what Europe has become today. These issues have shaped her writing for decades; their importance and interdependence endure, so that very often, an essay that begins with politics will end with Twitter, and another that begins with Wittgenstein will end with politics. Each category of concern permeates the others, and the distinctions among them are always temporary.


Read more here.


o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.


Hana Kunić: Vidjela sam to


Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.


Saša Vengust: Loša kob


Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.


Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.


Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.


Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.


Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.


Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.


Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.


Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.


Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.


Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg