proza

Zoran Žmirić: Lanac

Zbirka distopijskih priča "Nova država Hrvatija (NDH) 2033", objavljena krajem siječnja 2014. na književnom portalu Smashwords pod zajedničkim profilom Oni (a Oni su 15 riječkih autora) sadrži osamnaest priča nastalih u istom zadanom okviru. Svaki od autora nudi svoju distopijsku viziju budućnosti Hrvatske, kao fikciju koja upozorava.

Priča koju donosimo, "Lanac" Zorana Žmirića, ujedno je i priča koja otvara zbirku.

Zoran Žmirić

Lanac

Sat vremena prije izlaska sunca, mekani ženski glas ispunio je desetak četvornih metara prostorije. "Hvaljen Isus! Jutarnju propovijed započinjemo molitvom koju nas je poučio naš nebeski Otac. Oče naš! Koji jesi na nebesima!" Petar je dlanovima protrljao oči i glasno zijevnuo. Protegnuo se i poskočio na noge. Zagledao se u prostirku na kojoj je proveo noć. Bila je dovoljno široka da na nju stanu dvije osobe. Oborio je pogled i teško uzdahnuo. Pokušao se skoncentrirati kako bi čuo svoje misli, no u stvarnost ga je vraćao glas koji je dopirao iz zvučnika skrivenih u mliječno bijelim zidovima. "Gospodin s Tobom. Blagoslovljena Ti među ženama..."

Jednim potezom smotao je prostirku i gurnuo je u rupu u dnu zida. Povukao je klizna vrata i zakoračio na balkon. Hladan zrak mu protrese tijelo. Zagleda se u daljinu i primijeti vrh planine zabijeljen snijegom. Pogled mu zatim zapne za obasjanu susjednu peterokatnicu s čijeg se krova sve do prizemlja rastezao ogromni, tanki ekran. Lijepo žensko lice crne kose i gustih, crnih obrva sijalo je radošću. Sklopljene oči, spojeni dlanovi i kutovi usana izvijeni u krivulje nalik kratkim udicama. Ispod žene u zanosu stajao je natpis: "Molitva grije! Dočekajte zimu uronjeni u Boga!" Na dnu reklame ugnijezdio se logotip tvrtke za oblikovanja percepcije i spoznaje "P.R.OPIS".

Brzim koracima ušao je u stan i nestao u kupaonici. Dlanom je opipao mramornu ploču na zidu i osjetio studen. Okrenuo je termostat i kliknuo prekidač. Zauzvrat, iz zida se začuo topli bariton: "Temperatura prostorije iznosi jedanaest stupnjeva. Predviđena vrijednost za grijanje još nije dosegnuta. Srce okupano molitvom, grije dušu i tijelo."

Iščetkao je zube i obrijao se hladnom vodom. Vratio se u glavnu prostoriju i prišao hladnjaku. Kako je otvorio vrata, tako je iz hladnjaka zapiskutao metalni ton: "Blagoslovi Gospodine ove darove koje ću po tvojoj darežljivosti blagovati. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen." S vrata hladnjaka Petar dohvati tetrapak energetskog napitka. Otvori pretinac za duboko zamrzavanje i uzme prozirnu vrećicu s crvenom tekućinom. Palcem klapne po vrhu tetrapaka i otvori ga. U nekoliko gutljaja iskapi rijetki puding, a prazan tetrapak odloži u otvor u zidu. Pritisnuo je gumb i začuo kako tlak usisava otpad povlačeći ga niz dugačku cijev. Muški glas iz pravca reciklatora gotovo je prijateljski upozorio: "Tijelo je Božji dar. Treba ga održavati čistim i zdravim. U vaš osobni karton upravo je upisano da ste konzumirali obrok s povišenim masnoćama. Imajte na umu; ukoliko se nastavite hraniti nezdravo, a s vremenom vam se pojave problemi krvožilnog sustava, bolnica vas neće primiti. Vi odlučujete o svojoj sudbini. Hvala što slijedite ispravan put."

Petar se okrene prema balkonskim vratima i u vis podigne prozirnu najlonsku vrećicu. Pogleda kroz tekućinu nalik na sok od cikle. Jagodicama prstiju pritisne debelu najlonsku stijenku prateći prelijevanje mjehura zraka. Vratio se u kupaonicu i na bijelom zidu otvorio bijela klizna vratašca. Izvadio je široki prozirni selotejp, na pupak prislonio vrećicu s crvenom tekućinom i zalijepio je oko struka. Poskočio je u mjestu štiteći rukama sadržaj. Vrećica se nije pomaknula. S olakšanjem je odahnuo dodatno je ojačavši s još dva reda ljepljive trake. Vratio se u sobu i otvorio velika klizna vrata ugradbenog ormara. S vješalice je skinuo hlače, košulju i džemper. Dok se oblačio, iz zida se iznova javio ugodni bariton: "Temperatura zraka izmjerena jutros u šest sati iznosila je jedan stupanj. Toplo se obucite. Bog nam je dao odjeću da pred Njegovim licem skrijemo svoju sramotu. Dao nam je i slobodnu volju da odaberemo kakvu boju želimo nositi, no u aditivnom modelu boja, crna ima vrijednost trostruke ništice. Nositi crnu odjeću znači podsjećati se na svoju ništavnost i iskazivati poniznost pred Gospodom i Poglavnikom."

Zatvorio je garderobu i još jednom preko odjeće rukom protresao vrećicu na trbuhu. Čvrsto je prianjala uz tijelo. Ogrnuo se kaputom i navukao kapu. Prije nego je izašao, zastao je na vratima i zagledao se u mjesto gdje je do prije desetak minuta stajala razmotana prostirka za spavanje. Zatvorio je oči, a kroz stisnute se kapke probila suza. Dok je napuštao stan, iza leđa mu je zvonio bačvasti eho: "Pođite u miru!"

* * *

Na autobusnoj stanici gužvala se gomila ljudi. Kako je tko novi prilazio, tako je pozdravljao okupljene.

– Bog i Hrvati!

– Navijeke spremni!

– Sretno Preimenovanje!

– Hvala također, sretno Preimenovanje.

Iz pravca prigrada približavala su se okrugla blještava svjetla. Mnoštvo se počelo meškoljiti. Iza ljudi su se pojavila dva krupna redarstvenika u crnim vojnim odorama.

– Idemo građani, hitro i bez guranja.

Autoritativni, no ne prestrogi glas, okupljene je u tren oka doveo u red.

– Idemo ljudi, jedan po jedan.

U nekoliko sekundi stvorila se pravilna vrsta koja je duž stanice vijugala poput crne, teške zmije.

– Ući ćete u autobus jedan iza drugoga, mirno i dostojanstveno, kako i priliči.

Autobus se sporo zaustavio. Jedan od redarstvenika prišao je vratima koja su se beščujno otvorila. Drugi je krenuo s početka reda brojeći putnike. Red je nepomično stajao sve dok se redarstvenici opet nisu sastali.

– Trideset. Izvolite ući jedan po jedan. Vi ostali čekate naredni autobus.

Kolona je krenula živahno, no u tišini. Kako je tko ulazio, tako bi se nasmiješio i redarstvenike pozdravio čestitkom "Sretno Preimenovanje". Redarstvenici su kimali glavama smješkajući se i odzdravljajući "Bog i Hrvati! Sretan blagdan i vama!", sve dok se i posljednji od trideset putnika nije ukrcao.

U duplom autobusu bilo je prilično komotno. Svako treće sjedalo zjapilo je prazno. S desne strane nalazila su se crvena sjedala, s lijeve bijela, dok je podnica zadnjeg dijela autobusa predviđenog za stajanje bila prekrivena plavom gumenom podlogom. Kako su putnici ulazili tako ih je kontrolor usmjeravao:

– Hrvati, molim sjesti desno. Srvati lijevo molim. Da, da, znam da znate, ja samo radim svoj posao. Hrbi molim produžite prema zadnjem dijelu na stajaća mjesta. Vi građanine s plavom trakom na rukavu, nemojte se zadržavati u prednjem dijelu vozila. Produžite do kraja molim. Hvala što surađujete.

Putnici su zauzeli svoja mjesta i autobus je mekano kliznuo sa stanice. S lijeve strane do prozora, jedna je majka u krilo smjestila šestogodišnjeg dječaka koji se vrpoljio pokušavajući pogledom dohvatiti majčino lice. Očito je imao namjeru nešto pitati.

– Mama, stolica je hladna.

Majka ga čvršće prigrli i šapne:

– Tu su naša mjesta ljubavi.

Dječačić je upro prstom u desnu stranu autobusa i zavapio:

– Tamo su stolice tople.

– Evo mama te grije – odgovorila je brižno majka i objeručke obujmila dijete.

– Zašto tamo ne sjednemo – navaljivao je dječak.

– Tamo sjede Hrvati, a mi smo Srvati – odgovorila je majka potiho šapćući na dječakovo uho.

– Što su Srvati? – dosađivao je dječak.

– Mi smo Srvati sine, jer je samo tata Hrvat.

Kontrolor je prišao ženi i ljubazno joj se obratio:

– Gospođo, dječak je već dovoljno velik da ste ga tome mogli podučiti. Kod kuće naravno.

Žena se bojažljivo osmjehnula ispričavajući se.

– Naravno, u pravu ste. Oprostite što gnjavimo ostale putnike.

Kontrolor je izvadio crni plastični uređaj i uperio ga u ženu.

– Dom je mjesto za odgoj, ne autobus – nastavio je naciljavši objektivom ženino lice.

Kamera je škljocnula nekoliko puta.

– Naravno, ispričavam se još jednom – uzvratila je žena.

Kontrolor spremi uređaj u džep i nastavi:

– Djete bi trebalo znati da je on razlog što uopće i sjedite. Objasnite mu da ste se prije udaje vozili stojeći u zadnjem dijelu autobusa. Iduće godine će u školu, dovoljno je velik. Hvala što surađujete.

– Naravno, hvala vam – odvratila je žena.

– Kazna vam je stotinu pedeset tisuća kuna, izvolite račun. Sad se primirimo jer počinju vijesti i molitva.

Autobus je utihnuo i njime je odjeknuo glas iz zvučnika. "Poglavnik Hrvatije, njegova svetost Matija III, čestitao je danas blagdan Preimenovanja svim građanima naše zemlje, priopćeno je iz njegova Ureda u Bazilici svetog Saveza. Draga braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice, poručio je Poglavnik, na današnji dan, prije dvadeset godina, Hrvatija je rekla odlučno "Ne" ucjenama Europske unije. Kako bi održali sigurnu i stabilnu zajednicu naroda i Boga, na današnji dan naše je izaslanstvo Europskom parlamentu uručilo ispisnicu iz Unije koja podržava nazadne ideje međuljudske jednakosti koje se direktno kose sa svetošću saveza Hrvata i Stvoritelja. Istoga dana Sabor je donio odluku kojom izriče crkvenu autonomiju pri čemu je naglašeno kako Hrvatima ne trebaju posrednici između njih i Boga! Stoljećima se, naglasio je Poglavnik, rimska biskupija u Vatikanu lažno predstavljala božanskim zastupnikom na zemlji, no Hrvatski je narod osvijestio svoju ulogu u odnosu sa Stvoriteljem. Tim je činom, dodao je Poglavnik, rođena Nova Država Hrvatija, odrekavši se tako i imena Hrvatska, koje se vjekovima nametalo našem narodu. U ime Oca i Sina i Duha svetoga."

Autobusom se jednosložno zaorilo "Amen!"

Kako bi održao ravnotežu, kontrolor se laganim raskorakom ustobočio pokraj vozača, gledajući duž autobusa u putnike. Podigao je desnicu u vis pozvavši:

– Bog!

Putnici su jednoglasno uzvratili:

– Bog!

– I Hrvati! – uzviknuo je spustivši desni dlan na srce.

– I Hrvati – uzvratila je gomila.

– Navijeke spremni – zaključio je kontrolor.

Netko od putnika s desne strane autobusa glasno je prokomentirao:

– Pa nama su stoljećima nametali da se zovemo Hrvatska! To je glupo isto kao da se Belgija zove Belgijska.

– Ili da se Rusija zove Ruska – prihvatio je netko od putnika.

– Ili da se Engleska zove Engleska – dobacio je netko s kraja autobusa.

Nastao je tajac kojeg je remetio tek nečiji šapat i tiho nakašljavanje. Tišinu je prekinuo nastavak vijesti. "Hvaljen Isus! Bog je u svojoj beskrajnoj milosti stvorio različite ljude. Hrvati zato jednako prihvaćaju i vole svakog. Ali Svemogući najviše voli Hrvate, zato što su mu Hrvati najpredaniji i zazivaju ga čista srca. Dok se ostali Boga sjete samo onda kada padnu u kušnju, Hrvati ga veličaju u svakom trenutku. Ako nas sam Stvoritelj voli iznad svih, onda s pravom u svojoj zemlji, svoji na svome, možemo reći da svi ostali, nažalost, nisu uspjeli, poput nas, zaslužiti Božju milost. Bog se svima nesebično daje, no ne uspijevaju ga svi jednako pojmiti. Zato mi Hrvati po zalogu ljubavi kojega nam je dao nebeski Otac, u svojoj zemlji prihvaćamo i one koji nisu potekli od čistoga sjemena, svoju manju braću Srvate i Hrbe, dok se svi ostali teško mogu nazvati narodom ili ljudima. Prijepodnevnu propovijed nastavljamo molitvom koju nas je poučio naš nebeski Otac. Oče naš! Koji jesi na nebesima!"

– Mama, tko su Hrbi – zapiskutao je tanani glasić.

Kontrolor ga je prepoznao. Prišao je majci i djetetu.

– Dijete, Hrvatija je konstitucija Hrvatskog naroda i njegova dva podnaroda. Hrvati su čisti narod. Srvatska obitelj je ona u kojoj je otac Hrvat, a Hrbska ona u kojoj je majka Hrvatica.

Dijete je zbunjeno gledalo kontrolora vrpoljeći se ne bi li ulovio majčin pogled. Kontrolor je nastavio nešto mekšim tonom:

– Danas je blagdan. To je dobra prigoda da se prisjetimo kako Bog u svojoj milosti prašta. Zato vam neću napisati još jednu kaznu.

Autobus je stigao na stanicu na kojoj je Petar trebao izaći. Ustao je i odmjerio reklamu pokraj izlaznih vrata. Mladi bračni par s djetetom, svi široko nasmijani i u zagrljaju. "Hrvatija zemlja sretnih ljudi". Sjetio se kako je prošle godine u tvrtki za oblikovanja percepcije i spoznaje "P.R.OPIS" fotografirao te modele. Iako su ga trenutno morile druge brige, pomislio je da bi se ovi manekeni bolje uklopili u plakat s porukom "Ne rasipajte sjeme uzalud!" Puno bolje od mladog dizača utega koji je završio na tom posteru.

Nije mu bilo ugodno, nakon toplog sjedala, opet se naći na hladnoći. Provjerio je gleda li ga tko. Kada se uvjerio da su svi na stanici zaokupljeni redarstvenicima koji broje putnike, rukom je neprimjetno opipao izbočinu na trbuhu. Vrećica je i dalje bila čvrsto prilijepljena.

– OK, to je to – promrsio je Petar.

Žurnim se korakom uputio prema vrhu strmih stepenica, preskačući ih po nekoliko odjednom.

* * *

Križ na vrhu bolnice "Svetog Pletera" vidio se iz svakog kuta grada. Nekadašnja katedrala bila je prenamijenjena u jedinu eksperimentalnu tehnokratsko-holističku bolnicu u Hrvatiji. Dok su se druge bolnice u zemlji temeljile na jednome od ta dva modela, ova je ustanova kombinirala oba. Bio je to najnoviji zajednički eksperiment Ministarstva Tijela i Ministarstva svetoga Duha kojim su se objedinila oba principa. S jedne strane liječnici su na tjelesnost gledali znanstveno i tehnički, dok je s druge strane svećenstvo inzistiralo na jedinstvu tijela i duha definirajući tijelo kao energetsko polje u konstantnom međudjelovanju s okolinom.

Prošavši kroz dugačak perivoj obrastao živicom, Petar je zastao pored vodoskoka u dvorištu bolnice. Skoro pa nehotice, opipao je vrećicu ispod odjeće uvjerivši se kako ju samoljepljiva traka i dalje čvrsto drži. Uspravio se i odlučnim korakom krenuo prema ulazu. Prozirna klizna vrata automatski su se otvorila. Ušao je u predvorje čekaonice i stao u red. Ispred prijemnog šaltera već je čekalo nekoliko ljudi. Prva na redu bila je stasita žena sijede kose i velikih podočnjaka. Na rukavu je nosila plavu baršunastu vrpcu. Činovnica iza debelog stakla pomicala je usnama, a iz zvučnika je izlazio neugodni, digitalni glas.

– Vaš suprug je u prizemlju, soba trinaest. Produžite molim. Hvala što surađujete.

Žena je kimnula u pozdrav, zahvalila i nestala iz predvorja. Kako su ljudi prilazili šalteru, tako ih je činovnica intervjuirala. Ispunjavala je upitnik, nakon čega bi ih rutinski usmjeravala na koji kat i u koju sobu se trebaju javiti. Hrbi su bili smješteni u prizemlju, Srvati su ležali na prvom, a Hrvati na drugom katu. Dočekavši svoj red, Petar je prišao i priljubio nos uz debelo staklo.

– Bog i Hrvati građanine. Ime i prezime?

– Petar Rakovac.

– Rakovac? Kao ona agencija "P.R.OPIS"?

– Da, tako je.

– Koje ste nacionalnosti?

– Hrvat sam.

– Vjeroispovijest?

– Hrvatolik.

– Zašto ste tu?

– Idem u posjetu supruzi. Jučer je operirana.

– Dakle supruga je kod nas, da vidimo... Rakovac. Da, od subote. Dobro. Građanine Rakovac, jeste li se od subote do danas osjetilno družili s bilo kojom ženskom osobom?

– Ne.

– Jeste li se susretali s bilo kojom ženskom osobom koja vam nije rod, razgovarali s njom duže od propisanog pristojnog vremena, stajali uz nju bliže od propisane pristojne udaljenosti?

– Nisam se s nikim nalazio.

Službenica popravi debeli lanac koji joj je obgrlio vrat, te pogladi teški metalni križ što joj se usidrio ispod grudi.

– Bog je odabrao muškarca za svog suradnika dajući mu sposobnost da proizvede život. Jeste li od subote do danas uzaludno rasipali sjeme?

– Nisam.

– Da ste to učinili prekršili bi Božji zakon i zakon Hrvatije.

– Znam to, hvala što me podsjećate.

– Dobro. Još par rutinskih pitanja i gotovi smo.

Petar potajice obriše znojne dlanove o kaput, a potom hineći da se oslanja o pult, rukom napravi kretnju i palcem očeše plastičnu vrećicu na pupku. I dalje je čvrsto prianjala uz kožu. Laknulo mu je.

– Koja je najbolja zemlja za život?

– Hrvatija – odvratio je sigurnim glasom.

– Koji je jedini put do Boga?

– Hrvatolički – odgovorio je Petar opet samouvjereno vidjevši da se ispitivanje uspješno privodi kraju.

– Što je sveto dvojstvo?

– Jedan narod, jedna vjera.

Službenica kažiprstom pritisne nekoliko tipki na upravljačkoj ploči i suzdržano se nasmiješi.

– Supruga vam je na drugom katu u sobi tristo dvadeset i tri.

– Hvala vam. Bog i Hrvati.

– Navijeke spremni! Sretno Preimenovanje!

– Sretno Preimenovanje!

Napustio je predvorje zaputivši se preko dugačkog bolničkog hodnika čiji je pod bio prekriven plavim linoleumom. Čim su se za njim zatvorila vrata, zapljusnuo ga je težak miris amonijaka i ustajalog zraka. Što zbog nedostatka rasvjete od koje je i ona ispravna žmigala u nepravilnim razmacima, što zbog pljesni koja je izbijala cijelom površinom, bilo je nemoguće razaznati koje boje su zidovi. Ako bi se morao kladiti, odabrao bi pariško modru. Sobe nisu imale vrata, a iz svake od njih čulo se ječanje i hroptanje bolesnika. U najmračnijem dijelu hodnika, na pokretnom ležaju micalo se suho tijelo do pola pokriveno dronjavom i flekavom plahtom. Svuda oko njega, po tlu duž zida, povaljali su se smotuljci odbačenih krvavih zavoja, flastera, cjevčica, praznih šprica i drugog medicinskog otpada. Slabašni i ispaćeni glas dozivao je, moleći čašu vode. Nakon nekoliko uzastopnih jecaja, hodnikom je odjeknuo hladni alt.

– Tišina tamo! Znaš li koliko košta pitka voda!?

Petar je koračao smireno kao da je u dnevnoj šetnji s onom koja je od subote ležala u komi. Koliko god da je želio potrčati na drugi kat, odlučio je ne privlačiti pozornost. Sjetio se kako su nakon upoznavanja šetali kroz naselja u kojima su odrasli. Hodali su od jutra do večeri, pokazivao joj je u koju je školu išao, gdje se kao dijete igrao, koje je motive fotografirao prvom kamerom koju mu je otac poklonio... I cijelo vrijeme želio je njezin dlan u svome. Ponekad se ne bi mogao suzdržati pa bi joj kao slučajno prstima dotaknuo ruku, na što bi se ona povukla ljuteći se, iako je ta ljutnja više bila bojazan da ih netko vidi i prijavi redarstvu. Koliko je samo žudio za jednim kratkim dodirom. Pomaknuo je ruku želeći još jednom opipati vrećicu na trbuhu, no odmah je odustao. Iza sebe je začuo škripanje cipela koje su ga sustizale brzim i kratkim koracima. Dvije po dvije časne sestre iz reda Sestara svetog Pletera koračale su jedna iza druge poluglasno se moleći. Propustio ih je skrenuvši prema širokim i prostranim stepenicama koje su vodile na kat.

Čista prozorska stakla tek su neznatno popravljala otužan dojam prvog kata. Dugogodišnja nebriga za bijele zidove ostavila je traga, ponegdje i masnoga. Pod je bio svježe opran, no vrlo vjerojatno prljavom vodom. Na nekoliko mjesta nedostajale su ploče podnih obloga zbog čega se bijeli pod činio kao cesta s otvorenim šahtama. Hodnici su bili prazni i tihi, no za razliku od odjela za Hrbe, puno topliji. Na svakih nekoliko metara stajali su čisti koševi za smeće, aparati za energetske i osvježavajuće napitke, a do prozora drvene klupe premazane mliječnom uljanom bojom i pokoja stolica od bijele plastike. Petar se uklonio u stranu kako bi propustio tehno–holističku sestru koja je ispred sebe gurala kolica s toplomjerima. Dok je prilazila začulo se nekoliko kraćih piskutavih tonova. Zaustavila se i iz džepa na bluzi izvadila prozirni ekran s kojeg je očitala broj sobe. Uređaj je prinijela ustima i nervozno odrezala:

– Strpljenja, ne mogu sama obići četiristo pacijenata! Hvala što surađujete.

Taman kad je Petar zaokrenuo prema gornjem katu, sestra je prošla kraj njega ljubazno ga pozdravivši.

– Bog i Hrvati građanine!

– Navijeke spremni – odvratio je Petar staloženo, a sestra nestane niz hodnik zveckajući kolicima.

Uspevši se na drugi kat, skoro da su ga zaboljele oči od svjetla i čistoće. Pod je bio popločen srebrno crvenim pravokutnicima, a zidovi oblijepljeni grimiznim tapetama s ružičastim floralnim uzorcima. U isturenom dijelu glavne ostakljene prostorije, u polukrug se smjestila sjedeća garnitura od crvenog baršuna. Lakši pacijenti ogrnuti grimiznim ogrtačima čitali su novine ili igrali šah, a podalje se nalazila otvorena spa zona u kojoj se ispod infracrvene lampe od kamene soli opuštalo desetak pacijenata. Krenuo je prema jedinim vratima u dnu hodnika. Na zidu je uočio ploču od crvenog mramora s uklesanim brojevima "200 – 400" ispod kojih je strelica pokazivala prema desnom krilu. Soba koju je tražio nalazila se na samom uglu. Prislonio je dlan na bijelu točku na vratima. Nečujno su kliznula u stranu. Iz sobe se raširi miris ljiljana.

Nepomično je ležala na visećem postolju presvučenim ružičastim, vlaknastim materijalom, ruku položenih uz tijelo, opružena na leđima i prekrivena tankom prozirnom presvlakom. Lice joj je bilo blijedo, a oči sklopljene. Na postolju koje je sa stropa visjelo uz njezino, ležala je starica odsutnog pogleda. Vidjevši Petra, pokušala ga je dozvati, no nije uspjela ispustiti glas.

– Alzheimer!

Petar se okrenuo ne bi li vidio tko je još u sobi. Pogled mu se susreo sa sredovječnim liječnikom. Imao je kuštravu plavu kosu oko ušiju dok je tjemeno područje bilo kružno ogoljeno.

– Loše misli građanine. Loše misli uzrokuju demenciju. Gospod blokira razum kako bi tijelo sačuvao od ludila. Kada se duša odluči osloboditi zlih misli i prihvatiti Boga neravnoteža će nestati.

Prišao mu je na korak podigavši desnicu u zrak.

– Bog i Hrvati – zazvao je.

– Navijeke spremni. Ja sam Rakovac – predstavio se Petar.

Liječnik posegne rukom u džep i izvadi staklenu pločicu koja ispusti tihi i kratki ton.

– Nije se budila nakon operacije, no dobro reagira na molitve. Kirurgija je odradila što je mogla, sad preuzimaju Sestre svetog Pletera.

Petar priđe visećem ležaju i zagleda se u poznato lice bijelo poput posteljine s reklamnih plakata. Osjetivši da će zaplakati, brzo skrene misli u svoj ured i počne razmišljati o novom sloganu kojim bi reklamirao deterdžent. "Nevino bijelo poput jaganjca Božjeg. Pročišćuje kao molitva!"

– Sestre su jako uspješne u obnavljanju krvi u tijelu.

Petar ga više nije čuo. Dozvao se svijesti tek kad ga je liječnik glasno zazvao. Okrenuo se i vidio da je u međuvremenu sobu ispunila molitvena skupina. Ležaj je okružilo osam žena srednje dobi u crnim odorama strogih linija koje su ga prijekorno gledale iščekujući da napusti sobu. Liječnik je krenuo prema izlazu i pomirljivo mu kimnuo. Dojmljivi ženski glas pozvao je na molitvu:

– Evanđelje po Mateju 4, 24. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnji i on ih ozdravljaše.

Suglasje ženskih vokala složno je nastavio:

– Gospodine, pogledaj slugu svojega. Daruj mu snažnu volju i mir, da s vjerom u ozdravljenje, pobijedi u ovoj bitci...

Petar još jednom s vrata pogleda prema ležaju i zagrize donju usnu. Odmjeri ispod oka obje strane hodnika i zaputi se u susret tehno-holističkoj sestri koja je nekud žurila.

– Bog i Hrvati sestro. Gdje se nalazi toalet?

– Navijeke spremni građanine – odvratila je. Okrenula se bez zaustavljanja i preko ramena dodala uz osmijeh: – Samo naprijed i lijevo, piše na vratima.

Čim je ušao u toalet, Petar je hitro provjerio ima li još koga u prostoriji. Kad se uvjerio da je sam, brže bolje se zatvorio u nužnik, zadigao košulju i majicu, te sa sebe počupao selotejp oslobodivši najlonsku vrećicu. Utišao se i naćulio uši kako bi se uvjerio da je i dalje sam. Srce mu je tuklo stežući grlo poput kliješta. Protrljao je vrećicu između dlanova. Brzim pokretom skinuo je poklopac s vodokotlića i vrećicu zaronio u vodu. Odškrinuo je vrata, još jednom provjerio ima li tko nepoželjan, te konačno izašao na hodnik.

– A sad nas dvojica – procijedio je skupivši oči. – A sad... Nas... Dvojica.

* * *

Restoran u potkrovlju bolnice zjapio je prazan. Pauza za odmor bila je daleko, pa je tek za jednim stolom sjedilo dvoje pacijenata s drugog kata. Petar se zaputio prema separeu u najudaljenijem dijelu restorana koji je bio skriven bujnim ukrasnim biljem. Za stolom je sjedio kirurg s kojim se malo čas sreo u bolničkoj sobi. Sjeo je naspram njega položivši dlanove na stol. Liječnik se navirio prema restoranu zakriljenom visokim lončanicama i zelenim puzavicama. Kad se uvjerio da ih nitko neće ometati, zakašljucao je i nervozno prišaptao:

– Nemamo puno vremena.

Petar se nagnuo prema njemu i počeo:

– Doza krvi je tamo gdje smo se i dogovorili. Kad ćete joj dati?

– Tiše – procijedio je liječnik sijevajući pogledom uokolo. – Jeste li donijeli i ostalo?

Petar od nekud izvuče zlatnu plastičnu karticu i gurne je prema svom sugovorniku.

Ovaj je brže bolje poklopi dlanom i sakrije u džep.

– Tu je sve?

– Dvije stotine milijuna kuna – odvratio je Petar.

– Onda je sve – zadovoljno će liječnik pa nastavi – Gdje ste nabavili krv?

Petar ga odmjeri s laganim prezirom.

– To nije vaša briga.

Približavajući se Petru liječnik povisi ton, no i dalje šapćući:

– Moram znati da li je čista. Ako senzori očitaju da se u tijelu pojavila Srvatska ili Hrbska krv svima će nam oduzeti domovnice i poslati nas u tamnice.

Petar smireno odvrati:

– U pitanju je život moje žene, mislite li da ne znam što sam nabavio?

Nimalo smireniji liječnik se počeo osvrtati pokušavajući razgovor privesti kraju.

– No dobro, samo hoću biti siguran da...

– A ja hoću biti siguran da ćete joj dati krv – presiječe ga Petar.

– Naravno da ću joj dati krv, zašto bi inače sad razgovarali? – brecnuo se liječnik gurajući prste kroz pramičke kudrave kose iza uha.

Petar ga je gledao strogo i ispitivački.

– Od kud znam da me nećete prijaviti čim izađem iz bolnice?

Liječnik se podrugljivo podsmjehnuo.

– Zato što država takve prijave nagrađuje s pedeset milijuna kuna, a vi ste mi upravo dali četiri puta više.

– Brine me još nešto – bio je neumoljiv Petar. – Kako mogu znati da ste vični davanju transfuzije? Donacija organa i krvi zabranjena je već skoro dvadeset godina, kada ste posljednji put to radili?

– Radim to češće nego mislite građanine, imajte povjerenja u mene barem onoliko koliko imate povjerenja u medicinsku sestru kad je pitate gdje je toalet.

Petar ga je fiksirao pogledom punim zebnje. Doktor je shvatio njegov strah.

– Umirite se građanine. Ovo je moj odjel, znam za svaki pokret koji se na njemu dogodi. Dat ću joj krv u noćnoj smjeni. A sad otiđite.

– Javit ću vam se sutra.

– Ne, ja ću se javiti vama. Bog i Hrvati.

– Navijeke spremni.

* * *

Najveći ured u tvrtki bio je obasjan difuznim svjetlom koje je bliještalo s bijelog staklenog stropa. Petar je sjedio za ovalnim PVC stolom i listao fotografije velikog formata. One koje ga nisu zadovoljavale razbacao je po tlu, a sudeći po njihovom broju, malo što mu se činilo dovoljno kvalitetnim. Drvena klizna vrata s presvlakom od rižinog papira nečujno su se otvorila. Ne prelazeći prag, mlađi muškarac u ranim dvadesetima s poštovanjem se ukipio očekujući da mu se Petar obrati.

– Reci Hinko – zabrza Petar ne skidajući pogled s jedne od fotografija.

Mladić je bojažljivo prstima navlačio rukave preko dlanova pokušavajući se bez isprike opravdati što uznemiruje šefa.

– Bog i Hrvati gospodine glavni uredniče...

– Reci Hinko! – ponovio je Petar mrtvački ozbiljnim tonom.

– Došao sam po fotografije za novu kampanju gospodine glavni...

– Tu na tlu Hinko – odvratio je Petar. – Ispred tebe. Nisu dobre, ali bolje danas nećemo snimiti.

Mladić zakorači u ured, čučne i počne prebirati po gomili fotografija koje je Petar hrpimice razbacao. Vidjevši mladićevu zbunjenost Petar se smekša i dobaci:

– Nasmijana brineta ti je za natpis "Hrvatija zemlja sretnih ljudi". To je klasični format za javni prijevoz i javne ustanove, sto tisuća komada. Na snagatora s brkovima dopisati "Pridruži se vojnom redarstvu i ostvari svoje snove". Ide u milijun komada za osnovne i srednje škole. Tristo tisuća komada ide za glavnu biskupiju i to pošalji osobno, ostalo predaj otpremi, oni znaju što će dalje. Tužno dijete ide uz slogan "Ako tvoji roditelji ne mole redovno – prijavi ih vjeroučitelju". Malo mi je to labavo, pa to slobodno predaj građanima u odsjeku za promišljanje i reci im neka smisle nešto bolje. Sutra mi javi što su napravili.

Hinko je brzo slagao razbacane fotografije ispisujući flomasterom naputke po njihovoj poleđini.

– Gospodine glavni uredniče...

– Hinko, ja sam vlasnik tvrtke "P.R.OPIS." Petar Rakovac. P.R. Samo što radim i stotinu drugih poslova među kojima je i urednikovanje...

Hinko se toliko uznemirio da su mu probrane fotografije ispale na tlo. U strahu se bacio na pod i iznova ih počeo sumanuto skupljati. Petar se ustao od stola i prišao mu pomažući da ih složi.

– Hinko, kad se ti misliš opustiti? Tu radimo ozbiljan posao, ali nismo vojni zdrug. Daj da ti pomognem...

Mladić brže bolje pokupi fotografije i nestane iz ureda skoro se sudarivši s čovjekom u crnoj pelerini koji se upravo pojavio na vratima.

– Ovaj mladi građanin je sve čudniji. Mislim da je mentalno bolestan.

– Uđi Fedore. Opustit će se, daj mu vremena. Hoćeš popit kupicu misnog vina?

Čovjek priđe stolu i sjedne na njega pokazujući rukom Petru neka se smjesti u stolici.

– Ako Hinko i ima problema, sigurno nije bolestan – prokašljao je Petar.

– Nego što je? – odvratio je Fedor nabirući prosijede obrve.

– Mi smo uzvišen narod, moram li te podsjećati na to Fedore moj? Hrvat se ne može razboljeti, može samo doći u tjelesnu ili mentalnu neravnotežu.

Fedor je duboko uzdahnuo sklopivši dlanove preko koljena. Zagledao se u svog suradnika. Šutjeli su nekoliko trenutaka.

– Petre, ponekad ne znam jesi li ozbiljan, počinješ me plašiti. Eto reći ću ti otvoreno jer se znamo i surađujemo cijeli život. To što se dogodilo... Ne znam što da ti kažem. Svi smo u tvrtki užasnuti.

– Hvala Fedore.

– Da, ali ljudi te se plaše. Malom Hinku će stati srce. Možemo li što učiniti kao kolektiv? Bilo što?

Petru se oči ovlaže i zamute.

– Možete.

Fedor hopsne na noge. Gumeni đonovi zacvile po tlu.

– Reci Petre, bilo što?

– Možete mi ostaviti dio svog posla, da si čim više zaokupim misli.

Fedor počne odmahivati glavom i kolutati očima. Uspuhao se ne znajući što da kaže. Konačno odluči istresti što mu je na srcu.

– Petre, posljednjih dana si napravio dosta škarta. Ne funkcioniraš. Slogani su ti neuvjerljivi, fotografije toliko preosvijetljene da ih grafičari ničim ne mogu spasiti. Jučer si na snimanju napravio takav užas da si cijeli dan u tiskari bio glavna tema. Pola modela ti je ispalo iz kadra, gornji rub fotografija ti je išao ljudima preko čela, odrezao si im glave...

Petar se narogušio gledajući Fedora ispod oka, na što se ovaj lecne, no nastavi.

– Nemoj se, molim te, ljutiti, pokušaj razumjeti. Ti si Petre najveći marketinški stručnjak u zemlji i kad radiš, što se ono kaže lijevom rukom, to je bolje od svega što rade ostali...

– Ne spominji ljevoruke Fedore, ti znaš kako završavaju ljevoruki koji se ne mogu rehabilitirati?

– Ma to je stilska figura Petre, pa što ti je pobogu? Pokušavam ti reći da i onda kad radiš s trećinom snage, radiš bolje od svih, a ovo što si napravio proteklih nekoliko dana, ne bi potpisao ni praktikant poput Hinka.

Petar se povukao u sebe trudeći se da ne zaplače. Fedor zaobiđe stol, priđe mu i napravi nježan pokret kao da će mu položiti dlan na rame, no ustukne i gurne ruku u džep.

– Petre, sve se može izliječiti. Imaj vjere, molim te. Čak se i homoseksualci već godinama uspješno rehabilitiraju, a znaš koliko je trajalo uvjerenje kako za to nema lijeka?

Petru zadrhti brada. Konačno popusti i promuklim glasom zajeca:

– Fedore, ne mogu se pomiriti s tim što se dogodilo. Izboli su je pred našim ulazom, noževima, barbarski... Kao da živimo u srednjem vijeku. Bez razloga, ne razumijem. Trajalo je manje od minute, a trebao sam biti uz nju. Vratio sam se po prokleti novčanik.

Fedor se nagne prema Petru i objeručke ga snažno i prijateljski protrese.

– Ne kuni Petre, stišaj se! Dovodiš me u tešku situaciju. Znaš da bih te trebao prijaviti zbog ovoga?

Petar nekoliko puta duboko udahne i primiri se. Prokašlje, proguta slinu i pogleda Fedora.

– Ne spavam noćima. Zaspem tek pred jutro. Kad bih se barem mogao na petnaest minuta umiriti na ležaju, pa da senzori pretpostave da spavam. No teško dišem i stalno se vrtim, pa prokleti detektor očitava da sam budan...

– Ne kuni Petre molim te – bojažljivo će Fedor. – Netko će te čuti! Ja danas ne vjerujem nikome.

Odsutan duhom, Petar je nastavio istim ravnim tonom:

– A dok god sam budan, jasno ti je valjda, sustav emitira vijesti i molitve. Dođe mi da razbijem zidove i iščupam zvučnike...

– Prekini više! – prodere se Fedor prestrašivši se samoga sebe.

Stajali su zapanjeni i nijemo se gledali osjećajući pritisak tišine od tjemena do pleksusa. Fedor paranoično otrči do vrata i provjeri nije li ih tko čuo. Potom se u dva koraka vrati do Petra i sklapajući ruke promrsi kroz zube:

– Preklinjem te, imaj vjere.

Petar se konačno umirio. Sklopio je oči i sporo disao. Fedor je i dalje osluškivao približava li se tko od kolega Petrovom uredu. Zaokupljeni poslom, nitko ih nije čuo . Petar s iskrenom zahvalnošću pogleda Fedora.

– Hvala ti što me podsjećaš na to Fedore.

– Ti odlučuješ o svojoj sudbini, Petre.

– Hvala što slijediš ispravan put.

– Bogu hvala.

Od nekud se u sobi začuo kratki melodičan ton nakon kojega se javio ženski glas: "Bog i Hrvati gospodine glavni uredniče! Pred vratima je jedan gospodin koji se predstavio kao liječnik. Traži da hitno izađete." Petar pogleda Fedora, prvo zbunjeno, a potom osjeti neizdrživo uzbuđenje.

– To je njezin kirurg sigurno, nešto se dogodilo!

Protrčao je kraj Fedora, poskliznuo se na porazbacane fotografije, no iznova uhvatio ravnotežu i gipko poput mačke izjurio iz ureda. Otvorio je ulazna vrata i sjurio se niz stepenice. Čuo je iza sebe kako ga pozdravlja glas iz zvučnika: "Pođite u miru!"

Preko puta ulaza u tvrtku "P.R.OPIS", naslonjen na ulični zid stajao je čovjek u crnoj kožnoj jakni koja mu je sezala do ispod pojasa. Iako bez liječničke odore, Petar ga je iz daleka prepoznao. Bio je to kirurg kojega je prije nekoliko sati podmitio. Ne obazirući se na promet, Petar pojuri prema njemu doviknuvši s polovine ceste:

– Je li sve u redu!?

Čim mu je prišao shvatio je da je nešto čudno. Liječnik je izbjegavao pogledati ga u oči, no ipak je nepomično pričekao da mu Petar priđe.

– Je li sve u redu!? – ponovio je zadihano Petar približavajući mu se.

– Kako za koga građanine Rakovac – odvratio je hladno kirurg.

Petar je osjetio prodorni pogled na potiljku. Instinktivno se okrenuo i sučelio s četiri hladna oka.

– Bog i Hrvati građanine! Predstavite se!

Petar je gledao u dva vojna redarstvenika širokih ramena i krupnih šaka.

– U čemu je problem gospodo redarstvenici? – uzvratio je sluteći zlo.

– Bilježimo prvi neposluh građanine. Izvolite se predstaviti. Jeste li vi Petar Rakovac?

Liječnik koji se sa strane uzvrtio, upre prstom u Petra.

– To je on.

Jedan od dvojice u crnim kožnim šinjelima dohvati Petra za zglob šake i savije mu ruku iza leđa. Petar bolno jaukne.

– Bilježimo prepoznavanje od strane svjedoka i drugi neposluh građanine. Još uvijek se niste predstavili.

U tren oka Petru su ruke bile vezane na leđima. Čvrsti stisak savio ga je prema tlu. Vukli su ga prema crnom kombiju kojega do tad nije ni primijetio. Dok je vrhovima cipela strugao po cesti, odupre se na trenutak kako bi uhvatio liječnikov pogled. Ovaj je mirno stajao i promatrao uhićenje. Petar zareži prema njemu:

– Imali smo dogovor! Dao sam vam dvije stotine milijuna kuna!

Vidjevši ga nemoćnog, liječnik mu arogantno otrese:

– Da, ali država mi je dala još pedeset.

Krupniji od dvojice redarstvenika snažno udari Petra šakom iza uha.

– To je zadnje što ste dali građanine – prosiktao je zajedljivo. – Država Hrvatija vam oduzima sve. Domovnicu, ljudska prava i svu imovinu. Božja dobra ne mogu baštiniti nevjerni.

– Amen – nadoda drugi redarstvenik poklopivši otvorenim dlanom Petra preko lica.

Ubacili su ga u prtljažni prostor poput vreće ugljena. Brave na vratima kliknuše i motor tiho zazuji. Kad se kombi pomaknuo s mjesta na kojemu je bio parkiran, na zidu se ukazala reklama Petrove tvrtke koja je do tad bila zaklonjena. Nasmijana lica mladih ljudi. Sjetio se koliko je truda uložio dok je postigao dobru atmosferu kako bi svi na fotografiji izgledali istinski sretni. Plakatom je dominirao natpis "Vi odlučujete o svojoj sudbini." Vozilo nije stiglo ni do prvog zavoja kad je Petar začuo nešto nalik zvuku kojega ispušta probušeni balon. Umah je pomislio da ga redarstvenici dugačkim "š" upozoravaju neka bude tiho, no onda shvati da je među njima neprobojno staklo i kako nema načina da ih čuje osim preko zvučnika. No zvuk je dolazio iz njegove neposredne blizine. Kad ga je počela hvatati vrtoglavica, shvati da ga uspavljuju plinom. Uski prostor kombija topio se oko njega, i lagano ga je obuzimala nesvjestica. Osjetio je kako mu se mišići opuštaju i kako tone u prazninu sna. Sve je nestalo .

* * *

Probudio ga je sudar brzih vlakova u glavi. Jedan mu se zabio u čeoni režanj, drugi je udario u potiljak, dok je tjeme trpjelo čekićanje malja teško procjenjive težine.

– Dobro došao, brate!

"Brate"? Pomislio je kako mu je živčani sustav još uvijek zatrovan plinom. Nitko se u Novoj Državi Hrvatiji nije tako oslovljavao, čak su se i rođena braća u obraćanju nazivala građanima.

– Pomognite mu da se osvijesti...

Nepoznati glas je tutnjao kao da dolazi iz limenog kontejnera. Prekrio je dlanovima uši i svalio se na bok. Duboki udah digne mu želudac. Smrad kakvog do tad nije osjetio.

– Priviknuti ćeš se na miris plijesni.

Osjetio je neizdrživu toplinu. Da li je moguće da zatvore griju nauštrb stambenih zgrada čije se kotlovnice nisu palile iznad nule? "To mora da je od otrova" – pomislio je. "Samo neka potraje". Tko zna s čim će se sve susresti u tamnicama, pa nek je bar toplo.

– Ima li tko vode? Navlažite krpu i prinesite mu je ustima.

O da. Tekućina. Žeđ do sada nije ni primjećivao. Osjetio je kako mu netko u usta stavlja vlažnu krpu neugodnog mirisa. Snažno je povukao ne bi li čim bolje ovlažio jezik. Želudac mu se digne i povrati. Iscrpljen, opet se onesvijestio.

 

– Dobro došao, brate!

Dlanovima je protrljao kapke, zijevnuo i protegnuo se. U jednom je trzaju poskočio na noge. Stajao je oči u oči s nepoznatim crvenim licem. Rumeni nos, gusta riđa brada dugačka četiri prsta, purpurni obrazi ispucalih kapilara i kuštrava kosa boje mrkve preko pjegavog čela, sve do svijetloplavih očiju. Neznanac mu pruži ruku. Petar zbunjeno pogleda u ispruženi dlan.

– Ma što mislio o svemu, sad si u normalnom svijetu Petre. Tu se ljudi dodiruju bez straha, i ne robuju glupim pravilima koja ispiru mozak.

Osmijeh nepoznatog bio je nešto najiskrenije s čime se posljednjih godina susreo. Bacio je dva kratka pogleda oko sebe i vidio da su okruženi manjom grupom ljudi. Svi su bili obučeni u crno žute, strukirane kombinezone s nekoliko velikih džepova. Tada zapazi da je i sam odjeven u jedan takav.

– Ja sam Rošo – ohrabri ga nepoznati. – Dobro nam došao Petre!

– Ili građanine Rakovac, ako želiš da te tako zovemo dok se ne privikneš? – doviknuo je netko iza njih izazvavši salvu smijeha u prostoriji.

Petar konačno pruži ruku i prihvati rukovanje. Oko njega se zaorio pljesak odobravanja. Pogledao je oko sebe. Nalazili su se u povećoj ovalnoj prostoriji bez prozora i dnevnog svijetla. Nigdje nije bilo ni vrata.

– Ja sam Petar – progovorio je napokon u znak dobre volje.

– Znamo tko si Petre – odvratio je crvenokosi. – Znamo sve o tebi.

Prišli su im i ostali. Bilo je tu ljudi od ranih tridesetih do onih u dubokoj starosti čije su godine bile skrivene sjedim bradama. Osjetio je veliku nelagodu. Svi su se natiskali oko njega tapšući ga po ramenima i leđima i stišćući mu nadlaktice.

– Polako braćo! – progrmio je netko iz pozadine. – Dajte čovjeku da diše.

Gomila se razmaknula, a Petru priđe markantni šezdesetogodišnjak kratke sijede brade i začešljane kose iste boje. Rošo se široko nasmije pogledavajući u Petra i iščekujući njegovu reakciju.

– Navalili ste na njega, dajte mu da se privikne – nastavio je starac prilazeći.

Korak mu je bio lak i čvrst, leđa uspravna, a držanje gospodsko. Po pogledima ostalih Petar zaključi kako starac zasigurno uživa veliko poštovanje zatvorenika. Stao je ispred Petra pružajući desnicu. Petar se sad već otkravio pa sa sigurnošću prihvati rukovanje.

– Petre, ti si stijena – pozdravi ga starac smijući se. – A ja sam grom i vatra. Perun, drago mi je. Hvala ti što si došao.

– Pa nije baš da sam došao. Doveden sam – odvratio je Petar.

Blago se smješkajući starac zaškilji u Petra mjerkajući ga. Ostali nisu skidali osmjeha s lica.

– OK Petre, kad se malo privikneš, onda ćemo razgovarati. Do tada, neka bude kako ti kažeš. Doveli su te.

Prostorijom se razlio smijeh. Rošo se primakne do Petra i Peruna i s poštovanjem predloži:

– Perune, možda da se svi vratimo na počinak. Noć je poodmakla.

U znak prihvaćanja Perun zaklima glavom.

– Rošo je u pravu. Probudio si se u nezgodno vrijeme, bolje da nastavimo sa snom. Ustajanje je za koji sat. Vidiš li vrata tamo u dnu?

Petar se zagleda i primijeti metalni poklopac na tlu.

– To je jedini ulaz. Ako moraš na toalet, samo se spusti ljestvama do donje razine. Ali ne idi niže, tamo su ugljenokopi.

Ljudi su polijegali jedni uz druge. Djelovali su kao grupa od međusobnog povjerenja. Gotovo da bi se čovjek zakleo kako su nerazdvojni prijatelji, što obzirom na situaciju i ne bi bilo previše čudno. Tko zna kakav je život tu, ma gdje to "tu" uopće bilo. Petar nije sklopio oka do jutra.

 

"Hvaljen Isus! Jutarnju propovijed započinjemo molitvom koju nas je poučio naš nebeski Otac. Oče naš! Koji jesi na nebesima!"

Petru je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako nije kod kuće. Glas koji ga je probudio bio je isti onaj koji je slušao svakoga jutra prije odlaska na posao. I molitva je bila u slovo ista, kao i naglasak i dinamika izgovora.

– Jesi li se uspio odmoriti?

Rošo je već bio spreman za pokret. Ostali su jedan za drugim već nestajali u rupi na tlu. Petar zaokruži pogledom po prostoriji. Bila je to jazbina lošeg osvjetljenja, ravnog poda od utabane zemlje, smrdljiva od zadaha neopranih tijela i nikada prozračena. Činilo mu se da ga je netko smjestio u glineni vrč bez rupe na vrhu.

"Gospodin s Tobom. Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod..."

– Imam osjećaj da sam cijeli život u zatvoru – odvrati Petar.

– A tek si stigao – naceri se Rošo. – Dobro je Petre, danas ćeš upoznati novu stvarnost. No prvo moramo odraditi smjenu.

Petar je do podneva imao nekoliko žuljeva i glavu pretrpanu hrpom novih informacija. Zatvor u kojemu su boravili bio je smješten u rudničkom kompleksu u srcu Istre. Zatvorenici nisu raspolagali nikakvim informacijama, iako je Perun o svemu znao sve. Iskapali su ugljen na dubini od dva i pol kilometra, pri temperaturi od pedeset i pet stupnjeva koje su sustavi za rashlađivanje smanjivali tek za desetak stupnjeva. Mjesečno je pogibao barem jedan zatvorenik. Radili su svaki dan po šesnaest sati, od 6 do 14 i od 15 do 23. Između dvije smjene bio je odmor koji bi iskoristili za jedini obrok u danu, uvijek isti bezukusni, energentski puding. Bili su smješteni u sobe u grupama od po dvadeset, a cijeli je kompleks izgledao poput košnice. Nitko nije imao pojma koliki se broj zatvorenika nalazio pod zemljom, no Perun je tvrdio da se broj kreće od šest tisuća na više, raspoređenih na dvadeset razina premreženih s desetak kilometara tunela.

U 14:00 iz zvučnika je zapištala iritantna sirena koja je nakon osmosatnog programa molitvi i veličanja poglavnikove vlasti, zvučala više nego ljekovito. Dvojica su između sebe ponijela iznemoglog Petra koji je zaspao čim se opružio na tlu. Probudilo ga je snažno trzanje. Iznad njega su stajali Rošo i Perun. Rošo mu je pružio limenku s vodom.

– Pij u kratkim gutljajima, daju nam samo litru dnevno.

Pokušao se razbuditi znajući da mu ova dvojica nisu bez razloga prekinuli odmor. Perun je sjeo do njega, a Rošo se pridružio ostalima koji su na drugom kraju sobe ispijali puding.

– Kažeš Petre, da su te doveli. Predlažem da budemo otvoreni, meni i ovako ništa ne može promaknuti. Ostavimo laži i manipulacije našim tamničarima, nama u ovoj rupi preostaje samo da se držimo zajedno. A da bi to ostvarili, u prvom redu trebamo iskrenost.

Petar ga je sumnjičavo gledao, ne znajući koliko Perun doista zna o njemu, a koliko ga je dugogodišnje tamnovanje učinilo iskusnim u procjenjivanju novaka.

– Podmitio sam liječnika, dao sam mu dozu krvi za transfuziju...

– Petre...

Perun ga je blago prekinuo.

– Ovi ljudi iza mene i ljudi u još trideset i četiri sobe ovog podzemnog logora... Svi oni čine pokret otpora kojeg vodim. Više od sedamsto ovih ljudi samo je vrh oštrice koplja.

Petar nije vjerovao ušima. Otpor je riječ koja je odavno bila zabranjena. Pogledavao je iza Perunovih leđa primijetivši na licima zatvorenika kako savršeno razumiju o čemu njih dvojica upravo razgovaraju.

– Da, znam – ohrabri ga Perun. – Teško je vjerovati, no imam mrežu ljudi koja daleko nadilazi ovaj zatvor. Znam sve o svakome, a ako ne znam, doznam. Imam svoje računalne stručnjake koji mogu doći do podataka o bilo kome. Znam recimo, da ti je jučer u medicinski karton upisano kako si pojeo obrok s povišenom razinom masnoće.

Petar je ne trepćući buljio u njega sve dok ga nisu zapekle oči. Perun je nastavio sa smiješkom.

– Mi smo oni zbog kojih si došao. Znaš to. Znao si da ti supruga neće preživjeti, i primi moju sućut zbog nje. No kad si se pomirio s time da ostaješ sam, odlučio si se pridružiti našoj borbi. Znao si za naše postojanje, znao si da smo snažni i da možemo svrgnuti vlast. Znaš da posvuda imamo ljude, znaš da naši ljudi uhode vojno redarstvo, škole, katedrale, bolnice, ubačeni su u sve institucije od noćnih čuvara na gradilištima do pomoćnika ministara u vladi. Znaš to. I zato si htio u zatvor. Jer želiš drugačiju budućnost. Jer želiš da se ukloni one manijake s vrha. Jer želiš osvetu što ste cijeli život bili građani drugog reda samo zato što ti je supruga bila nerotkinja. Znaš da to nije ispravno.

Petru zadrhti brada, a oči se skupe od srdžbe. Htio je nešto reći, no nije uspio. Grlo mu se zatvorilo kao da je progutao krpenu loptu. Perun mu položi dlan na bedro.

– Znao si Petre da će te kirurg otkucati i zato si to učinio. Znao si da je zatvor škola života i da cjelovitu sliku svijeta u kojemu živimo, možeš doživjeti samo među zatvorenicima osuđenim na tešku robiju. A tom svijetu dolazi kraj, brate. Znamo sve, predvidjeli smo svaki tvoj korak prije nego li si ga ti isplanirao. I zato ti još jednom hvala što si došao i što nam se želiš pridružiti.

– Da, samo ja sam svoj plan izveo s velikim rizikom. Kirurg je mogao šutjeti i držati se našeg dogovora.

Perun se slatko nasmije pa se odmah zatim brzo uozbilji.

– Pa i to smo predvidjeli Petre. Zato smo i napravili sigurnosni plan. Podmitili smo ga da te prijavi.

– Računajte na mene... što god vam treba – odvrati konačno Petar. – Spreman sam se cijeli dati kako bi skinuli s vlasti ove samodopadne psihopate.

– Tvoja će borba početi Petre, kada naša završi.

– Kako to misliš Perune?

– Kada dignemo ustanak i kada revolucija prođe, tvoj se posao neće razlikovati od ovoga što si do sada radio. Iako dobar broj ljudi trpi teror autokracije koja je ljudima oduzela sva prava i koja je zbog manipulacije izvitoperila čak i religijske vrijednosti... Treba biti svjestan da dio naroda ipak neće biti spreman za promjene. Tu nastupaš ti Petre. "Hrvatija zemlja sretnih ljudi". "Vi odlučujete o svojoj sudbini". "Hvala što slijedite ispravan put". Poznato Petre? Sve ćeš te parole konvertirati i njima se u ime nove vlasti obraćati građanima Hrvatije. Ljude treba uvjeriti da je nova vlast ono što su oduvijek čekali, Petre. Uvjeriti ih da je riječ o njihovom izboru.

– Perune, pa nije li i to manipulacija? – uzvrtio se Petar.

– Možeš Petre, manipulirati ljudima za njihovo dobro ili pak ostati u ovoj rupi do kraja života i pustiti da njima manipuliraju luđaci koji su to činili i do sad.

Nakon dugo vremena Petar se nasmiješio.

– Mislim da to neće biti problem, Perune.

– Naravno da neće, "P.R.OPIS" je najjača marketinška agencija u zemlji. Znaš posao. A da bi ga što lakše radio, u novoj te vlasti čeka vođenje Ministarstva Oblikovanja percepcije i spoznaje. Čestitam na promaknuću gospodine ministre.

Petar se jedva vidno osmjehne.

– Predlažem da to ministarstvo preimenujemo u Ministarstvo Istinoljublja – odvrati Petar.

– Jednoglasno prihvaćeno – nasmije se Perun.

Petar umorno trepne i pruži Perunu desnicu. Čvrsto se rukujući Perun mu došapne:

– Ispij puding i odmori se. Imaš još dobrih dvadeset minuta za san.

Dok je premoreni Petar sklapao oči, Perun priđe ostatku zatvorenika koji su u sjedili u krugu i odmarali. Rošo znatiželjno kimne glavom prema vođi, na što ovaj preko ramena provjeri spava li Petar, a potom sa smiješkom potvrdno namigne. Rošo se podsmjehne zadovoljno i dovrši svoj puding.

* * *

– O čemu ste razgovarali na pauzi?

Perun i Rošo napetih su mišića gurali vagon prepun ugljena. Znoj se cijedio s njih kao da su ovaj čas izašli iz vode. Vlaga, vrućina i fizički napor neprekidno su ih držali budnima. Perun pogleda preko lakta u svog vjernog suradnika, pa se osvrne iza sebe da vidi ima li u blizini koga od stražara.

– Objasnio sam mu da znamo sve o njemu, ali sam ga ostavio u uvjerenju kako je dolazak ovdje bio njegov izbor. Upri ovdje, na prijevoju smo.

Dvojica uznika napeše tetive i ramenima čvršće upru vagon. Kotači se počnu sporije okretati, no teret ipak prevali lagani uspon i otklizi tračnicama.

– Dobro je – prodahće Rošo puštajući kola da klize laganom nizbrdicom. – Što si dalje naumio?

Prateći vagon u laganoj šetnji, držeći ga tek jednom rukom, Perun se toliko stiša da je Rošo morao napeti sav sluh kako bi razabrao što mu govori.

– Sad kad je s nama, izdaj naredbu da se ona dvojica smaknu. Više nam ne trebaju.

– Kako misliš da se smaknu!? – odvrati šokirani Rošo, na što ga Perun prostrijeli pogledom.

– Eto tako. Sad kad smo Petru prelili čašu, taman nam fali da se cijela stvar pročuje. Ne vjerujem im.

Rošo iskolači oči u strahu i ponizno se stane ispričavati. Ipak proguta masnu pljuvačku i nastavi.

– To se ostalima neće svidjeti Perune. Do sada su obojica sve zadatke izvršavali bez pogovora i u tišini.

Perun pogleda u Rošu hipnotičkim pogledom, a ovaj otrpi hladnoću.

– Misliš li da ću dobiti revoluciju razmišljajući što se braći sviđa? Misliš li ti da se ja igram ljudima, Rošo? Nije svaka odluka laka, ali se svaka mora donijeti.

Tračnice su opet bile polegnute na ravnom. Perun i Rošo iznova upru rukama u teret.

– Znam Perune, ali oni su vrhunski profesionalci. Netko drugi manje vješt, ubio bi je na mjestu. Ovi su točno znali gdje ubadaju kako bi živjela još dan, dva, ali bez ikakve šanse da preživi.

– Rošo moj naivni. Svijet je pun vrhunskih i najboljih. Na slobodi sam osobno poznavao nekoliko najboljih u svom poslu, a koliko sam tek susreo najpametnijih na svijetu, to je priča za sebe. Nama sad više trebaju vjerni, nego sposobni. Sposobnoga ne možeš naučiti vjernosti, ali vjernoga možeš naučiti da bude sposoban. S ovom dvojicom ne želim riskirati, ne sad kad smo se ekipirali i kad konačno možemo krenuti. Petar nikad ne smije doznati istinu.

– Bit će kako ti kažeš Perune – uzvrati ponizno Rošo upirući iz sve snage u teret.

– Biti će kako ja kažem Rošo, ali ne zato što sam ja vođa, već zato što sam u pravu. Petar mora ostati u uvjerenju da je to ubojstvo bila slučajnost. Mora i dalje vjerovati da je to bio okidač koji je pokrenuo njegov plan da dođe k nama. Trenutno nema većeg prioriteta od zaštite te tajne i ti si svjestan toga, zato ću zaboraviti da smo vodili ovaj razgovor.

Doguravši vagon do kraja, dvojica zarobljenika zakače kuke i sačekaju da ga stroj podigne u vis. Nakon nekoliko trenutaka, prazna kola se spuste uz gromoglasan tresak. Zatvorenici ih dograbe i krenu s njima od kud su i došli. Šutjeli su nekoliko stotina metara, a onda Perun započne.

– Znam što misliš Rošo. Čitam te k'o knjigu brate.

Rošo nastavi gurati pognute glave.

– Razmišljaš kako pokret otpora ne bi smio koristiti iste metode kao i vlast.

Rošo se strese od jeze pokušavajući nešto odgovoriti.

– Pusti Rošo, prirodno je da ti se pojave takva pitanja. Vidiš, ova vlada, što više narodu ispire mozak, to nama čini veću uslugu. Mi ćemo nakon preuzimanja vlasti dobiti gotov materijal. Nećemo s narodom imati tako puno posla kao što ga je imao Matija III. Kad je zemlju izveo iz Europske unije i proglasio izolaciju. Tada su ljudi bili slobodoumni, zavedeni demokracijom, mišlju kako ih se nešto pita, kako su važni u odlučivanju... Matija III. nije ništa manji despot nego li su prije njega bili demokrati, razlika je samo u tome što je Poglavnik grubo probudio ljude, zbog čega su mu trebale godine i godine represije da ih podčini. A mi Rošo, kad dođemo na vlast, dobiti ćemo savršeno modelirani proizvod. Nikad nemoj zaboraviti što ću ti sada reći... Jednom kada ga izdresiraš, narodu je svejedno tko mu drži lanac.

Suze obliju Rošine rumene i prašnjave obraze. Crvena brada mu zadrhti u pokušaju da zatomi jecaje ushićenja.

– Hvala što me podsjećaš na to Perune – procvili u zanosu.

– Mi odlučujemo o svojoj sudbini Rošo. Upri ovdje, na prijevoju smo.

* * *

"Hvaljen Isus! Od danas na raspolaganju imate novu uslugu. Ako želite preskočiti jutarnju propovijed pljesnite dva puta dlanovima. Jutarnju propovijed započinjemo molitvom koju nas je poučio naš nebeski Otac. Oče naš! Koji jesi na nebesima!" Petar protrlja oči i dva puta snažno pljesne dlanom o dlan. Glas iz zvučnika umukne. Protegnuo se šireći ruke i čilo poskočio na noge. Osvrnuo se na prostirku za spavanje. Licem mu zatitra blagi osmjeh, a sjeta mu hladnom rukom pomiluje utrobu. Sagne se, brzim potezom ruke smota prostirku i gurne je u otvor na zidu. Mahne rukom ispred balkonskih vrata i senzor prepozna kretnju. Vrata se nečujno otvore. U nekoliko trenutaka se naježio. Planina koja se vidjela s balkona bila je prekrivena bjelinom. Na susjednoj zgradi s ogromnog ekrana dominirala je fotografija nasmijane žene koja u pregači vješa čisto rublje. U dnu je blještao natpis: "Nevino bijelo poput jaganjca Božjeg." Utrčao je u stan i osvrnuo se oko sebe. Deset kvadratnih metara bilo mu je više nego dovoljno . Navikao je. Dogegao se do kupaonice i rukom provjerio temperaturu grijaće ploče na zidu. Brzo je povukao ruku sa studene površine. Kliknuo je na prekidač. Iz zida progovori ugodni muški glas: "Temperatura prostorije iznosi pet stupnjeva. Predviđena vrijednost za grijanje još nije dosegnuta. Od danas na raspolaganju imate novu uslugu. Ako ipak želite upaliti grijanje još jednom pritisnite prekidač."

Iz prostorije se začuo niz kratkih melodija. Otrčao je do ormara i iz džepa jakne izvukao tanku prozirnu pločicu.

– Halo?

– Bog i Hrvati, Fedor je.

– Bog i Hrvati Fedore, kako je?

– S ovog broja mi je stigla poruka da si izašao, pa provjeravam.

– Jesam Fedore, kod kuće sam.

– Prvo sam mislio da je neka sigurnosna kontrola, zamalo mi je srce stalo.

– Prestrašio si se Fedore da ćeš za mnom u zatvor jer smo surađivali? – nasmije se Petar.

S druge strane linije Fedorov glas je i dalje zvučao ozbiljno.

– Kako si Petre?

– Dobro sam, hvala ti što brineš. Od ponedjeljka sam na poslu.

– Što se uopće dogodilo Petre? Svi smo zbunjeni. Šuška se da se u zatvoru dogodila pobuna, da su mnogi ubijeni i da su rudnici gotovo potopljeni krvlju. Gdje se uopće nalaze ti zatvorski rudnici i... Kako si ti iz svega toga izvukao živu glavu?

– Mi smo ozbiljni ljudi i bavimo se ozbiljnim poslom, kuloarske priče pusti građanima nižeg razreda. Istina je da su me zabunom uhapsili i da sam pušten čim je greška uočena. Sve je u redu Fedore.

Glas s druge strane čujno odahne.

– Velike su kušnje Gospodove. Zato je naš nepogrešivi sustav napravio grešku, da bi ti mogao preispitati svoju vjeru. No dobro je, vidiš kako Poglavnik i Bog brinu o svemu Petre, pa pravda na kraju ipak pobjeđuje, po milosti Božjoj.

– Istina Fedore. Po milosti Božjoj.

– Petre, ipak ne mogu se ne zapitati... Tko zna koliko je ispravnih ljudi poput tebe greškom uhićeno, a da im se nikada nije dokazala nevinost?

Petar duboko udahne i proguta obilnu slinu.

– Fedore, da te ne znam rekao bih da sumnjaš u naš sustav.

– Nikako Petre, to mi se jednostavno samo od sebe nametnulo.

Nastala je kraća, neugodna šutnja koju je na Fedorovo olakšanje, Petar prvi prekinuo.

– Fedore. Pozdravi molim te građane u uredu i reci im da mi je drago što su prihvatili novi slogan za deterdžent. Samo napomeni da uz postojeću poruku "Nevino bijelo poput jaganjca Božjeg" dodaju i "Pročišćuje kao molitva!".

– Hoću Petre, učiniti ću to, mali Hinko će odmah unijeti promjenu. Dok dovršimo razgovor, biti će istaknuto na svim ekranima u državi.

– Odlično. I Fedore, reci neka nadotiskaju još dvadeset milijuna novih plakata s natpisom "Vi odlučujete o svojoj sudbini." U boji, standardna veličina, svjetleća slova. Za to neka ne ispisuju račun, to je naša donacija nadbiskupiji.

– Svakako Petre.

– Bog i Hrvati Fedore.

– Navijeke spremni.

Petar prekine vezu i pozove drugi broj. Nakon nekoliko sekundi začuo se ton uspostave veze.

– Bog i Hrvati gospodine časni namjesniče. Ponizno pozdravlja Petar Rakovac iz agencije "P.R.OPIS". Želio sam vam još jednom zahvaliti na vašoj beskrajnoj velikodušnosti, a posebno na aktivaciji novih usluga. To doista nije bilo potrebno, no bez obzira... Hvala vam od srca.

S druge strane čulo se sporo disanje. Petar nervozno nastavi.

– Samo bih želio da znate kako sam pobunjenike prijavio zbog svoje građanske dužnosti, a ne kako bih sebi priskrbio slobodu ili stekao vaše simpatije. U duhu toga, želim prijaviti još jednu veleizdaju gospodine časni namjesniče. Građanin Fedor Tancabel. OIB, L7... BB5... 4V... C02. Postavlja previše pitanja i dvoji u ispravnost sustava. Hvala vam, gospodine časni namjesniče. Hvala što ste mi omogućili da se rehabilitiram i opet spoznam istinu. Bog i Hrvati.

Staklenog pogleda Petar priđe ormaru. Sporim i odmjerenim pokretima s vješalice skine hlače, košulju i vunenu majicu. Dok se odijevao iz zida poteče topli muški glas: "Temperatura zraka izmjerena jutros u šest sati iznosila je..." Petar pljesne rukama i prekine vijesti. Potom izađe na balkon i zagleda se nekud daleko. Sporo je udisao hladni zrak bistreći misli. Pogled mu se opet zalijepi na susjednu peterokatnicu okupanu reflektorima. Na velikom tankom ekranu, uz slogan "Nevino bijelo poput jaganjca Božjeg" sad je stajao istaknut novi natpis: "Pročišćuje kao molitva". Petar se nagne preko betonske ograde i stane povraćati.