poezija

Ivan Zrinušić: Izbor iz novog rukopisa

Ivan Zrinušić (1981., Osijek) tekstove je objavljivao u književnim časopisima i zbornicima (Zarez, Vijenac, Ekran priče, Quorum, Aleph, Buntovna proza, Knjigomat, Re, Kolo). Za nezavisnu izdavačku kuću Zdenka Franjića - Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša dosad je objavio: Netko nešto ništa , Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i Najbolje je da se ne javljaš.



 

 

Ona i ja

 

Prije podne na balkonu pomislim

kako bih baš tog dana mogao

povjerovati nečemu,

licu starca, mobitelu, maoizmu

nakrivljenoj ogradi

bilo čemu.

 

Povjerovati onako kako jedan

šestogodišnjak iz ove ulice

zna povjerovati svojoj kožnoj lopti

na primjer

u toj mjeri da ću smjesta

pojuriti u šumu 

poljubiti medvjeda i zapjevati gusjenici

misleći

ah, vi siroti građani

pa vi nemate pojma

što je život...

 

Nemate pojma kako je to ležati na žilavoj zemlji

dok miris amsterdamskog skanka

prži zrak

a mlada crvenokosa dama tetovirana zapešća

oslonjena o svoj polegnuti bicikl

skida haljinu gledajući

s koje će vas strane

objahati;

nemate vi pojma što je život

zabijeni u automobile

firme

i stanove,

pojedeni u redovima

u apotekama i supermarketima,

ili ako i imate

zaboravili ste.

 

Pomislim, ali to se nikad ne dogodi.

 

Uvijek je to osmina

ili trećina

ili polovina;

uvijek je to ostatak istine,

ostatak života.

 

Nešto što bi moglo

paliti

ali jednostavno ne pali;

mađioničareva nestala pomoćnica,

društvo jednakih,

seks bez mogućnosti orgazma.

 

Uvijek je to poznato mjesto

pregaženo i jasno samo po sebi

raspisano na bezbroj natječaja

i prodano bezbroj puta

gdje neukalupljeni prvi oblikuju šablonu

a oslobođeni prvi nose lance;

svaki kvart         

svaki grad

svaka država

veliki gnojni rezervat

navike i taštine.

 

Ipak, moja je sreća

postojana.

 

Promrdam nožnim prstima

a ona me probode uzduž lijeve strane rebara

pa odleti u grlo i tamo zacvili

oguljena i nepristrana kao svjetlost žarulje

na dvozuboj plastičnoj vilici.

 

Ne znam koji bih joj oblik dao,

većinom to i nije sreća u pravom smislu riječi

ali je tu.

 

Nema cvijet u kosi

niti kupuje novu kuhinju

ali je tu.

 

I skoro svakog dana iznova me malko

pomiluje ili pljusne

dovoljno da zatvorim slavinu

da iziđem i vratim se

dok se srce opušta

pa steže

opet

i opet.

 

 

Budućnost na BBC-ju

 

Život ne daje više nego

što će uzeti

i to teško da je Spoznaja

ili Mudrost

 

to je jednostavno tako

 

kao leptir koji lebdi

nad hrpicom dreka

kao ambicija i pohlepa

 

ništa ne ostaje

sve prolazi

barem sada

i ovdje.

 

Ali prije rata u naselje je

stigao crnac Hans

zvali smo ga Crni Hans

 

bili smo djeca i

igrali smo nogomet

i on bi vječno

bio nasmiješen

 

pojavio bi se niotkud

i počeo bi šutati loptu

 

nikad ne upadajući

u tučnjavu

 

nikad ljut

 

smijući se tim Andersonovim

crnim smijehom

 

koji govori

braćo, ako ovo i jest ludilo

to ne znači

da ne možemo pjevati.

 

Išao nam je na živce

jer je bio brži

i snažniji od nas

 

ali nije imao bogzna

kakvu tehniku

pa nas je to donekle tješilo:

Crni Hans ne može žonglirati

a i felš mu je za kurac.

 

Jednog dana Hans je otišao

i nama su pocrkali hrčci

i kornjače

 

a neka nas je TV-ekipa

poredala i podmitila Coca-Colom

da govorimo o 'četnicima'

 

izgubivši volju

za šaketanjem

sjetili smo se:

 

Hanse, gade mali,

znao si nešto

što ćemo mi

tek saznati.

 

 

Srce igra samotni fliper

 

Dečki na ulici prazne kante u kamion

i moje oči žmirkaju u polumraku;

trećinu sam prespavao, ostatka se slabo sjećam

 

kosti mi isturpijane nemarom

počinju izbijati kao klice

iz šupljikava mesa.

 

Možda opet čekam čizme i palice

i buđenje instinkata?

Stisnute, suhe

pankerske vaginice?

 

Nema poraza, nema pobjede;

umoran sam i lijen

i ne znam odakle dolazi ova tužna jeza.

 

Konji se propinju nad zbačenim lovcima

i sve kreće ispočetka, u birtijama i stanovima

na autocestama i parkiralištima

 

koljači imaju drugo lice

a krv je ista.

 

Podrezanih noktiju, obrijane njuške

i čist kao majčina suza

osjećam da sam spreman

ali život nikako da bljesne.

 

Ili je to to?

 

 

Zagonetka

 

Moram se maknuti odavde,

na nekoliko dana,

koliko novac izdrži.

 

Jutro je odnijelo prve žrtve

a tri sardine promatraju me s tanjura

svojim iznenađenim, neprilagođenim, ubijenim očima.

 

Grad se svakom sekundom sužava

žene i muškarci odgajaju djecu

nove monstrume i nove svece

dok se kapi limuna presijavaju na paučinastom svjetlu.

 

Nemam više čitavih čarapa,

ljeto prolazi

i zrak zaudara na presahnule životinjske iznutrice.

 

Pred ogledalom povlačim britvu:

stvarno, i uz najbolju volju ne pada mi na pamet

kamo bih ja to mogao otići. 

 

 

Važnost puštanja

 

Kad ne ide,

pusti.

 

Zadrži se u blizini

budi spreman

ali pusti.

 

Očekivanja prazne dušu kao usisivač

a previše ljudskog dodira

ionako upropasti stvar.

 

Ako je red na tebi, skoči;

ako nije, ne guraj.

 

Prilično jednostavno,

zar ne?

 

 

_____

O, zar smo stvarno tako sami, od stupa do stupa,

između žutih zidova, 

okruženi tisućama, milijunima kašastih očiju,

sami kao ptičje govance u snijegu,

između bilo kojih zidova?           

               

Zar nam je srce tako otvrdnulo

da prezire radost?

 

Sinapse pamte pod rastezljivom kožom,

vojnik na TV-u iscijedio si je krv zmije u usta

i jasno je da više ne želimo biti tu.

 

Nova dna, u pravilu nešto masnija i tupavija od prethodnih,

naučili smo prihvaćati kako dolaze, po redu,

kao kratke bljeskove pod vodom,

a na iskeženu licu blagajnice cupka samilost,

prečac za neki uski raj;

kažemo ono što se očekuje i bježimo.

 

Svijet se jutrom iznova oblikuje,

zrak se zbog svježine doima čistim.

 

 

_____

Novo svitanje u istočnoj Slavoniji;

jedem bombone Fisherman's Friend, ekstra ljute,

nakon tri godine još mi se učini da čujem pokojnog mačka,

volio sam svojeg malog bistrog druga.

               

Jutros je teško razabrati pukotinu,

ako se to tako može nazvati,

poćudan svijet escajga i lijekova na recept sve je mutniji

i osjećam da u meni pulsira nešto ubitačno;

danas neću izlaziti iz stana.

 

Stvari, simpatične ali zapravo usputne,

malo prašine i pepeo cigare po 12 kn,

između toga zakašljano, 192 cm visoko tijelo

u koje sam nekad polagao određene nade.

 

Stvari su čovjekovo iskupljenje,

plač nad zakonima termodinamike,

pokušaj dokidanja daljine.

 

Valja ispeći jaja

i razmisliti o Božjoj milosti.

 

 

_____

Pripadnost cigareti bez filtera u mlitavo zimsko poslijepodne,

dio smo jedne priče s početkom i krajem

i samim tim nešto nam je zajedničko;

treba biti nježan prema vlastitim ograničenjima,

više od toga i ne možemo tražiti.

 

Život se razvlači i bubri kao krvavi čir,

rupa je sve dublja i ljudi još mašu oružjem;

pripusti me u svoju kontroliranu patnju,

kontroliranu radost,

u one opuštene podrume u kojima se ne čuju krikovi ni smijeh,

želio bih te osjetiti iznutra.  

 

Govnarčići u polo-majicama sjede i čekaju kost,

a ja ti mogu pokazati gdje je bila vojarna na Trsatu

ili možemo uhvatiti sljedeći autobus

pa pojesti neke mekušce s krumpirom.

 

Zar se ne sjećaš što su učinili

u Armeniji, Iraku, Srebrenici?

 

Potrebna je određena snaga da se čovjek odupre svim obećanjima;

nemojmo ispustiti iz vida to da ne postoji bolja sudbina,

da neće biti boljeg vremena od ovog,

želio bih te osjetiti iznutra.

 

Grad kukavica i heroja zadubljen u osisane riblje kosti

ne mari za tvoj i moj idući potez;

kroz haljinu ti se nazire utroba,

raspoložen sam za ljubav, raspoložen za mržnju.

 

 

_____

Tako malo toga želim reći bilo komu,

a od ega sam davno napravio igračku;

ne razumijem, stoga,

odakle dolazi potreba za ispisivanjem riječi i rečenica,

kamoli za njihovim predočavanjem javnosti.

 

Nije me pretjerano briga za pohvale i pokude, ali zaista nije,

a literatura je ionako vrlo ograničeno i potrošeno sredstvo.

 

Jednim dijelom svakako se radi o zasićenosti,

budući da se čovjek, pišući, lako zakamuflira u mudraca ili budalu,

a oboje nudi razmjerno glatku poštedu

od sudjelovanja u mentalnom metabolizmu civilizacije.

 

Ležim u krevetu, polako tamanim Bobi Flips

i razmišljam o tome.

 

Promijeniti gumice na slavinama u kupaonici,

vidjeti za čvarke i kobasicu,

provjeriti žiro-račun.

 

Osjećam da tablete počinju raditi,

obrisi su sve mutniji;

gase se kristalna sunca sjevera, nezaustavljivo i šepavo,

kao ljubav u ženskim očima.

 

 

_____

Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje,

sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom,

bivšim Bulevarom JNA,

i muka koju moram proživjeti da stignem dotamo.

 

Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima

gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu,

upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima

pa nagnem travaricu i pristavim kavu.

 

Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim,

postojanje nas jede, a mi jedemo svinje ‒

premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.

 

Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori,

neki od njih budu dobri,

tada usrdno grlim prostor oko sebe.

 

 

_____

Nagnut nad krevetom:

miris kakav može proizvesti jedino mlado žensko tijelo,

na vratu displastični nevus i drvena ogrlica,

o, da se barem razumijemo ‒   

 

tako je spokojna da je poželim ubiti,

ali onda bih morao i sebe;

to bi već bio priličan posao.

 

Postoji ono njihovo i ono naše,

ipak, poslije podne voli sa mnom razgovarati o poeziji,

budem prisutan na mahove,

uglavnom to ne mogu podnijeti.

 

Sve je izvjesno, ali ne mora uvijek biti ružno;

probudim je s kavom, kruhom i marmeladom,

objasnim da idem po duhan

i zapravo začas ugledam neugledno pročelje kolodvora.

 

 

_____

Dopužem iz kupaonice do kreveta, s čistim gaćama u zubima

razmišljajući o tome poznam li koga tko bi mi mogao pomoći

da razvrsta ostatke vjere

no takva su kolebanja u radu ljudske mehanike:

u pravilu propada u samoći

 

okretanje snovima kad je vanjski svijet preočit u okrutnosti

i lažni užici

općenito, predodžba o svrsishodnom postojanju

 

znatan dio duše posve mi je otupio

i neka gadost marljivo rovari nutrinom

osjećam je pod umreženim slojevima

kao ljuskavu zmiju s otečenim poslanjem  

 

dohvatim vilicu i zabijem je 15-ak cm iznad lijevog koljena

čelik se nastavi ljuljuškati s grčenjem mišićâ

vrištim u jastuk dok ravnodušni snijeg puni ulicu

Kriste, nije još prošlo ni pola noći.

 

 

_____

Snijeg se topi,

želio bih još jednom osjetiti ljubav;

sjećam se priglupih, bezbrižnih večeri.

 

Rubovi i ograničenja, zubi koji trunu

i jetrene probe.

 

Gadi mi se tijelo, ali branim ga dok sam pri svijesti;

nagoni rade.

 

Ljudski koraci oko kaveza,

sada nema potrebe juriti ni za čim.

 

Smrt je čista.

 

 

_____

Ono što nas poravnava

zapravo ono što bi nas moglo vezivati

stečene kategorije, urođena surovost

i sustav u kojem smo unaprijed izigrani

(sustav su ljudi, ljudi su isti, sustavi su isti; bez sofizama).

 

Sudjelujemo u oblikovanju zajednice;

volimo zamišljati opsežna spasenja.

 

Pokolj je najpostojanija dostupna istina

kao bljesak sigurnosti u pobačajno jutro

kao kašalj počasnih PAP-ovki nad nježnim rakama.

 

Mi smo graditelji i rušitelji nepotrebnih gradova

spavamo potrbuške da nas ne uguši bljuvotina.

 

 

Račun

 

Na koncert Dječaka iz vode krenulo je nas sedmero

ali jedan je umro na prvom uglu

i jedna je umrla u prvom parku

pa nas je do Tvrđe stiglo petero.            

 

Tamo je umro još jedan

i ubrzo za njim još jedan.

 

Na koncert Dječaka iz vode

zapravo je krenulo nas sedmero

ali po pivo nas je išlo troje.

 

Onda je umrla još jedna

pa smo ostala nas dvojica.

 

Što će reći da nas je na koncertu

skupa s Dječakom

bilo šesnaest.

 

 

Molba

 

Ti ne poštuješ ljude, a još manje poštuješ žene

i u tome je problem

ne u tome što te ne volim

jer te volim

nego baš u tome

i zato nikad ne bismo uspjeli

sve i da imamo još pet pokušaja.

 

Tako mi je rekla.

 

Ona je mislila da sam nepošten

kad bi ocijenila da se ne radujem njezinu uspjehu

i da sam neiskren

kad bi ocijenila da se ne radujem vlastitom.

 

Spremno je priznavala

kako ona nije savršena

no smatrala je da je tomu

ipak nešto bliže nego ja.

 

Ljudi i žene, sve vas poštujem

evo poštujem i sebe

samo vas pokorno molim

izostavite me iz svoje ljubavi.

 

 

Gosti

 

Ustao sam s poda, navukao gaće do malo ispod pupka

te prišao stolu

i iščupao zvučnike iz kompjutora.

 

Zveket bocâ i pjesma Toma Waitsa u pet sati iza ponoći

mogu biti zanimljivi,

ali obično znače jedino to

da nitko od prisutnih NE MORA ujutro raditi.

 

Vjerojatno ih znate;

ispočetka nude određenu količinu šarma

da bi vam ubrzo svojom pozom počeli ježiti kožu.

 

»A vidi, vidi kako su mu mladeži čudni...«

zapjevala je smeđokosa Trnoružica;

»Gorila, gorila-edipovac...«

odzvonio je Pinokio s komadićem metala u nosu.

 

Izišli su u čoporu, kako su valjda i došli,

uzdignute glave i gunđajući,

prateći obrise novih pobjeda na obzoru,

tri bijele djeve i dva bijela viteza.

 

Zatvorio sam za njima vrata

i sjeo za stol.

 

Želučana kiselina popela mi se u grlo,

što od konjaka, tog Badelovog potoka užasa,

što od besmisla, njihova i vlastita,

koji je bio tako očit i glasan

da si ga mogao zakucati stopalom u parket kao žohara.

 

Donekle razumijem;

i oni se pokušavaju snaći,

i oni su uplašeni.

 

Ali taj silni trud,

ta čudovišna želja da ostave dojam,

navodno ne mareći za mišljenje drugih ‒

zašto?

 

Buntovni dok god roditelji plaćaju studij,

blijedi, rumeni, drugačiji, isti,

s crno-bijelim fotografijama sebe na USB-sticku:

u danima neizdržive patnje i boli

Charlie Parker i Jackie Keruac šapuću baš na njihovo uho.

 

Zašto, zašto?


Najopasniju borbu vode u profesorskom kabinetu

(nekad je, s trideset godina u guzici, i dobiju),

a istovremeno osuđuju brže nego

prosječan nogometni huligan.

 

Više iskrenosti i stila

pronaći ćete u krušci

ili kišobranu.

 

Gmizavci.

 

Ali dosta ovoga,

stvarno dosta.

 

Svijet je jednako ružno i lijepo mjesto

i s njihovom mladosti i bez nje,

samo sam ja danas krivo nasađen.

 

Zapalim još jednu

pa odoh u krpe.

 

Mjesec je pribadača na Božjoj jetri.

 

Mir, brate.

 

 

_____

Djelujuće Božanstvo, stvarno kao komad ementalera ili Steyrov AUG,

brine se o zidovima u našim glavama,

potrebni su mu kisik i voda;

jasna je promašenost ateizma i prijetvornost religije.

               

'Nevjernici' i 'vjernici', oslonjeni na priču o Bogu kao pojavnosti koja barem jednim dijelom obitava van nas samih, sjede na dugačkoj klupi i čekaju da ih treneri (jedan je u sportskom, drugi u večernjem odijelu) pozovu u igru, no to nikako da se dogodi ‒ oh, kako lijep dan za filozofsko-filosofsku raspravu, dok pioniri i juniori pred reklamnim tablama kopaju nos.

 

Svi mi, s primjerenim odgojem ili bez njega,

izuzev osoba s određenim psihičkim oboljenjima,

znamo što treba učiniti. Možda se kolebamo oko toga zašto,

ali ono što prilično nam je jasno.

 

Djelujuće Božanstvo proizlazi iz ljudske svijesti,

iz svijesti o postojanju,

i prašta upravo onoliko koliko čovjek može oprostiti.

Tako mi se čini.

 

 

_____

Pokušaji zbližavanja,

tijela se usaglašavaju i migolje

uz one smiješne, produljene zvukove;

mogućnost trenutnog olakšanja.

 

Gurao sam si metal u meso i pišao sam snažnim mlazom

u idolatriji suhe žuči 

još nisam postao leš

i čini se da rijeke neće doprijeti do požara.

 

Ne znam je li Isusa ugrizla prvo laž ili istina,

moja susjeda počela se dotjerivati:

vjerojatno se govori o razvodu.

 

Sva biblioteka od slabe je koristi

istraživačkom metodom usvajamo činjenice

pa njima krpamo rupe između dijelova suštine;

mi se, jednostavno, ne znamo voljeti.

 

 

_____

Prohladno je i zapalio sam cigaretu,

većinu poslijepodneva proveo sam u hodu

i onda sam legao u krevet,

i ležao sam tako sve dosad.

 

Nastavlja se sukob u Ukrajini,

na istočnom zidu nekad moćne

Osječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva

stoji grafit: »Pozdravi svog susjeda iako je čudan.«

I: »Ti si poseban.«

 

Permutacija osmijeha na licu političara,

dijagram zapadnjačke mudrosti:

sposobnost obožavanja i prezira u okvirima »potpunosti«.

Ah, sve je to vrlo dramatično.

 

Jedan crni pauk zapeo je u posudi sa soli za

posipanje cesta, u hodniku. Loše mjesto za mrežu.

Možda ga uskoro izvadim. Vidim ga svaki put

kad prolazim onuda. 

 

 

 

Interview s Ivanom Zrinušićem možete pročtati OVDJE.

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg