proza

Amir Alagić: Rastu li u raju patlidžani i one paprike roge

Amir Alagić, rođen je 1977. godine u Banjaluci. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu. Priče i pjesme objavljivao je po brojnim časopisima i književnim kompilacijama, a objavio je i zbirku priča „Pod istim nebom“. Živi u Puli.

Rastu li u raju patlidžani i one paprike roge

Jebem ti i državu i svijet u kojem se voda prodaje po trgovinama, kazao je stari Ljubo ugledavši kćerku gdje na kredenac spušta dvije plastične litrenjače. Čuo je on bio nešto o tome od Dobriše, no sve se nekako nadao da to ovaj nije dobro vidio i da se, zapravo, radi o onoj radenskoj što ima mjehuriće. Kad ti kažem, Ljubo, obična voda se prodaje. Svojim sam očima vidio. Kleo mu se vlastitom čašću ostarjeli prijatelj, žustro se svijajući i prigibajući pod teretom kostobolje, a sve u silnoj želji da ga nekako uvjeri u nešto u što i sam teško uspijeva povjerovati, no čemu je zdravom pameću svjedočio. Ma vidio si ti svoju guzicu, mislio mu je tada odbrusiti, jer Dobriša je u zadnjih par godina toliko oćoravio da ni novinske naslove nije uspijevao pročitati, ali je na vrijeme ušutio. I sva sreća da je ušutio jer bi ga u suprotnom sada bilo sram čovjeka u oči pogledati.

Sve cucukajući i vrteći glavom gledao je kćer kako spušta boce, ne mogavši se načuditi ne samo da takvo što ipak postoji, nego da je i u njegovu kuću doneseno. Uzeo je naočale sa stola i dogegao do kredenca. Ostavio je ruke za leđima kao da se boji da će mu same poletjeti i dotaknuti nešto tako besmisleno kako je besmislena obična voda ulivena u plastične boce. Nije to ni pivo, ni sok, ni pošećereno nije, već obična voda. Metnuo naočale na nos trudeći se pohvatati slova što su okružila bocu kao da se spremaju zaigrati u kolu. Prirodna izvorska voda, pisalo je. Natural Spring Water, slovkao je Ljubo drugi red, a onda se prekrižio kada je vidio što piše u dnu – Izvor sv. Jane. Pokojna mu se žena zvala Jana. Najednom je u njegovoj glavi boca prestala biti boca, voda je prestala bitivoda, i on je pomislio da ljudi kupuju te flaširane vode zbog svojih pokojnih žena i njihovih krsnih imena.

I šta tako zanimljivo kaže boca?, smijala se kćerka Ljubica pogledavajući u zbunjenog oca koji se sve nešto čudio, duboko se u toj začuđenosti pitajući čime li se to voda po izvoru grabi i kako to da oni što je grabe s vodom ne pokupe i pokoju ribicu?

Jednom davno ona se trebala roditi kao sin koji će nositi očevo ime, kao što i Ljubo nosi ime svoga oca. No rodila se kćer i dobila ime Ljubica. Kada ga je, četiri godine kasnije, na ljetovanju u Baškoj Vodi upitala: Kako sam ja mami narasla u trbuhu?, on joj je kazao da je mama roneći progutala ribicu. Nedugo zatim dijete je proplivalo i umalo se nije udavilo pokušavajući ustima uloviti ribicu, a sve ne bi li i njoj u stomaku narasla mala Ljubica.

Krivio je Ljubo usta gegajući natrag do kauča i ponavljajući, onako više za sebe, jedno te isto pitanje, Ko da covjek nema pametnijeg načina za potrošiti pare od kupovanja vode? Grad pod sobom krije ogroman trbuh pun vode. Dovoljno je samo odvrnuti slavinu i ona će poteći. Ima je toliko da može teći i teći životima, i nikada se neće potrošiti. A ova njegova luda kćer kupuje vodu.

Pa dragi tata, pravdala se Ljubica kao da sluti što ta ostarjela glava duma i razmatra, Sto puta sam ti rekla da je voda puna kamenca. Znaš na šta ti liče bubrezi, a o prostati neću ni govoriti. I kako mu je spomenula prostatu, tako je on osjetio veliku kuglu pod trbuhom iz koje je sijevnula bol kakvu osjeća dok mokri, da mu je na mokrenje muka i pomisliti, a sve zbog toga što mu ona sada kao neće spominjati prostatu, a zapravo ju je već spomenula. Odmah ga je ulovila nekakva huja, da bi se najradije sada s njom posvađao, i tako se svadao sve dok huja otuda ne ispiri kao zrak iz dušice. Ma ako treba i duže. Mogao bi se svadati sve do serije. A dugo je dotad. Čitav jedan Dnevnik stane između sada i serije.

Kakav kamenac, ipak si nije mogao pomoći pa je stao brojati u srdžbi, To ne postoji. Laže kapitalistička bagra samo da ti proda ono što ti ne treba. Mene boli jer sam star. I normalno je da me boli. Da me ne boli to bi značilo da nisam star. A kako bi onda ikome mogao objasniti da hodam po svijetu već sedamdeset i sedam godina. Jedva hodam jer me koči u zglobovima. I to je starost. Kad te koči, a ne samo kad te boli...

Zna Ljubica kada treba zašutjeti i pustiti oca da govori dok ne izgovori i što treba i što ne treba, sve dok se od tolike priče ne umori. Zna ona otrpjeti i tešku riječ kada zatreba. Gleda ga onako crvenog u licu, skočio mu je tlak i mogao bi kazati svašta. Uza sve spomenuti i Predraga, tu dangubu i jebivjetra koji ju je ostavio s trbuhom do zuba i pobjegao u Ameriku. Malog jedva da je upoznao, a alimentaciju više ne plaća nego što plaća. Ali začudo, iznenada se smiruje i postaje mlak i tih. Kao da je, zapravo, sve ono izgovorio sebi, a ne njoj.

Za Ljubu zbilja kamenac u vodi ne postoji. Za njega ne postoji ništa toliko sitno da se ljudskim okom ne može vidjeti. Kada govori o krvnim zrncima, a često o njima priča jer mu je u zadnje vrijeme slaba krvna slika, Ljubo približava kažiprst i palac dobro pazeći da se ne dotaknu. Među njima ostane jedva toliko prostora da se dlaka provuče. Eto, toliko je krvno zrnce. Objašnjavao je to jednom prilikom svom unuku, i malom je to ostalo u sjećanju. Kada je u školi naučio da u tome nema istine ni koliko zraka stane između ta dva prsta, počeo je zezati djeda. Pitao bi ga, Je li veća bakterija ili krvno zrnce?, a Ljubo se češkao po bradi, skupljao oči i spajao prste kao da nešto odmjerava, da bi konačno ustanovio, Uzmimo ovako. Krvno je zrnce veliko, rečemo, ko zrno soli, a bakterija koliko je zrno riže. Mali bi poslije o tome pričao društvu pred zgradom, a kada bi se svi grohotom nasmijali, njega bi iznenada lovila nekakva tuga i bilo bi mu krivo što je išta i spominjao.

Ljubo je smatrao da je jedino duša nevidljiva. Ne zato što je sitna, već zato što mora biti ogromna da u nju stane sve što osjećamo, izgovaramo i živimo. Kako mravima nije dano da spoznaju velike stvari poput ljudi, već vide samo njihov prst ili tamu đona cipele prije nego ih zgnječi, tako ni ljudima nije dano da vide tako veliku stvar kolika je duša. Tek osjete kada se u toj ogromnoj prozirnoj vreći zakoprca nešto nalik sreći ili tuzi, pa ih usput i dotakne.

Zato se na ovom svijetu duše kriju i stišću u tijelima, dok na onom drugom svijetu za njih ima dovoljno mjesta da se opuste i rašire koliko im volja. Taj je svijet ogroman, dovoljno velik da u njega stanu duše svih ljudi – onih koji su bili, onih koji jesu i onih koji će tek biti. Kada o tome misli, Ljubo računa da bi prostor ovoga svijeta posve ispunilo već tisuću duša. Naravno, kada bi izašle iz tijela i napuhale se svime što u sebi nose. A na onom svijetu do sada ih zasigurno već ima na milijarde. Sve stanu, i još ima mjesta koliko hoćeš.

Među tim milijardama je i duša njegove Jane. Tamo gdje su duše same, bez tijela. Zato ga brine hoće li moći, kada za to dođe vrijeme, među tolikim dušama naći njezinu. On zna da je taj raj neko dobro i pitomo mjesto, i da je na tom dobrom mjestu dobrim dušama zasigurno dozvoljeno da rade ono što vole. A Jana voli kuhati ajvar. Kada umre, bit će dovoljno samo da prati miris ajvara i provlači se kroz duše govoreći im, Oprostite, oprostite molim... sve dok ne pronađe Janinu. Samo ga sekira što nije siguran ima li gore patlidžana i onih paprika roga.

Već je sjeo na svoje mjesto u kutu ljubičaste ugaone garniture, a cucukati ne prestaje. Ako prebrzo prestane, čini mu se da Ljubica neće shvatiti koliko se on ne slaže s tim kupovanjem vode. Promatra je kako trpa povrće u ekspres lonac i potom ga spretno podbacuje pod slavinu puštajući mlaz. U tom potezu Ljubo vidi svoju pobjedu. Nije joj ni na pamet palo da istrese vodu iz boce u lonac.

Ne progovara ni riječi. Zalijepio je pogled za njezino tjeme i mrducka glavom gore-dolje, samome sebi potvrđujući koliko je u pravu i koliko je jednostavno iskusnom čovjeku provariti svaku kapitalističku svinjariju. Ljubica to ne zna, ona će učiniti sve što kaže televizija. A preko te pogani od današnje televizije prodaje se toliko stvari koje za Ljubine mladosti nisu postojale, niti su mu ikada u životu zatrebale, da ga odmah hvata muka i glavobolja. Pred očima mu se razmašu novčanice s krilima, izlijeću iz njegova džepa i lete prema Americi. I pare koje mu kćerka troši na kupovanje vode, nekakvih noćnih uložaka, pa dnevnih uložaka, pa sprava za vježbanje i krema za mazanje, pa milijuna deterdženata za ovo i za ono, da ti se pamet pomuti, čini mu se da sve te pare iz kasa u trgovinama direktno putuju za Ameriku.

On Ameriku ne može smisliti. Zgadila mu se još za velikog rata kada ga je u kocki opelješio neki američki pilot. Igralo se do pred zoru, kada je Ljubo ostao sjediti za stolom kao od majke rođen, bez prebijene pare. A Amerikanac ni da trepne. Crn kao ugljen, tek mu se zubi i bjeloočnice sjaje. Da postoji tako crno biće, Ljubo do tog trenutka nije znao. Otada ni crnce ne voli. Natjerao ga je bio da čitavu bazu gol prehoda. Ismijali su ga baš svi. Sva sreća da je rat ubrzo završio pa je mogao pobjeći što dalje od tog mjesta na kojem ga po dobrom nisu zapamtili i na kojem bi mu se zasigurno potajice smijali onoliko dugo koliko bi godina poživio. Ako ne i duže. Skoro pa je čitav život prostrepio neće li ga kakve oči odnekud prepoznati. I ispade da ga je nešto od toga sačuvalo. Nikada mu nitko, a više od pola stoljeća je otad prošlo, taj gubitak i tu golotinju nije spomenuo. No on i dalje ne voli Ameriku, i svekoliko svjetsko zlo Americi pripisuje. Sve zbog jednog čovjeka dubokog glasa i okrutnog smijeha zbog kojeg Ljubo pomišlja da tamo u Tennesseeju, ili gdje već, dobrota ne postoji.

Pričao mu je Dobriša kako je četrdeset i pete u snijeg neku Amerikanku utisnuo, i danas se, veli, tamo poznaje trag. Medicinska sestra bila, liječila ga, liječila, a najradije bi sebe s njim izliječila. U očima joj je Dobriša to vidio. I kada ju je jednom, više je nije puštao do prekomande. Ozbiljno, govorio je Dobriša, Otiđi tamo i viđaćeš da se kroz snijeg i u ilovaču naš otisak utisno. A već je jadan i zaboravio gdje je bilo to tamo, i koji se rat tada vodio, i za koju vojsku je ratovao. Sve je dobri Dobriša zaboravio, da se Ljubi srce stišće kada ga pred zgradom vidi zagledanog u daljinu, gdje drhturi objema rukama oslonjen o štap, a curak sline niz bradu mu se slijeva kao da će mu život otuda iskapati. Jedino mu je u pameti još ostala riječ Tennessee, valjda je otamo bila ta Amerikanka, pa se i Ljubi sve to već pomalo miješa s onim crncem.

Dobriša je zadnjih dana posve zanijemio. Kao da zna da je sve zaboravio pa se boji išta reći, da ne kaže što ne valja. A ne može ni znati što valja, a što ne valja, jer je zaboravio što znači znati i jednostavno se ne može sjetiti prve riječi s kojom bi se išta moglo započeti. Odsjedi Ljubo s njim svaki dan po sat vremena, obriše mu slinu, potapše ga po koljenu i vrati se u svoj stan. No i njemu se u zadnje vrijeme vrti, odsvakud se širi bol i sve ga nešto koči. Teško mu je iz kuće izaći. Ima onih stepenica, broja im se ne zna, a lifta ga strah. U životu ga je bilo strah svega dvije stvari za koje se jasno zna da su s ovoga svijeta. Lifta i Amerikanaca.

U zadnje vrijeme pomalo i zubara. Ali na stranu zubari, stvar je u tim Amerikancima. Tolike su pare ljudima iz džepova izvukli da mora da nešto gadno spremaju. Svijet će unesrećiti. Zna to dobro njegova ostarjela glava. A nema koga da ih spriječi otkako je grohotna smijeha onog crnca, i otkako se Dobriša u biljku pretvorio. Nema koga da im djevojke u snijeg utišće.

Uzima nož i zarezuju jabuku petrovaču koja škripi kuhinjom da je to milina. Nema bolje jabuke od jabuke petrovače. Grize je i pomišlja kako bi mu čitav život mogao stati u okus tog zalogaja. Život u koji se, eto, nenadano utrpala i flaširana voda što nosi ime njegove pokojne žene.

Dok je iz ekspres lonca sukljao fini mirisni dim, Ljubica je pogledala u oca. Mogla je jasno osjetiti snagu tog trenutka što je odjednom nadrastao život. Kao da se obrela u snu čije joj zakonitosti nisu jasne, no ipak ih uspijeva donekle naslutiti. Pomislila je kako će biti neobično kada kut ovog ugaonog kauča jednom ostane prazan. Stresla se od jezive pomisli. Kada se tako streseš, govorila bi njezina pokojna majka, smrt ti je rame očešala.

Ljubo već dugo razmišlja o smrti i pita se hoće li ciljnu crtu prekoračiti prije Dobriše. Ovaj jeste u značajnoj prednosti, no niti je smrt atletska disciplina, niti je Dobriša nedostižan kao Abebe Bikila. Samo kada bi znao da ga s one strane čeka njegova Jana i da će je prepoznati u oceanu duša, Ljubo bi odmah umro. Ma krenuo bi on u potragu za njom i prije, samo kada bi mu netko znao reći, Rastu li u raju patlidžani i one paprike roge?