proza

Lada Vukić: Mikro priče

Lada Vukić je spisateljica iz Zadra. Aktivna je članica ZaPisa - udruge zadarskih pisaca.
Piše uglavnom kratke priče, za koje je osvojila više nagrada, između ostalih i Ulaznica 2011, Pričigin 2012, Pitschwise 2012, a ušla je i u uži izbor Večernjaka 2013. Priče su joj objavljene u više časopisa i na portalima, uključujući zbornike Sušičke kronike, Priče iz stare knjižnice, Nešto diše u mojoj torti. Pisanje je učila u CeKaPeovoj ljetnoj školi pisanja u Staroj sušici i zadarskoj školi pisanja OtPis.



 

Slonovi

Za domaći je trebalo napisati pjesmu. Tema slobodna. Lako je pjesnicima. Njima uvijek nešto padne na pamet. Gledao sam u nebo, ali nisam vidio ništa osim jednog velikog bijelog slona. S Ivanom nije bilo tako.

-Ja ću rodoljubnu, rekao je. O tati i ratu. O granatama. O slobodi. Uzeo je olovku i bilježnicu te stao pisati. Nisam ga gledao, ali sam čuo kako mu slova škripe po papiru. Bila je to duga pjesma. Da mi je samo bilo znati odakle je izvlačio riječi?

U međuvremenu se na nebu nakupilo cijelo krdo slonova. S izduženim surlama tulili su kao da mi se rugaju. A onda sam zaškiljio očima, pa mi se učinilo ako samo ispružim ruku dohvatit ću im kljove. Za sreću. Za izgubljenu inspiraciju.

Sutradan sam dobio jedinicu. Ivan, normalno, peticu. Pa nije mi baš bilo normalno, s obzirom da svi znaju da Ivanov tata nikada nije bio u ratu. Mogao sam i ja tako, pisati kako sam cijele noći jahao krdo bijelih slonova.

 

Stabločovjek

Cijelog su jutra u parku rušili stablo. Šutke. Samo je pila jecala. Nisu stali sve dok ga nisu pretvorili u panj. Čudno, kako drvena trupla za sobom ostavljaju lijep miris. Na rukama krvnika naročito.

I neki je dječak iz kolica s velikim kotačima, promatrao istu scenu: otkinut trup i uzemljeno korijenje: život u svijetu sjena, smrt u svijetu oblika.

Poslije sam sišla dolje. I dalje je snažno mirisalo, kao da smrt i nije ništa drugo do eter i smola. Nemali broj stiješnjenih godova zbio su se u tankom i slabašnom drvetu.

- Nema razlike, oglasio se dječak iz malenih kolica s velikim kotačima, trebalo bi nas spojiti.

- Koga? upitala sam.

- On meni dade korijenje ili ja njemu glavu. Možda bi nešto od nas i ispalo. Stabločovjek.

 

Na dnu ormara

Vikendom odlazim na selo gdje više od svega volim bakine slatke žumanjke i priče iz starinskog ormara. Baka ključeve izvlači iz nekoliko slojeva šuškavih podsuknji, a zatim me vodi u konobu gdje sve miriše na ustajalost i plijesan. Takvog su okusa i keksi u ormaru smješteni uz bakinu svetačku i pogrebnu opremu.

- U ovom ćemo pokopati djeda, govori dok me nudi razmekšanim keksima. Crno odijelo i lakirane cipele. Na njima još stoji etiketa i cijena iz dućana.

- A tebe? U čemu ćemo tebe? pitam.

Šuti i ne odgovara.

Na dnu ormara je i ploča. Nadgrobna. Umotana crnom krpom. Na njoj djedovo ime i datum rođenja. Na onaj drugi se čeka. I dok ga slušam kako mu vino razvlači grlom pjesmu na nepoznatom jeziku, taj se ne čini tako skorim.

Jednom konobu zateknem otvorenu. Ormar, otključan. U njemu sve kao i prije. Keksi, cipele, odijelo i nadgrobna ploča bez datuma. Djed rukavima otire oči. Narančasti žumanjci ostali su u jajima.

 

Boce

Jučer ga je za stolom sin prvi put upitao za boce. Samo se na tren skamenio. Potom je dugo gurao suh zalogaj niz grlo, rekavši napokon, ne budi smiješan, kakve boce!

- Adnan mi je rekao, Adnan, uporno je ponavljao sin prijateljevo ime. Kao da to samo po sebi znači neki neoborivi aksiom. - Kaže, jedan takav isti kao ti kopao je po kanti u njegovom dvorištu.

- Ljudi nekada nalikuju jedni drugima, odgovori, a onda doda, jedi da ti se ne ohlade hrenovke.

Popodne ga je odveo na bazen na plivanje. Tamo mu se srce redovno raširi kada trener njegovog sina pohvali pred cijelom grupom:

- Znate, Siniša ima nevjerojatnu plovnost.

Naravno, poželi odmah reći, i u životu moraš vladati istom sposobnošću ako ne misliš završiti na dnu.

- Večeras je roštiljada, ostajete s nama? upita ga ljubazno trener.

On odmahne rukom i kaže, ma kakvi, nisam vam ja za to. Pa stane razmišljati, koliko bi to sve skupa do dugo u noć moglo potrajati?

U ponoć ostavi sinu poruku na ormariću: Ako se probudiš, a mene nema, samo da znaš, opet su me zvali u noćnu smjenu.

 

Lažna uzbuna

Kuhala sam ručak kada sam pod prozorom začula udarac. Neka je žena jauknula. Jurnula sam k prozoru i što sam vidjela? Neki je majmun grabio ženu za kosu. Lijepu i dugu, kakvu sam i ja nekad imala. Vikao je da će joj sve vlasi počupati. Ona je plakala i skrivala lice rukama. Kao i ja nekada. Onda joj je torbicu zalijepio za zid. Mobitel, šminka, puder, maramice, tablete, sve je ispalo van. I kao da nije bilo dosta, zalijepio joj je još jednu pljusku.

Zgrabila sam telefon i rekla - E nećeš, pička ti materina, platit ćeš!

S druge strane telefona operaterka je vrlo polako i smireno, kao da joj pričam bajku rekla, vidjet ćemo, gospođo; poslat ćemo nekoga, gospođo; smirite se, gospođo.

Dok sam završila iz kuhinje je smrad dolazio u valovima, na dnu lonca stisnuo se crn i zagoren luk. Sve sam bacila u smeće. Opet sam prišla prozoru. Njih dvoje je nestalo, ali se zato pojavio policajac.

- Vi ste ono zvali? upitao me s rukama prekriženim na leđima. Iz vokitokija obješenog za pojasom piskutalo je kao da netko dokono igra Nintendo.

- Aha, rekla sam, - ja sam.

- Pa gdje je taj nasilnik i žena? Da niste sve umislili?

Prije no što sam demonstrativno zatvorila prozor, policajac je vrhom jezika uporno izvlačio zaostale mrvice hrane među zubima.

- Sve je u redu. Lažna uzbuna, rekao je nekome s druge strane Nintenda.

 

 

 Fotografija: Tina Polanec

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg