proza

Natalija Miletić: Prestali su puštati plin

Natalija Miletić rođena je 1977. godine u Sisku gdje i danas radi, živi i piše. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Nagrađena je prvom nagradom natječaja Kratka priča je ženskog roda 2012 te Lapis Histria 2013. Ove je godine pričom Prestali su puštati plin ušla u finale natječaja Vranac. Priče su joj objavljene na portalu Afirmator te u časopisima Slijepi putnik i Urbani vračevi. U klubu mladih SKWHAT vodi radionicu pisanja. Priprema zbirku kratkih priča.
Dostupna na nataglija@gmail.com



 

Prestali su puštati plin

 

Sve moje bore ne punim puderom ni kremom, punim ih tugom jer su nam danas isključili plin. Zemni plin za domaćinstva. Nije da nisam platila račun, već su plin isključili cijelom naselju. Jer u njemu ne živi dovoljan broj ljudi zbog kojih bi u zgrade stizao plin. Jer na plin samo kuhamo. Grije nas toplana. Nemaju računicu. Po ulici sada starci guraju tačke s plinskim bocama. Tačke su iz vrtova. Zgrade kradu livadu za vrtove. Jer  nikad nije sagrađen dječji park. Uglavnom, da se sad ne izgubim, ne mogu ništa skuhati jer imam peć na plinske ringove. Dok ne kupim novo crijevo, diznu i to sve instaliram na sred kuhinje. Jer za plinsku bocu nema mjesta. Ostarjela sam u tom kvartu. I postala nepotrebna. Skupa s njim. Zato bore spominjem. Nisu one inače neka moja tema. Ali kad malo bolje razmislim, ne znam jel išta više moja tema. Kompas sam zametnula. Tu sam radila, u tom kvartu. U velikoj tvornici. Ona, tvornica, bila je dio velike ideologije. Pa je imala veliki broj radnika. Mnoštvo, reklo bi se, da zvuči moćnije. Jedina tvornica bešavnih cijevi, govorili smo. Danas kažu u ovom dijelu Europe. Nekad je bilo jedina, bez suvišnih dodataka. Kako se mijenjalo vrijeme, tako je nestajala potreba za tim posebnim cijevima bez šava. Jednako tako je nestala potreba za mojim radnim mjestom. Diploma inženjerke metalurgije zaslužila je mjesto u muzeju. Ali nije me to tada uništilo. Bilo je u meni još onog nečeg, možda prkosa, a možda naivnosti, nikad nisam sigurna koje od tog dvoje je zaslužnije za preživljavanje ljudi. Pa sam krenula vlakom u veliki grad, na posao. Svaki bi dan prelazila pasarelu. Do nedavno nisam imenovala most koji omogućava dolazak na željezničku stanicu, a da se ne preskaču šine pruge. Saznala sam mu ime kada su nam ga zatvorili. Novinarima je trebala jedna riječ za veliki naslov. Snalazili smo se. Mi radnici putnici i ubogi studenti, kako smo znali i umjeli. Nekad smo se penjali na zaustavljene kompozicije, prolazili kroz vagone, padali po šinama, mazali se crnim uljem. Nekad bi nas skupili na autobusnoj stanici oni s autima. Stali bi na busnu i viknuli: „Ide ko na vlak“. Pa bi se stiskali do stanice. I tako, bili smo snalažljivi, ili smo hodali, zdravo je za srce i samo je pola sata duže. Tko nam kriv što nam je kvart s krive strane željezničke stanice. Put do te stanice ide kroz šumu. Šuma grli tvornicu i skriva je od naseljenika kvarta. Da im bude lijepo uz nju. Da ih hrani, a da im nije ružna. U šumi je vrtić, sportski tereni za odbojku, rukomet, tenis i mini golf. I olimpijski otvoreni bazen. I kuglana. I kino. Od svega toga još uvijek funkcionira vrtić. Ostalo propada jer nema se za koga održavati. Najvrjedniji dio kompleksa jesu metalni dijelovi koje prodaju u staro željezo. Prvo ih je napadala hrđa. I vjetar. I kiša. I zaborav. Sad ih se ogoljuje kidanjem, trganjem, sječom. Putem do željezničke stanice svaki dan nestane barem jedan dio. Letimičnu tjeskobu obično neplanski uokviruje i jutarnji miris plinske stanice, sada će mi i taj pojačivač uskratiti. Nekada, ne tako davno, kipari su ostavljali tragove u željezu po cijelom naselju. U šumi ih je najviše: Ivan Kožarić, Branko Ružić, Vera Fischer, Mila Kumbatović, Milena Lah, Josip Diminić, Peruško Bogdanić, Ratko Petrić, Petar Barišić, Zlatko Zlatić, Dubravka Duba Sambolec,... Hrđaju već dugo. I životare u visokoj travi među komarcima. Nisu ih još rezali za otkup. Ne znam kako je to moguće. Kipovi ipak ostaju dok drugo sve nestaje: „Naš život“, „Crne vizije 1“, „Slučajan oblik s tezom“, „Zid“, „Visoki napon“, „Čovjek stroj“, „Crne vizije 2“...  I jezero se skrivalo u šumi. S umjetnim slapom i klincem koji piša u jezero. Klinac je rastaljen. Nitko nije ni primijetio da je nestao. Jezerce je presušilo. Nije više nitko pišao u njega. Logično sam si to tako objasnila. Da si ne objasnim onako kako zbilja jest. Taj je upišanac jedini dobro prošao od svih nas u tom naselju, poslužio je za nešto drugo. Dok mi ostali u tišini nestajemo. Više nas ni patetika ne dotiče. Smeće napušteno. Relikvija nekog vremena. I zato vam ni ne govorim o djetinjstvu. Jer je tada ideja funkcionirala. Bilo je i plina, i vode, i sportaša, i putnika u vlaku, i matineja. Osam sati rada, osam sati rekreacije i kulture, osam sati spavanja. Nova ideologija gradi nova mjesta sreće. Na ulazu u kvart strateški su smještene dvije katedrale. Jedna s mantrom Kupujmo oj Hrvatsko, druga s mantrom Život je bolji nakon smrti. Jedna ima zvonik u kojem je snimljeno zvono pa se megafonom zvuk pušta u raju, a druga benzinsku, samouslužnu. Obje su na ulasku u kvart, ali ne u samom kvartu. Da na njih ne prijeđe blijeđenje, oksidacija, apšisanje. Kupovna ustanova ponudit će topli obrok, na akciji, zbog izvanrednog stanja, možda u paketu budu i dizna i crijevo. Da si sama pustim plin, jer nama više ni plin ne puštaju. A možda me od namjere spasi zvono u podne, kad se kiselo nasmijem jer je opet stalo usred takta, onog trena kad netko važniji stisne prekidač.

 

Fotografija: Tina Polanec

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg