proza

Dijana Matković: U ime oca

KIKINDA SHORT - festival kratke priče

KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.



 u ime oca


ovako počinje: moj ćale, moj stari, moj otac, taj što je napravio mene i još neke druge je odličan šofer.


stiže 1992. godina. spavam u nekadašnjem bračnom krevetu svojih staraca. zajedno s mamom. ne znam zašto je tako, ali tako je. tamna je noć, onakva noć zbog koje malena deca zaspu. zatim se otvore vrata i uđe on. čini mi se da još uvijek spavam. mama i ćale se počnu podbadati i sad više ne spavam. ali, ne smeem pokazati da se nešto promenilo. jer je u vazduhu nešto čudno, nešto što još ne poznajem, zato moram biti skroz mirna, sasvim kao kamen, sasvim kao da me nema. započnu neke kretnje, krevet se trese, ali ja sam još uvek mirna, ja još uvek ne postojim. mama stenje, ćale ne stenje. i tako neko vreme. dok ćale ne ustane i ode u kupatilo i mama brzo za njim: “jesi se to kod nje naučio?!” voda teče. voda teče. čujem ćaleta koji odšeta. moj ćale uvek odšeta. zatim je tu još samo mamino disanje, što se polako umiruje, i onda opet mrak. ali veći nego pre njegovog dolaska. takav mrak, zbog kojeg malena deca više ne mogu zaspati.


možda je još uvek ista godina, možda neka kasnije, ne sećam se i nije važno. mala sam. “nemoj da me zoveš kad sam kod kuće,” kaže mi ćale. kad moj ćale kaže “kuća”, on misli na svoj novi dom. s novom ženom i dvoje još manje dece. “tvoja majka je kurva,” kaže mi ćale. moj ćale me ponekad povede sa sobom na izlet, ja sam njegova tajna afera za vreme posla, vozimo se unaokolo i smemo se, kad se krevelji i pokazuje kako moja mama vozi auto. moja mama je izrazito loš šofer. “tvoja majka je kurva,” kaže mi ćale.


“znam ja, zašto bi ostavila posao,” preko telefona mi kaže ćale. “ti ne možeš da prihvatiš da ti neko komanduje.” “ali, tata, kad sam nesrećna,” kažem mu. “ti samo misliš, da si nesrećna,” kaže on. “dođi ti kod mene kući, sve ćemo mi to srediti.” kad moj ćale kaže “srediti”, razmišlja, kako bi me izmenio, da više ne budem naopako, nego pravilno. “moja žena će ti skuvati kafu,” kaže mi. kad moj ćale razmišlja o meni, ne vidi upitnike, nego samo jedan uskličnik. ponekad se našali i kaže: “sve je to samo život, ko ga jebe.”


moj ćale je odličan šofer.

 

 

 

 

 

posttraumatski stresni sindrom


deda je na minu stao tek nakon drugog svetskog rata. tek nakon ozne. mina ga je čekala u kući, kad je otvorio vrata prostora koji se nije slagao s kasarnama i sobama za ispitivanje. gdje da u kućicu, napravljenu za previjanje beba, spremi svoje učešće u izvođenju zla?


dugo godina je dobijao uputstva. recimo, dokrajči muža žene s kojom spava naš nadređeni. takve stvari. i deda je to uradio, ne samo jednom, i ne samo dvaput. pitam se, koliko nedužnih je poslao na odstrel i time odredio njihove priče, a posedično, i svoju i onda sinovljevu i onda još i moju, jer, kako kažem, dedu je mina čekala u kući. niko ne kroji tuđe sudbine a da time ne utiče na svoju vlastitu. kao da su njegove ruke koje drhte pri izvršenju naređenja najavljivale nekakvu unutrašnju eksploziju koja bi tek trebalo da se dogodi.


jednog dana je, naime, pobegao, ostavio vojnu uniformu, došao kući, legao u toplu postelju  pored svoje žene i u trenutku kad su im se tela ispreplela, shvatio: odsad pa nadalje može izdržati sve što mu život donese, osim lepote i nežnosti.

 


kako je ćale ostavljao mamu


ćale sedi na rubu dnevne sobe – sa slušalicom stacionarnog iskrinog telefona na uhu – i leđima osigurava razgovor od mame, koja u kuhinji lupa posuđem.
ti ležiš ispod klupskog stočića i od šara na drvetu stvaraš vlastito ‘životinjsko carstvo’. onaj detalj leevo je zebra u trku. Nedelju dana pre bio je tigar, ali danas je zebra. jer su zebre ljubaznije od tigrova. uzmeš zeleni flomaster i nacrtaš zebri dugi, kitnjasti rep.

mama stoji na prolazu između kuhinje i dnevne sobe, ledenim pogledom bulji u ćaleta, toliko ledenim da se temperatura u tren smanji za nekoliko stepeni, ali ćale to ne primećuje, on nekako razneženo gleda u svoju desnu papuču i šapuće u slušalicu.

“važi, doći ću”, kaže tiho i spusti.
“s kim si pričao?” zavrišti tvoja mama, koja još uvijek stoji na prolazu, sada već sva crvena u licu.
“šta te briga, s kim sam ja pričao”,  kaže ćale, ustane i odšeta.

tvoj ćale uvijek odšeta.

“jel ona tvoja kurva, je li?” prodere se mama i besno maše salvetom.
“pa koji kurac tebe briga ko...”

mama padne po telefonu i pritisne tipku za ponovljeni poziv.
ćale se trzajem okrene, onda povuče telefon iz maminih ruku, ali mama ne popušta, zato je svom snagom odgurne, tako da je odbaci neka tri metra unazad. trenutak iza toga u zid odleti crveni iskrin telefon. skupa sa žicom.

“idi onda njoj”, drekne mama, napola plačnim glasom, “šta radiš tu?” ”idem”, mirno odgovori ćale, otvori vrata i svom snagom ih zalupi za sobom.

mama ide za njim niz stepenice. “prokleti kurvaru”,  dere se, “jesam li to zaslužila, a? to sam zaslužila!?”

ostavila je otvorena vrata. kod tvoje sestre na donjem spratu udara pearl jam. auto je upravo dovezao.

ležiš pod stolom i gledaš šare na drvetu. malko promisliš, onda uzmeš flomaster i nacrtaš zebri velike, crvene oči.

 


karma police*

u stvari, ne znam kada je počelo. svakako davno, pre nego što sam došla na svet. možda onda, kad se deda vratio iz ozne i prvi put zagrlio flašu rakije, koju posle nije pustio sve do smrti, na početku jugoslovenskog rata. u svoj buci toga vremena deda je otišao tiho i nevidljivo, kao da je otišao u granap po veknu hleba. odmah dolazim. baka je ostala sama, kao što je bila sama nekada, sada s pištoljem pod jastukom, “jer nikad ne znaš, ko bi mogao doći”. od dvojice sinova koje je deda iza sebe ostavio, prvi je šalama  prikrivao da su mu džepovi puni kamenja što ga vuče na dno, drugi je pobegao direktno u armadu srpske vojske, gde je možda našao boljeg oca.

o maminim se nema puno šta kazati. deda je bio nedodirljiva tvrđava ponosa, bakica krhka ženica. Razjeo ju je rak, koji je prouzrokovao njegov ponos. njihova kći je od devete godine svake večeri sedela iza kuće i plakala od iscrpljenosti i klela beskonačne hektare zemlje i mukanje krava u štali i odlazak majke što je samu ostavi. plakala je, sve dok nije postala nedodirljiva tvrđava ponosa, spartanska ratnica hladnog pogleda, koju ništa više ne može slomiti.

ja, biće da je tu počelo. i u burnom tornadu se nastavilo, zaplitalo i povećavalo.

kad danas pipkam svoj umorni stomak, druge ljude i debljinu neplaćenih dugova, moja uloga mi je potpuno jasna. ja sam međučlan u dugom lancu životnih grešaka, koji će štafetu produžiti dalje.


da li bi uopće moglo biti drukčije?

­­­­­­­­­­­­­­­­_______

* radiohead, karma police

 

 

 

 

 

 

jevrej


“mogu li ti malo pogledati po ormanima”, odjednom je rekao, dok je sav hiperaktivan plesuckao po kuhinji.

“samo ti”. pomislila sam, koliko sam puta u tih dvadeset sati što koliko smo skupa rekla te dve reči. mogu li pustiti neku muziku? samo ti.  jel’ se mogu dugo tuširati. samo ti.

za sve što nije spadalo u taj trenutak, bilo mi je potpuno svejedno. za tekst, što sam ga morala  poslati sutradan, za susede, što su morali čitavog dana trpeti odvrtanje muzike i naše vrištanje: glasno pevanje i još glasnije uzdisanje u krevetu. malo pre orgazma počeo je govoriti na hebrejskom, to me je iznenadilo uprkos tome što sam znala da je jevrej, ali hebrejski sam odavno doživljavala samo kao muzejski primerak jezika koji spada u bibliju, a ne kao nešto što neko na ovom svetu još uvek govori, i ošinulo me je, u trenutku nakon što sam se smirivala posle orgazma i polako se prestala grčiti, a on je leteo prema svom, ošinulo me je da isteruje đavola i da će tim jebanjem, ako mu to budem dozvolila, isterati svu nagomilanu svinjariju iz mog tela. otvorila sam se, nakon grča sam se još jednom otvorila, tada sam ga pustila do kraja, htela sam da me učini bestelesnom pa i na račun boli. i onda, samo nekoliko trenutaka kasnije, bol se počeo menjati u užitak, moje telo se zaustavilo i odvojilo od misli, našto je, kad je bilo reanimirano, ponovo prodisalo.

“o, bundevino ulje!” oduševio se, još uvijek plesuckajući, ali ovaj put s plastičnom flašom u rukama. “ bundevino ulje je super!” uskliknuo je i zavrtio se na mestu.
“istina je”, odvratila sam, i osetila se smotano, jer se nisam mogla oduševljavati zajedno s njim. mislim – bundevino ulje?

“mogu napraviti salatu?”  upitao je ništa manje radosno.

“samo ti”, još sam se jednom odala i umorna od seksa sela za sto i pustila to dete, ludaka, genija, ko bi znao šta, da svojom energijom napuni kuhinju, stan, ceo blok, da napuni činiju za salatu, da ponovo ispuni moje telo sobom i da onda, nekoliko sati kasnije, ode zauvek.



nn


šta da kažem: bilo je. egzistencijalisti bi rekli: desilo se. ako nešto, onda seks ne bi smeo voditi u razmišljanja o egzistencijalizmu.


čula sam razgovor dvojice klinaca ispred zgrade, dok smo se seksali. jasno sam čula svaku reč. prvi je rekao: “mama mi radi sutra prepodne.” a drugi: “moja isto, jebem joj mater.” i više ih nije bilo. onda je nakon nekoliko trenutka, dok se čulo samo drvljenje auta po obližnjoj cesti, mačka počela roviti po sobi. mislila sam, da li opet otvara ladice i izbacuje van gaće i čarape. ide mi na živce kad to radi. najradije bih ustala i otišla da pogledam, ali – nije išlo. ne možeš sad nekome ko je u tebi i u tome doživljava… šta ja znam šta, nismo bili u istom filmu. verovatno je uživao, jer je duvao kao alpinist što se zadnjim atomima snage probija na vrh planine, ali i da nije uživao, i ako mu je bilo prazno kao što je bilo meni, ne možeš u pola prekinuti priču i poći gledati šta se događa s mačkom. zato sam uradila jedino što mi je preostalo: odglumila sam orgazam. onog minuta kad sam na silu, ali jako uverljivo uzdisala, uvijala se u takozvanim trzajima sladostrašća, i noktima ga grebala po leđima i stražnjici – namerno prejako -  tog minuta je bilo zapravo uzbudljivo. ako smo do kraja iskreni, da bi odglumila orgazam na koji muškarac treba da nasedne nije potrebno baš puno rada i kreativnosti, muškarci na kraju veruju u ono što žele (i svi žele verovati da su dobri ljubavnici), mada je dobar nastup ključan za to, da takvoj bedi vratiš bar nešto dostojanstva. a dobro glumiti je bar malo uzbudljivo. kad je video, odnosno kad je mislio da mi dolazi prepustio se i sam … nekoliko sekundi posle mene ispraznio se u kondom, i ne na sreću na moje čiste čaršave. za to sam mu bila zahvalna. to je bilo dobro.  onda smo ležali i ćutali. to je bilo malo manje dobro. bilo mi je neprijatno i nije mi više bilo do glume. taj odani pogled, kad mi je polako pomicao kosu s lica, kad je pipajući tražio moje dlanove i polagao ih na svoje usne, to stvarno nije bilo dobro.  


ustala sam, nakon nekoliko opreznih koraka u mraku stala na čarape, koje su ležale na podu, proklela mačku i otišla pod tuš. dugo sam se ispirala u slivnik.


kad sam se vratila u sobu činilo mi se – uprkos očajnom hrkanju – da spava kao dečačić. pospremila sam čarape, svukla bademantil i guzom se privila k njegovoj oborenoj kiti.

 

noćna vožnja

ponekad treba izabrati noćnu vožnju pored kuća bivših momaka, bivših ljubavnika, pored promašenih prilika, pored nekad izgovornih riječi, treba gledati ugašena svetla na njihovim prozorima, njihove nove svojom toplom maternicom umirene cure, treba vizualizirati sve te priče koje su mogle biti tvoje, da u svoj stan dođeš mirna kao što već dugo nisi bila, upališ svetlo i sve do jutra držiš štafetu potpuno budnih.

 

 

------------------------------------- 

DIJANA MATKOVIĆ (1984, Novo mesto, Slovenija) je književnica, novinarka, urednica i knjževna kritičarka.

Tijekom studija komparativne književnosti je bila kourednik časopisa Izmus, a zatim je osnovala i uređivala Airbeletrino. U isto vreme je pisala književnu kritiku, kolumne, intervjue, članke u novinama Delo, Dnevnik, Le Monde diplomatique, Playboy i druge medije. Izvršni je urednik štampanih i online izdanja Život na dodir (2012). U 2013. je postavila društveno angažirani portal Građanska odgovornost. Iste godine objavljen je žanrovsko hibridni prvijenac U ime Oca. Uređuje portal Iskreno rečen za Nacionalno vjeće za kulturu. Vanjski je suradnik Vala 202, Pogleda u druge medije. Bavi se književnim prevođenjem s jezika bivše Jugoslavije. Programski je vođa Društva slovenskih književnih kritičara. Moderira i organizira konverzacijske večeri i okrugle stolove o kulturi, društvu i medijima.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg