proza

Shaughnessy Bishop-Stall: Grad Šatora

Prva knjiga Shaughnessyja Bishopa-Stalla predstavljala je opis godine dana kojih je proveo s beskućnicima u zloglasnom Gradu Šatora u Torontu. Down to This: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown je nominirana za Drainie-Taylor nagradu za biografiju, nagradu Trillium, knjišku nagradu za knjige grada Toronta i nagradu za publicistiku Pearson Writers' Trusta 2005. godine. Sljedeće godine nagrađen je Knowlton Nash za novinarstvo na Massey College te je igrao ulogu Jasona - nepristojnog, dobro odjevenog novinara – na seriji CBC-TV-a The Newsroom. Njegov novi roman Ghosted je nominiran za nagradu Amazon za prvi roman 2011. godine. Trenutno predaje pisanje na sveučilištu u Torontu.



Grad Šatora nije grad niti živimo u šatorima. Živimo u kolibama i straćarama na rubu najveće kanadske metropole gdje rijeka susreće jezero. Ograda dijeli ovih dvadeset i sedam jutara od ostatka Toronta, a s ove strane smo izgradili nastambe kakve se dalo koristeći otpatke s reciklažnog dvorišta, smetlišta na ničijoj zemlji uhvaćenih u zbrci između grada i privatnog biznisa. Nekad se čini kao zajednica a nekad kao kaos. Grad Smeća bi bio bolje ime.

Zamislite odlagalište smeća posuto otpacima prošlog milenija. Frižideri, plišane životinje, cipele, poderana platna originalnih slika, foto albumi, tristo razbijenih bicikli i tobogana i palica za hokej, televizori i mikrovalne pećnice, svjetiljke i kase, bezglavi Cabbage Patch Kids[1] i dovoljno knjiga da osnujete vlastitu knjižnicu ili knjižaru ili da se počnete obrazovati.

Sad zamislite desetke lopova i ovisnika, skitnica i bivših robijaša. Pijani su, gladni i umorni od bježanja. Ostari se i postane hladno, i jedne noći se nađu na ovom mjestu s ostalim odbačenima, na rubu svijeta ali i pravo usred njega.

Pogledaju uokolo i vide da je sve zbog čega su se mučili upravo ovdje: stereo linije i video rekorderi, mjesta za kretanje, savršeno skrovište i parcela uz obalu. Nisu daleko na samotnom selu ili u prokletom predgrađu ili zarobljeni u istom starom gradu. Ustvari, grad odavde izgleda savršeno - jezero, neboderi u centru, sunce koje zalazi iza najviše građevine - kao slika s razglednice. I najbolje od svega, nema zakona i nema murije - dok god su s ove strane ograde. Sve je privatno vlasništvo. Nitko im ne može reći što da rade, nitko osim Home Depota, kompanije koja je vlasnik zemljišta.

I tako kopaju po kršu u nadi da će naći nešto korisno za gradnju. Ima toliko toga da mogu napraviti bilo što. Ali zasad im je dovoljno sklepati par skloništa koristeći tende i stari uredski namještaj. Kupe par piva, zapale vatru, nazovu to Grad Šatora i odluče ostati. Dim se izdiže, vidljiv izdaleka, kao upozorenje ili poziv. Piju i čekaju.

Ljudi ovdje skvotiraju već skoro četiri godine, a populacija u nekim danima dosegne i njih šezdesetak. Unikatnost ovog mjesta je privukla medijsku pažnju diljem svijeta, kao i poplavu dobronamjernih ali uglavnom nepotrebnih donacija - kad bi se barem spas mogao kupiti vunenim kapama i četkicama za zube. Ovo ostaje, koliko god je to moguće, društvo anarhije.

Pravila se smišljaju svake noći. O posljedicama se rijetko misli unaprijed, niti ih se bilježe za ubuduće. To je korisno, iskoristivo, i ponekad beskorisno mjesto. Otpatke megagrada se ugrabi, s njima se poigrava, jede ih se, nosi, prebojava i baca u blato. Keramički tanjuri su potrošni, jastučnice se nikad ne peru. Ako ovo mjesto ima svoj moto, onda je to: zgrabi što možeš, budi pijan i gledaj svoja posla.

Protokol za useljenje u Grad Šatora temelji se na pozivu i preporuci. Iz neznanja sam prekršio protokol. Nisam imao pojma o ničemu niti sam imao što izgubiti, došao sam proučiti ovo mjesto, napisati knjigu i živjeti bez stanarine. Tijekom mjeseci koji sam tu proveo, naučio sam da ne postoji jedinstven način za život ovdje i da postoji stotinu mogućih priča za napisati. Neki ljudi prose, neki peru prozore, neki kradu, neki rade poslove, neki prodaju sebe, prodaju druge, prodaju droge. Većina se drogira, neki su čisti. Ja još ne znam što ću.

Pravila koja sam si postavio su jednostavna: bez novca i bez prijatelja, osim onih koje ću ovdje steći. Učinit ću što je potrebno za preživljavanje, biti kakva god propalica želim biti: skitnica, prosjak, pijandura, kriminalac, ulični svirač, prevarant ili beskućnik, iz dana u dan.

 

Slijedi jedan od zapisa iz vremena koje sam proveo u Gradu Šatora

 

31. Ožujak

Volim ovu bijedu, svakog dana sve više. Volim izletjeti iz ove straćare na hladno sunce, odjeven samo u traperice i rasparene čizme. Volim pišati kraj rijeke s velikom kanadskom guskom sa svake strane, dok mi žmarci prožimaju tijelo. Volim slušati kako divovski betonski tanker istovaruje svoju utrobu u kanal, poput bistrog planinskog vodopada koji pada u mojim noćnim morama.

Volim svjetla na dokovima, svjetla na autocesti, svjetla na željeznici, svjetla zvijezda, svjetla nebodera u centru grada, svjetla divovskih reklama - Nikon i Canadian Club i Guess - svjetla vatri u bačvama i mjesečinu na vodi koju vidim kroz prozor.

Volim štakore. Žive ispod mog poda, još uvijek bježe čim me ugledaju - kao da ne znam da su ondje, kao da ne ležimo budni noćima (ja i štakori) i slušamo se kako dišemo, češemo se i grebemo, i oštrimo zube.

Volim patke, golubove, galebe, guske i golubice, bića koja se bore za komadiće kruha, grakću i klikću – i kao da imitiraju svaki naš pokret.

Volim kad Eddie svako malo dođe da "vidi kako sam", donosi piće ili ga žica, izvlači me iz kreveta, pokušava govoriti kao još veći šupak jer mu je neugodno što se tako dobro slažemo. Dižemo halabuku pa se skuliramo - kao u dobrim starim srednjoškolskim danima kad bi se šuljali natrag u razred malo razrezani i nasmijani, kao da nas nije briga hoćemo li nadrapati. Netko prođe kraj moje kolibe i on navali na njih kao klupski izbacivač s pucaljkom i nadmenim prsima.

Volim mog malog starijeg brata Calvina. Volim njegove sjajne nasmijane oči, i to što me pita jesam li dobro uvijek kad on nije. Volim ga jer se smije kad ga malo prejako udarim dok se mačujemo daskama ili hrvamo na hrpi drva. Volim što ne možemo povrijediti jedan drugog, bez obzira koliko krvi i masnica imali.

Volim kad Randy uleti u moju straćaru i onda izleti. Volim njegov gladan, tužan, popajevski osmijeh, njegovu tugu umotanu kao poklon koji ti nikad neće pokloniti. Volim kad objavi, kad smo kod mene, "Mi smo kod Shauna! Okej smo, bez brige - mi smo u Shaunovoj straćari!" Volim kako se ljulja i posrće ali nikad ne padne - kako hoda na petama a tijelo mu je toliko nagnuto da ga zacijelo anđeo pridržava rukama. Volim kako mu pokažeš njegova vrata a on krene zaobilaznim putem, kao u onim Family Circus stripovima[2] kad otisci stopala malog Billyja vrludaju posvuda: kroz drveće, preko drva, do obale, preko smeća, kroz smeće, između poljskih zahoda, na bicikl, u još jedno smeće, s bicikla, oko bačve s vatrom, kroz ruševine njegovog starog doma, u lokvu i konačno do vrata njegovog večerašnjeg doma. I onda se vrati sat kasnije da ti ponudi cigaretu koju je našao pod jastukom.

Volim kurve koje dolaze i vise kraj moje bačve, smijući se i šaleći cijelo vrijeme, nudeći se nježno bez riječi, nimalo razočarane što odlaze s čokoladom i svijećama umjesto s novcem i crackom. Smiju se i plešu i bacaju omotače slatkiša na tlo, kažu mi da sam najsimpatičniji tip ovdje - vjerojatno jer se ne seksam s njima – pa mi donose odjeću koju su mušterije ostavile.

Volim Lesovo konstantno brbljanje, njegov kaubojski hod i kolekciju smiješnih šešira.

Volim otići na ručak kod Dobrog Pastira s dečkima, gdje jedni drugima čuvamo leđa i izvlačimo se iz gabule, smijući se k'o ludi, sjedimo za istim stolom a onda se utrkujemo s tramvajima do kuće, skačemo preko tračnica u zadnji čas kao Superboy[3] na putu za školu.

Volim Violet, koja ima 6 godina i Brendina je kćer. Njen otac ju dovodi u Grad Šatora da vidi majku barem jednom mjesečno, dovozi je u lijepom novom automobilu. Violet ima kožu boje kave i lude kikice i anđeosko lice tako slatko da se patke gegaju do nje u parovima kako bi je vidjele. Pokušava hodati kroz ruševine kao mi, a mi vodimo njene male noge podalje od čavala i rezanog metala. Ili ju podignemo u ruke i nosimo. Calvin skuplja plišane igračke u velikoj vreći i da joj jednu svaki put kad nas posjeti. Okrene ju naopačke i vrti je dok joj kikice lete.

Brenda se obično jako opije kad je Violet posjeti. Kad ode, Randy i Brenda dođu do moje straćare. Brenda je toliko razvaljena da ne zna ni gdje je. "Kod Shauna smo", kaže Randy.

"Bilo je lijepo vidjeti Violet", rekao sam.

"Ne pričaj o mojoj maloj!", zarežala je. "Ne pričaj o Violet! Ne mogu..:" I onda rida dok ne predložim Randyju da je odvede natrag u krevet.

Čujem kako plače za svojom kćerkom dok baulja prema svojoj montažnoj kućici. Čujem pola tuceta vatri u bačvama kako pucketaju. Čujem tanker u kanalu koji se priprema za odlazak, lanci zvekeću, brod se diže. Čujem kako Sluggo i Jackie viču, galebove koji klepeću nebom. Čujem štakore ispod poda, drvo koje pucketa u mojoj peći, raženi viski koji se ulijeva u čašu, dim cigarete koji žuri kroz moje usne, i vjetar na krovu. Iznenađen sam, i pomalo uplašen, što mi se ovdje tako sviđa.

 


Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Shaughnessy Bishop-Stalla i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan. 

Promuvajte se, popijte nešto, čujte američke, kanadske i hrvatske pisce u opuštenoj atmosferi, izađite. 

 

 

 



[1] Cabbage Patch Kids je linija lutaka koje je osmislio Američki student umjetnosti Xavier Roberts 1978. Ova lutka je postala modni brend i jedna od najpopularnijih igračaka 1980-ih te jedna od najdugovječniji lutka franšiza u Americi.

[2] The Family Circus je strip kojeg je stvorio crtač Bil Keane 1960. i otad kontinuirano izlazi do danas. Strip općenito koristi jednu ilustraciju u okruglom okviru, otuda izvorni naziv serije. To je najraširenije distribuirana strip ilustracija u svijetu.

[3] Superboy je genetski modificirani metahumani klon ljudskog podrijetla  dizajniran kao duplikat i najbliži genetski ekvivalent Supermanu. Kriptonsko / ljudski hibrid Supermana i Lexa Luthora. Nakon smrti lika u seriji Superboy  zamijenio ga je Jon Lane Kent, klon stvoren iz tri DNK izvora, kreacija biološkog sina Supermana i Lois Lane iz potencijalne budućnosti.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg