proza

Shaughnessy Bishop-Stall: Grad Šatora

Prva knjiga Shaughnessyja Bishopa-Stalla predstavljala je opis godine dana kojih je proveo s beskućnicima u zloglasnom Gradu Šatora u Torontu. Down to This: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown je nominirana za Drainie-Taylor nagradu za biografiju, nagradu Trillium, knjišku nagradu za knjige grada Toronta i nagradu za publicistiku Pearson Writers' Trusta 2005. godine. Sljedeće godine nagrađen je Knowlton Nash za novinarstvo na Massey College te je igrao ulogu Jasona - nepristojnog, dobro odjevenog novinara – na seriji CBC-TV-a The Newsroom. Njegov novi roman Ghosted je nominiran za nagradu Amazon za prvi roman 2011. godine. Trenutno predaje pisanje na sveučilištu u Torontu.



Grad Šatora nije grad niti živimo u šatorima. Živimo u kolibama i straćarama na rubu najveće kanadske metropole gdje rijeka susreće jezero. Ograda dijeli ovih dvadeset i sedam jutara od ostatka Toronta, a s ove strane smo izgradili nastambe kakve se dalo koristeći otpatke s reciklažnog dvorišta, smetlišta na ničijoj zemlji uhvaćenih u zbrci između grada i privatnog biznisa. Nekad se čini kao zajednica a nekad kao kaos. Grad Smeća bi bio bolje ime.

Zamislite odlagalište smeća posuto otpacima prošlog milenija. Frižideri, plišane životinje, cipele, poderana platna originalnih slika, foto albumi, tristo razbijenih bicikli i tobogana i palica za hokej, televizori i mikrovalne pećnice, svjetiljke i kase, bezglavi Cabbage Patch Kids[1] i dovoljno knjiga da osnujete vlastitu knjižnicu ili knjižaru ili da se počnete obrazovati.

Sad zamislite desetke lopova i ovisnika, skitnica i bivših robijaša. Pijani su, gladni i umorni od bježanja. Ostari se i postane hladno, i jedne noći se nađu na ovom mjestu s ostalim odbačenima, na rubu svijeta ali i pravo usred njega.

Pogledaju uokolo i vide da je sve zbog čega su se mučili upravo ovdje: stereo linije i video rekorderi, mjesta za kretanje, savršeno skrovište i parcela uz obalu. Nisu daleko na samotnom selu ili u prokletom predgrađu ili zarobljeni u istom starom gradu. Ustvari, grad odavde izgleda savršeno - jezero, neboderi u centru, sunce koje zalazi iza najviše građevine - kao slika s razglednice. I najbolje od svega, nema zakona i nema murije - dok god su s ove strane ograde. Sve je privatno vlasništvo. Nitko im ne može reći što da rade, nitko osim Home Depota, kompanije koja je vlasnik zemljišta.

I tako kopaju po kršu u nadi da će naći nešto korisno za gradnju. Ima toliko toga da mogu napraviti bilo što. Ali zasad im je dovoljno sklepati par skloništa koristeći tende i stari uredski namještaj. Kupe par piva, zapale vatru, nazovu to Grad Šatora i odluče ostati. Dim se izdiže, vidljiv izdaleka, kao upozorenje ili poziv. Piju i čekaju.

Ljudi ovdje skvotiraju već skoro četiri godine, a populacija u nekim danima dosegne i njih šezdesetak. Unikatnost ovog mjesta je privukla medijsku pažnju diljem svijeta, kao i poplavu dobronamjernih ali uglavnom nepotrebnih donacija - kad bi se barem spas mogao kupiti vunenim kapama i četkicama za zube. Ovo ostaje, koliko god je to moguće, društvo anarhije.

Pravila se smišljaju svake noći. O posljedicama se rijetko misli unaprijed, niti ih se bilježe za ubuduće. To je korisno, iskoristivo, i ponekad beskorisno mjesto. Otpatke megagrada se ugrabi, s njima se poigrava, jede ih se, nosi, prebojava i baca u blato. Keramički tanjuri su potrošni, jastučnice se nikad ne peru. Ako ovo mjesto ima svoj moto, onda je to: zgrabi što možeš, budi pijan i gledaj svoja posla.

Protokol za useljenje u Grad Šatora temelji se na pozivu i preporuci. Iz neznanja sam prekršio protokol. Nisam imao pojma o ničemu niti sam imao što izgubiti, došao sam proučiti ovo mjesto, napisati knjigu i živjeti bez stanarine. Tijekom mjeseci koji sam tu proveo, naučio sam da ne postoji jedinstven način za život ovdje i da postoji stotinu mogućih priča za napisati. Neki ljudi prose, neki peru prozore, neki kradu, neki rade poslove, neki prodaju sebe, prodaju druge, prodaju droge. Većina se drogira, neki su čisti. Ja još ne znam što ću.

Pravila koja sam si postavio su jednostavna: bez novca i bez prijatelja, osim onih koje ću ovdje steći. Učinit ću što je potrebno za preživljavanje, biti kakva god propalica želim biti: skitnica, prosjak, pijandura, kriminalac, ulični svirač, prevarant ili beskućnik, iz dana u dan.

 

Slijedi jedan od zapisa iz vremena koje sam proveo u Gradu Šatora

 

31. Ožujak

Volim ovu bijedu, svakog dana sve više. Volim izletjeti iz ove straćare na hladno sunce, odjeven samo u traperice i rasparene čizme. Volim pišati kraj rijeke s velikom kanadskom guskom sa svake strane, dok mi žmarci prožimaju tijelo. Volim slušati kako divovski betonski tanker istovaruje svoju utrobu u kanal, poput bistrog planinskog vodopada koji pada u mojim noćnim morama.

Volim svjetla na dokovima, svjetla na autocesti, svjetla na željeznici, svjetla zvijezda, svjetla nebodera u centru grada, svjetla divovskih reklama - Nikon i Canadian Club i Guess - svjetla vatri u bačvama i mjesečinu na vodi koju vidim kroz prozor.

Volim štakore. Žive ispod mog poda, još uvijek bježe čim me ugledaju - kao da ne znam da su ondje, kao da ne ležimo budni noćima (ja i štakori) i slušamo se kako dišemo, češemo se i grebemo, i oštrimo zube.

Volim patke, golubove, galebe, guske i golubice, bića koja se bore za komadiće kruha, grakću i klikću – i kao da imitiraju svaki naš pokret.

Volim kad Eddie svako malo dođe da "vidi kako sam", donosi piće ili ga žica, izvlači me iz kreveta, pokušava govoriti kao još veći šupak jer mu je neugodno što se tako dobro slažemo. Dižemo halabuku pa se skuliramo - kao u dobrim starim srednjoškolskim danima kad bi se šuljali natrag u razred malo razrezani i nasmijani, kao da nas nije briga hoćemo li nadrapati. Netko prođe kraj moje kolibe i on navali na njih kao klupski izbacivač s pucaljkom i nadmenim prsima.

Volim mog malog starijeg brata Calvina. Volim njegove sjajne nasmijane oči, i to što me pita jesam li dobro uvijek kad on nije. Volim ga jer se smije kad ga malo prejako udarim dok se mačujemo daskama ili hrvamo na hrpi drva. Volim što ne možemo povrijediti jedan drugog, bez obzira koliko krvi i masnica imali.

Volim kad Randy uleti u moju straćaru i onda izleti. Volim njegov gladan, tužan, popajevski osmijeh, njegovu tugu umotanu kao poklon koji ti nikad neće pokloniti. Volim kad objavi, kad smo kod mene, "Mi smo kod Shauna! Okej smo, bez brige - mi smo u Shaunovoj straćari!" Volim kako se ljulja i posrće ali nikad ne padne - kako hoda na petama a tijelo mu je toliko nagnuto da ga zacijelo anđeo pridržava rukama. Volim kako mu pokažeš njegova vrata a on krene zaobilaznim putem, kao u onim Family Circus stripovima[2] kad otisci stopala malog Billyja vrludaju posvuda: kroz drveće, preko drva, do obale, preko smeća, kroz smeće, između poljskih zahoda, na bicikl, u još jedno smeće, s bicikla, oko bačve s vatrom, kroz ruševine njegovog starog doma, u lokvu i konačno do vrata njegovog večerašnjeg doma. I onda se vrati sat kasnije da ti ponudi cigaretu koju je našao pod jastukom.

Volim kurve koje dolaze i vise kraj moje bačve, smijući se i šaleći cijelo vrijeme, nudeći se nježno bez riječi, nimalo razočarane što odlaze s čokoladom i svijećama umjesto s novcem i crackom. Smiju se i plešu i bacaju omotače slatkiša na tlo, kažu mi da sam najsimpatičniji tip ovdje - vjerojatno jer se ne seksam s njima – pa mi donose odjeću koju su mušterije ostavile.

Volim Lesovo konstantno brbljanje, njegov kaubojski hod i kolekciju smiješnih šešira.

Volim otići na ručak kod Dobrog Pastira s dečkima, gdje jedni drugima čuvamo leđa i izvlačimo se iz gabule, smijući se k'o ludi, sjedimo za istim stolom a onda se utrkujemo s tramvajima do kuće, skačemo preko tračnica u zadnji čas kao Superboy[3] na putu za školu.

Volim Violet, koja ima 6 godina i Brendina je kćer. Njen otac ju dovodi u Grad Šatora da vidi majku barem jednom mjesečno, dovozi je u lijepom novom automobilu. Violet ima kožu boje kave i lude kikice i anđeosko lice tako slatko da se patke gegaju do nje u parovima kako bi je vidjele. Pokušava hodati kroz ruševine kao mi, a mi vodimo njene male noge podalje od čavala i rezanog metala. Ili ju podignemo u ruke i nosimo. Calvin skuplja plišane igračke u velikoj vreći i da joj jednu svaki put kad nas posjeti. Okrene ju naopačke i vrti je dok joj kikice lete.

Brenda se obično jako opije kad je Violet posjeti. Kad ode, Randy i Brenda dođu do moje straćare. Brenda je toliko razvaljena da ne zna ni gdje je. "Kod Shauna smo", kaže Randy.

"Bilo je lijepo vidjeti Violet", rekao sam.

"Ne pričaj o mojoj maloj!", zarežala je. "Ne pričaj o Violet! Ne mogu..:" I onda rida dok ne predložim Randyju da je odvede natrag u krevet.

Čujem kako plače za svojom kćerkom dok baulja prema svojoj montažnoj kućici. Čujem pola tuceta vatri u bačvama kako pucketaju. Čujem tanker u kanalu koji se priprema za odlazak, lanci zvekeću, brod se diže. Čujem kako Sluggo i Jackie viču, galebove koji klepeću nebom. Čujem štakore ispod poda, drvo koje pucketa u mojoj peći, raženi viski koji se ulijeva u čašu, dim cigarete koji žuri kroz moje usne, i vjetar na krovu. Iznenađen sam, i pomalo uplašen, što mi se ovdje tako sviđa.

 


Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Shaughnessy Bishop-Stalla i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan. 

Promuvajte se, popijte nešto, čujte američke, kanadske i hrvatske pisce u opuštenoj atmosferi, izađite. 

 

 

 



[1] Cabbage Patch Kids je linija lutaka koje je osmislio Američki student umjetnosti Xavier Roberts 1978. Ova lutka je postala modni brend i jedna od najpopularnijih igračaka 1980-ih te jedna od najdugovječniji lutka franšiza u Americi.

[2] The Family Circus je strip kojeg je stvorio crtač Bil Keane 1960. i otad kontinuirano izlazi do danas. Strip općenito koristi jednu ilustraciju u okruglom okviru, otuda izvorni naziv serije. To je najraširenije distribuirana strip ilustracija u svijetu.

[3] Superboy je genetski modificirani metahumani klon ljudskog podrijetla  dizajniran kao duplikat i najbliži genetski ekvivalent Supermanu. Kriptonsko / ljudski hibrid Supermana i Lexa Luthora. Nakon smrti lika u seriji Superboy  zamijenio ga je Jon Lane Kent, klon stvoren iz tri DNK izvora, kreacija biološkog sina Supermana i Lois Lane iz potencijalne budućnosti.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg