proza

Kathryn Borel: Corked: A Memoir

Kathryn Borel je autorica i producentica. Njezina knjiga Corked: A Memoir bila je finalist za Stephen Leacock Memorial medalju za humor 2010. godine i izabrana kao jedna od najboljih knjiga 2009. od strane National Posta, Quill & Quirea i Eye Weeklya.
Kathrynini novinski tekstovi objavljivani su između ostalog i u Guardianu, The Times UK i New York Timesu. Trenutno piše za medicinsku dramu Rush na USA Networku i jedna je od urednica The Believera. Živi u Los Angelesu.

Kathryn Borel:

Corked: A Memoir

(4. poglavlje)

Skretanje.

Dva dana nakon šezdeset drugog rođendana mog oca automobilom sam ubila starca.

Ako je vrijeme 2004. zaslužno da se o  2005.-oj bruji kao o kvalitetnoj berbi u Francuskoj, onda je i jedan nesretni slučaj stvorio uvjete za naše vinsko putovanje. Počelo je automobilskom nesrećom i šalom. 23. veljače 2001. pregazila sam starca. Tri dana kasnije moj otac se našalio na tu temu.

Ispričao je vic dok smo vozili prema aerodromu Quebec Cityija. Došao je kraj mom tjednu prije završnih ispita na faksu. Vozili smo niz istu cestu na kojoj sam ubila starca.

U dva popodne  sam se ukrcala na avion za Halifax gdje sam jecala i drijemala glave koja se kroz zadnji semestar činila ispunjena morskom vodom. Tri mjeseca kasnije, nešto mršavija i mnogo starija, umrtvljeno sam prihvatila diplomu novinarstva s odličnim uspjehom. Par dana kasnije proučila sam kaligrafiju na diplomi i vidjela da sam primila počasni BJ[1]. Jako sam se smijala svom počasnom BJ-u, no ne tako jako kako sam se smijala očevoj šali.

Moj otac me htio odvesti do aerodroma, iako nikad nije bio tip oca-koji-vozi-do-aerodroma, a moja majka je uvijek bila savršen primjer majke-koja-te-vozi-do-aerodroma. Rekao je sve pogrešne stvari nakon što je policija nazvala i izvijestila mog brata tinejdžera, Nica, da je starac umro u bolnici od ozljeda glave. Kad je poziv stigao, a Nico prenio vijest o smrti, moj otac je podigao slušalicu i razgovarao s policajcem koji je rješavao papirologiju. Oko sat vremena kasnije, stigla sam kući iz teretane, gdje sam provela sat vremena na traci za trčanje, gledajući u svoje oči i podočnjake pod njima u ogledalima koja okružuju zidove. Ustao je iz sofe, pomalo bauljajući dok se uzdizao u stojeći položaj. Stajao je predaleko od mene i počeo govoriti. Glas mu je bio nespretan i nesiguran. Rekao je, "Mislio sam da bi htjela znati malo više o čovjeku kojeg si ubila". Zastao je i oči su mu treperile uokolo, upijajući moju reakciju. Tražio je, činilo mi se, ili da omlitavim ili da se ukočim. Unutra, sa stražnje strane lica čamio je šupalj osjećaj. Mrtav. Dogodilo se. Ja sam to prouzročila. Izrodila sam smrt. Pomislila sam na zvuk udarca njegovog tijela o metal automobila. Krv. Nimalo iznenađena, mirno sam stajala pred svojim ocem. Dvije su misli puzale unutar mene kao kukci. Željela sam znati o njemu. Željela sam znati sve o njemu. Znanje je moglo biti nekakva vrsta kazne - odgovarajuća posljedica. Ali također, bila je to nesreća. Bila sam ubojica, ali ne i krvnik. Bila sam samo slučajni ubojica. Ubojica! Pomislila sam, zapanjena. Kimnula sam ocu da nastavi.

"Imao je 83 godine, ljekarnik. Bio je iz Francuske. Želim ti reći njegovo ime. Možda će ti pomoći da saznaš nešto više o njemu. Zvao se..." To je dovoljno za ubojicu.  Podigla sam ruku i zaustavila ga, otrčala sam sitnim gegajućim koracima u svoju sobu, kralježnice ukočene kao šipka, lica s kog su šikljale onakve suze kakve vidiš samo u crtićima - animé suze - one koje ti izviru iz lica prema naprijed umjesto prema dolje. Zatvorila sam vrata i opet buljila u svoje lice, gledajući kako mi suze oči čine svijetlima poput lišća. Čekala sam. Trebao bi već ući. Trebao bi ući svakog trena i priznati da oboje nismo znali što smo radili tamo, dijeleći pojedinosti o nečemu što još uvijek nema smisla.

Suze su mi se osušile. Otišla sam do ruba kreveta i sjela, dišući tako da su mi rebra bila velika i otvorena koliko god je moguće. Dugo sam gledala kako se ta moja rebra spuštaju i dižu. Previše minuta je prošlo. Konačno, pokucao je i provirio unutra, lica usmjerenog prema tepihu. "Jesi li spremna za večeru? Pripremio sam ti ribu", ponudio je. Nisam voljela ribu u tom trenutku.

Put do aerodroma je bio sklizak posut sitnim svježim pahuljica koje su bile više nalik pijesku nego snijegu. Automobil je blago mirisao na duhan za lulu i losion za tijelo koji bi moj otac krao iz kolica spremačica u svom hotelu i trljao ga u kožne presvlake starim, odvratnim ručnikom koji je također ukrao iz hotela. Kad bi to radio, spustio bi glas do baritona, poput nekog dobrostojećeg neobogataškog ljigavca koji ljetuje u Monte Carlu, pa bi govorio, "Nanijeti obilato. Nanijeti OBILATO,! Heheheheheh!!" Sjedeći na tim sjajnim i pomalo masnim sjedalima, vozili smo se u tišini niz prostranu cestu gdje sam tri dana ranije udarila čovjeka i gledala kako se odbija od haube maminog marihuana zelenog GMC Jimmyja[2]. Čovjek je neobazrivo prelazio cestu noseći namirnice za doručak, koje su eruptirale u zrak kao gejzir hrane da bi samo sekundu kasnije sletjele oko njega u jezivom krugu. Kad sam uz škripu zaustavila kamionet i izjurila iz njega, vidjela sam da su neke od njegovih namirnica - kutija Special K-eja[3] i vreća puffed riže[4] - bile poprskane krvlju. Dok sam gledala kako još krvi curi iz njegovog naboranog uha i stvara lokvu, pomislila sam, On li ga baš voli žitarice. "Special K" mi je bio nadimak na prvoj godini faksa. Pomislila sam da moram reći svojim prijateljima u Halifaxu da se ubuduće suzdrže od korištenja tog nadimka. Za mnogih beskrajnih, mučnih trenutaka, upijala sam njegovu sliku; upila sam ga kao nalivpero tintu: njegovo krhko bijelo tijelo sklupčano kao marioneta kojoj su odrezali konce, njegova odjeća, modre Wellingtonke[5], modra skijaška kapa, i kaput s podstavom, modre rukavice i najlonske hlače, centimetar ili dva termo čarape koja je virila na mjestu gdje mu je nogavica bila nabrana prema gore. Onda sam zavijala i zavijala i pokrila lice svojim hladnim rukama i vrištala "Tako mi je žao!" Dahćuća vrućina tih riječi mi je puhala natrag u lice. Vrištala sam i dalje. Neki ljudi su okružili starca; drugi su bili na mobitelima i zvali hitnu pomoć. Pomislila sam na tečaj prve pomoći koji sam pohađala prije tisuću godina. Upute za prvu pomoć kod kontrole krvarenja su sažete u tri ključne riječi: umiri, podigni, direktni pritisak na ranu. Osim ako je slomljen vrat. Ako je vrat slomljen, čekaj hitnu pomoć. Žena s kovrčavom kosom je klečala kraj starčevih nogu. Bacila sam se na nju i šutnula joj ruke dalje od tijela. "Molim vas dajte mu prostora. Treba mu prostora da diše.", rekla sam promuklo, nesigurna jesam li ga onesposobila za disanje. Moj dečko Peter, koji je sjedio na suvozačkom sjedalu, potrčao je prema meni noseći moj vuneni zimski kaput. Kroz zamućene oči izgledao mi je kao veliki čovjek-raža, trčeći tako s raširenim dugim sivim kaputom. Iako se više bojim raža nego bilo kojeg drugog stvorenja, gurnula sam lice u Peterovu dolčevitu i zgrabila ga za pojas dok je omotao sebe i kaput oko mojeg drhtavog tijela i rekao, "Borel, ovo nije bila tvoja krivica." Upravo prije nego što je stigla hitna, starac se pomaknuo i otvorio oči. Zgrabila sam rever Peterovog kaputa i čvrsto ga stisla, nadajući se.

Moj otac je brzao cestom kao da je Francuz i ima glupi francuski brzi-vozač-gen. Nedaleko smo vidjeli oblik kako silazi s nogostupa. Bio je to starac. Ne tako star kao onaj kojeg sam ubila, ali ipak poprilično star. Ruka mi se trzala, samo što se nije podigla i pljusnula mi čelo i lice da mi prekrije oči, kad se moj otac našalio. Nagazio je na gas, okrenuo se prema meni s podignutim obrvama i rekao, "Što misliš? Da napravimo dva za dva?"

Boljelo je smijati se tome, ali nisam se zaboravila smijati. Ne vjerujem onim tragičarima koji te gledaju svojim snishodljivim pseće-lokvastim okicama i kažu, "Zaboravio sam kako se smijati." Jesi vraga zaboravilo, ti glupi, pseće-lokvastooki umišljeni šupku! I tako sam se smijala baš onako kako sam znala, ali grlo me boljelo kad je zvuk istisnut.

"Hvala ti na toj šali, tata."