proza

Ksenija Kušec: Matrix

Ksenija Kušec ne voli pravila pogotovo ona koja su iznad čovjeka, koja ih tretiraju kao objekte. Zbog toga ih izbjegava, izruguje im se, pokušava ih promijeniti, a jedino čime to može su priče. Barem za sada.
Napisala je Priče iz Sunčeva sustava, koje su 100% istinite, zbirku priča Reci mi sve, u kojoj ima najviše priča o zlim muževima i kako s njima postupati, i roman Janko i stroj za vrijeme (weather, ne time-machine).
Piše dva romana istovremeno, a u međuvremenu ne piše.



M a t r i x

 

Danas je taj dan. Biram što ću obući. Štikle? Može, toplo je pa ću sandale s otvorenim prstima. Traperice uvijek prolaze, i pod poslovno i pod opušteno, bijela majica i sako, crn kao i sandale. Želim izgledati kao Trinity. Za pojas sam zataknula… u unutarnji džep po dva sa svake strane… u stražnje džepove hlača isto po jedan… plus dodatni remen s kožnim futrolama… da ne spominjem poseban nosač koji sam navukla preko majice, tako da pod svakim pazuhom imam još po jedan… i torba puna… preko ramena.

Prvo idem u banku. Broj 246 daleko je od ovog sada koji je na redu. Imam vremena za pročitati knjigu. Provjeravam, pipam sve po sebi, stoji li kako treba, što ću prvo. U svakom džepu sakoa imam još i po jednu…

Dugo traje čekanje. Pet godina i ovih trideset ljudi ispred mene, svatko ima svoju priču, imam je i ja. Bolje da nisam sve to započela. A opet, stan kao dvorac, što bih ja u tolikom prostoru sama? Mama je umrla i htjela sam u manji stan. Je li to nenormalno?

Nepotrebno je nabrajati propise kojima su me zajebali. Prtljali su o nacionalizaciji, pa o cijeni otkupa, pa o uknjiženju, pa o potpisu, potpisu, potpisu. Najvažniji im je svuda bio samo moj potpis. Ovo je za vašu suglasnost da nama dajete suglasnost za suglasnost o posredovanju. Tko to ne bi potpisao? Pa onda, potpišite za punomoć kojom nas opunomoćujete za svoj život. Ma nije, ali sada ispada da jest.

I gdje je puklo? Između svih tih potpisivanja, bančini činovnici uvalili su mi i neki kredit koji mi nije trebao, a rekli su da je trebao jer bih inače ostala bez svega. To me čudilo jer je stan bio otkupljen od države, mama ga je otkupila, sjećam se i tih redova i potpisivanja. Kako je bila stara i slaba, nosile smo onu sjedalicu za ribolov koja se može sklopiti kao kišobran, nije mogla dugo stajati, pa je sjedila u redovima za potpise, suglasnosti i zahtjeve. Ali, objasnili su mi poslije da je majka to kupila na otplatu, a da ja moram dati gotovinu. Još su nešto objašnjavali, ali tko bi njih razumio. Namjerno biraju riječi koje nitko ne razumije, tako se čovjek prestraši i sve potpiše. Pritom vas uvjeravaju da je sve to samo formalnost. Otkad sam shvatila da je gotovo sve bilo nepotrebno, dolazim na šaltere i predajem nove suglasnosti i zahtjeve bankama kojima ću poništiti one prijašnje. Sve to vrijeme banka traži neku novu sitnicu kojom bi odbila to što tražim. I uvijek nađe.

A trebalo je biti jednostavno. Prodati stan, kupiti manji stan. Samo sam htjela manji stan.

Sada je na redu broj 239. Žena plače. Ne ova za šalterom, nego moliteljica. Ne žele joj isplatiti ostatak penzije jer je ušla u dozvoljeni minus, a kamate su pojele taj ostatak. Ne mogu joj isplatiti ništa. Tek je peti u mjesecu, što će žena jesti, kako će platiti struju? Šalter-žena zove zaštitara, koji opremljen puno slabije od mene vuče gospođu prema izlazu. 240, branitelj. Kolega moj, vidim po ispupčenjima. Bit će svega. Opet nešto ne može. Pitam se kako je raditi na takvom radnom mjestu. Možda je dobro plaćen pa je O. K. Ipak, znam tko sam ja, ne bih se imala kao klijenta. Ne danas.

Prisluškujem njegov problem. Ne mogu se isključiti. Da ne povjeruješ. Bio je dužan dvjesto eura nekom čovjeku, pa nije na vrijeme vratio, pa ga je ovaj tužio, a daktilograf na sudu tipkajući je pogriješio pa je umjesto 200 eura napisao još dvije nule. Zaboravio je staviti zarez. Zarez! Sad branitelj duguje dvadeset tisuća. Viče. Lupa šakom po pultu. Kako ste mogli pogriješiti, otkud ću platiti toliko novaca, a i ne dugujem toliko, nego sto puta manje! Sve ću vas posmicati! Podignite tužbu. Ne mogu, i to košta, branio sam ovu zemlju, ostao bez noge, penzija mi je pet hiljada, a vi mi sve uzimate! Sve čekam da ih počne rešetati, ali šalterka stišće gumb i dolazi onaj zaštitar. Branitelj ga vidi pa sam odlazi, vrteći glavom. Još nije došao do mog stanja. Ludilo. Zarez?

Pet godina traje: zašto mi odvjetnici agencije nisu isplatili stan? Kako su se mogli uknjižiti bez kupoprodaje? Zašto? Kako? Odgovaraju mi da podnesem tužbu, a da bih podnijela tužbu, moram podnijeti zahtjev, a prije zahtjeva punomoć i suglasnost. Pet godina pitam: kako ste mi mogli naplatiti porez, a nisam dobila novac od prodaje stana? Odgovaraju mi da je tako napisano u ugovoru koji nisam potpisala i da pokrenem građansku parnicu…

Jedva čekam broj. Gledam ekran, brojevi luđački titraju, svaki put kad se promijeni sviraju iritantne intervale. I to su proučili, nisu stavili neku milozvučnu tercu ili sekstu, nego đavolje tonove. Da mi koji ih slušamo dodatno popizdimo. I jesam. Petoljetka je došla do kraja, danas.

Stanem pred šalter i pitam za to i to. Imam potvrdu da može. Od suda. Ona uzima potvrdu i kaže da nije dovoljna. Zašto, pitam blago, nježno se osmjehujući. Zato jer sudska potvrda mora imati urudžbeni broj i ne predaje se na običnom šalteru, a osim toga, već su imali takve slučajeve i nikad ih nisu uvažili. Banka može slobodno procijeniti i odlučiti da ne isplati plaću. Čak niti dio plaće. Aha, velim. Dajte mi onda tu potvrdu da je ipak odnesem u urudžbeni. Da ne bi poslije svega bilo ''moglo je biti drugačije''. Ne može mi više dati potvrdu jer sam je već dala, a ona je lupila žig. Osim toga, storniranje takvog dokumenta ne ide bez nadređenih. Onda ga zovite, kažem ja. Telefonira kurvetina, šuška nešto, tko zna što mu tamo laže. Ostat ću bez potvrde i bacit će me van. Ipak dolazi fićfirić u lister odijelu, izvolite kaže. Ja sve ispočetka, a on kaže ''ne može jer se sudske presude ne mogu samo tako davati i oduzimati. Sad kad je ona već tu, neka i ostane. Mi ćemo se pobrinuti, imajte povjerenja''. Bože, čuješ li ovo?

Znam da je sad sve izgubljeno, novu potvrdu ne mogu nabaviti, ovdje će ostati zauvijek, a ja ne mogu do svojeg novca, plaće, stana, života. Sva sreća da je i taj lister kreten došao. Stavljam crne naočale, prvo vadim ona dva pištolja ispod pazuha i ispraznim ih sa zadovoljstvom u njih dvoje. Uzmem svoju potvrdu i primijetim kako zaštitari idu prema meni. Ima ih četiri. Imaju pancirke. Pucaju po meni. Izmičem mecima trčeći po zidovima, izvijajući tijelo nemogućim pokretima. Sad su na redu bombe iz džepa sakoa. Obje ih aktiviram i bacim. Sređeno. Ljudi i dalje stoje u redu, gledaju svoju najdražu predstavu, smiju se i plješću, nitko nije stradao, samo ovi koji su trebali. Niz stepenice s prvog kata, silaze u panici novi ljudi u crnom. Vidim, nisu ljudi nego bankari, pa u njih ispraznim ona dva pištolja iz stražnjih džepova i još dva iz futrola. Nakon toga sve postaje mirno, prašina se slegne, ljudi su veseli, grle se, pjevaju sretne pjesme, odlaze iza šaltera i uzimaju oteto. Nek' im je, ja ću s potvrdom dalje svojim putem.

Otresem prašinu sa sakoa, popravim kosu, zadovoljna sam što su mi prsti u sandalama još uvijek besprijekorni, crveni, lak se nije okrznuo. Opipam oružje, dobro je, sve je na mjestu, napunim što je ispražnjeno, imam punu torbu metaka. Moram još u odvjetničku tvrtku koja zastupa agenciju koja mi je ukrala stan, tamo ću ih sa zadovoljstvom posmicati, neću čekati nikakve potvrde, ništa neću pitati, već su mi sve podrugljivo rekli. Još su si i čestitali kad sam odlazila zadnji put.

Poslije toga idem u gruntovnicu koja je sve to muljanje popušila i dala da se uknjiže odvjetnici koji će već do tada biti mrtvi. Kad sam gruntovničane pitala zašto, rekli su da sam sama kriva jer nisam provjeravala stanje u knjigama. Da to treba raditi par puta godišnje i da mi tako i treba, a da su gospoda radila sve po zakonu. E, to će biti zadovoljstvo, krv proliti po tim odurnim knjigama. I knjige izrešetati da se papir rascvate. Na određenu rascvalu stranicu, u točno određeni redak upisat ću svoje ime i prezime pod rubriku ''vlasnik''. Da gospoda, da zakon! Poslije moram još u pogrebni zavod jer su otezali s potvrdom o smrti, nisu mi je htjeli izdati mjesec dana, tako da su lopovi mogli muljati i s njenim potpisom, kao da je moja majka još živa.

Kad to završim, idem na kavu s Mirjanom, nismo se dugo vidjele, stići ću, tek je deset. Pričat ćemo, pitat će me što je novo, a ja ću reći: od sada će sve biti bolje, upisala sam se u katastar i gruntovnicu, dobila sam nazad stan. Svi krvavi papiri sad su mi u torbi.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg