proza

Ivan Zrinušić: KNJIŽEVNA VEČER / TABULA

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.), objavio: Netko nešto ništa, Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i Najbolje je da se ne javljaš.



KNJIŽEVNA VEČER

 

Jednom sam se vukao hodnikom, bilo mi je dosadno, i ušao sam u Mačku. Mačka je Anina soba. Ana je jedna od naših odgojiteljica. Ana je dobra, ne dere se previše. Ne znam zašto njenu sobu zovemo tako. Tamo osim nje radi i jedan vojnik. Zapravo on i nije vojnik. On je jedan od onih koji ne žele ići u pravu vojsku pa ih pošalju u naš dom ili negdje drugdje. Ima ne znam, 23 godine. Uglavnom, ušao sam unutra i sjeo sam za stol. Nije bilo nikoga osim mene i to mi je bilo ono, baš dobro, da tako sjedim za stolom i ne radim ništa. Malo sam pogledao okolo i pokraj Aninog mobitela vidio sam neku knjigu. Mislim, ja stvarno ne volim čitanje i hrvatski, lektira me živcira i sve to je dosadno ali kad sam na stolu vidio tu knjigu odmah sam ju zgrabio i izjurio van. Na knjizi je bila slika neke gole žene. A i nije da baš u Mački imaš puno knjiga. Tamo te šalju da pišeš zadaću i to. Uglavnom, bilo mi je nekako glupo što je ta knjiga stajala tamo pa sam ju uzeo.

U knjizi su bile priče. Ekipa u sobi me počela zajebavati zato što čitam, ali ja sam im rekao da mi je više dosta da me zajebavaju i da mi popuše. Debeli Marko je rekao da će me kao nalomiti čim bude spavanje, ali i njemu sam rekao da mi popuši i da samo proba da ću mu zabiti glavu u vece. Kad sam pročitao prvu priču skužio sam da je to totalno drugačije od lektire. Mislim, za lektiru nikad nećeš dobiti takvu priču, sto posto da nećeš. Za ne znam, tjedan dana pročitao sam cijelu knjigu. Bilo je tamo dosta psovki, ono pisalo je slično kao što mi pričamo, ali opet nije to isto. Nekako je sve to bilo kako su pričali prije i nekako književnički. Ali taj lik mi se svidio, u svakoj priči je u nekim glupostima, i puno pije pivo i puno se tuče. I stalno mu nešto ide na živce, kao i meni, ali je skuliran i ne jebe ga puno što mu sve ide na živce. Tako nešto. Jedino mi se nije svidjelo kad je udario nogom ženu jer se i ja puno tučem, a nikada nisam udario ženu i nikada nisam ni mislio o tome jesu li žene i muškarci jednaki. Ono, jednostavno ne smiješ udariti ženu i gotovo. To mi je uvijek govorio ujak, da ne tučem slabije od sebe.

Čekao sam da me možda pošalju kod Ane, bilo mi je glupo da idem sam od sebe, pa da joj vratim knjigu. Ali nitko me nije slao kod Ane jer nisam bio u njenoj grupi. A i bio sam prestar da mi oni kao nešto pomažu. Imam 13 godina a imao sam i onda 13 godina. A onda sam se sjetio da joj možda pokažem svoje nove crteže, pa da mi to bude izgovor. I ono, došao sam dolje i tamo su ona i vojnik koji nije vojnik nešto pričali. Pokucao sam na vrata Mačke koja su bila otvorena, a vojnik koji nije vojnik je ustao sa stolice i skoro pao i rekao: gospodine Željko (tako se ja zovem), izvolite! Ono, on nekad čuči na dvorištu i puši a ravnatelj se s prozora dere da dođe gore a on se dere da je već krenuo i tako onda uopće ne ode kod njega nego on mora sići dolje. I tako sam ja ušao i rekao Ani da imam nove crteže i da sam malo posudio njenu knjigu, a ona je rekla da to nije njena knjiga i onda je Pero rekao da je njegova. Njoj sam dao crteže a njemu sam dao knjigu i on je rekao da ju mogu kao zadržati ako hoću i to mi je bilo totalno čudno jer sam mislio da će popizditi što sam ju tako uzeo bez pitanja. Ali nije on takav lik, da popizdi zbog neke knjige. I ja sam rekao da šta hoće za knjigu, a on je rekao da mu nacrtam nešto. Ja sam rekao: može. I bilo mi je malo drago zbog toga.

Odmah sutra sam uzeo veliki papir iz likovne mape i nacrtao na njemu pticu koja je imala otvorena usta i velike oštre zube (ja uvijek crtam crnim flomasterom). Bio mi je malo bed zato što je ekipa iz sobe rekla da je slika glupa pa nisam znao šta će Pero reći. Ono, ipak mi je dao knjigu. Kad sam sišao do Mačke tamo nije bilo nikoga. Pa sam otišao na dvorište i tamo je Pero pušio cigaru. Rekao je: Željko Kreveljko!, ali ja sam znao da se zajebava i da nije ko debeli Marko kad me zajebava. I ono, totalno je popušio crtež, rekao je da će ga okačiti na svoj zid i da je on sad još meni dužan. Pitao me je jel mi se sviđa knjiga i ja sam rekao da mi se sviđa. Nisam rekao da mi se ne sviđa kad je lik udario nogom ženu, a on je pitao jel bi ja išao na neku književnu večer jer će tamo biti taj pisac i njegova nova knjiga. Rekao sam da nema šanse da me ravnatelj pusti, a on je rekao da će on to srediti, s ravnateljem. Onda sam rekao da nemam pojma gdje je to, a on je rekao da će me on odvesti. Rekao sam: može.

Prošlo je ne znam, pet dana i Pero se popeo na kat i zamolio me da izađem iz sobe, i rekao da je ta večer sutra. Ekipa iz sobe nije ništa kužila. Bilo mi je to nekako dobro, ono idem van a nije subota i to u 9 navečer, i to s Perom a nitko ništa ne kuži. Ako me budu pitali reći ću da mi popuše. Dogovorili smo se da će doći po mene u 8.

I dok smo hodali dotamo pitao sam ga kako to da nije u pravoj vojsci, i on je rekao: pa jel se tebi sviđa kad ti netko govori šta da radiš, i ja sam rekao: pa ne. Onda sam ga pitao: a šta da ponovo bude rat, i on je rekao: kak to misliš, i ja sam rekao: pa jel bi išao u gardu, i on je rekao: pa ako te napadnu moraš se braniti.

To je bila neka velika knjižara i bilo je puno ljudi i meni je bilo glupo što jedino ja imam patike a ne cipele, ali i Pero je imao patike pa ono, boli me kurac. Bila su dva velika stola i na jednom je bilo svašta, a na drugom cuga. Pero me pitao jesam gladan ili žedan i ja sam rekao: ma nisam, ali sam bio i gladan i žedan (nisam večerao a usta su mi bila suha), ali kad sam vidio kako svi žderu stvarno sam prestao biti gladan. Bilo je tamo puno žena koje su izgledale kao Ana kad je neka priredba, i puno ljudi u odijelima a neki su bili sijedi. Pero je otišao do cuge i popio jedno pet rakija i uzeo vino u čaši i još jednu rakiju i onda došao do mene. Rekao sam: i ja bi rakiju, a on je rekao: nema šanse. Onda sam rekao: daj mi onda jednu cigaru, a on je rekao: evo. Popio je rakiju i zapalio mi cigaru (zapalio je i on) i onda je vratio čašu na stol i pio vino.

Uskoro smo svi sjeli na stolice i to je počelo. Neka tri lika su kao sjedili za stolom i ja sam pitao koji je pisac pa mi je Pero pokazao. Lik je imao bradu a druga dva lika su pričali kako je on velika faca. Lik se malo smješkao pa je onda on pričao kako su druga dva lika velike face. Tako nešto. I onda je bilo gotovo. Pero me pitao da upoznam pisca i ja sam rekao: može. Čekali smo u redu, a pisac se opet smješkao i rukovao s ljudima. Mislio sam si: to je ta pička koja tuče žene i rekao Peri: ma ko ga jebe. Pero se nekako nasmijao i stisnuo me za glavu i okrenuli smo se, i krenuli prema vratima. On je popio još ne znam, dvije rakije pa smo izašli van. Pitao me: a jesi sad gladan ili žedan, i ja sam rekao: ma kurac. Onda je on rekao: ajmo na ćevape, i ja sam rekao: ajd.

 

 

TABULA

 

»Eurodom« je poslovna zgrada, odnosno kompleks različitih poslovnih prostora, izgrađen pokraj Studentskog centra i benzinske crpke, a preko puta druge benzinske crpke, u Osijeku. Između te dvije benzinske crpke prolazi četverotračna ulica koja u jednom pravcu vodi prema mostu preko rijeke Drave; s druge strane mosta nalazi se Baranja. U drugom pravcu ta ulica vodi prema nogometnom stadionu, a njome se može krenuti i prema Vinkovcima. Općenito, »Eurodom« vanjskim izgledom odudara od okolnog gradskog područja, a u njegovu prizemlju nalazi se prostrana kavana; ustvari se radi o dvanaest katova visokoj, ostakljenoj, zaobljenoj građevini s dva tornja, primjeru onoga što bi se moglo, u hrvatskim okolnostima, nazvati »suvremenom arhitekturom«. Hrvatska se postojano ispunjava suvremenom arhitekturom. S obzirom na grad u kojem je izgrađen, regiju u kojoj je izgrađen i, u krajnjoj liniji, vrijeme u kojem je izgrađen, teško je zamisliti kako će »Eurodom« makar i polovično ispuniti svoju svrhu. U južnom prozoru kavane, odnosno njezinu južnom izlogu, dvanaest puta ponovljen je natpis »Atelier bar«. Ne znam što im to znači. U svakom slučaju, ne radi se o baru, još manje o ateljeu. To je trenutno jedini prostor kompleksa otvoren za poslovanje.

Produžim pokraj tog pokušaja i stanem na semaforu. Upali se zeleno svjetlo pa nastavim. Mimoilazi me skupina srednjoškolaca, nekima od njih oči su žive, željne života, ali bezbojne, tako bezbojne da mi se učini kako se nikad neće obojiti. Bilo ih je i u mojoj generaciji, ima ih, vjerujem, u svakoj; takvi znaju završiti u politici ili sitnom kapitalu. Odmahnem mladoj obitelji na biciklima: sestra moje bivše djevojke sa svojim mužem. Ta moja bivša djevojka nedavno je rodila, tako mi je barem netko rekao. Bila me ostavila na ružan način, ali i ja sam njoj učinio neke stvari koje se nikako ne mogu nazvati lijepim. Sestra joj i dalje nosi naočale. Teško da postoji lijep način da se ostavi nekoga, osobito ako taj netko ne želi biti ostavljen. Njih dvije, sestre, njihovi roditelji, njihova djeca, odjeća na toj djeci, i rampa koja se spušta ispred željezničke pruge, i moje noge koje usporavaju pa staju.

Skrenem kod studentskog kampusa – izgleda da su svi studentski domovi osuđeni na nezgrapnost i ružnoću. Sumnjam da za to postoji neko funkcionalno objašnjenje, prije se radi o slici općeg stava spram visokog obrazovanja. Komadi betona i stakla koji i na dan otvorenja djeluju spremno za rušenje. Ipak, i on ima više smisla od vojarne, odnosno kasarne, koja se nekad nalazila na njegovu mjestu. Nenadmašna komunistička ideja o vojsci u gradu, o vojsci u centru grada, narodna armija. Preko puta kampusa nekad je stajala »Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva«, OLT; sada tamo stoje njezini ostaci, zapuštene hale razbijenih prozora i pokoji zaostali stroj. Sjetim se jedne prodavačice u »Konzumu«, toga kako je grčevito, srčano branila Ivicu Todorića pred ženom koja ju je pitala ima li istine u tome da »Konzum« prodaje humanitarnu pomoć namijenjenu područjima stradalim u poplavi. Pogledam lijevo, pa desno, pa prijeđem cestu. Zađem u kampus i usporim hod. Sjednem na slobodnu klupu i zapalim cigaretu. Dvadesetak metara dalje, s moje desne strane, na jednoj drugoj klupi, sjede momak i djevojka. On mi je bliži; to znači da sjedi s djevojčine lijeve strane. Prebacio je lijevu nogu preko desne, a ona je također prebacila lijevu nogu preko desne. »Morat ćemo podijeliti par otkaza, da se ljudi uozbilje«, čulo se nedavno na terasi jednog lokala. Zapravo uopće nije bitno tko je to rekao i zašto. Godi mi cigareta, a Hrvatska se postojano ispunjava suvremenom arhitekturom. Godi mi cigareta, premda je duhan loš, industrijski loš.

Moguće je donekle uvažiti vještinu domišljata, lukava lopova, onoga koji je krađu doveo gotovo do razine umjetnosti, kojemu ulov zapravo i nije važan kao lov – no hrvatskim ratnim profiterima, odnosno tranzicijskim gospodarskim kriminalcima, prihvati li se minimum utilitarizma, ni krajnjim naporom ne dâ se opravdati postojanje. Oni su tek šibicarski iskoristili priliku (koriste je i danas, samo što je potencijalnog plijena sve manje, a kapitalizam pruža izvrsno opravdanje za ukidanje radničkih prava). Radi se o čudesno beskorisnim, to jest zloćudnim jedinicama života, posebnoj vrsti onog što bi se dalo nazvati ljudskim otpadom: svaku eventualnu korist koju pružaju društvu kojem pripadaju zatrpavaju višeslojnom štetom. (Ovdje se ne radi o svjesnoj izolaciji ili odbijanju ovih ili onih normi, što za sobom nužno povlači određenu društvenu neproduktivnost – njihovi postupci izravno utječu na hod ionako posrnule države.) Korupcija i nepotizam ustalili su se kao poželjni temelji rada tzv. javnih službi, a ljudi su se naviknuli cijeniti oholost umjesto sposobnosti; strah je pobijedio. Otud apsurd vladavine prava.

Naravno, sada to za ovaj narod ni s jednog gledišta nije bitno kao što je bilo bitno početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kad su postavljani temelji budućeg tržišnog gospodarstva. Sami smo birali političke predstavnike. Doduše, teško je zamisliti kako bi stvari, da je na mjestu jedne političke stranke bila druga, bile bitno drukčije, baš kao što je teško zamisliti kako će »Eurodom« makar i polovično ispuniti svoju svrhu. Duh vremena bio je takav kakav je bio, i na njihovu mjestu nije bio netko drugi, niti je na njihovu mjestu zapravo mogao biti netko drugi. Sad ionako nema veze, nije nebitno, ali nema veze, dobro se pretvaramo i nema veze. Mislav Bago, parada ponosa na »seksualnu orijentaciju« i Festival anarhizma u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici; nema pomoći. Momak se odvažio pa, tobože u šali, položio desnu ruku na naslon klupe iza djevojčinih leđa. Djevojka je samo skliznula udesno – danas mu neće biti lako. Bliži se vrijeme večere, studentski kampus diše u budućim intelektualcima, i budući intelektualci dišu u studentskom kampusu, pogled većine ljudî na tramvajskoj stanici čvrsto je zalijepljen za ekran mobilnog telefona. 

Polako se približavam bolnici, ljeto je i dani su takvi, ljetni, sužen manevarski prostor. Bio sam tu jučer, a nadam se da ću biti i sutra, premda bih radije bio kod kuće i gledao dokumentarne filmove. Kimnem portiru, prepoznaje me; usporim hod pa odem do ograde, izvan puta rijeke posjetitelja. Sjednem na betonski zidić, obrišem papirnatom maramicom znoj s lica i zapalim cigaretu. S godinama svi postajemo mali medicinari, specijalizirani za specifična oboljenja, kako već koga dopadne. Uglavnom prvo naučimo ponešto o krvnoj slici, o vrijednostima koje se u njoj očitavaju, sve počinje od krvi. Nakon što je većina prošla, iz pravca zapadnog ulaza u bolnicu gega se odeblja figura u bijelom, uredne, kratko podšišane kose i s višednevnom bradom, u klompama je, teškim koracima prolazi pokraj psihijatrije, otpozdravlja nekomu s druge strane ceste pa uvlači dim cigarete. Dade se primijetiti kako su kirurzi u razgovoru rijetko baš potpuno prisutni, kao da za njih u daljini, negdje iza sugovornika, još lebde tumori i organi, odstranjeni, ugrađeni, popravljeni i nadograđeni organi. Ima nešto simpatično u pedijatrima i kirurzima, pod uvjetom da su prošli fazu rane, mladalačke nadmenosti.

Na samom ulazu u Kirurgiju, pokraj automata za kavu, sretnem Mladena, člana jedne udruge za borbu protiv ovisnosti. Kaže kako je došao posjetiti dečka koji se u kokainskoj krizi ubo nožem – sjećam se toga, sjećam se kad je dežurni na Hitnom prijemu nepredviđeno morao na operaciju. Zbog toga smo dodatno čekali; ukupno uzevši, na pregled smo čekali desetak sati. Mladenov otac svojedobno je bio izumio automat za besplatne šprice i igle, iglomat, no svoju ideju nije uspio provesti u djelo; i to je teško zamisliti, automat te vrste u Osijeku. »Kažu da je izvan životne opasnosti«, kaže Mladen. Unutra sedmero-osmero zdravih ljudi čeka dizalo, da ih uzdigne na jedan od tri kata te zgrade. Brojim u sebi stube, stajući na svaku drugu, pa pogledam kroz prozor na odmorištu: bit će kiše, uskoro, vjerojatno pljusak koji neće donijeti veće osvježenje, kako to već biva u ravnici. Možda zateknem prazan krevet, možda je u međuvremenu otišao, za njega dosad nije prestala životna opasnost. No valjda bi u tom slučaju nazvali. Možda i ne bi, možda nisu stigli nazvati. Perem ruke antiseptikom, a radije bih zapalio cigaretu. Starica s druge strane vrata psuje i zapomaže, neobično mi se gadi njezin glas.  

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg