poetry

Marko Pogačar: Poems

Marko Pogačar was born in 1984. in Split. He is an editor of Quorum a literary magazine, and Zarez, a bi-weekly for cultural and social issues. His publications include four poetry collections, three books of essays and a short story collection. He was awarded for poetry, prose, and essays, his texts appeared in about thirly languages.



 HISTORY

 

A forest fire, that’s when a forest burns.

from the southern sky heat falls onto the treetops:

parcels of light wrapped into leaves

gulp the trees like hens gulp dumb oats.

at that moment the trees are finished

but no one knows that yet. like a sow swallowing a fist.

the flame already rustling in the pocket of a shirt, in its

creases, and the day is definitely brighter.

now on the horizon, its spine, its hairs

there are two suns; the wider one sniffs through the dark.

it keeps nothing for itself, it goes nowhere.

uncompromising; it slows down only when smoke creeps

into the blind oats. all things will come to their senses;

everything around me will soon become sun,

the sun thinks as it connects the branches to the air.

down the tree trunk to the ground squirrels and snakes escape.

heat, not knowing its own name, descends into a looser

reality and the trunk pulses, crammed with the birds

into a common madness. now from the trunk a beast bursts out.

devours the bark and crests finally break the surface.

in its profound silence the trunk now crows.

it points to another day too keen on its passing.

then heat rushes lower. it cowers, soundless,

somewhere at the roots, a ceremony chased to its beginning,

to wise youth. a desire for itself overwhelms the fire.

it spreads through the tall plants like dawn on the darkened

sky, a greeting through a full and empty room.

it licks the leaves, licks the bark, licks the root, it licks

a bit of everything. gets closer to one and the other.

close to the short and the tall, it starts briefly

then goes on with its bare labour. everything shakes now:

between the air and the earth nothing stands anymore.

some animals have left, others remained where

they were. above them the whole forest shifts into something,

impalpable, thermal water that cleans and opens, a

filth that flees but doesn’t disappear, it closes ranks.

and everything’s somewhere, everything’s nowhere, and everything is illuminated.

a forest fire that’s when a forest burns. a fire

is when it burns.

 

 

PERMANENT REVOLUTION OF LOVE POETRY’S LANGUAGE. TO THE TIRED TROCKISTS

 

How, in the year 2007, to write love poetry?

the time is dense with love.

 

everyone, namely, loves us moderately.

the theory speaks of complete lack of movement.

 

the market says: if you talk about love,

you talk about god, or vice versa.

 

Poga

ar thinks: everything is god = god is nothing.

a bomber loaded with dangerous meaning.

 

but somewhere in the corner of that love, when you press it against the wall,

something unconditional grows.

 

a nature reserve of give and take.

and in it a baobab through whose branches you climb up to the sky.

 

in the end you know: one thing more horrible than fascism

is moderate fascism.

 

 

ST. MARKO’S SQUARE

 

Something is happening, but I don’t know what.

a chest expanding and tightening,

the vein walls constricting, those grooves, glands,

releasing immense bitterness over Zagreb.

that’s what the sky is like these days: a nightmare

without a bit of holiness. a sketchbook in which many things

have and have not been drawn, the rustle

of millions of legs on the move.

nightmare, voices repeat, nightmare

you repeat. the sharp stripes down which

rain descends into its ruts; fingernails, surely fingernails.

leaves tied around wrists, because it’s autumn and these things

painlessly pass. water is boiling

in pots. dogs blossom black. those who approach me

approach the blunt evil: nightmare, I repeat,

nightmare, they repeat. the entire sky has

huddled into the clavicle, and in the sheer noise

no one can hear each other. everything’s new, and everything’s foul,

everything in Zagreb. eyes, plates, things

across which we look at each other. all holy, all sharp

all dogs, all our dense voices. the speech

of a city eager to bite, pine trees, a flock, something

in the air, under the ground, in the walls; something

above us and somewhere else. something is happening,

I don’t know what.

 

 

WHAT IS A BRIM?

 

A brim is a category. an expression of tradition, an edge

that is not to be crossed. its word is never

rebutted: under the brim there is often a head,

a house, a rare and arrogant nothing. the head, if

a cow’s, is pierced with a steel bolt. the cow

is first chained to the damp walls of a barn, and then

struck fiercely. the blood gushing is the blood of

the homeland. homeland the cow had long claimed as its own.

if the head is a chicken’s, it is picked off with an axe.

the chicken is simply taken, transferred somewhere else,

placed on a chopping block and the neck is met with

a quick cold blade. the chicken shouts for a while, but

no one can hear it. a rabbit is slaughtered with literate, bare hands.

the blood stays in the body and flows with its suspicious

past. the ears, by which it hung from your hand, are calm,

as if nothing can be heard in the woods, nothing

is happening. fields are quiet. countries are quiet. the homeland

from somewhere seeps, and people harvest grapes. the heat

is unbearable. what is a brim and what is there under the brim?

 

 

TO MY NEIGHBORS (THIS MORNING MY FLESH IS A LOWERED FLAG)

 

Honey melts in tea, completely, unlike you with serious music,

and unlike me in you,

 

the tense wire of the never-ending call, a crowded bar,

no place for you, and the elevators that are always broken,



the stairs unfold into eternity, like conversations about politics,
and just as someone notices that totalitarianism and democracy

                           
are only a question of numbers, someone pulls the plug,
the picture disappears and everything starts again: voices

leaking trough walls, and evening falls into your hands, like a miner
descending into his pit, yet still, the shoes left at the door

prove the living exist. but what does it mean to live
as winter comes scrolling like cold breath out of your throat,

and builds its nest in the dark alphabet; all those hurried unknown
people with familiar names, an afternoon split in two, like Korea;

the tea and honey have already melted, inseparable,
and this viscous liquid is love: how do I get to you; how do I reach you?

 

 

 

TECHNIQUE OF A POEM

 

The first Croatian president is slaughtered by oblivion

his junta by too hot soup and the dead waiters

who now ignore them; as I walk the city in the opposite

direction of death, as I buy newspapers, buy coffee at

a kiosk, I listen to my belligerent charm, to my soft character

and Haustor, the band; an average Croat is slaughtered by co-existence,

tolerance, with his mouth full of snow– wide and light smog eases

down on him and takes him, together with all that fall, its

morning dark, with water that rises up along your neck,

water, material and soft; the church is slaughtered by constant quoting

of Christ, by love, unconditional and lasting; a pig disappears on its

own, cowers, into a puddle of breath, into a fistful of blood flowing

before experience; a poem is slaughtered by Drago Štambuk; a mother

as some detailed records describe; nothing remains nothing

that shiny scorched sun.

 

 

Translated by Tomislav Kuzmanović, Dunja Bahtijarević, Kim Addonizio, Anthony Mccann, Dona Massini

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg