proza

Željka Horvat Čeč: Crtice sa sela, bez svinje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Željka Horvat Čeč rođena je u Čakovcu 1986. godine, magistrirala na studiju hrvatskoga jezika i književnosti. Objavila zbirku pjesama „I zvijezde se smiju krhkosti“ (2005) te bila jedna od autorica u zbirci poezije „Ima boljih stvari od suhe odjeće“ (2007). Bila nagrađena na natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“ te objavila zbirku priča „Kauboj u crvenom golfu“ (2010). Objavljivala u nekim književnim časopisima (Re-u, Ulaznici, Temi, Zarezu…) i nastupala na nekim festivalima (Lit Link, Casanovafest…). Prvonagrađena je za poeziju na književnom natječaju Ulaznica 2013. Do sada je organizirala i vodila mnoge književne večeri. Sudjelovala je na projektu likovne umjetnice Vedrane Stipić „Bio jednom jedan Kamov“. Jedan je od organizator festivala KUFER u Puli. Vodi književne tribine „Pisac i građanin“ u Rijeci. Voli sarkazam, nogomet i stvarati nered.



Lola

 

Deda je otišao iza kuće, na vrt. Iza štale. Svejedno se čuo pucanj. Odmotala sam zavoje i rekla da sutra idem u školu. U jutro sam skinula s dvorišnih vrata natpis „Oštar pas“.

 


Jovica

 

Jovicu smo u vrtiću zvali Jovica. Kada smo krenuli u školu rekli su nam da se on od sada zove Ivan. Djeca su se smijala, a ja sam pitala učiteljicu mogu li i ja promijeniti ime? Rekla je da mogu, ali da nema potrebe jer moje ime nije neprikladno. Bilo mi je žao Jovice, od svih nas 40 prvašića jedino je on morao mijenjati ime. Prije početka škole, već su nam u vrtiću rekli „Od danas morate pozdravljati s bok, a ne zdravo.“

Jovica je dobio minus iz hrvatskog jer nije donio zadaću. Ja sam dobila puno minusa i jednu jedinicu na vjeronauku, iako sam tamo sjedila da ne budem na hodniku. Jovica nije dobio jedinicu. On je sada bio Ivan i njegovi problemi su nestali. Ja sam bila Željka, ali svejedno su mi govorili komunjara.

Išao mi je na jetra taj Jovica, evo promijenio ime i sve je u redu. Htjela sam mu reći pička tebi materina, zašto tebi ne govore komunjara i ne crtaju križeve po čelu, Srbine jedan!

Ali nisam.

Francek je zasukao rukave i pljunuo u pod. Rekao je da sam komunjara i da je njegov tata rekao da takvima treba tu ideju izbiti iz glave. Renato je uvijek stao ispred mene. On i ja zajedno smo igrali nogomet na našoj sjenokoši i govorili su da smo cura i dečko. Tako su se on i Francek opet potukli ispred škole. Francek u ime Hrvatske, a Renato u moje ime.

Jovica je imao plavu kosu, pjegice na licu i malo krivi nos. Sve je to nevažno ako si svake nedjelje na misi i ako daješ novce za Crkvu.

Roditelji od Sanje su dali 1500 kuna za nove klupe u Crkvi. Nekoliko je puta to rekao svećenik i svi su milo gledali moju vršnjakinju, s blagim osmijehom. Prvi puta sam stajala u crkvi i promatrala tu gomilu ljudi iz čijih grla izlaze iste riječi. Te njihove glave imale su iste izraze čuđenja i gađenja kada nisam stavila novce u škrabicu. Onih 1500 kuna od one sretnice još je odzvanjalo crkvom. Ljiljana mi je gurnula kunu u ruku, a ja sam je prepustila škrabici. Uvukla sam ramena i naslonila se na nove klupe u crkvi. Htjela sam se zvati Jovica i da mi promijene ime. 

Kada smo igrali nogomet nitko mi nije govorio komunjara.

U subotu u 15 sati bio je na televiziji film o nekoj djeci. Tri prijatelja su sjedila na klupici i pričali su o tome tko će biti kada porastu. I stvarno su svi postali to što su htjeli.

„To je tak na filmu, tam su si na kraju fiškali. I oni crnci kaj im nikak nejde v školi.“ komentirao je Joža.

Smijali smo se i grizli svatko svoju travku. Mi nemamo klupice. Nemamo ni pravi gol. Imamo četiri cigle koje smo maznuli s gradilišta. Imamo travu koju nisu već dugo kosili i nadu da ćemo postati poznati nogometaši.

Ja sam htjela biti i crnkinja.

Da sam crnkinja ne bih dala da mi crtaju križeve po glavi i govore komunjara. Da sam crnkinja zamahnula bih šakom i rekla im svima go tu d hel ju madafakr.

Tata kaže da dobri igrači moraju imat u glavi. I vježbat.

Mi vježbamo svaki dan nakon škole. Danas smo nakon 9:4 „na male“ sjeli do stativa.

Dok smo sjedili crno-bijela mačka je prolazila oprezno kraj nas. Renato se dignuo i ispružio ruku u zrak kao da ima mač.

„Ovo je naša senokoša! Uljezi vum!“

Skočio je pred mačku i „puknuo“ je nogom u trbuh, u zrak, u vrisak.

Netko se smijao. Netko nije. Renato je postao vođa skupine smijali se mi ili ne. Sada se nitko nije usudio suprotstaviti mu. Njegov tata je bio u ratu, ali on to nije pričao okolo.

Netko je na ulici rekao da se vratio nakon tjedan dana rata. Pobjegao je kući, a sada glumi invalida.

Za večerom sam rekla mami i tati da sam odlučila ići na vjeronauk za pravo i da se moram krstiti. Rekli su: „Kak ti očeš. To je tvoja stvar“

Na nogometu su svi pljeskali što ću se krstiti. Renato je rekao: „Konačno i lupio me po leđima.“

Savinuo mi je lopatice, ali smo se smijali.

Sutra ćemo na Kosovo[1]. Moramo naći onog Jovicu i njegove. On je iz neprijateljskog tabora. Crtali smo po pijesku tajne puteve od Radničke do Kosova. Cilj je bio uništiti im igralište na Kosovu. Ili odigrati tekmu, a tu smo sigurno jači.

Koračali smo glasno po poljskom putu. Zamišljala sam kako ulazim na stadion. Svi plješću. A ja sam poznata nogometašica. Crnkinja.

 


Avion

 

Kada se srušio avion na susjedovu kuću, to je bilo poslije rata. Netko je zvonio na naša vrata, a ja sam bila poslušno dijete. Nisam otvarala neznancima kada sam bila sama u kući. Izašla sam kroz prozor u kuhinji i promatrala gomilu ljudi, boja i glasova.

„Isuse, Isuse.“ „A u pičku materinu!“ „Strašno, strašno...“ Provlačilo se kroz sparinu.

Prišla sam bliže.

Avion. Životinje. Ljudi. Pjena. Smrad.

U trenutku kada me sused Štef primjetio i pokazao policajcima na mene, potrčala sam po bicikl i nestala kao što djeca znaju nestati kada ne treba. Kao trogodišnjak u marketu.

Djeca su mi se smijala na igralištu. Vjerojatno zbog piđame. Meni su u glavi bili oni mrtvi ljudi koje su vatrogasci vukli po susjedovoj travi. Rekla sam si tada da ću pitati mamu zašto su me učili da vatrogasci gase požar, a  nisu rekli da nose mrtve ljude. Tati su javili da se avion srušio na našu kuću. Sređivao je odlazak s posla i zvao ljude.

Ujak me pronašao na igralištu i zalijepio mi dva šamara. Nisam im smjela to napraviti. Tražili su me, kaže. Ni kuću nisam zaključala. Vukao me do njihove kuće i zvao mamu. Nismo uzeli bicikl ni razmjenili riječi. A htjela sam ga pitati koliko je bilo mrtvih i kako će sada susjeda oprati onu krvavu fleku na fasadi.

 


Bog

 

Stric Stevo je pao u septičku jamu kada je imao osamnaest. Imao je epilepsiju i nove hlače.

Susjede su govorile:

„Tak je Bog štel.“

Deda nije išao u crkvu i rekao je da ga boli kurac za Boga.

Odnosno: „Jebe se meni za Boga i pope“.

 

Na grobu od Stevice nema križa ni posjeta rodbine.


 

Bez svinje

 

Gledali smo te ljude koji dolaze autobusima i parkiraju kraj moje kuće. Često smo sjedili na betonskim stupovima nikada dovršene ograde našeg dvorišta. Ponekad bismo sjedili na balkonu, što je moja majka izričito zabranila zbog nedostatka ograde. Nismo više mali, ali ljudi padaju s balkona često i to s onih koji imaju ograde; betonske, željezne, drvene, sa cvijećem ili bez cvijeća.

Slagali smo riječi premećući slova s registarskih tablica autobusa. Bilo je svakakvih registracija, ali ne i onih naših ČK.

Igrali smo se pogađanja poklona zamotanih u kutije. Oni su koračali polako, i pjevali crkvene pjesme, a mi smo izvikivali: čaše, tanjuri, mikrovalna, slika, usisivač i sve ono što smo vidjeli da su sestra ili brat dobili za vjenčanje. Smijali smo se, jer glupo je misliti da se na svetište nose iste stvari kao na vjenčanje, ali drugo nismo znali.

Ljudi su nam se smješkali i zvali nas u povorku. Neki su hodali s onim istim križevima kakve smo mi dobili za Prvu pričest.

No, Joža kaže da je svećenik rekao kako je ta baba luda i da ne smijemo ići njezinoj kući. Ti koji idu u njezinu kuću molit su pogani i ne poštuju Boga.

Ne smijemo se s njima ni družit.

A nas je kopkalo vidjet što je Baba dobila. Vozili smo se biciklima kraj njene kuće i pokušali skoncentrirano gledati kroz prozore. Žuta i crvena svjetla, gomila ljudi i paketi. Meni je to izgledao kao soba od one žene na onom filmu što je otac rekao da nije za nas i tjerao nas spavat, ali mi smo se sakrili iza kauča i gledali tu ženu s natapiranom kosom i sisama kako prolazi kroz one špage za muhe obješene na vratima.  Sise joj nisu visile.

Kada je iduće godine sagrađena kapelica, jer ne dobije svatko jagode usred zime od Majke Božje,  bilo je lakše približiti se poklonima.

I dalje su stajali tamo zatvoreni, sa špagicama, mašnicama i onim malim čestitkama kakve je pisala teta iz Minhena. Renato je predložio da otvorimo neki u noći i zatvorimo ga kao da se ništa nije desilo.

Joža je rekao da neće. On se boji Boga i Babe koja je u kontaktu s njim.

„Pa kaj se more dogoditi.“ - rekao je Renato.

„Moremo dobiti jagode, a to ni za fkrej hititi.“

Baba kaže da  je samo jagode dobivala od Marije i od Boga.

Ja sam rekla da ćemo otac i ja otvoriti štand s kokicama, iza na vrtu. Posadili smo kukuruz kokičar ove godine, cijena mu stalno pada, a tu nam kraj kuće toliko ljudi prolazi. Možda ćemo i od onih letvica što je ostalo kod dede pravit križeve, to se lako radi, a dobro prodaje.

Joža i Renato su se smijali. Rekli su da nam je to bez veze, i da neću moći na Krizmu ako to napravimo. I svećenik će sigurno znati da smo pričali s poganima.  Joža je rekao da mi ne možemo radit križeve jer mi  je tata nevjernik.

Rekla sam im da možemo i da moj tata kaže da nije nevjernik. On je ateist.

Otac je kasnije rekao da se on samo šalio za kokice. Meni nije bilo do šale. Ta kapelica iza u našoj ulici nama je bila ozbiljna stvar.

Ubrzo se Baba pojavila u jednom broju časopisa Glorije. Na ovim prostorima Glorija je čitani i cijenjeni časopis. Otrčali smo nakon škole do dućana, ali Glorije nije bilo.

Nitko u selu nije pričao s tom ženom, ali njezinu sliku u časopisu kaže teta na kasi, razgrabili su odmah rano u jutro.

Fotografi su stajali ispred njezine kuće kada smo se vraćali iz škole. Škljocali su i pomicali se lijevo pa desno.

Tata kaže da bismo mogli iza na vrtu napraviti teniski teren i naplaćivati upad. Možda netko nakon molitve i ukočenosti od klečanja odluči svratiti do nas. A ima tu i puno mještana koji bi sigurno došli. Bio bi to hit.

Splasnula je lagano priča s babom i jagodama, a mi smo ravnali teren. Ravnali smo kako smo znali i mogli. Od Jože tata ima bager, ali tata kaže:

„Je, kaj ti misliš ka je to zabadaf?“

Dok smo mi ravnali Dedi su ukrali svinju. Onu najbolju prasicu za klanje. Šutili smo, a Deda je rekao da u ovom selu ne kradu svinje. To je sigurno netko od ovih koji dolaze.

Joža je došao do nas i pitao zašto me nije bilo na misi i koliko mi sada pečata nedostaje.

 „Pa moraš dojti na mešu ka pečata dobiš ka moreš na fermu.“ – važno se isprsio, a zapravo je kraičkom oka gledao mog tatu.

„To nema veze.“ – odgovorila sam.

„Ima, ima, rekel je pop da on šteri ne mel se pečate nebre na fermu iti.“

„ Pak što veli da ja i očem iti!“ – rekla sam važno.

„Je, je, ve tak veliš.“ – govorio je s visoka.

„Pa kaj, bar morem iti glet kapelicu od Babe.“ – rekla sam tiho.

Joža me pogledao i poskočio na bicikl. Pogledao je mog tatu, pa opet mene. Stiskao je volan i razočarano  utonuo u sebe. Mrgodio se, mrgodile su mu se i obrve kao kada mu je Jovica uzeo loptu na Kosovu. Ovaj puta nije psovao kad je odlazio. Možda je znao da smo ostali bez svinje. 


 

Bolnica

 

U Čakovečkoj bolnici posjete se broje kavama i bombonjerama. Kada bih u daljini preko stakla čula mamin glas u kombinaciji sa šuštanjem vrećica, znala sam da ću je vidjeti. Gledale smo se preko stakla i pokazivala bi mi što je donijela.

Neki dan mi je Saša poslao svoj gameboy. Super Mario je izvrsno društvo kada si u karanteni danima vezan iglom i cjevčicom za staklenku punu vode i natrijevog klorida.

Nije mi tada bilo jasno zašto ako sam u karanteni do mene postoji još jedan krevet. Uskoro ga je popunila  djevojčica crne kose i tamnog pogleda, ali razigranih pokreta.

Činila mi se zdrava. Kretala se. Ona je imala devet, a ja jedanaest. Ona je skakutala oko kreveta, ja sam čitala stripove i igrala gameboy. Prilazila mi je u noći misleći da spavam. Kutija keksa je isparila, a ja sam se pravila da nisam primjetila.

Dogovorila sam da ću je učiti računanje do deset, a ona će zauzvrat pitati ako nešto želi.

Tu noć, nestao je samo jedan keks. Zabunila se. Brojevi su joj još bili svježi.

Nakon tjedan dana ona je zbrajala, keksi nisu nestajali noću, a ja sam naučila desetak riječi na romskom. Uglavnom zapovjedne riječi; sjedni, šuti i one tipa djevojčica, dečko i kuća.

Njoj nitko nije dolazio i s tugom je gledala kako meni nose kekse, banane, stripove i šalju poljupce preko stakla.

Kada su moji otišli ona je rekla da je njezin tata kupio auto i sada je u zatvoru.

Tada sam znala da zbog kupnje auta ne ideš u zatvor. I mi smo nedavno kupili auto, već korišteni, ali kupili smo ga. Nismo ga ukrali. Za nju je njezin tata kupio auto i sada ga sustav nepravedno kažnjava. Zabrinula sam se. A ona je znala čitati izraze lica bolje od nas koji smo navikli na slova.

Rekla je: „Ne brigaj se, njemo ti je tam dobro. Bila sam pri jemu, rekel je da fino kuhaju, toplo mo je i jeju tri pot na den.“

Govorila je s osmijehom: „Još malo i dojde dimo.“

„A kakši je bil auto? – pitala sam

„Žuti“

Zamišljala sam tamnoputog čovjeka tridesetih godina u žutoj zastavi jer drugi auto žute boje nisam nikada vidjela. Smiješio se njezinim osmijehom.

Moj tata ima brkove i ozbiljan izraz lica. On je uvijek tu i nosi stripove i enciklopediju znanosti u bolnicu. Naš auto je običan, bijeli, Yugo. Tata ga parkira točno uzmeđu dvije crte, zaključava i dva puta provjerava je li ga zaključao.

Njezina majka je došla u posjetu s braćom i svi su se smijali, a ona je taj dan išla kući. Ja sam još mjesec dana samovala u karanteni između rasprava o epilepsiji, helikopteru i bolnicama u Zagrebu, Ljubljani i negdje vani.

Moji roditelji se nisu smijali, a ja sam znala računati, nisam krala, i tata nije bio u zatvoru.

Doktorica koja je radila u jutro rekla je da će me helikopterom premjestiti u Zagreb. Ona popodne je rekla da ova prva nema pojma. Od medicinske sestre sam čula da je ona jutarnja doktorica onoj popodnevnoj ukrala muža. „Jebala se z njim“- rekla je drugoj sestri. Riječ jebanje se rijetko čuje u bolnici, a i u Međimurju. Nisam znala kome vjerovati. Ona druga doktorica je zalijepila moj crtež u svojoj ambulanti.

Tako od te karantene pamtim Biljanu, samoću, crtež i „jebanje“.

Sada je u Čakovcu izgrađena nova bolnica. Unutra su digitalne table i nove narančaste stolice za čekanje, ali ne znam govori li netko “jebanje”.

 

 

Tabla

 

Kada se postavljala nova tabla na ulazu u selo pisali smo ispit iz fizike.

Neki su išli pješke u školu, neki autobusom, a ja s tatom ili biciklom. Na putu do Čakovca prolazila sam kroz Pribislavec i „Cigansku magistralu“. Naselje na rubu. Kažu da onuda bolje ne ići pješke ni biciklom jer tko zna.

U Međimurju nikada ne kažu, ali te uče da se Cigana treba bojati.

Kada sam se sretna nakon ispita iz fizike, jer bit će duja sigurno, vozila doma da vidim novu tablu, dva Cigana su prolazila kraj mene. Smiješila sam im se jer tko bi naudio nasmiješenoj djevojci. Srce mi je poskakivalo brže od okretaja kotača na biciklu.

Oni su rekli dobar dan gospodična, i nasmijali se. Nikada mi nitko nije rekao gospodična. Odvratila sam s bok i osmijehom, a kasnije mi je godinama bilo žao što nismo razmijenili više riječi. Već i ovaj razgovor skrivala sam kao i onog malog miša kojem sam nosila hranu u garažu.

Te dečke više nikada nisam srela. I miš je nestao. Voljela sam misliti da je pobjegao i da nije završio pod lopatom kada smo čistili garažu po dogovoru s tatom „koliko miševa ubiješ toliko sladoleda dobiješ“.

Zataškala sam i cigane i miša i vožnju na motoru s onim drugim ciganima koji su doselili u naše selo i išli s nama u školu.

Kasnije sam zataškavala izbjegavanje i strah od cigana i jedanaest sladoleda.

Zataškala sam i obilazak koncentracijskog logora. Suze i pokušaj suicida zbog količine nepravde u svijetu.

I ta tabla na ulasku u Belicu je danas velika, možda mnogo veća nego što bi trebala biti.

 

 


Kosovo je kvart u Belici. Kvartovi Belice su: Mostišće, Kosovo, Dolji kraj, Štuk, Radnička, Glavna. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg