proza

Franjo Zajec: On i Ona

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Franjo Zajec (1986) neko je vrijeme studirao na Pravnom fakultetu, nakon toga upisao Fakultet političkih znanosti. Na 3. godini završio smjer Novi mediji, na 5. odabrao smjer Politička komunikacija. Završio Styria Scool- medijsku akademiju.Do sada radio sve moguće studentske poslove, u potrazi za stalnim zaposlenjem. U slobodno vrijeme putuje, fotografira, čita i piše. Nedavno napisao prvi roman pod nazivom „Mrtvi psi ne laju“. Vozi mali zeleni Trabant i ima mačku koja se zove Vladko Maček.



                                                                       1.

 

(„Pa što! Pa da! Ne treba komplicirati! Stvari treba nazvati njihovim imenom. Čovjek voli pa onda više ne voli.“ ) - F.Sagan 


Mogao joj je reći hiljadu zemaljskih istina. Jednu mikroskopsku laž (da dušo, dobro ti stoji ta zelena oprava, iako su oboje znali da izgleda ko kupus u proljeće) i čaša biva prelivena. Banalnost je bila prežestoka da bi se samo tako moglo prijeći preko nje. Ona, kao Ona je bila svojstveno uskogrudna, ali smatrala se prilično urbanom i nipošto žalopojkastom. Takve sitnice bi se gomilale u njoj i kao svaka prava žena, znala bi ih iskoristiti točno u zadanom trenutku. Tada, poput erupcije emocija i vulgarnosti, sve što je zahuktalo poput vruće pare u njoj, salila bi u njegovo staračko, konsternirano lice koje bi u tim trenucima bilo poput malog djeteta koje se upravo isralo. Jer, Ona je, ponekad bi i On to smetnuo sa uma, femme fatal...Elita (ne guta), klasična ljepotica (pljuje), emancipirana (pere zube). Ne dopušta da je sputavaju mediokriteti u njenoj beskonačnoj kreativnoj eteričnosti. Doduše, sve njezine vrline i kretnje bile su nusprodukt njegove zavisnosti i osobne pristojnosti naspram svjetovnih stereotipnih persona. Našli su se u međusobnoj antipatiji...Sve što bi On izustio,Ona bi i prelako pobila i okrenula karte prema sebi. On je jednostavno hedonistički uživao u svojem živciranju, jer je toliko pričao i pričao, dok se Ona ni malo ne bi obazirala...No frustracije bi izbijale iz zemlje platonike, kada bi On, bezuspješno, svojim rogovima naoštrenim filozofijom, politikom i ko zna čime sve još, jurio u crven plašt njene racionalnosti i posprdnog ženskog intuitivnog razmišljanja. Međusobni konflikti polazili su preko svih zamislivih tema, pa i do najtrivijalnijh, kao ljubav (oko koje se nikad nisu mogli složiti ). 
„Samo ti tako razmišljaš“. Svaki put bi ga tom rečenicom šahmatirala. 
On. Završio neki fakultet novinarstva. 
Zaposlio se kao kolumnista u nekim lokalnim novinama. 
Kasnije je postao urednik, i začudo, novine propadoše. 
Treuntno, lokalni pijanac/drkadžija u obližnjim hoch bircevima. 
Njegovi pijani ispadi, često završavaju u lokalnim novinama. 
Povremeno bi objavio neku knjigu, u kojima pljuje po snobovski visokoobrazovanim, mladim, dekadentnim djevojkama. Samorazumljivo, nije imao problema nalaziti inspiraciju, svakodnevno je kružila oko njega  i lickala nokte. 
Ona. Kao mlada, odselila se od elitističkih roditelja, nakon velike svađe... 
Od tada se nisu čuli. Vjerojatno, da ih je srela na ulici, okrenula bi nos u drugom smjeru. Nikad ju nisu razumjeli. 
Sama se obrazovala i na kraju zaposlila kao prevoditeljica francuskih, norveških i japanskih pisaca. Trilingualka. 
Roditelji preminuli (ipak joj je bilo žao). Ostavili joj poveliku svotu novaca i sada nema brige na svijetu, solidno prosperira u trosobnom stanu, uzdržavajući svoje pomodne zahtjeve, ali ne i njegove pijane eskapade. 
Upoznali su se dok je, svježe sa faksa, počela raditi kao prevoditeljica u njegovim novinama...Privučeni vlastitom tvrdoglavošću i podjebavanjima, dogovorili su se za kavu...Ostalo je povijest. Njihovo međusobno postojanje ne bi znao ni Herodot odrediti. Što se njih tiče, Vrijeme kao pojam, davno su zadavili, štoviše nije ni postojalo. Ništa im nije bilo bitno, osim vlastitih aspiracija, ljubi sebe, a onda svog bližnjeg. 
On i Ona, zajebani primjerci, kakve ne možete sresti na ulici, pronašli su se...eto baš u nekoj slijepoj. Što u početku bijaše čisto pamfletistički i ambivalentno, kasnije se optočilo u mržnju međusobnog shvaćanja i prihvaćanja. Ako bi morali odrediti srž- senzualnost strasti i žudnja za žudnjom su bile imanentne poveznice (u to bi se još dalo ubrojiti i volja za pisanjem, gutanjem knjiga i ismijavanjem cijeloopćeg ljudskog roda). Uživanje u vlastitoj dekadenciji i nepodnošljivoj lakoći propadanja. 
Zašto? Jer su istinski to mogli, bez kočnica i opravdavanja.

 


                                                                       2.

(„Osoba koja voli u vezi, jedino što može naučiti jest da mrzi, tada, ulaskom u novu vezu, može i sljedeću osobu koja voli, to isto s veseljem naučiti.“) –N:N:

Uostalom, jedino pozitivno što je moglo proizaći iz njihove veze je bio“hiv“. 
U mladosti su često, nezaštićeni od gubitka, mijenjali partnere tražeći transcendenciju osjećaja. Diletanti ljubavi, nazovimo ih. Seleći se, iz jedne krajnosti u drugu, noseći sa sobom prtljagu ljubomore, patnje i mržnje. Našli su krajnju destinaciju kolosijeka duša i raspakirali se jedno pred drugim. Bez potrebe pokazivanja afekcija, pročitali su si kratke pripovijesti strasti i nastanili se u malom stanu gdje su mogli hraniti kosture prošlosti, odvojene opsesije i personalne demone. Zgaženi čizmom savršenog stranca, čiji otisak na licu ostavlja samo bolan trag prolaznosti, tuge i osamljenosti. Oh, kakvih li osjećaja, kojima su mogli njegovati inspiraciju za svoje profesionalne deformacije, za čelično okrupnjavanje misli do bezrazumskih granica. Bajke ne postoje, fiktivni likovi koje su čitali su im postali smjernica za ono što ni u kojem slučaju ne žele postati, i sami izmišljeni. Ne zna se zašto, ali osjet poremećaja stvarnosti je ona spoznaja koja ih je dovodila do vrhunca ekstatičnosti. Zamjenjivost toga nije dolazila u obzir. 
Nije im trebao nitko i ništa. Sada, prošlost, sadašnjost i budućnost su bili neminovno isprepleteni linijom ravnodušnosti. Otkucaji pogleda i nasumični trzaji srca, stavljali su dušu u potrošno tijelo besmrtnosti i nakon toga. Ljubav-možda, zapravo da, jer prikladniji naziv, još nije izmišljen. 

                                                                        3. 

„( Da li nepotrošni um vlada potrošnim tijelom, ili obratno, doista ne znam.)“ - Morrisey 

On je bio njezin surogat za neispunjene fantazije i djevojačke maštarije o prekrasnom, ružičastom svijetu, u kojem vladaju tolerancija, ataraksija, zajednički jezik i ostale utopističke pizdarije. Ona , njega, svoj mali ćup blaga, ljubomorno je skrivala od preostalog dijela razuma. „ševila“ ga je bez kemijskog „volim te“, „mrzila ga“ je estrogenski nabijenim „jebi me“...Tak i tak mu je puno više mogla otkriti mračne, tužne, nepripitomljene misli tiranskim ponašanjem, jedino je tako provjeravala njegovo dostojanstvo „biti u nekom“. Penetrirati ju zaljubljenim očima, nije mogao nitko. Enigma, ne, Ona je ono zbog čega su svi filozofi izumrijeli...Spoznaja. 
Ona je bila, već prije spomenuto, njegova muza, tinta u nalivperu pjesnika...Kroz njezinu agoničnu mržnju, On je naučio patetično voljeti. Taj promiskuitetni osjećaj tjerao ga je na stvaranje svijeta nalivperom. Riječi su sve. One ostaju zapisane, to je povijest. Neizbrisanu, ja je čuvam zauvijek u svojim nepostojećim riječima. Učitelj koji i sam uči od učenika, to je najveći arhetip postojanja, samo zato su se ljudi tokom povijesti razvijali u ovu sadašnju nezgrapnu masu (tijelo), kemijskih spojeva emocija (um), sve dok jednog dana nije došlo ledeno doba. Ona. 



                                                                             4. 

„( Dijalog vodi destrukciji uma, zašto jednostavno svi ne zašutimo...i poslušamo sami sebe, više ćemo naučiti, negoli jedni od drugih.)“- N.N 

Život im je bio determiniran svakidašnjom rutinom, koja je bila sve, samo ne monotona. Ona bi, otprilike, dolazila iz ureda rano navečer, kada bi se on tu negdje, budio iz neprospavana dana, pišući novu bezuspješnu knjigu. 
-Dobro jutro! Reče ona njemu. 
-Dobro jutro i tebi ! Reče gospodar sebi. 
-Ne da mi se ustajati. Promrmlja iz kreveta, zureći u masni prozor. 
-Kako je danas, nekako, smiješan dan. Smiješno usran. Vrijeme je također, smiješno. Malo toplo, malo hladno, malo kiše, malo sunca. Kad bolje razmislim, uopće mi nije smiješno. Zrak je prestravljen kišom koja je upijena u zemlju, sve smrdi po leševima i njihovim ispovijedima. 
-Jedini leš ovdje si ti, otvori prozor ako ti je zagušljivo...Reče skidajući torbicu sa ramena, odlaže ključeve na stolić i kreće u kupatilo da skine natopljenu znojem i aromom cigarete- novu vestu, presvlači se u nešto...udobnije. 
-Ne da mi se pokretati, ako pomaknem prst, isti moment će mi se u glavu urušiti razne skeptične i melodramatske misli. Želim spavati. Želim sanjati, zapravo želim sanjati da nepokretno spavam. A propos, sanjao sam te noćas. 
-(šaptajući iz kupaonice) Jesam li prekrasna? Reci mi... jesam li i u snovima tvoja? 
-Taj san mi se već nekoliko dana ponavlja, ne bi ga mogao definirati. 
Naime, ja sam u parku, imam 10 ili 12 godina. Na ljuljačci se njišem. Sretan sam, jesen u zraku, vjetar puše, diže lišće sa grana, padaju po podu. Na sebi nosim školsku odjeću, ali nemam osjećaj da idem u školu. Nemam brige, samo smo moja ljuljačka i ja, visimo naglavačke, okrećemo se oko svemira. U jednom trenutku ljuljačka, kao dobiva vlastiti um, ne prati više moje zapovijedi, gore-dolje. Kretnja cirkulira sve brže i brže, dok se u jednom trenutku ne nađem zabijen u tlo, vrti mi se, zlo mi je, osjećaj bezbrižnosti je nestao sa krvavim koljenom i glavom. Ne mogu se više vrtiti, kretati. U tom trenutku me netko prima za ruku, diže me sa poda...Pogledavši prema toj osobi, vidim malu, najslađu djevojčicu, onakvu kakvu nisam znao da postoji. Otrese prljavštinu sa mene, nježno me poljubi u čelo, primi za ruku i krenemo. Ja ništa ne shvaćam, ne želim shvatiti, jer opet se osjećam bezbrižno i voljeno. Hodamo niz park, gledam u nju, opčinjeno, ali ona ne gleda u mene , u njoj vidim tvoj odsjaj ... 
Ona ga prekine,u spavaćici, otkliže do zajedničke postelje. 
-Diži dupe, dijete moje, napravit ću nam kavu i pristavit nešto za jest. Neprimjetno mu se primakne niz tijelo i prisloni mu, vjerojatno, najnježniji i najintimniji poljubac koji je ikad osjetio od njenih punih usana. 



                                                                       5. 

„(Tko je cinik? Čovjek koji zna cijenu svega i vrijednost ničega)“ - O.Wilde 

-Dajem pola kraljevstva za kavu, pola kraljevstva...sama ću je skuhati. 
Ona je pravila divljački dobru kavu, no što se tiče njezina kulinarskog umijeća, to bi bila druga pjesma. Njegov starački metabolizam nije podnosio njenu potrebu za eksperimentiranjem sa začinima u hrani, znalo bi se naime, dogoditi da prosjedi sate na wc-u, kontemplirajući da joj vrati istom ili još gorom mjerom, dok se njoj gadilo ulaziti u kupatilo poslije njega. 
-Diši punim plućima. 
Dobacivao joj je apatičnom podrugljivošću. 
Zbog toga su se prešutno dogovorili da on kuha, (najčešće palačinke,zamućena jaja ili specijalitet, juhu iz vrećice), njezino djelovanje počinje i završava sa stavljanjem vode na štednjak i natrpavanjem poveće količine šećera u gotovu kavu. 
-Danas si drugačija. Hoćemo juhu, a? 
-Kažeš kao da imam izbor. Drugačija...ne, zašto? 
-Tako, možda sam pomislio da ima nešto novo, ne znam malo si veselija. 
Aludirao je na njezin poljubac. Inače se ljubila automatizirano, klistirno, kao naručeno poštom ravno iz crijeva. Jebanje je bila analogija. Obje nespretni sa rukama, nogama, on ne može skinuti grudnjak, ona mu otkopčava šlic i nešto zapinje( kurac, draga, kurac, krvari, boli, hitna). 
-Zapravo, kad već spominješ...upoznala sam jednog intrigantnog mladića 
-Oh daaa, kako zanimljivo..Reče, kao, zapanjen. 
-Dopusti, ne seruckaj. Danas je došao raditi jedan momak (korpulentan, jebozovan, neiskusan, ma za prste polizat), dodijeljena sam mu kao tutor... 
-I egzekutor 
-Daj začepi i slušaj,zagorjet će ti juhica, ono, da mu pokažem što, kako i gdje treba...radit. 
Konverzacija nije bila dovršena, on se povukao u radnu/spavaću sobu. Nije bilo smisla, on bi gubio koncentraciju opažanja za ono što govori i izgledala bi u tim trenucima kao nasukani kit, koji lagano izdiše dušu, bio bi miljama daleko, smetalo ga je kad ga tako podjebava. Nije ništa napravila, ni rekla, a sve se već znalo, tražila je odgovor na svoju senzualnost, htjela je da shvati da može imati bilo kojeg mužjaka. Bila je mlada i biološki joj sat otkucava, dok je njegov, bio godinama na popravku. Nije ga htjela povrijediti, ali kao svaki muškarac, On bi svaku bezazlenu situaciju vidio očima nabrijanog primata, tada u slučajevima opasnosti njegove dominacije traži neki protuotrov, as iz rukava kojom bi mogao opet natjerati ženku da se pari sa Starcem. Juha je pregorila. 
Ona, kao životinja, bila je mačka, žudila samo za potrebom da je postojeći vlasnik tu i tamo pogladi, zavodniči pogleda i čvrsto primi za dupe. On je to sve znao i rado bi joj pokazao određenu afekciju, dao joj što želi-bacio ju na krevet, strgao joj gaćice i ševio ju kao da nema sutra, ali njegovo sutra je bilo jučer. Bojao se, On, histiriski mag, ljubavnik kurvi i adolescentica ( uostalom, da mu kurac opet ne završi raskrvavljen). Sramio. 
Nekad bi im se znalo dogoditi, dok bi šetali parkom, da im priđe „drski“ mladac i šarmantno pita mladu damu za broj. 
-Nadam se da vaš otac, nema ništa protiv? Pogled uperen u njega. 
Zdušno bi odbijala takve ponude i nije joj bilo žao za drugim životima koje je mogla živjeti, bez njega. Samo bi ga trknula u krhka rebra, da mu dokaže, da ona nosi hlače u toj vezi, da ju cijeni kao što cijeni svoj bademantl. 
Cijenio ju je, čak i volio, no njegov konvencionalni odgoj nije mu dopuštao izljeve ljubavi, trijeznom. Nije bilo načina da se otrgne neugodnosti, nego da započne sa svojim intelektualnim povraćanjem neprobavljenih riječi o tome kako se danas sve vrti oko jebanja, oko ljubavi, kako je to sve zapravo precijenjeno. Tako bi napravo hiljadu digresija dok obje ne bi zaboravili „drskog“ mladića i vratili se morbidnoj šetnji. 

                                                                       6. 

„(Plemenit duh se ne zadovoljava time što je sam slobodan, on mora sve drugo oko sebe, pa i beživotno osloboditi)“ - Schiller 

Nakon nepojedene juhe i neprobavljene  svađe. Ona je krenula u svoju sobu čitati Dostojevskog, poistovjećivala se sa njihovim zajedničkim traganjima za odgovorima na egzistencijalna, moralna i filozofska pitanja o ljudskoj psihi i neuvjerljivosti života kojim živimo. Tražili su dokaz života, on kroz pisanje, ona kroz čitanje njegovih slova. 
On shrvan nekakvom pseudo ljutnjom i taštinom se spuštao na niže granice spoznaje i otkrivenja plastičnosti duha. Bacio se na trošenje rakije. 
Pio je jer bi mu se vlastita dogma, koju usput rečeno, nije ni imao, činila puno jasnijom., cijeli svijet mu se činio ružičastiji. Nakon par čašica, na eks ispijenih, društvo bi mu pravili, mali vilenjaci koji se kupaju u pustoši njegova rasula bića. Ples oko logorske vatre, razgolićene nimfe i on, lud u svojoj anatemi. Sada može tipkati slova u knjigu, okusiti socijalizam i biti primat, ali ipak alfa-primat. Diskurzivno nastrojen filozofijom, oboružan samo sa svojim sablažnjivim tijelom i bocom rakije bio je spreman požijati svijet vilenjaka svojom opijenošću. Obukao bi svoj bademantl koji je služio kao kaupt...Taj odjevni predmet koji konstantno nosi, za njega ima veliko značenje i tradiciju, jer, nekada je pripadao njegovu djedu, zatim ocu i naposljetku njemu. Izopačena tradicija s obzirom da se nije smio prati. Praznovjerje je bilo u tome da se dio duše pretka ostavlja na bademantlu i pranjem bi se to oskvrnulo. Ne možete ni zamisli smrad tih „duša“. Krenuo je. 
-Kuda ? Čula je da uzima ključeve. 
-Van, idem se pronaći, mislim da sam se izgubio negdje između prve erekcije i zadnjeg pranja suđa. 
-Budi dostojanstven, trebamo razgovarati kad se vratiš i daj usput uzmi cigarete. Zna da će se vratiti tek ujutro, otprilike kad se budu otvarale prve trafike. 
-Znaš da nemam dostojanstva, idem i to pronaći, mislim da se sakrilo iza ugla...ili je tamo samo birc, u svakom slučaju idem provjeriti. 
Ujutro kad se vratio, otriježnjen, pronašao je nju, kao sniva na zajedničkoj postelji. Kao da je prvi put vidi, nasmijao se. Skinuo je ogavni bademantl, bacio je lisnicu i ključeve u posebno dizajniranu posudicu, navukao zastore i postelju preko nje te legao pored. Pomirisao joj je kosu i čvrsto ju zagrlio. U pozadini se čuo spokojni let vinskih mušica. Osjećao se lakše, iskupljen pred ničim. Promatrao je njenu liniju tankoćutnosti, koja se protezala u polumraku, preko linije siluete. Zaljubljen. Sanjaju. 
Ležao je kao svetac, a bio je kurva u snovima. Bio je presušeni erotoman s životinjskim libidom, ona frigidna, djevica u snovima. Savršena kombinacija pomislio bi neki fetus. 
Bila je njegova, a opet je pripadala svima i ponajviše sebi. Zvijezde su je prisluškivale, dok je poskakivala, visoko iznad njih i neba u kojem je on lebdio. Inferiornija nikako, zaluđena životom svakako. On bi i dalje mogao levitirati u njenoj putanji. Ne zna pisati, ne zna govoriti, zna slušati, drugo mu nije ni trebalo. Njihov let i neiskustva doveli su ih do točke nepovrata, nisu su se ni htjeli vraćati do crne rupe neispunjenja i tuđih isprepletenih sudbina ili bijega pred sobom. Imaju jedno drugo, ostalo nije bitno.
Primila ga je za ruku, ugradila se u njegov zid tijela. A on se sjetio da je zaboravio kupiti cigarete. 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg