proza

Franjo Zajec: On i Ona

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Franjo Zajec (1986) neko je vrijeme studirao na Pravnom fakultetu, nakon toga upisao Fakultet političkih znanosti. Na 3. godini završio smjer Novi mediji, na 5. odabrao smjer Politička komunikacija. Završio Styria Scool- medijsku akademiju.Do sada radio sve moguće studentske poslove, u potrazi za stalnim zaposlenjem. U slobodno vrijeme putuje, fotografira, čita i piše. Nedavno napisao prvi roman pod nazivom „Mrtvi psi ne laju“. Vozi mali zeleni Trabant i ima mačku koja se zove Vladko Maček.



                                                                       1.

 

(„Pa što! Pa da! Ne treba komplicirati! Stvari treba nazvati njihovim imenom. Čovjek voli pa onda više ne voli.“ ) - F.Sagan 


Mogao joj je reći hiljadu zemaljskih istina. Jednu mikroskopsku laž (da dušo, dobro ti stoji ta zelena oprava, iako su oboje znali da izgleda ko kupus u proljeće) i čaša biva prelivena. Banalnost je bila prežestoka da bi se samo tako moglo prijeći preko nje. Ona, kao Ona je bila svojstveno uskogrudna, ali smatrala se prilično urbanom i nipošto žalopojkastom. Takve sitnice bi se gomilale u njoj i kao svaka prava žena, znala bi ih iskoristiti točno u zadanom trenutku. Tada, poput erupcije emocija i vulgarnosti, sve što je zahuktalo poput vruće pare u njoj, salila bi u njegovo staračko, konsternirano lice koje bi u tim trenucima bilo poput malog djeteta koje se upravo isralo. Jer, Ona je, ponekad bi i On to smetnuo sa uma, femme fatal...Elita (ne guta), klasična ljepotica (pljuje), emancipirana (pere zube). Ne dopušta da je sputavaju mediokriteti u njenoj beskonačnoj kreativnoj eteričnosti. Doduše, sve njezine vrline i kretnje bile su nusprodukt njegove zavisnosti i osobne pristojnosti naspram svjetovnih stereotipnih persona. Našli su se u međusobnoj antipatiji...Sve što bi On izustio,Ona bi i prelako pobila i okrenula karte prema sebi. On je jednostavno hedonistički uživao u svojem živciranju, jer je toliko pričao i pričao, dok se Ona ni malo ne bi obazirala...No frustracije bi izbijale iz zemlje platonike, kada bi On, bezuspješno, svojim rogovima naoštrenim filozofijom, politikom i ko zna čime sve još, jurio u crven plašt njene racionalnosti i posprdnog ženskog intuitivnog razmišljanja. Međusobni konflikti polazili su preko svih zamislivih tema, pa i do najtrivijalnijh, kao ljubav (oko koje se nikad nisu mogli složiti ). 
„Samo ti tako razmišljaš“. Svaki put bi ga tom rečenicom šahmatirala. 
On. Završio neki fakultet novinarstva. 
Zaposlio se kao kolumnista u nekim lokalnim novinama. 
Kasnije je postao urednik, i začudo, novine propadoše. 
Treuntno, lokalni pijanac/drkadžija u obližnjim hoch bircevima. 
Njegovi pijani ispadi, često završavaju u lokalnim novinama. 
Povremeno bi objavio neku knjigu, u kojima pljuje po snobovski visokoobrazovanim, mladim, dekadentnim djevojkama. Samorazumljivo, nije imao problema nalaziti inspiraciju, svakodnevno je kružila oko njega  i lickala nokte. 
Ona. Kao mlada, odselila se od elitističkih roditelja, nakon velike svađe... 
Od tada se nisu čuli. Vjerojatno, da ih je srela na ulici, okrenula bi nos u drugom smjeru. Nikad ju nisu razumjeli. 
Sama se obrazovala i na kraju zaposlila kao prevoditeljica francuskih, norveških i japanskih pisaca. Trilingualka. 
Roditelji preminuli (ipak joj je bilo žao). Ostavili joj poveliku svotu novaca i sada nema brige na svijetu, solidno prosperira u trosobnom stanu, uzdržavajući svoje pomodne zahtjeve, ali ne i njegove pijane eskapade. 
Upoznali su se dok je, svježe sa faksa, počela raditi kao prevoditeljica u njegovim novinama...Privučeni vlastitom tvrdoglavošću i podjebavanjima, dogovorili su se za kavu...Ostalo je povijest. Njihovo međusobno postojanje ne bi znao ni Herodot odrediti. Što se njih tiče, Vrijeme kao pojam, davno su zadavili, štoviše nije ni postojalo. Ništa im nije bilo bitno, osim vlastitih aspiracija, ljubi sebe, a onda svog bližnjeg. 
On i Ona, zajebani primjerci, kakve ne možete sresti na ulici, pronašli su se...eto baš u nekoj slijepoj. Što u početku bijaše čisto pamfletistički i ambivalentno, kasnije se optočilo u mržnju međusobnog shvaćanja i prihvaćanja. Ako bi morali odrediti srž- senzualnost strasti i žudnja za žudnjom su bile imanentne poveznice (u to bi se još dalo ubrojiti i volja za pisanjem, gutanjem knjiga i ismijavanjem cijeloopćeg ljudskog roda). Uživanje u vlastitoj dekadenciji i nepodnošljivoj lakoći propadanja. 
Zašto? Jer su istinski to mogli, bez kočnica i opravdavanja.

 


                                                                       2.

(„Osoba koja voli u vezi, jedino što može naučiti jest da mrzi, tada, ulaskom u novu vezu, može i sljedeću osobu koja voli, to isto s veseljem naučiti.“) –N:N:

Uostalom, jedino pozitivno što je moglo proizaći iz njihove veze je bio“hiv“. 
U mladosti su često, nezaštićeni od gubitka, mijenjali partnere tražeći transcendenciju osjećaja. Diletanti ljubavi, nazovimo ih. Seleći se, iz jedne krajnosti u drugu, noseći sa sobom prtljagu ljubomore, patnje i mržnje. Našli su krajnju destinaciju kolosijeka duša i raspakirali se jedno pred drugim. Bez potrebe pokazivanja afekcija, pročitali su si kratke pripovijesti strasti i nastanili se u malom stanu gdje su mogli hraniti kosture prošlosti, odvojene opsesije i personalne demone. Zgaženi čizmom savršenog stranca, čiji otisak na licu ostavlja samo bolan trag prolaznosti, tuge i osamljenosti. Oh, kakvih li osjećaja, kojima su mogli njegovati inspiraciju za svoje profesionalne deformacije, za čelično okrupnjavanje misli do bezrazumskih granica. Bajke ne postoje, fiktivni likovi koje su čitali su im postali smjernica za ono što ni u kojem slučaju ne žele postati, i sami izmišljeni. Ne zna se zašto, ali osjet poremećaja stvarnosti je ona spoznaja koja ih je dovodila do vrhunca ekstatičnosti. Zamjenjivost toga nije dolazila u obzir. 
Nije im trebao nitko i ništa. Sada, prošlost, sadašnjost i budućnost su bili neminovno isprepleteni linijom ravnodušnosti. Otkucaji pogleda i nasumični trzaji srca, stavljali su dušu u potrošno tijelo besmrtnosti i nakon toga. Ljubav-možda, zapravo da, jer prikladniji naziv, još nije izmišljen. 

                                                                        3. 

„( Da li nepotrošni um vlada potrošnim tijelom, ili obratno, doista ne znam.)“ - Morrisey 

On je bio njezin surogat za neispunjene fantazije i djevojačke maštarije o prekrasnom, ružičastom svijetu, u kojem vladaju tolerancija, ataraksija, zajednički jezik i ostale utopističke pizdarije. Ona , njega, svoj mali ćup blaga, ljubomorno je skrivala od preostalog dijela razuma. „ševila“ ga je bez kemijskog „volim te“, „mrzila ga“ je estrogenski nabijenim „jebi me“...Tak i tak mu je puno više mogla otkriti mračne, tužne, nepripitomljene misli tiranskim ponašanjem, jedino je tako provjeravala njegovo dostojanstvo „biti u nekom“. Penetrirati ju zaljubljenim očima, nije mogao nitko. Enigma, ne, Ona je ono zbog čega su svi filozofi izumrijeli...Spoznaja. 
Ona je bila, već prije spomenuto, njegova muza, tinta u nalivperu pjesnika...Kroz njezinu agoničnu mržnju, On je naučio patetično voljeti. Taj promiskuitetni osjećaj tjerao ga je na stvaranje svijeta nalivperom. Riječi su sve. One ostaju zapisane, to je povijest. Neizbrisanu, ja je čuvam zauvijek u svojim nepostojećim riječima. Učitelj koji i sam uči od učenika, to je najveći arhetip postojanja, samo zato su se ljudi tokom povijesti razvijali u ovu sadašnju nezgrapnu masu (tijelo), kemijskih spojeva emocija (um), sve dok jednog dana nije došlo ledeno doba. Ona. 



                                                                             4. 

„( Dijalog vodi destrukciji uma, zašto jednostavno svi ne zašutimo...i poslušamo sami sebe, više ćemo naučiti, negoli jedni od drugih.)“- N.N 

Život im je bio determiniran svakidašnjom rutinom, koja je bila sve, samo ne monotona. Ona bi, otprilike, dolazila iz ureda rano navečer, kada bi se on tu negdje, budio iz neprospavana dana, pišući novu bezuspješnu knjigu. 
-Dobro jutro! Reče ona njemu. 
-Dobro jutro i tebi ! Reče gospodar sebi. 
-Ne da mi se ustajati. Promrmlja iz kreveta, zureći u masni prozor. 
-Kako je danas, nekako, smiješan dan. Smiješno usran. Vrijeme je također, smiješno. Malo toplo, malo hladno, malo kiše, malo sunca. Kad bolje razmislim, uopće mi nije smiješno. Zrak je prestravljen kišom koja je upijena u zemlju, sve smrdi po leševima i njihovim ispovijedima. 
-Jedini leš ovdje si ti, otvori prozor ako ti je zagušljivo...Reče skidajući torbicu sa ramena, odlaže ključeve na stolić i kreće u kupatilo da skine natopljenu znojem i aromom cigarete- novu vestu, presvlači se u nešto...udobnije. 
-Ne da mi se pokretati, ako pomaknem prst, isti moment će mi se u glavu urušiti razne skeptične i melodramatske misli. Želim spavati. Želim sanjati, zapravo želim sanjati da nepokretno spavam. A propos, sanjao sam te noćas. 
-(šaptajući iz kupaonice) Jesam li prekrasna? Reci mi... jesam li i u snovima tvoja? 
-Taj san mi se već nekoliko dana ponavlja, ne bi ga mogao definirati. 
Naime, ja sam u parku, imam 10 ili 12 godina. Na ljuljačci se njišem. Sretan sam, jesen u zraku, vjetar puše, diže lišće sa grana, padaju po podu. Na sebi nosim školsku odjeću, ali nemam osjećaj da idem u školu. Nemam brige, samo smo moja ljuljačka i ja, visimo naglavačke, okrećemo se oko svemira. U jednom trenutku ljuljačka, kao dobiva vlastiti um, ne prati više moje zapovijedi, gore-dolje. Kretnja cirkulira sve brže i brže, dok se u jednom trenutku ne nađem zabijen u tlo, vrti mi se, zlo mi je, osjećaj bezbrižnosti je nestao sa krvavim koljenom i glavom. Ne mogu se više vrtiti, kretati. U tom trenutku me netko prima za ruku, diže me sa poda...Pogledavši prema toj osobi, vidim malu, najslađu djevojčicu, onakvu kakvu nisam znao da postoji. Otrese prljavštinu sa mene, nježno me poljubi u čelo, primi za ruku i krenemo. Ja ništa ne shvaćam, ne želim shvatiti, jer opet se osjećam bezbrižno i voljeno. Hodamo niz park, gledam u nju, opčinjeno, ali ona ne gleda u mene , u njoj vidim tvoj odsjaj ... 
Ona ga prekine,u spavaćici, otkliže do zajedničke postelje. 
-Diži dupe, dijete moje, napravit ću nam kavu i pristavit nešto za jest. Neprimjetno mu se primakne niz tijelo i prisloni mu, vjerojatno, najnježniji i najintimniji poljubac koji je ikad osjetio od njenih punih usana. 



                                                                       5. 

„(Tko je cinik? Čovjek koji zna cijenu svega i vrijednost ničega)“ - O.Wilde 

-Dajem pola kraljevstva za kavu, pola kraljevstva...sama ću je skuhati. 
Ona je pravila divljački dobru kavu, no što se tiče njezina kulinarskog umijeća, to bi bila druga pjesma. Njegov starački metabolizam nije podnosio njenu potrebu za eksperimentiranjem sa začinima u hrani, znalo bi se naime, dogoditi da prosjedi sate na wc-u, kontemplirajući da joj vrati istom ili još gorom mjerom, dok se njoj gadilo ulaziti u kupatilo poslije njega. 
-Diši punim plućima. 
Dobacivao joj je apatičnom podrugljivošću. 
Zbog toga su se prešutno dogovorili da on kuha, (najčešće palačinke,zamućena jaja ili specijalitet, juhu iz vrećice), njezino djelovanje počinje i završava sa stavljanjem vode na štednjak i natrpavanjem poveće količine šećera u gotovu kavu. 
-Danas si drugačija. Hoćemo juhu, a? 
-Kažeš kao da imam izbor. Drugačija...ne, zašto? 
-Tako, možda sam pomislio da ima nešto novo, ne znam malo si veselija. 
Aludirao je na njezin poljubac. Inače se ljubila automatizirano, klistirno, kao naručeno poštom ravno iz crijeva. Jebanje je bila analogija. Obje nespretni sa rukama, nogama, on ne može skinuti grudnjak, ona mu otkopčava šlic i nešto zapinje( kurac, draga, kurac, krvari, boli, hitna). 
-Zapravo, kad već spominješ...upoznala sam jednog intrigantnog mladića 
-Oh daaa, kako zanimljivo..Reče, kao, zapanjen. 
-Dopusti, ne seruckaj. Danas je došao raditi jedan momak (korpulentan, jebozovan, neiskusan, ma za prste polizat), dodijeljena sam mu kao tutor... 
-I egzekutor 
-Daj začepi i slušaj,zagorjet će ti juhica, ono, da mu pokažem što, kako i gdje treba...radit. 
Konverzacija nije bila dovršena, on se povukao u radnu/spavaću sobu. Nije bilo smisla, on bi gubio koncentraciju opažanja za ono što govori i izgledala bi u tim trenucima kao nasukani kit, koji lagano izdiše dušu, bio bi miljama daleko, smetalo ga je kad ga tako podjebava. Nije ništa napravila, ni rekla, a sve se već znalo, tražila je odgovor na svoju senzualnost, htjela je da shvati da može imati bilo kojeg mužjaka. Bila je mlada i biološki joj sat otkucava, dok je njegov, bio godinama na popravku. Nije ga htjela povrijediti, ali kao svaki muškarac, On bi svaku bezazlenu situaciju vidio očima nabrijanog primata, tada u slučajevima opasnosti njegove dominacije traži neki protuotrov, as iz rukava kojom bi mogao opet natjerati ženku da se pari sa Starcem. Juha je pregorila. 
Ona, kao životinja, bila je mačka, žudila samo za potrebom da je postojeći vlasnik tu i tamo pogladi, zavodniči pogleda i čvrsto primi za dupe. On je to sve znao i rado bi joj pokazao određenu afekciju, dao joj što želi-bacio ju na krevet, strgao joj gaćice i ševio ju kao da nema sutra, ali njegovo sutra je bilo jučer. Bojao se, On, histiriski mag, ljubavnik kurvi i adolescentica ( uostalom, da mu kurac opet ne završi raskrvavljen). Sramio. 
Nekad bi im se znalo dogoditi, dok bi šetali parkom, da im priđe „drski“ mladac i šarmantno pita mladu damu za broj. 
-Nadam se da vaš otac, nema ništa protiv? Pogled uperen u njega. 
Zdušno bi odbijala takve ponude i nije joj bilo žao za drugim životima koje je mogla živjeti, bez njega. Samo bi ga trknula u krhka rebra, da mu dokaže, da ona nosi hlače u toj vezi, da ju cijeni kao što cijeni svoj bademantl. 
Cijenio ju je, čak i volio, no njegov konvencionalni odgoj nije mu dopuštao izljeve ljubavi, trijeznom. Nije bilo načina da se otrgne neugodnosti, nego da započne sa svojim intelektualnim povraćanjem neprobavljenih riječi o tome kako se danas sve vrti oko jebanja, oko ljubavi, kako je to sve zapravo precijenjeno. Tako bi napravo hiljadu digresija dok obje ne bi zaboravili „drskog“ mladića i vratili se morbidnoj šetnji. 

                                                                       6. 

„(Plemenit duh se ne zadovoljava time što je sam slobodan, on mora sve drugo oko sebe, pa i beživotno osloboditi)“ - Schiller 

Nakon nepojedene juhe i neprobavljene  svađe. Ona je krenula u svoju sobu čitati Dostojevskog, poistovjećivala se sa njihovim zajedničkim traganjima za odgovorima na egzistencijalna, moralna i filozofska pitanja o ljudskoj psihi i neuvjerljivosti života kojim živimo. Tražili su dokaz života, on kroz pisanje, ona kroz čitanje njegovih slova. 
On shrvan nekakvom pseudo ljutnjom i taštinom se spuštao na niže granice spoznaje i otkrivenja plastičnosti duha. Bacio se na trošenje rakije. 
Pio je jer bi mu se vlastita dogma, koju usput rečeno, nije ni imao, činila puno jasnijom., cijeli svijet mu se činio ružičastiji. Nakon par čašica, na eks ispijenih, društvo bi mu pravili, mali vilenjaci koji se kupaju u pustoši njegova rasula bića. Ples oko logorske vatre, razgolićene nimfe i on, lud u svojoj anatemi. Sada može tipkati slova u knjigu, okusiti socijalizam i biti primat, ali ipak alfa-primat. Diskurzivno nastrojen filozofijom, oboružan samo sa svojim sablažnjivim tijelom i bocom rakije bio je spreman požijati svijet vilenjaka svojom opijenošću. Obukao bi svoj bademantl koji je služio kao kaupt...Taj odjevni predmet koji konstantno nosi, za njega ima veliko značenje i tradiciju, jer, nekada je pripadao njegovu djedu, zatim ocu i naposljetku njemu. Izopačena tradicija s obzirom da se nije smio prati. Praznovjerje je bilo u tome da se dio duše pretka ostavlja na bademantlu i pranjem bi se to oskvrnulo. Ne možete ni zamisli smrad tih „duša“. Krenuo je. 
-Kuda ? Čula je da uzima ključeve. 
-Van, idem se pronaći, mislim da sam se izgubio negdje između prve erekcije i zadnjeg pranja suđa. 
-Budi dostojanstven, trebamo razgovarati kad se vratiš i daj usput uzmi cigarete. Zna da će se vratiti tek ujutro, otprilike kad se budu otvarale prve trafike. 
-Znaš da nemam dostojanstva, idem i to pronaći, mislim da se sakrilo iza ugla...ili je tamo samo birc, u svakom slučaju idem provjeriti. 
Ujutro kad se vratio, otriježnjen, pronašao je nju, kao sniva na zajedničkoj postelji. Kao da je prvi put vidi, nasmijao se. Skinuo je ogavni bademantl, bacio je lisnicu i ključeve u posebno dizajniranu posudicu, navukao zastore i postelju preko nje te legao pored. Pomirisao joj je kosu i čvrsto ju zagrlio. U pozadini se čuo spokojni let vinskih mušica. Osjećao se lakše, iskupljen pred ničim. Promatrao je njenu liniju tankoćutnosti, koja se protezala u polumraku, preko linije siluete. Zaljubljen. Sanjaju. 
Ležao je kao svetac, a bio je kurva u snovima. Bio je presušeni erotoman s životinjskim libidom, ona frigidna, djevica u snovima. Savršena kombinacija pomislio bi neki fetus. 
Bila je njegova, a opet je pripadala svima i ponajviše sebi. Zvijezde su je prisluškivale, dok je poskakivala, visoko iznad njih i neba u kojem je on lebdio. Inferiornija nikako, zaluđena životom svakako. On bi i dalje mogao levitirati u njenoj putanji. Ne zna pisati, ne zna govoriti, zna slušati, drugo mu nije ni trebalo. Njihov let i neiskustva doveli su ih do točke nepovrata, nisu su se ni htjeli vraćati do crne rupe neispunjenja i tuđih isprepletenih sudbina ili bijega pred sobom. Imaju jedno drugo, ostalo nije bitno.
Primila ga je za ruku, ugradila se u njegov zid tijela. A on se sjetio da je zaboravio kupiti cigarete. 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg