proza

Lara Manojlović: Vrtlog

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Lara Manojlović živi s roditeljima i bratom u karlovačkom naselju Grabrik. Učenica je 4. razreda Gimnazije Karlovac, opći smjer. Trenutno je glavna urednica školskog lista Zora. Izvanškolske aktivnosti vezane su joj uz fotografiju, biologiju, posebno ekologiju i mikrosvijet, te uz spisateljstvo. Sudjelovala je na nekoliko fotografskih natječaja i osvojila prva mjesta na dva od njih s ekološkom tematikom. Pjesmom "Kockice dobrote" i prigodnom ilustracijom pobijedila je na literalno - likovnom natječaju na temu "Dobrota u nama i oko nas". Nagrađena je putom u Strasbourg za najbolji esej na temu Vukovar - europska poruka mira. Najveći uspjeh joj je prva nagrada na natječaju Mate Raos u Vrgorcu s kratkom pričom "Let vilinog konjica".



Vrtlog

Bio je 10. srpanj i s obitelji sam putovala iz Poreča prema Rovinju. Oblaci su okružili nebo i spuštali ga prema nama. Na radiju su, u emisiji „Dogodilo se na današnji dan“, pričali o Teslinu rođenju usred olujne noći. Ubijaju me putovanja automobilom, a oluje mi kradu snagu i donose nemir. Osjećala sam kamenje u prsima, drhtala i hvatala dah. Tata je, spominjući mimozu, parkirao uz cestu. Izašla sam i tražeći lakši zrak, okrenula sam se prema preostalom krugu plavetnila, koje se odjednom pokrenulo, otvorilo i produbilo u crni vrtlog rumenih rubova. Iako  sam se čvrsto držala za vrata, taj beskrajni nebeski vir kao da je povukao i raspršio dio mene.Trgla sam se od straha i kroz prozor uhvatila mamu za ruku. Nijemo sam prstom uprla u oblake koji su se navukli. Možda je to bila tek privida na rubu svijesti, pomislila sam. Majci sam rekla da mi se tek malo zacrnilo pred očima. A da je i bilo nešto više, oblaci su već skrili sve tragove. Riječi su ovaj put bile preslabe, svako bi objašnjenje učinile smiješnim ili zabrinjavajućim.

Ostala je u meni  ta slika vrtloga, s tisuće backupa. Nacrta se preda mnom u svakom dodiru s mističnim temama, zastor je svim nesigurnim trenucima. Apsurdna je , ali neke činjenice i otkrića čine je sve vjerodostojnijom. Postoje dokazi da je Dante inspiraciju za neke dijelove  Božanstvene komedije  našao  lutajući  Istrom, njegov opis ulaza u Pakao identičan je ulazu u Pazinsku  jamu. Ista spilja s okolicom inspirirala je i maestra mašte Julesa Verna, čiji se roman „Mathias Sandorf“ događa u podzemlju, između te jame i Rovinja. Što god da ih je privuklo, ostavilo je trag u njima i uzburkalo im maštu. Kao i meni, ali ja sam vjerna racionalnom, pravi nevjerni Toma. Uvijek sam vjerovala da za sve postoje objašnjenja i pronalazila ih prije ili kasnije. Sad više ne znam, ako je slika i bila priviđenje ili neki metereološki slučaj, ostaje taj strašan osjećaj da je nešto moje ostalo tamo. Tin u „Pobratimstvu bića u svemiru“ tvrdi:                                                  

                 „Mi smo svi prošli iste putove u mraku... Ne gordi se!

                   Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.“ 

Možda i je tako, ali premlada sam za Tinovu ravnodušnost. Ja još uvijek  želim biti jedina i svoja. Zašto me ne pušta ta groznica slutnji i praznovjerja. Čak sam počela poravnavati prostirku od konoplje ispod  mog  kreveta, koja me kao štiti od štetnih zračenja, a zbog  te krpe sam svojevremeno počastila  majku  raznim nečastivim epitetima. Osjećam se hičkokovski opsjednuto i mahnito. Pokušavam se skriti u svoju prenatrpanu zbilju, ali uzalud. Sustižu me pitanja i pretpostavke. Čitam sve što nađem o Istri. Čak i u stručnim člancima, kao da su slikovnice, često spominju zmajeve brazde. To su silnice, energetske ceste koje kroje zakone svemira, planeta, naših života, a zaslužne su i za savršenu akustiku i pozitivne „vibre“ nekih građevina. Iako je to područje nedavno začete kvantne fizike, stari  egipatski, antički, indijanski pa i praistarski graditelji dobro su poznavali  i koristili tokove tih energija. Zmajeve brazde neobično su guste u Istri i sijeku se na više mjesta.

Prošla je skoro godina mog nemira. Već sam tisuću puta uzalud palila scenarij tog dana. Nastava je pri kraju, još samo dva paklena tjedna. Ako se ne saberem, bit će to stres na kvadrat. Moram u Istru prije planiranog ljetovanja, bar za vikend.

Tatin bratić Teo upravo je stigao iz Nizozemske, gdje inače živi, kako bi napunio baterije u staroj kamenoj kućici. Jeftino ju je kupio u selu, nedaleko od Poreča i desetak godina sam uređivao. Taj moj dalji ujak godinama je tri puta stariji, ali duhom mlađi od mene. Studirao je filozofiju, uvijek čita, puno putuje i, sve u svemu, mislim da mi on može pomoći. Čim sam stigla, sve sam mu ispričala, a on se samo nasmijao. Pretrnula sam, takav smiješak zamišljala sam na licima onih kojima se nisam usudila povjeriti.

„Prošao sam bezbroj tih „izgubljenih“ trenutaka i baš zbog njih obožavam Istru. Puna je znakova i čudnih vibracija, ovisan sam o njima.“

Njegove riječi bile su mi pravi lijek. Prvi put nakon one srpanjske oluje osjetih se slobodna i zdrava, konačno sigurna da ne ludim, ali i dalje  znatiželjna, još gladnija novih doživljaja i spoznaja.

Rano ujutro Teo je osedlao bicikle, poljupcem uljepšao san mojoj divnoj crvenokosoj ujnici Maji, koja je te noći doputovala, i poveo me u obilazak okolice. Nakon dvadesetak  minuta vožnje uskom cestom  bili smo u Valkarinskom polju, u zaleđu Poreča. Pred nama su posloženi skoro jednaki i pravilni brežuljci, u obliku krnjih stožaca. Tri najbliža imaju zajednički naziv Mordele, tri nasuprot njima su Picuge. Ima ih još desetak. Teo kaže da su na njihovim vrhovima  ostaci prapovijesnih naselja. Zaključavamo bicikle i penjemo se na Mali Sveti Anđeo, jednog od trojčeka Mordela. Verući se prelazimo s jednog na drugi  krug porušenih zidina, kao da osvajamo Troju. Kamenje je ogromno i pravilno obrađeno, ali dijelom smrvljeno i zaraslo u makiju. Na kružnoj zaravni vrha kružna je konstrukcija pravilnih kamenih gromada, slična onoj u Stonehengu,  zapuštena i zarasla kao dvorac uspavane ljepotice.

 Osjećam se uzvišeno i slobodno. Tu, na svega stotinjak metara visine, čini mi se kao da sam nadohvat neba. Tišina mi ljulja misli, a jutarnje sunce igra se oštrim sjenama kamenja. Na jednom od njih je shema zmajevih brazdi Istre i jedno sjecište navodno je baš na Malom Anđelu. Trenutno vjerujem ne samo u zmajeve brazde, već i u divove, one legendarne istarske divove. Na drugom kamenu je crtež zviježđa Orion, nasuprot reljefnom prikazu Valkarinskog polja. Raspored zvijezda vrlo je sličan rasporedu brežuljaka, djelomično čak identičan. Egipatske piramide i još mnoge drevne građevine  također su raspoređene prema zijezdama Oriona,  ali ovo su brežuljci. Bit će da su se divovi, koji su po legendi iskopali istarske rijeke, noću igrali u pijesku i sagradili brežuljke po nebeskoj shemi, dodavši  još malo kamenčića na vrh.

A sad ozbiljno, zašto su istarske legende pune divova, kad je sve, osim ovih kamena oko mene, tako maleno: „mići“  bregovi, „miće“ kućice. Otkud onda divovi, tko su oni bili, ako su bili?  Ako nisu, čiji su bili ogromni kosturi nađeni na dnu Mirne prilikom čišćenja njenog korita u 17. stoljeću, koji su kasnije oživjeli u Nazorovoj  pripovjetki o Velom Joži?

Teo, okrenut suncu, meditira između dva megalita. Ja to ne mogu, nema metode koja bi smirila taj vrtlog pretpostavki i pitanja u meni.

Sljedeće noći sanjala sam divove. Na svakom brdašcu stajao je jedan od njih i dizao ruke k nebu, a iznad svakog od njih bio je onaj moj rumenocrni beskraj. Nazorov san ili možda znak?

Ujutro je ujnica Maja ugostila svoje prijatelje slikare, koji su štafelajima opkolili dvorište. Teo i ja dobili smo košaricu s hranom, ukrašenu ružmarinom, što je bio originalan i jasan znak da smo suvišni. Tako smo opet na biciklima, danas put Rovinja.

Kad je asfalt postao nesnošljivo vruć , Teo je, usprkos mom nećkanju, stopirao kamiončić, na koji smo se, zajedno s biciklima, ukrcali. Vozio  je u kamenolom Maklavun  i , kako je rekao Teo, naišao je kao naručen. Nakon jučerašnjeg iskustva ništa nisam pitala, jer je za mene ujak, sa svojih stošezdeset i pet u vis, postao još jedan istarski div koji zna najljepše priče i tajne ovog kraja.

Na jednom dijelu glavne ceste stvorila se gužva, jer su se automobili  zaustavljali i tamo gdje nije bilo parkirališta. Naš vozač je rekao da domaći tu dionicu zovu „izgubljena cesta“. Počela sam drhtati jer tu je negdje i ono moje kobno parkiralište. Objašnjenje gužve bilo je mnogo jednostavnije od mojih „blic“ asocijacija. Naime, izgubljeni su samo ovisnici o GPS-u, jer taj uređaj na ovom dijelu podivlja, iz nepoznatih razloga. Ispitivanja su u toku, sumnja se na smetnje zbog mnogo odašiljača mobilnih operatera.

Skrenuli smo s glavne ceste prema Kanfanaru i ubrzo stigli na cilj - pred izbušeno kameno brdo. U oblaku prašine ocrtavaju se ružni žuti strojevi koji liče na transformere mojih nećaka. Tek se naziru, ali se zato predobro čuju, usaglasili su se sa svim okolnim rezonancijama i sve podrhtava u njihovom ritmu.

Popeli smo se na usijane bicikle i zaokružili oko prepolovljenog brda, po sprženom prašnom polju s kojeg je buka, srećom, otjerala zmije. Popeli smo se. U početku je zdrobljeno kamenje samo postajalo sve gušće, a onda, kad smo dosegli vrh, pred nama je bila velika kamena forma, kao ogromna potkova, užarena od podnevnog sunca. Probili smo se u sredinu kruga.

 Sustizale su me slike i asocijacije na mikenske grobnice slične ovoj, na žumberačke brdolike tulume, na neobične kacige i maske pokopanih u njima. Zašto su te grobnice, unatoč riziku, bile tako izložene i prostrane, na povišenom, što bliže nebu? Čemu ovi ogromni kameni krugovi na brežuljcima Istre ili oni na čistinama kao što je Stonehenge. Jesu li ti stari opservatoriji propuštali više od pogleda? Možda su tu bile kontakt zone, priključci na energetske ceste koje smiješno zovu zmajevim brazdama? Jesu li naši preci pokušali kročiti tim cestama? Možda je na njima nastao  genetski kod divova? Je li zračni istarski ipsilon postojao davno prije ovog našeg prizemnog? Zašto je kontakt prekinut, ako je prekinut? Je li možda Dante putnik s tih cesta, piše li o njima u svojoj trilogiji? Jesu li i kolone Tinovih sanjara više od boema i pjesničkih glasnika? 

U meni vriju misli, a sunce je već davno probilo moj štit od šešira. Jedan zalutali galeb sjeti me na Teslinu bijelu golubicu – ona mora da mu je bila glasnik  pod stare dane, veza s njegovim bespućima. Tesli su sve  energetske ceste bile dobro poznate, on se igrao na njima, ali bilo je pogrešno vrijeme za takve putopise. Prerano ili prekasno?  Očito je i sad pogrešno vrijeme, jer ovo sveto, tisuće godina staro mjesto, trese se i ruši u ime jedine priznate sile našeg doba– novca.

Kao da mi čita misli, Teo, koji je međuvremenu fotografirao svaki kamen, rekao je da kamenolomu uskoro ističe dozvola za rad. Nadajmo se da će uskoro bučne razarače zamijeniti  konzervatori sa svojim finim alatom. Samo da glasnici novca opet ne budu brži.

U sjeni jednog većeg kamena pojeli smo, sad već tople sendviče i smirili se uz miris Majina ružmarina. Od  Učke su odjednom krenuli oblaci, uznemirio se zrak. Kamen kraj nas zadrhtao je i prevalio se, a pred nama se raščistila stazica. To je vjetar, ništa više. Pa i sami znamo da moramo bježati. Mrzim oluje.

Otpada posjet brdu Montrakej, točno na 45. paraleli, koje ima spiralne terase kakve ne spominje niti jedan geografski rječnik. Opet su se moji divovi zaigrali u pijesku.

Oluja je bila brza i učinkovita. Pri povratku smo morali zaobilaziti slomljene grane. Spuštala se noć i zvijezde su se množile na nebu. Živahni Majini slikari sad su bili umorni pjevači. Sutra odlazim, ali vratit ću se uskoro.

U mraku kamene sobe dugo sam vrtjela slike i slagala pretpostavke. Netko mora znati više! Možda šjor Korado i njegovo društvo ? Zašto oni iz zvjezdarnice u Višnjanu, s prosječnom opremom, bolje od drugih čitaju svemir? Neshvatljivo je da oni, iako imaju najširu i sliku i svestrano znanje, nemaju objašnjenja za sve te neobične oblike i sile Istre? Ili ja, možda, remetim neki zavjet šutnje?

Izvana se čuju umorni koraci. To kući idu Majini slikari ili, možda, prolaze Tinovi sanjari: 

„Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta,

i onda, besvjesno, nikom, u šaptu obrazlažu

kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.“

 

 

Fotografiju uz tekst autorica je snimila u Istri i nazvala je "Zagonetne istarske nebeske ceste".

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg