intervju

Damir Karakaš: Dosada je smrt za umjetnost

Biografski intervju s Damirom Karakašem vodio je pisac Zoran Pilić - o književnosti i drugim stvarima u širokom rasponu između Brinja i Pariza...

"To je jedna predivna zgrada koju turisti vole slikati, i ja sam stoput tuda prolazio i divio joj se, ali nisam ni sanjao da ću jednom završiti negdje duboko ispod njezinih temelja, u katakombama u kojima su za vrijeme Francuske revolucije čuvali ljude za giljotiniranje."

(Intervju je prvotno objavljen u Quorumu)

Iako možda ne izgleda tako, puno je vode proteklo Savom i Senom otkada se Damir Karakaš pojavio na domaćoj proznoj sceni sa svojim prvijencem Bosanci su dobri ljudi (daleke 1999). Godinu dana kasnije uslijedio je i roman Kombetari koji je sada, baš kao i Bosance, gotovo nemoguće pronaći na policama knjižara. Godine 2001. izlazi danas već doista kultna zbirka priča Kino Lika koju će 2008. Dalibor Matanić dovesti u kina. S Likom Karakaš prvi put privlači pozornost na svoj rad, a otada počinje i njegova suradnja s Robertom Perišićem koji će urednički potpisati kako Liku tako i sve njegove kasnije naslove (Kako sam ušao u Europu, Eskime i Sjajno mjesto za nesreću).

Dok je Hrvatska i dan-danas u pregovorima o ulasku u EU razapeta između blokada, deblokada, stvarnih ili samo fingiranih napora da se obračuna s korupcijom i kriminalom, ovaj visoki, mršavi, na prvi pogled šutljivi i namrgođeni Ličanin još 2004, oboružan harmonikom, ulazi u EU u svojevrsnom reality showu Kako sam ušao u Europu. U tom dokumentarnom romanu Karakaš je samo površinski zarezao tkivo Zapadne Europe 21. stoljeća, a s kojom će završiti u Sjajnom mjestu za nesreću, potpuno razotkrivajući ono mračno, skriveno lice Imperija.

Isto kako se Eskimi (2007) nastavljaju na Kino Liku, tako se i Sjajno mjesto nastavlja ondje gdje se završilo u Kako sam ušao u Europu. U Sjajnom mjestu za nesreću (naslov pogođen ravno u sridu) sve počinje gotovo idilično, uspjeh se glavnom junaku čini kao realna opcija, netko od izdavača već će se javiti i njegov će roman ugledati svjetlo pariškog sunca, a dok se to ne dogodi, valja samo biti strpljiv i – preživjeti.

Ne samo za njega nego i za cijeli orkestar likova koji će promarširati Sjajnim mjestom upravo je to teže nego što su mogli i zamisliti u svojim najcrnjim snovima. Izvana je to Grad Svjetlosti, s prozora svoje sobice vidjet ćete legendarni Toranj kako blješti kao Svjetionik obećanja, a negdje u svojoj nutrini, u slamovima predgrađa, vodi se borba za goli život: eksplozije mržnje i nasilja, beznađe i na kraju silazak u sam pakao.

Krenimo od kraja – u posljednjoj etapi ove priče ulazimo u podzemlje Pariza, u mračni labirint tamnica gdje i najoptimističniji emigrant, bio on iz Hrvatske, Srbije ili Senegala, ostavlja svaku nadu. U nekoj verziji Danteova Pakla provodi se politika “čvrste ruke” novog francuskog predsjednika. Godinama si živio u Parizu, poznaješ mnoge tužne ili jezive emigrantske priče. Kakvo je doista stanje stvari u Parizu danas, ima li nade za one koje žandari pokupe u nekoj rutinskoj kontroli ili raciji ili slijedi deportacija po kratkom postupku? Pariz G. Orwella u svoje vrijeme i ovaj tvoj u Sjajnom mjestu kao da nemaju milosti?

U Francuskoj često postoji taj diskurs – ako si pisac, glumac, slikar... iz Hrvatske, Srbije, Bosne, trebaš biti sretan zbog same činjenice da si tamo. Moj izdavač Ivan Sršen nedavno je u Frankfurtu razgovarao s urednicom jedne velike pariške izdavačke kuće, pričao joj malo o mom romanu, a ona njemu da o Parizu mogu kritički pisati samo Francuzi. Nažalost, to je čisti kulturni rasizam. Inače, Sarkozy je Francusku zatvorio, strancima nije lako. Srećom, bio sam navikao na sve te stvari kao magarac na batine jer su me ugnjetavali otkad sam rođen. Ja sam neka vrsta nakaze u svom kraju, prvi sam probio uho, prvi nosio kreste, kokotice, od mene se bježalo, roditelji, rođaci, susjedi, poznanici. Bilo je jako opasno takav dolaziti u moj kraj. U najgorem slučaju mogao te i neki pijani lovac zamijeniti za pijetla, fazana, pa te upucati. A ni drugdje nije bilo bolje. Sjećam se kako me u mladosti zbog frizure napala razjarena gomila u noćnom autobusu u Zagrebu. Tuku te zbog frizure, gaze po tebi zato što nisi kao oni, to je strašno. Kad je Sarkozy došao na vlast, policijski aparat pojačan je do maksimuma, s tim da se u policiju prima sve i svašta. Onda love ljude po gradu kao što su nekoć u mome kraju ljudi lovili pse lutalice, ubijali ih i za to dobivali bodove u lovačkom savezu. Tako i policajci u Francuskoj dobivaju bodove za svakoga tko nije iz EU-a, važna im je statistika. U tom kontekstu treba i tražiti razlog zbog čega je moj lik završio kako je završio. Iako ovo nije autobiografski roman, već fikcija s elementima autobiografskog, i meni se dogodilo da sam završio u tom paklu, pa dobro znam o čemu pričam. To je jedna predivna zgrada koju turisti vole slikati, i ja sam stoput tuda prolazio i divio joj se, ali nisam ni sanjao da ću jednom završiti negdje duboko ispod njezinih temelja, u katakombama u kojima su za vrijeme Francuske revolucije čuvali ljude za giljotiniranje. Ovo je roman o jednom drugačijem Parizu, roman o demistifikaciji iluzija. Kundera je govorio da misija pisca i jest demistifikacija iluzija pod čijom hipnozom danas živimo.

Ovo ti je već četvrta knjiga koju kao urednik potpisuje R. Perišić. Je li uvijek išlo glatko ili je ipak bilo situacija gdje ste imali različita mišljenja? Poznato je da na rukopisu uvijek radiš dugo, ponekad i nekoliko godina, razvijaš stvar, kako sam Perišić kaže, kao nuklearni program. Što se dogodi kada urednik kaže: Morat ćeš sve ispočetka? Je li bilo takvih situacija, koliko uvažavaš uredničke dijagnoze i kako je ta suradnja tekla na ovom romanu?

Sad si me podsjetio na vrijeme kada sam prvi put sreo Perišića, u onoj rupčagi Jazovki, on i neka ekipa radili su književni časopis, a ja sam tamo crtao ljudima karikature za pivo, pa smo nešto kao razgovarali da im crtam, ali nisam bio u tom filmu da radim za nekakav časopis. Iako, ime časopisa mi se sviđalo, zvao se Minus Cvaj. Puno kasnije, dok sam živio u Splitu, često nisam znao što bih sa sobom jer zima je u Splitu zajebana, pa sam jedne noći iz Splita stigao vlakom u Zagreb. U torbici sam imao rukopis Kina Like, muvao se po Zagrebu, otišao pogledati izložbu stripa, pa nazad u Split. Jedna mala digresija, jedan moj frend stalno putuje avionom iz Velike Gorice u Split pa nazad, to ga opušta. Tako sam se i ja znao vozati vlakom. Perišića sam tako bio sreo u Zagrebu, ali nisam ga nešto poznavao. Dao sam mu na kraju večeri rukopis. On je urednik koji odlično kuži moj tekst, osim toga iskren je i pošten, a to su osobine koje jako cijenim.

George Costanza, kojeg u Seinfeldu tumači neponovljivi Jason Alexander, u jednoj epizodi razlikuje brojne gradacije, verzije samoga sebe. Kod tebe je još složenije, imamo Karakaša pisca, Karakaša u kazalištu, na filmu, Karakaša karikaturista, harmonikaša, novinara. Kakva su tvoja iskustva s Magellijem i Matanićem?

Crtanje mi je uvijek bilo jako bitno, već sam kao klinac objavljivao u najpoznatijim novinama u Jugoslaviji, dobio nekoliko uglednih nagrada. Što se tiče kazališta, dok sam prije petnaestak godina živio u Getu u Splitu, provlačio sam se kroz nekakve tarabe kako bih gledao Magellijeve probe, koje su mi bile jako zanimljive. Onda me on nazvao nakon što su izašli Eskimi, rekao mi da mu je knjiga super, da bi htio raditi po njoj. A film Kino Lika? Redatelj Matanić i scenarist Živković htjeli su film u kojem će široko panoramski zahvatiti, film s puno likova, i jako mi se dopalo kako je sve to na kraju ispalo. Matanić je dao kaparu i za Eskime, pa vjerujem da će i ta knjiga na filmsko platno.

Kad smo već kod Splita – tamo si radio kao novinar crne kronike. Negdje si spomenuo da nakon nekog vremena u “crnjaku” vrlo lako izgubiš vezu s realnim svijetom. Svaki dan gledaš najrazličitije horore iz naših sokaka, što s jedne strane može biti inspirativno za jednog pisca, a s druge pak – možeš i potonuti?

Vratio sam se iz rata, diplomirao, vrtio se po toj Jazovki, sve je bilo puno droge. Tamo sam vidio neku crvenokosu djevojku s pjegicama, mislio sam da bih trebao s nekom djevojkom pobjeći od svega, mislio sam u Amsterdam, već sam se vidio kako s njom sjedim u limenoj kadi ko u kaubojskim filmovima. Onda sam u Jazovki upoznao drugu curu, sjećam se, obožavala je Hendrixa. Dobili smo dijete, a ja sam radio honorarno u novinama. To je bilo nešto prestrašno, po cijele noći morao sam sjediti pored nekih radiostanica u Večernjaku i osluškivati policijske motorole, u slučaju da se dogodi neka nesreća, da prvi imamo priču. Živjeli smo užasno, rupe, miševi, vlaga, godinama tako. Onda smo se preselili u Split, tamo su trebali novinara crne kronike pa sam se prijavio, kao kad se prijavljuješ u Legiju stranaca. U početku te takve stvari šokiraju, ali kako vrijeme odmiče, počneš se na to navikavati. Čak dođeš do točke ludila, pa se uhvatiš kako ti je drago što ima više mrtvih jer to znači više posla. Počneš se svemu tome podsvjesno veseliti. Onda su me počeli napadati, dobio sam štangom po glavi, završio u bolnici... Pa su me u kasnim satima čekali nabildani tipovi, svega je tu bilo... Onda me još počela maltretirati i splitska policija, sve je to povezano, za mnom su po Splitu hodali policajci u uniformama, dobacivali mi da sam peder, narkoman, ništarija, provocirali me. U to sam vrijeme na pisaćoj mašini pisao prozu i poeziju, a poeziju sam još kao student objavljivao u studentskim časopisima, imao sam oko stotinjak pjesama. Neki ljudi su govorili da je to super, da objavim knjigu, ali meni je ta poezija bila sumnjiva, počela me sve više nervirati, pa sam jedan dan sve zapalio i uništio.

Na koji ti se način ta poezija učinila sumnjivom? Je li nešto ipak ostalo ili je sve nestalo u pepelu?

Na koji mi se način učinila sumnjivom? Nije mi valjalo, jebi ga. Baš sam nedavno među svojim starim papirima našao par pjesama iz tog vremena. Sada kada to gledam, vidim da je bilo stvarno loše, glupo i pretenciozno. Ponekad kad čitam poeziju, a mi imamo odličnih pjesnika i pjesnikinja – to mi se nekad događalo kad bih primjerice čitao Šalamuna – dobijem neki poriv da i ja počnem pisati poeziju, učini mi se da ću ispisati cijelu zbirku, krenem, ali se brzo ugasim. Kažu da su romani horizontalni, a poezija vertikalna, jer se jezik drugačije strukturira, pa tako poezija dopušta da dođemo do najudaljenijih stvari, a roman se rasprostire po horizontali, no, opet, i Kafkini romani su poezija. Meni je pak najteže kod pisanja to što moram sjediti, to uopće ne volim, kao što ne volim niti svirati harmoniku i sjediti, najviše bih volio kada bih mogao istovremeno voziti bicikl i pisati, stolice su mi uvijek u životu išle na živce. To je možda još jedan razlog zašto me privlači poezija, možeš je pisati i istovremeno voziti bicikl.

Imaš iskustva s malim i velikim izdavačima. Koja je razlika? Može li danas itko na ovim prostorima živjeti od pisanja? Objavljuje se više nego ikada, iz čega bi netko mogao zaključiti kako je u igri nekakav velik novac?

U Splitu sam počeo sa samizdatima, sâm sam u sve investirao, grafički mi je na knjizi radila moja tada već bivša žena, a lekturu Katja Tresić Pavičić, lektorica Ferala. Živio sam u maloj sobici, i kad su mi u staroj škodi dovezli 700 knjiga, skoro sam je zatrpao. U to vrijeme pravili smo odlične promocije, gdje je bilo dobre mjuze, cuge, čitanja. U to vrijeme pokušavao sam i sa svirkom. No brzo je sve to propalo. Inače, da se vratimo izdavačima, za ovaj roman mogao sam doista birati izdavača, no dao sam ga maloj izdavačkoj kući Sandorf. S velikom izdavačkom kućom idu jake reklame, nabildane top-ljestvice i još puno toga, no meni je knjiga puno više od pukog proizvoda za koji je bitno samo da se proda. Uglavnom, da skratim priču, ne ovisim ni o kome, i nisam nikome u džepu, kako to kažu u mome kraju.

Mirko Kovač u svojoj knjizi Pisanje ili nostalgija kaže: “Upoznao sam neke sretne pisce u životu i niti jedan od njih nije bio dobar pisac”. Koliko istine ima u tome, ono, jesu li stvarno svi veliki pisci bili na ovaj ili onaj način sjebani?

Ima istine u onome što je govorio Borges, da je nesreća bogatija od sreće, da je sreća sama sebi cilj, a da se nesreća pretvara u nešto drugo, u umjetničko djelo. Ima i u Odiseji ono da je Bog dao ljudima nesreću da bi to mogao opjevati.

Ali opet, ne vjerujem u taj romantični mit da je dobar pisac samo gladan pisac, siromašan pisac ili sjeban pisac. Osim toga može se biti i sjeban i loš pisac u isto vrijeme.

Vratimo se malo u devedesete. Išli smo ono jednom od Cvjetnog do Sedmice i natrag, tad smo pričali o tom vremenu. Činilo se da kaos nitko više neće moći zaustaviti. Može li se zaboraviti rat ili ako ne to, može li se barem potisnuti dovoljno duboko u podsvijest pa nastaviti s nekakvim koliko-toliko normalnim životom? Vratiš se s ratišta i vidiš da život neumoljivo ide svojim tokom, a opet, znaš nekako, predosjećaš da ništa više neće biti isto?

Užasno je biti u ratu, ali kako da se ponašaš kad ti je kuća na prvoj liniji, i kad ekipa ide da ti siluje majku i zapali kuću? Da ih gađaš knjigama? Par dana prije nego što je počelo, slušao sam u Kulušiću Pixiese, onda se odjednom našao u rovu, mislio sam da se snima film. Mislio sam da ću skrenuti. Inače, jako me žalosti ova situacija u Hrvatskoj jer vidim da nacionalizam i dalje buja. Jedan dan uzeo sam bijelu boju i sam po kvartu prefarbavao po fasadama sve te ustaške i fašističke simbole, jer mi se gade, kao i ljudi koji ih ispisuju. Gade mi se i svi ti političari, svi ti ljudi koji žude za nekakvom moći, pa i oni pisci koji žude za moći, iako ih na neki način nesretnike i razumijem, jer ima istine u tome da je žudnja za moći posljedica nesposobnosti za ljubav.

Koja su to književna djela koja su te na neki način odredila kao pisca, utjecala na tebe? Kada bi morao izdvojiti samo pet ili deset naslova, kako bi izgledala tvoja top-lista?

Odrastao sam uz Quorum, to mi je bio bitan časopis, imao sam sve brojeve. A kao student jedno duže vrijeme u džepu sam stalno imao Handkeov Golmanov strah od penala, onu crvenu knjižicu Izdavačke radne organizacije RAD, volim Grobnicu Borisa Davidoviča, Sabrana djela Billya Kida, Babeljovu Crvenu konjicu. Kafku jako volim jer on ne oponaša nikoga, u tome i jest njegova snaga i beskonačnost. Volim Carvera, tu njegovu preciznost, pa priče Guya de Maupassanta, Čehova, Flannery O'Connor, Perišićeve priče… Sviđa mi se i kako likove radi Dostojevski, oni su kod njega ponekad istovremeno i dobri i loši, krvnici i žrtve, inteligentni i glupi. Najviše mi u umjetnosti idu na živce ljudi koji su dosadni. Dosada je definitivno smrt za umjetnost.

U jednom svom tekstu Teofil Pančić piše o “pošasti kultnih knjiga” i spominje te neke nezaobilazne naslove i autore tipa: Siddhartha Hermanna Hessea – nekada obavezna hipijevska literatura – Galeb Jonathan Livingston, pa onda, ne znam, Mali princ, Na putu Jacka Kerouaca, Bukowski i tako dalje. O utjecajima i popularnosti Raymonda Carvera da i ne govorimo. Jesi li u mladim danima prošao sve to i što je danas ostalo od svega?

Svatko ima neke svoje kultne knjige, nekome je to Lovac u žitu, nekome Lovac u raži, nekome Uliks, nekome Alkemičar, ja ne znam što bih rekao. Kao što ne znam ni kad me pitaju zbog čega pišem. Ali ima bar malo istine u onome što kaže Faulkner, da su umjetnici stvorenja kojima upravljaju demoni. Moja prva biblioteka iz koje sam uzimao knjige bio je jedan obični ili neobični poljski klozet, okrečen bijelom bojom, a još se sjećam i zvuka muha koje ljeti suludo oblijeću oko njega, naravno, i tog vonja. Nije tada bilo tariguza, pa je taj moj susjed Srećko u klozet stavljao knjige koje je odnekud dovlačio umjesto tariguza. Ja sam mu krao te knjige, on nije znao tko to radi, ja sam ih kao klinac uzimao i odnosio u šumu gdje sam ih, čuvajući stoku, ilegalno čitao. Tako da sam vrlo rano pročitao Rat i mir, Anu Karenjinu, Gogolja, Čehovljeve priče. Onda je taj susjed knjige kidao, pa bi ostavio pola neke knjige, pa pola druge, a neke otprije nisu imale stranica, ali meni taj kaos nije smetao, čitao sam i uživao. Naravno, sve sam te knjige ponovno pročitao, ali ja često čitam knjige koje sam već pročitao. Samo da ne zaboravim, nedavno mi je pukla neka centralna osovina na bračnom krevetu, nešto u sredini što sve to drži, i kako sve to ne bi propalo, trebalo je nešto umjesto toga staviti. Nisam ništa mogao naći u stanu, a onda sam se sjetio knjiga, naslagao ih desetak jednu na drugu, stavio pod krevet i to se pokazalo kao savršena zamjena, tako da na knjigama i spavam. Inače, moji u Lici uvijek su se bojali knjiga, oni smatraju da se od puno knjiga poludi. A kad smo već kod ovog oko luđenja, u noveli Ivana Meštrovića Ludi Mile ima jedna rečenica koja je i kao nekakav lajtmotiv te priče, kada Ludi Mile kaže: “Poludio bih da nisam poludio”.

Glazba, film?

Uz čitanje su mi jako bili bitni film i glazba. Dok sam bio mlađi, najviše sam volio ući u garažu, staviti u “liniju” s golemim zvučnicima kasetu Ramonesa, staviti na sebe harmoniku, odvrnuti do kraja ton da se zvučnici raspadaju, onda na harmonici pratiti tu grmljavinu. A film sam uvijek obožavao, Herzog, Fassbinder, Žika Pavlović, Kim Ki Duk... U Parizu su kina i dalje hramovi, a u Bordeauxu je čak i crkva u središtu grada pretvorena u kino. Pokušaj nešto takvo zamisliti ovdje.

Za kraj – već si duže vrijeme u Zagrebu, znači li to da ćeš ostati u ovom gradu ili ćeš u dogledno vrijeme ipak dignuti sidro? Na čemu trenutno radiš?

Kad sam došao iz Pariza u Zagreb zbog filma Kino Lika, mislio sam da ću se vrlo brzo vratiti natrag, ali onda je nakon filma došao Zagrebački pentagram pa konačno završavanje Sjajnog mjesta, a Zagreb mi je, kao i Lastovo na koje sam odlazio u zimskim mjesecima, za to odlično poslužio jer sam se mogao malo odmaknuti od Pariza i napokon zatvoriti tu priču. Onda su se pojavili još neki poslovi, tako da sam još uvijek u Zagrebu, zapravo na periferiji Zagreba. No sva moja imovina stane u jedan ruksak, tu je i kofer s harmonikom, pa sam vrlo mobilan. A trenutno ne radim ništa, ležim i gledam kroz prozor kako u Zagrebu pada snijeg.