kritika

Kako su institucije radile svoj posao

Piše: Robert Perišić

Roman "Sanjao sam slonove" Ivice Đikića osvojio je nagradu tportala za najbolji roman i bio glavni konkurent Zoranu Feriću u pripetavanju za nagradu Jutarnjeg lista.

S prethodnim romanom „Cirkus Kolumbija“ Ivica Đikić (Tomislavgrad, BiH, 1977.) osvojio je tuzlansku nagradu „Meša Selimović“, ostvario prijevode na talijanski i španjolski, oskarovac Tanović je po romanu snimio film međunarodnog odjeka… A novi Đikićev roman „Sanjao sam slonove“ drži postavljenu razinu.



 

Ivica Đikić: Sanjao sam slonove; 256 str.; Naklada Ljevak

          Roman „Sanjao sam slonove“ Ivice Đikića, autora „Cirkusa Kolumbije“, bavi se hrvatskim devedesetima, no kako je smješten na kraj tog perioda, u doba samog zalaska sistema 1999. godine, roman atmosferom ponešto podsjeća – iako su akcenti različiti – i na ovu godinu, kada se dugogodišnji koruptivni sustav raspada po šavovima, negdašnji kompanjoni pretvaraju se u pokajnike i spašava se svatko za sebe gazeći preko bivših prijatelja. Međusobna optuživanja koja se danas odvijaju po sudnicama i sobama za ispitivanje Uskoka, na zalasku devedesetih imale su svoj pandan u uličnim obračunima u kojima su stradavali šefovi podzemlja, te bi se, uz malo ironije, moglo reći da tu bilježimo određeni „civilizacijski napredak“. Ne znači pritom da današnja sveprisutna parola „neka institucije rade svoj posao“ nije bila i tada aktualna, samo je možda bio drukčiji način na koji su „institucije“ radile svoj posao, pa se tako, primjerice, ovaj roman motivski naslanja i na stare priče da su neke značajne mafijaše devedesetih štitile upravo institucije, a onda su, izgubivši zaštitu „institucija“, ti likovi misteriozno završavali u lokvi krvi na asfaltu.

„Kako su institucije radile svoj posao“ – moglo bi se reći, uz tek malo ironije, da je upravo to tema ovoga intrigantnog romana koji je, naravno, fikcija - ali s prepoznatljivim elementima stvarnih zbivanja. „Sanjao sam slonove“ čita se kao krimić, a tematski je zapravo politički roman o devedesetima, pa i šire. Rad određenih institucija Đikić, naime, prati i u razdoblje prije devedesetih, u doba kad je jugoslavenska tajna služba regrutirala kriminalce za političke zadatke po zapadnim metropolama, te su iz tog miljea dolazili „povratnici“ da gospodare ovdašnjim, novoproglašenim metropolama, ostavši pritom na vezi s ljudima koji su u međuvremenu promijenili službu i političkog gospodara. Jedan od glavnih likova romana očito se naslanja na stvarnu biografiju Zlatka Bagarića - zagrebačkog bosa devedesetih koji je karijeru započeo u Frankfurtu i koji je navodno bio kum Ljube Zemunca, šefa jugo-mafije u Njemačkoj - te Đikić na dojmljiv način opisuje ambijent „triju frankfurtskih ulica u kojima se nije govorilo njemački“ i jazbine u kojima se okupljao taj svijet koji je „danju bio neprimjetan građanima“.

Taj kum bagarićevskog modela, rekosmo, devedesetih dolazi i vlada zagrebačkim podzemljem, a roman počinje njegovim ubojstvom, pa onda naknadno doznajemo cijelu pozadinu priče. No, to nije jedino ubojstvo u otvaranju romana – tih dana ubijen je i jedan pokajnik, čovjek koji je u ratu sudjelovao u zločinima nad srpskim civilima, te je odlučio o tome svjedočiti. Dakle, dva ubojstva u startu romana otvaraju dvije istrage i dvije linije priče što se odmotavaju u nelinearnoj, zanimljivo složenoj kompoziciji. Te linije priče, pak, formalno odmotavaju dvoje mladih službenika sustava (istražitelj i tužiteljica), dakle likovi iz „institucija“, no koji su u ambijent devedesetih postavljeni, moglo bi se reći, malko „izvana“, kao poratna generacija i neka vrsta naivaca koji bi, eto, radili svoj posao, što će ih onda voditi k tome da sam sustav u kojem rade podvrgnu istrazi – ne, nisu to neki heroji koji će uspostaviti zakon i pravdu, nego im tokom radnje tek „sve postaje jasno“, nakon čega se sklanjaju u Njemačku da i sami ne zaglave u gužvi na palubi što tone. Možemo reći da je očište ovih (isprva) „naivnih“ likova prilagođeno čitateljima koji o devedesetima ne znaju puno, tj. prilagođeno današnjem „civilnom“ pogledu, koji onda polako uranja u dubinu problema.

Đikićev roman je promišljeno konstruiran, otvara se vrlo dobro i čita s interesom, ponešto mana u izvedbi priče pojavljuje se u trećoj četvrtini (163-185 str.), no razina puke radnje ovdje nije jedina – roman je vrlo kritički angažiran, provokativan, motivski prilično mračan, a ipak ne i monotono deprimirajući, jer Đikić, kao i u „Cirkusu Kolumbija“, uz mučne motive miksa i neke poetične, posredno i filmične. U „Cirkusu Kolumbija“ jedan lik bio je ganutljivo opsjednut svojim mačkom, a ovdje pak lik pokajnika, čovjek umrljan zločinima, opsesivno brine za slonove, i to baš one s Brijuna… Taj odnos, uz poetičnost, otvara i neke filmične scene, pa ako je onaj mačak privukao oskarovca Tanovića – što li će tek napraviti ovi slonovi… 

 

Globus, studeni 2011.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg