kritika

Kako su institucije radile svoj posao

Piše: Robert Perišić

Roman "Sanjao sam slonove" Ivice Đikića osvojio je nagradu tportala za najbolji roman i bio glavni konkurent Zoranu Feriću u pripetavanju za nagradu Jutarnjeg lista.

S prethodnim romanom „Cirkus Kolumbija“ Ivica Đikić (Tomislavgrad, BiH, 1977.) osvojio je tuzlansku nagradu „Meša Selimović“, ostvario prijevode na talijanski i španjolski, oskarovac Tanović je po romanu snimio film međunarodnog odjeka… A novi Đikićev roman „Sanjao sam slonove“ drži postavljenu razinu.



 

Ivica Đikić: Sanjao sam slonove; 256 str.; Naklada Ljevak

          Roman „Sanjao sam slonove“ Ivice Đikića, autora „Cirkusa Kolumbije“, bavi se hrvatskim devedesetima, no kako je smješten na kraj tog perioda, u doba samog zalaska sistema 1999. godine, roman atmosferom ponešto podsjeća – iako su akcenti različiti – i na ovu godinu, kada se dugogodišnji koruptivni sustav raspada po šavovima, negdašnji kompanjoni pretvaraju se u pokajnike i spašava se svatko za sebe gazeći preko bivših prijatelja. Međusobna optuživanja koja se danas odvijaju po sudnicama i sobama za ispitivanje Uskoka, na zalasku devedesetih imale su svoj pandan u uličnim obračunima u kojima su stradavali šefovi podzemlja, te bi se, uz malo ironije, moglo reći da tu bilježimo određeni „civilizacijski napredak“. Ne znači pritom da današnja sveprisutna parola „neka institucije rade svoj posao“ nije bila i tada aktualna, samo je možda bio drukčiji način na koji su „institucije“ radile svoj posao, pa se tako, primjerice, ovaj roman motivski naslanja i na stare priče da su neke značajne mafijaše devedesetih štitile upravo institucije, a onda su, izgubivši zaštitu „institucija“, ti likovi misteriozno završavali u lokvi krvi na asfaltu.

„Kako su institucije radile svoj posao“ – moglo bi se reći, uz tek malo ironije, da je upravo to tema ovoga intrigantnog romana koji je, naravno, fikcija - ali s prepoznatljivim elementima stvarnih zbivanja. „Sanjao sam slonove“ čita se kao krimić, a tematski je zapravo politički roman o devedesetima, pa i šire. Rad određenih institucija Đikić, naime, prati i u razdoblje prije devedesetih, u doba kad je jugoslavenska tajna služba regrutirala kriminalce za političke zadatke po zapadnim metropolama, te su iz tog miljea dolazili „povratnici“ da gospodare ovdašnjim, novoproglašenim metropolama, ostavši pritom na vezi s ljudima koji su u međuvremenu promijenili službu i političkog gospodara. Jedan od glavnih likova romana očito se naslanja na stvarnu biografiju Zlatka Bagarića - zagrebačkog bosa devedesetih koji je karijeru započeo u Frankfurtu i koji je navodno bio kum Ljube Zemunca, šefa jugo-mafije u Njemačkoj - te Đikić na dojmljiv način opisuje ambijent „triju frankfurtskih ulica u kojima se nije govorilo njemački“ i jazbine u kojima se okupljao taj svijet koji je „danju bio neprimjetan građanima“.

Taj kum bagarićevskog modela, rekosmo, devedesetih dolazi i vlada zagrebačkim podzemljem, a roman počinje njegovim ubojstvom, pa onda naknadno doznajemo cijelu pozadinu priče. No, to nije jedino ubojstvo u otvaranju romana – tih dana ubijen je i jedan pokajnik, čovjek koji je u ratu sudjelovao u zločinima nad srpskim civilima, te je odlučio o tome svjedočiti. Dakle, dva ubojstva u startu romana otvaraju dvije istrage i dvije linije priče što se odmotavaju u nelinearnoj, zanimljivo složenoj kompoziciji. Te linije priče, pak, formalno odmotavaju dvoje mladih službenika sustava (istražitelj i tužiteljica), dakle likovi iz „institucija“, no koji su u ambijent devedesetih postavljeni, moglo bi se reći, malko „izvana“, kao poratna generacija i neka vrsta naivaca koji bi, eto, radili svoj posao, što će ih onda voditi k tome da sam sustav u kojem rade podvrgnu istrazi – ne, nisu to neki heroji koji će uspostaviti zakon i pravdu, nego im tokom radnje tek „sve postaje jasno“, nakon čega se sklanjaju u Njemačku da i sami ne zaglave u gužvi na palubi što tone. Možemo reći da je očište ovih (isprva) „naivnih“ likova prilagođeno čitateljima koji o devedesetima ne znaju puno, tj. prilagođeno današnjem „civilnom“ pogledu, koji onda polako uranja u dubinu problema.

Đikićev roman je promišljeno konstruiran, otvara se vrlo dobro i čita s interesom, ponešto mana u izvedbi priče pojavljuje se u trećoj četvrtini (163-185 str.), no razina puke radnje ovdje nije jedina – roman je vrlo kritički angažiran, provokativan, motivski prilično mračan, a ipak ne i monotono deprimirajući, jer Đikić, kao i u „Cirkusu Kolumbija“, uz mučne motive miksa i neke poetične, posredno i filmične. U „Cirkusu Kolumbija“ jedan lik bio je ganutljivo opsjednut svojim mačkom, a ovdje pak lik pokajnika, čovjek umrljan zločinima, opsesivno brine za slonove, i to baš one s Brijuna… Taj odnos, uz poetičnost, otvara i neke filmične scene, pa ako je onaj mačak privukao oskarovca Tanovića – što li će tek napraviti ovi slonovi… 

 

Globus, studeni 2011.

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg