Ivo Andrić: Of Words (Fragment from the book „Signs by the Roadside“)

Ivo Andrić (1892 –1975) was a novelist, short story writer, and the winner of the Nobel Prize in Literature (1961).
The collection of notes entitled "Znakovi pored puta"/ "Signs by the roadside", published after Andrić’s death, can be best described as the writer's intellectual diaries. As may be imagined of a man who recoiled so consistently from any exposure of his private life and thoughts, Andrić was equally consistent in his dislike of the diary as a genre, seeing it as a misguided search for permanence.


THERE is nothing I am so concerned with as - words, and yet there is nothing about which I think less and more rarely. I am always with them, surrounded by them like a beekeeper by his bees, yet I unconsciously feel that it would be a waste of time, even harmful if I thought often about them. And when I sometimes, nevertheless, give free rein to my thoughts about the sound, shape and origin of words - not about those I use to say something definite, but about those simple, separate words „as such“, with their bare, lasting, transitional or transitory meaning - then these thoughts take me far away, through some dark woods and thirsty deserts. I am quite carried away and lose myself in trying to find out the sense and origin of words, I see all sorts of wonders there, but I always return from that kind of hunt exhausted, empty-handed, with a heavy head.

Afterwards, I need a certain time and effort to establish the right relationship with those disturbed, scattered about words and to make out of them what I should like to say and what none of us is ever likely to say even approximately.




BEFORE falling asleep. The book slips out of my hands, the letters intertwine and mingle, melt away, Spread and transform themselves into dark and silvery tears rolling down the page. Words lose their meaning, or, rather, alter their meaning, because suddenly they do not mean what they meant a little while ago: they acquire a new, unexpected and vague meaning instead. The passage which melted before my eyes was about the Middle Ages, and now it is as if I were reading about ancient Rome and even quite precisely about agrarian disturbances of the 2nd century B. C.

But I realise that even this is not essential, or the most important thing one ought to know and think about. There is something else, far deeper and more important, which disturbs my thoughts as I read, and would not let me go to sleep. Before Rome and before any written word, before recorded history, something fatal for human destiny took place, some great misfortune, some very serious misunderstanding with endless consequences. All that has come into the light of day now and has to be straightened out and cleared up in order that responsibilities should be established and wrongs put right. Words to explain and clear up all that ought to be found. And this ought to be done as soon as possible, for I shall not be able to sleep soundly or read anything quietly unless that be settled. This is my concern, my job and I am tired, weak, capable only of suffering on account of that vague and troubling thought which lies like a load on my breast. I muster my energies to reach and turn out the light, although I know, that I shall feel neither different nor better in that darkness.




WHEN it is a question of words, it is difficult to say all that may befall a man with them. This usually happens at night, when I cannot go to sleep, or in those half awake hours when I am no longer awake, but not yet asleep, or in moments of slow awakening, when we extricate ourselves painfully from an involved dream as though crawling out of tepid, lethal marshes.

Then words swarm to inhabit my consciousness, they open in it their masked ball and perform their dance, beginning with rigid minuets and ghostly quadrilles up to vulgar, impudent grimacing, mad prancing and noisy carousals. They mask and unmask themselves, pretending to be what they are not, they play with me, ridiculing me, as I normally play with them, till in the end I do not know what is what or who is who, as though all that which in the world was known as measure and reason, order and rule, had disappeared completely, as though madness (but a kind of planned and malevolent madness!) had become the general rule.

Then, late in the night, I wake up from that nightmare with a start. I put the light on. Gasping for breath, I feel with my benumbed fingers the hard wall and the soft bed, looking for a road by which to return to my world.

I collect my wits and come to slowly, surprised that all the things in the room should occupy their usual place and that everything should not be upturned and skattered. Slowly and carefully I look for words which, one by one, return to their old, established meanings and appear at the edge of my field of vision. Some of those nightmare words do not appear at all as though they were lost forever, in their own meaning. But I know that even those will return, whole and unchipped, in their old forms, with their true mennings. Of course this does not mean that they will not use the first opportunity to leap over back to another night carnival, like an outlaw going to the mountain.




AFTER a certain time similar, short but heavy muddle and confusion ensue. After a well slept night - an uneasy dawn and awakening. Little by little, as though dawn were coming, the knowledge that no word has any longer the recognized, dear and „eternal“ sense which it used to have begins to take hold of me; it looks as though everything had suddenly betrayed, upturned and deformed everything else during my sleep, as though I could not rely on anything any longer, as though I could take nothing for granted and certain, not even believe myself as, quite rightly, nobody believes anyone any longer.

If only words had vanished completely! But no - they are all there, set  in long rows, as in a dictionary, and each one of them still has its meaning, but it is so arbitrary now, so capricious and altered that you cannot have the slightest inkling of it. Those words do not even mean the opposite of what they used to mean, because that would still be some kind of system and direction whereas this is absolute chaos and agony. Darkness and slippery ground under me. I am losing myself. There is nothing to catch hold of, and yet I have to continue as in the best times when one walked along a safe road in bright daylight.




AND a real miracle happened last night. Words began to transform themselves, one by one, into people, animals and objects around me, each becoming the thing it only suggested before. Until just a little while ago, quieter than shadows and more transitory than wind itself, they suddenly stopped, grew into bodies and acquired weight, circumference and all the other qualities of living beings and known objects. Then they dispersed in order into rooms around me. „The word became body.“ Yes, that is easy to say, it even sound good, but nobody can imagine what it looks like when this really happens. Suddenly, I became rich - rich in a way I never, not even in my wildest dreams could imagine or desire. I was submerged by riches. I ought to have everything, but in fact everything had me. A thousandth part of that would be enough to knock me down and bury me, to break and stop such a weak and short breath as mine. And new words were flying in all the time, falling around me and instantly turning into what they had just suggested before.

When I thought that I had finally disappeared, another miracle took place, a new and even stranger one. In a flash all around me turned again, as though by magic, into words which - like a dance of noiseless sounds, lighter than the shadows of invisible birds flew away from me far into silence, into oblivion, non-existence, there where words go when they cease to be, when they lose their meaning and become obsolete.

And I was left alone again, wondering who I was now, and what else would I have to be and mean in that endless game of words. How am I to survive?

Around me absolute silence, neither day nor night, just a nameless emptiness.




Translated by Nada Ćuršija-Prodanović

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.


Hana Kunić: Vidjela sam to


Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.


Saša Vengust: Loša kob


Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.


Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.


Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.


Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.


Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.


Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.


Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.


Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.


Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.


Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg