poezija

Anja Marković: Kowloon (O gladima)

Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).



 

It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives

 Leung Ping Kwan, City of Darkness


Ovo mesto straha zove se Kowloon

i njegova dobro organizovana ljubav

ne poznaje granice.

Tesno je i stišano:

šaputanja su ispresecana

dugim tamnim linijama

i strast se nikada ne vidi,

ali na prigušenim prozorima

uvek će se sušiti

stidljiva, intimna groznica.

 

Noći su posebno melodične:

glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji  glasovi grebuckaju

po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke

– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju

desetočlanu porodicu iz cipelarnika,

 

u lobanjama gore hartije.

 

Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe

i nikada nećeš zaspati:

ekseri su uvek pravilno raspoređeni

u dušecima, a ravnodušnost −

nepodnošljiva i zaglušujuća.

 

Ali i ovde nešto raste:

oči po vratima cevastih hodnika,

rastu dečje strnjike na krovovima,

(a predveče tihi čistači savesti

stružu sa dna zaigrale leševe).

 

Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,

kratkovidost prozora,

velike mašine unose trunje vazduha,

nema svetlosti nema smisla,

u lavirintu poštanskih sandučića

sahranjeni su milioni.

 

Iako su kapije uvek otvorene

odavde se ne izlazi:

pod nadzorom mlitavih dojki straha

zazidani smo u zamašćen vazduh.

I nemoj da misliš

da je grad, Kowloon.

To je ponor nagona, opsadno stanje tela.

A negde se svet natapa kišom

i iz zemlje niču hlebovi.

 

 

LAKO ZAPALJIVA PARANOJA

 

Na ivici si uvek između dva ponora

u tebi je veći, polako otiče

i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove

kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć

u reke nad krovovima u trule voćnjake neba

 

i smrt je tako lako dostupna

iako su ratovi tek našminkani jubileji

unutar ovih zidina koje su

svuda

periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,

ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se

tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja

i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno

proganjaju lica izobličena

strmoglavljena u praznine želudaca

redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja

podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh

naprsline srca i pičke, proganja

zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po

otvorenim ranama

 

lako zapaljiva paranoja

 

i zbogom vinogradi,

zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,

fabrički radnici poezije, automati za bliskost

i čokoladice

cvetni balkoni su

uvek van domašaja oka

 

Ionako, na kraju dana

nemaš ništa do velikog prljavog meseca

nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca

nemaš nikog.

 

Ivice su svuda,

a jutro se nikome nije dogodilo.

 

 

WATERBOY

 

sagoreo u vodi

 

za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov

hlebove njegove mirisne pijemo,

alkohole,

tetive i  nabrekle vratne žile,

sitne ožiljke od peroreza, pijemo

slankaste portrete iz očiju

korake što se iz dubina spuštaju

kad namirišu svetlosti

kad pobaca u peći umora

komadine nogu svojih

ruku svojih

kada sa sebe svuče smenu

navuče decu gonoreju  prosečnost

 

pišamo njegov smrknut pogled,

rogove, njegovu snagu

pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,

popodnevnu dremku uragan hrkanja

mrak i nagone i pokoricu leda

pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa

i ravnodušnosti

 

pišamo obilje

od usta do usta

osmehe

tela izbušenog krugovima

− podmetačima za čaše.

 

 

ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA 

 

 Melanholija se mrcvari po nebu,

grla opet zatrpana jesenjim kostima.

Volela bih da smo narodno pozorište

a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,

a ne Kaluđerica.

Melanholija je, i nešto mnogo veće

zlokobno prilazi s leđa.

Možda je do praznih kašika, a možda se

nikada nije dogodilo. Svejedno,

gusto i neprohodno

nahvatalo se po prozorima

sve slobode sveta slile se

u jezero na grudima,

usne su zamrle na gorkom staklu,

a oči porasle od gladi

i svuda je bila

vlaga,

ali ne i voda,

vlaga,

ali ne okean.

Sanjali smo reke nad gradovima,

a krv nam se pretvorila

u margarin.

 

 

ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti

snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,

mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla

i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha

 

u predvečerje klasje nam se povija na jeziku

milovano žeravicama kože – sve spaliti

lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima

prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i

divljina što galopira talasima

tople pahulje uranjaju u more

igraju krošnje krvotoka

gore ponornice

 

koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja

koža je obla modrina šljiva po vratovima

prozračno tamna i gipka, crvena koža

lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene

kao žene u polju, prostranstva mekih kiša

udari prezrelog voća u letnje potoke

ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš

toplina semena,

ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom

spavaju kao topla sirova jagnjad

 

lica su nam pomodrela od strasti i

samo se belina plašimo

 

ali

pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama

ovo mesto ti se nimalo ne dopada

 

nešto hladno uranja u tebe

poput mutne ivice noža u puter

kada kroz traku vida

sve potone i

ublediš kao smrt od praznine

kreveta, tanjira i

zidova.

 

 

Na dnu neće biti onoga što si očekivao –

ljudi se vekovima spuštaju u šahtove

iz govana izvlače tople i bele

oblaste vekne hleba.

Neće biti senki, naježenih talasa čula

ni raskoši apokalipse.

 

Iznenadiće te u tom rudniku tišina,

svetlost žudnje za običnim kiseonikom,

popodnevne gužve na ulicama i

lako njihanje mokrih krošnji.

Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,

a tvoja materica nijedno dete neće

povesti niz ulicu.

 

jer dno je nepodnošljivo

samo dok ga ne probiješ.

 

Iznenadiće te

prozori, njihove ruke širom otvorene

ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali

pogotovo vatra

što gori između hladnih tuševa,

gori kroz korita tvojih presahlih reka

i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje

 

ni ovo prokleto telo, ni glad

ni horde belih miševa što odbijaju da ućute

i da se zauvek stope s krotkim

ravnicama u snegu:

 

 

moje telo me neće preživeti


     

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg