poezija

Roberto Vodanović: Diverzija

Roberto Vodanović Čopor rođen je 1970. godine u Splitu, objavljivao je poeziju u časopisima Tema, Zadarska Smotra, te nezavisnim fanzinima u Hrvatskoj i Engleskoj. Na glazbenoj sceni zastupljen je kroz kantautorski eksperimentalni projekt Čopor.

Vjetrovitu kosu vadiš iz usta i ljubiš ga. Onda odlaziš ulicom jutra prema moru. On odlazi tamo gdje pokazuje velika kazaljka sata.

Ne gledaš pogledom.

Razmišljaš o čaši koja ti je jutros pala na pod i razbila se. O komadićima stakla koji su svjetlucali  prvim jutarnjim zrakama sunca razbacani.

Razmišljaš o iskri koja ti se zabila u prst jer nisi imala strpljenja.

Razmišljaš o želji u njegovim očima dok te gleda kako ližeš krv s prsta.

Privid.

***

Gomilaju se oblaci na nebu. Pritišću svod. Zrak je zasićen vlagom i ptice se skupljaju u jata. Lete nisko sluteći kišu.

Iza prozorskog okna, napola otvorenog, stoji čovjek gol do pasa i rukom prolazi kroz kosu. Pripaljuje cigaretu i duboko uvlači prvi dim. Zakašlje. Crnoj boji noći dodaje nijanse sivog dima cigarete.

Gleda u daljinu kao da pokušava nešto vidjeti, no tama je tako gusta i jezovita kao onih noći koje je proveo u rovovima.

Ona ga čeka u krevetu.

On dolazi.

Vode ljubav.

Nakon toga svatko uzme svoj mobitel i pogledaju statuse na Facebooku.

Diverzija.

***

Jednolični ritam koraka odzvanja pločnikom. Zvuk se širi i tupo odbija od zidova stvarajući cjevastu jeku. Ulična svjetiljka svojim mutnim snenim žutim sjajem baca duge sjene.

Prošla je ponoć ili možda cijelo stoljeće.

Muškarac i pas u noćnoj šetnji. On doziva psa imenom. Pas dotrči mašući veselo repom, digne se na  zadnje noge a prednjim dosegne muškarčev trbuh. Ovaj ga pogladi po glavi. Pas veselo zalaje i ponovo otrči.

Iskupljenje.

***

Lažna sigurnost u mekoći jutra. Rasuti pogledi po praznom zidu. Monotonim pokretom ruke pomičeš kosu s lica i nestaješ. U tren. Treptaj oka. Zaron u sveobuhvatnost.

Toplo mlijeko.

Štrudla od višnje.

Kava.

Cigareta.

Kružni tok uspomena odjekuje ritmom rutine.

Iskorak.

***

penetrirali smo

u spalionice ljubavi

i u pepelu

ostavili otisak

usana

noćne slutnje

dnevne istine

raskošne tetovaže

kraljevskih kobri

na bedrama kurtizana

u snenim zgradama kolodvora

otimaju siluete putnika

i nude ih pjesnicima

za inspiraciju

Satijevi kišobrani

vise

sa žica

dalekovoda

***

zidovi imaju krila

svijena

podno sivih

turobnih

oluka

zrak zasićen vlagom

slijeva se niz

tijelo

i razbija svaku iluziju

o lakom bijegu

onemoćala kralježnica

grada

posustaje

pod bremenom

vladajućih struktura

tamo

u tvojim riječima

nestajanja

***

na fotografiji

zakrivljen prostor

soba. dječja.

pod poroznim

svodom

vrebaju

nakupine godina

u plišanim igračkama

sniva

sjeme nevinosti

pruži misao u sveprisutnost

***

prvi dah

naslućenog jutra

klizi niz naše

nebodere

osluškujem

uzdahe tvoga tjemena

otrgnut.sivo.drvored.

želim naučiti

jezik lišća