proza

Jelena Zlatar: Iz zbirke priča 'Odjavna karta'

Jelena Zlatar (1982., Zagreb) doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i otad se uspješno bavi sociologijom prostora: autorica je brojnih znanstvenih članaka i izvršna urednica znanstvenog časopisa „Sociologija i prostor“. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Ko-urednica je dvaju znanstvenih zbornika, autorica znanstvene knjige „Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza“ (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča „Odjavna karta“ (CeKaPe, 2014.) i romana „Slijepa točka“ (CeKaPe, 2015.).



 

Mladost

 

On mi stalno ponavlja da se ne moram bojati. Ali, kako se ne bojati? On je nepredvidiv, on je uzbudljiv; nedopustivo i neoprostivo stariji, čak i za najtolerantnije. I glavni. Vodi igru. A mene to neopisivo pali jer me plaši. Ili me plaši jer me pali. On govori stvari koje ja tek naslućujem, imam ulaz u zabranjen prostor o kojem ne bih smjela ništa znati, ne još. Propuštam detalje koje otkrivaju vršnjaci, ali znam da ću ih lako nadoknaditi. Koncerti na kojima nemam potrebu pjevati, alkohol koji me usporava i guši. Pipkanje po onome što nazivaju prijateljstvom na predugim kavama s previše cigareta. To je mladost – beskorisna buka. Muha koja se zabija posvuda dok pokušava naći izlaz. I ugoda. Dugačak ljetni dan. A ja želim da žulja.

Pa mu dolazim, tim putem. Taj put je kao nacrt i ja se pretvaram u lik iz stripa. Tako je lakše. Hodam preko trave i ceste iz stripa. Osjećam samo strah. Svaki živac u meni treperi. Dolazim do zgrade i ne mogu gutati. A upravo sada trebam biti smirena, ništa ne pokazati. Jer tako to ide, ono što se osjeća ne pokazuje se, a ono čega nema prenaglašava se, proteže, izvikuje s krovova. Dvoumim se pred vratima.

Penjem se stepenicama u zgradi. Ima lift, ali dugo penjanje je dobro. Korak po korak. Odugovlačim, kao do mjesta pogubljenja. Vadim mobitel i biram bezopasan broj. Pričam, a smijeh mi odjekuje praznim hodnikom. Mladost je i smijeh. Beskoristan, prazan smijeh. Približavam se njegovu katu i završavam razgovor. Njegovi susjedi imaju veliku biljku, takvu je imala i moja baka. U hodniku je držala dvije takve biljke, a u stanu ih je bilo još mnogo. O tome je, kao o svemu, brinula sama. Jednom su, prema njezinoj priči, lopovi došli i pozvonili na vrata, predstavljajući se kao majstori. U trenu se dosjetila i počela zazivati muška imena i zatim glasno toptati nogama, dozivajući zamišljene muškarce, sina ili muža. Lopovi su odmah pobjegli, rekla je. To je mogla biti pouka, samo što se kod nje nikada nije znalo. Ispričala bi nešto i ušutjela. Bila je ovisna o pušenju, palila je čikove kad ne bi bilo cigareta. Zamišljala sam kako skuplja čikove s poda, iz pepeljare, i pripaljuje. Imala sam sedam godina i osjećala sam da pretjeruje. Ona je pretpostavljala da mladi vjeruju i to mi je dalo neobičnu prednost.

 

Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije, natpis na zidu bode mi oči. Ja ne mogu plesati, ne sada. Iako bih to trebala moći upravo sada, kad imam dvadeset godina. Ne ranije, ne kasnije. Ali ja to ne radim. Strepim. Ujutro, popodne, navečer. Ne znam što je sljedeće, što će on napraviti. Pokorit ću se, toliko znam. Kad bi barem mobitel zazvonio, kad bi se bilo što dogodilo da prekine ovu napetost, kao da čekam nalaz na HIV. Strah zamjenjuje želja za bijegom, za velikim, najvećim bijegom koji je ikada izveden, preko šuma i krovova. U neki kafić, gdje se moji prijatelji pozdravljaju s 'uživaj', pozdravom od kojeg mi se povraća. Zašto je mladost vrijeme uživanja? Usputnog seksa po klubovima nakon kojeg nikada ne znaš što točno napraviti, popiti nešto ili jednostavno izaći, dešifriranja tuđih skripata, sviranja gitare na plaži. Uvijek iste pjesme, znaš riječi, svi su dobre volje. Prije ili kasnije, dvoje se počne ljubiti.

Približavam se njegovu stanu. Ne osjećam više ništa. Sve je u meni već umrtvljeno, ukopala sam se negdje gdje sam sigurna, duboko u sebe. Dok zvonim, shvaćam da takvo mjesto ipak ne postoji.

On otvara. Ima bijelu majicu i traperice. Zove me unutra, smije se. Ima guste obrve koje uokviruju zelene oči kakve nikad nisam vidjela. Ne znam trebamo li se zagrliti u hodniku, očekuje li to od mene. U velikom ogledalu preko puta djelujemo skladno, on malo viši od mene, ja... kakva? Pokušava djelovati spontano, ali to je samo pokušaj. Kaže da treba još nešto obaviti i odlazi u kupaonicu. Pitam ga smijem li skuhati kavu. Odlazim do kuhinje i putem prolazim kroz dnevnu sobu. U njoj su tri stola s notama, gitarom i na svakome po jednim kompjutorom. Na jednom su i kondomi. Pitam se je li ih ostavio tamo namjerno, hoće li me pitati: Treba li nam zaštita i što na to odgovoriti? Naravno da treba. Još jedna početnička lekcija mladosti. Zašto onda to nikada ne odgovaram?

Zamišljam ga kako stavlja kondom. Izraz njegova lica ne uspijevam zamisliti. Još malo stojim u sobi i držim paketić u ruci. Možda bih mogla sve kondome baciti kroz prozor, a onda vratiti kutijicu na stol i tražiti zaštitu. Što bi napravio kada bi shvatio da ih nema, bi li nam to bilo smiješno? Ne mogu zamisliti da se zajedno smijemo.

Ulazim u kuhinju i stavljam vodu za kavu. Ne znam pije li kavu sa ili bez šećera, a ne želim ga ometati pitanjima. Čini se da postavljam previše pitanja. Nikome se to ne sviđa. Vjerojatno svi vide više od mene. Kako Mirela pije kavu? Voli li Davor začinjenu hranu? U koliko sati Ines ide na spavanje? Mladost je dobro pamćenje. A ja ništa od toga ne mogu zapamtiti.

On dolazi iz kupaonice i približava mi glavu za poljubac. Čini to žustro i automatski, kao da je dio naše uvježbane svakodnevnice. Uzvraćam poljubac. Mekan je i oštar istodobno. Zatim se odmičem. Želim mu pokazati da ne postoje rituali, ne za nas, ali samo nesigurno stojim na mjestu. U njegovu pogledu vidim nešto promišljeno, pripremu za igru ili možda lov. Osjetim strah od pomisli na flert, zavođenje, prepuštanje, uzmake.

Prelazimo u dnevnu sobu s kavom i pokazuje mi ljubičasti kauč na koji mogu sjesti. On sjeda na fotelju pored. Uzima šalicu i primiče je ustima. Osjećam da mu se neće svidjeti okus i poželim mu izbiti šalicu iz ruke, naglo, kao da sadrži otrov. Tekućina bi se prolila po podu, stolu, njemu, meni. Što bi na to rekao? Bi li se iznenadio ili naljutio? Opet ne uspijevam zamisliti izraz njegova lica.

-  Mirisalo je kao kava – kaže nakon prvog gutljaja i odloži šalicu puno dalje od sebe.

Nasmiješim se i pocrvenim. Pitam se je li sada u redu da ja popijem sve do kraja ili trebam priznati poraz. Neodlučno gledam uokolo i vidim fotoalbum na stolu ispred kauča. Uzimam ga i listam. On, mlad, na nekoj zabavi. Smije se, a prijatelj mu dodaje bocu vina. Zatim on na planini. Mlad, ali i dalje stariji od mene sada. Tražim sliku na kojoj bismo mogli imati približno jednako godina. Na jednoj je fotografiji gol do pasa. Gledam njegovo tijelo. Nije previše mišićavo, ali je snažno. Što je mladost za njega, otvorim usta s pitanjem. Zatim shvatim da je to pitanje suvišno ako ja sjedim pokraj njega, u njegovu stanu. Zato odlučim preformulirati. A i to je mladost. Gaženje po jajima. Strah da bi se moglo pogriješiti, postaviti pogrešno pitanje.

-  Misliš li da te ljudi koje si upoznao u mladosti poznaju bolje nego oni koje si upoznao kasnije?

-  Ne. Promijenio sam se. Najbolje me razumiju oni koji me upoznaju sada – odgovara – zapravo, nisam uopće blizak s ljudima iz mladosti – kaže nakon kraće pauze.

Te riječi bude u meni blag nalet entuzijazma. Dakle, moguće je. Prerezati sve veze u bilo kojem trenutku i krenuti dalje, bez osvrtanja. Uzima mi album iz ruke i vraća ga na mjesto.

- To je vrijeme prošlo – kaže.

Možda. Zašto ga onda drži tako blizu dohvata? Opet prigne glavu za poljubac. Približim lice i osjetim njegov dah. Kako je biti na njegovoj dionici puta, zašto jednostavno ne mogu pričekati i vidjeti?

Ne zatvaram oči. Ne treba vjerovati ljudima koji ne zatvaraju oči dok se ljube, negdje sam pročitala. Zatim se malo odmiče i stavlja mi ruku na bedro. Hladna je, ali dodir je nježniji nego sam očekivala. Gledam njegovu ruku kao neobičnog kukca koji je slučajno sletio na moju nogu. Pomiče je dublje dok skoro sasvim ne nestane ispod moje suknje. Prolaze me trnci i vidim da mi se koža naježila. Uzdišem. Njegov je dodir ugodan i potpuno me prožima. U tom trenutku ne mogu zamisliti ništa važnije od njegove ruke na meni, u meni. Zatvaram oči i osjećam kako se polako opuštam. Zatim ipak podignem glavu i pogled nam se susretne. U njegovim očima nema nježnosti, toliko suprotno njegovu dodiru. Pogled mu je neprobojan. Opuštenost nestaje, kao i ugoda. Ne želim da me dodiruje, da ulazi dublje u mene. Lagano okrećem glavu desno pa lijevo, gledajući ga i dalje u oči, bez osmijeha. On shvaća, prekida pokret, vraća se natrag u fotelju i pali cigaretu. Pričekat će.

Jedno vrijeme samo sjedi i puši, u tišini. Pitam se osjeća li uopće moju prisutnost ili bi iste pokrete radio da me nema ili da je tamo netko drugi. Zatim se diže i pušta glazbu. To je njegova pjesma. Konačno je na svom terenu, u svojoj zoni. Sada mi preostaje samo da se naslonim i smirim. Pričekam da me glazba zanese, možda i smanji napetost, prepolovi pitanja. Ali njegov glas zvuči samo patetično, baš kao i riječi pjesme. Što sada? Gleda me čvrsto, kao da ono što je stvorio mora biti remek-djelo. Pokazao ga je već mnogima; gledali su ga, divili se, pljeskali. To je zanat, zahtijeva godine rada, toliko puta mi je objašnjavao. Padam u procijep između njegova pogleda i pjesme. Držim se rukama za obje strane ponora, ali ne znam kako presuditi.

-  Sviđa mi se? – kažem na kraju.

Rečenica visi u zraku, ali najmanje što mogu jest biti zahvalna. Ako nisam, ako preuzmu moje nedoumice, zastor će se zatvoriti. Predstava je gotova, plaćate na izlazu iz ovog kluba. Kluba za starije.

On otvori vino i natoči mi čašu. Pijemo. Taj ritual djeluje kao priprema tamo gdje pripreme ne treba biti. Zatim priča nešto vrlo slatkorječivo, što ne slušam pozorno. Pretpostavljam da bi to trebalo biti zavođenje, a ono me umara. Vino, glazba, slatkorječivost. Kunderin kič, paravan iza kojeg se skriva smrt. Je li iza ovog zavođenja praznina? Možda bih ga to trebala pitati. Ali, ništa ne govorim. Dio programa s pitanjima gledatelja je gotov. Sada treba odraditi do kraja.

Njegovo mi se lice ponovo približava. Djeluje umorno ili je to jednostavno starost. Konačno, događa se ono što zahtijeva tijelo. Njegovo ili moje? Prepuštam se. Njegovo tijelo je sigurno, žilavo. Brz je. Skida me. Osjećam navalu njegove strasti, ali ta strast nema veze sa mnom, postoji bez obzira i neovisno o meni, širi se i sažima bez povratne reakcije. Udara u nevidljive ograde i vraća se, odjekuje po zidovima. Sasvim sama. Moje tijelo je nesigurno; kao opečeno dobacuje njegove dodire mislima, a one ih odmah prosljeđuju osjećajima. Lete loptice, ali nitko se od njih ne usuđuje pomaknuti. Više nego što mora. Proces se nastavlja, njegove usne utiskuju se posvuda po meni, spuštaju sve niže i niže. Tu sam, prisutna i izdržat ću jer to je sada tako. Nema pravog načina za uzmak.

(Moraš ostati.)

Ali moram i reći. Moram pitati.

(To što ti hoćeš od mene... Ti to što hoćeš od mene...)

- Što ti to hoćeš od mene?

Ne prepoznajem svoj glas, zvuči duboko i tiho. I prekida protokol. Zašto neki ljudi bolje razumiju red? Znaju kada treba pričati, šaliti se, biti ozbiljan. Obećavam si da ću se do kraja života okruživati samo takvima.

On prestaje i odmiče se od mog tijela. U kutu njegovih usana primjećujem kako se smanjujem.

-  Sve – gleda me – zaljubio sam se u tebe.

U njegovu pogledu vidim kako nestajem.

Konačno, nemam više pitanja. Niti jedno jedino. Osjećam potpuni mir i imam samo jednu izjavnu rečenicu.

- Nisi.

On me gleda, i dalje se smije. Taj smijeh neće nestati, neće se pojaviti nešto drugo. Zamišljam kako gasi cigaretu i približava mi se s još nečim.

Odjednom, više ne mogu. Zamišljaji nestaju. Dižem se i oblačim, nikad brže. Ako ostanem još jedan trenutak, ugušit ću se. Teret optužbe spušta se iz njegovih očiju na moja ramena. Izlazim. Zatvaram vrata za sobom i jurim niz hodnik. Sve što je u dolasku djelovalo usporeno, sada je ubrzano, kao u starom humorističkom filmu. Već sam na izlazu iz zgrade. Guram vrata i udišem zrak.

Pada snijeg. Sasvim je tiho. Sigurna sam da nigdje nikada nije bilo tako tiho. Osjećam svaki dio tijela. Dotičem svoju kosu. Gledam čizme. Oblačim rukavice. Možda snijeg nikada neće prestati, možda neću naći put kući. Možda su ljudi nestali zauvijek i nikada se više neće vratiti. Ostat ću do kraja ovako, na čistini. U tišini.

(Sama si, sasvim sama. Iz toploga u hladno. Nitko nije uz tebe u ovo gluho doba noći, u ovom mraku, u ovoj jebivjetrini. Mladost je grupa, društvo, ekipa, a ovdje si samo ti i debeli snijeg.)

Aha. I sviđa mi se tako.

Palim cigaretu i vrtim se u snijegu. Sama.

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg